Ko je bio Smail-aga Ćemalović, čovek spaljen u Jasenovcu?

„Bosna i Hercegovina će ostati deo Srbije dokle ima i jednog ne samo Šumadinca nego uopšte Srbina u ovoj državi“

„Srpski narod, koji je imao snage, da sruši tri carevine, taj će svakako imati još više snage, da sruši jednog srboždera Spahu […] Srpski narod, koji je dokazao koliko je plemenit, neće sigurno ni ovoga puta poći stranputicom zbog izjava dr Spahe i njegovih drugova“, piše g. Smail-aga Ćemalović krajem 1923. godine, u žustrom obračunu sa vođom bh. muslimana

Smail-aga Ćemalović, jedan od najistaknutijih Srba muslimana prve polovine dvadesetog veka, bio je posle Velikog rata u više navrata predsednik Opštine mostarske. Stradao je u Jasenovcu početkom četrdeset pete. Foto: Srpskilegat.rs/Arhiva
Smail-aga Ćemalović bio je tokom prve polovine dvadesetog veka jedan od najistaknutijih srpskih nacionalista iz redova bosansko-hercegovačkih muslimana, danas Bošnjaka. Rođen je 23. novembra 1884. godine u Mostaru, u kojem je završio osnovnu i trgovačku školu, nakon čega je završio trgovačku akademiju u Gracu.

Njegova ličnost i stavovi nisu lako objašnjivi. Sa jedne strane, bio je Srbin, izdanak porodice koja je zapamtila svoje etničko poreklo, i koja ga se nije odricala; sa druge strane, taj čovek je bio, barem tokom vlasti Austrougarske koju je mrzeo, ubeđeni islamista koji je zagovarao povratak osmanlijskog poretka i vlasti u BiH.

Recimo, u listu „Musavat“ (zvaničnom organu Muslimanske narodne organizacije) koji je pokrenuo i uređivao sa Osmanom Đikićem, još jednim bitnim srpskim muslimanom tog vremena, javno je pozvao svoje istovernike u austrougarskoj vojsci da se ne zaklinju caru Francu Jozefu, već sultanu, koji je bio njihov stvarni suveren; zbog toga je robijao šest meseci u teškim okovima.

„Musavat“ je uređivao do 1909. godine, kada je izašao iz lista jer je doneta odluka da se on preseli iz Mostara u Sarajevo; istovremeno je raskinuo sa Muslimanskom narodnom organizacijom čije su vođe stale previše da se bliže carskim vlastima. Tada je Ćemalović pokrenuo list „Srpska omladina“, koji je uređivao sa Vladimirom Gaćinovićem, glavnim ideologom Mlade Bosne (i po nekim navodima članom organizacije „Ujedinjenje ili smrt“ s rednim br. 217 u grupi br. 203), i Đorđem Pejanovićem.

Pre izbijanja Prvog svetskog rata, Smail-aga je održavao veze sa Narodnom radikalnom strankom (čiji će član postati nakon rata, i nekoliko puta vršiti dužnost predsednika Opštine mostarske) i Narodnom odbranom u Srbiji. Da li su Austrijanci za to znali, ili je pak njegov srpski nacionalizam bio dovoljan, tek, uhapšen je odmah 2. avgusta 1914. pa naredne dve godine bio interniran u Rogaškoj Slatini, Gracu (u kojem je, o ironije, studirao), opet rodnom Mostaru i konačno mađarskom Aradu.

Oslobođenje i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca dočekao je sa velikim ushićenjem i oduševljenjem, što se izgleda ne može reći za većinu njegovih istovernika. Stoga je zanimljivo iz ove naše vremenske perspektive pročitati šta je u autorskom članku pod naslovom „Nezahvalnost.“ objavljenom 15. novembra 1923. godine u „Politici“, napisao naš dobri Smail-aga Ćemalović.

On kaže ovako: „Ja mislim da izraz koji sam stavio na čelo ovoga članka nije ni malo oštar, da se okarakterišu zvanični predstavnici bosanskih muslimana. Jer zaista je jedna velika nezahvalnost prema Srbima, a naročito prema Šumadincima, koji su najviše žrtava dali za naše Oslobođenje i Ujedinjenje, kad im se prebacuje, da ovom državom vladaju isključivo Srbi pravoslavni, i da sloboda vrijedi samo za jednu vjeru i jedno pleme.

Ova tvrdnja, u čiju ispravnost ni sami zvanični predstavnici bosanskih muslimana ne vjeruju, ne samo da je neistinita nego i drska. Ne treba se dugo mučiti, da se dokaže, da je ovo prosto izvrtanje istine. Treba uzeti kao primjer vođu zvaničnih predstavnika bosanskih muslimana g. dr Spahu (u pitanju je dr Mehmed Spaho, najistaknutiji muslimanski političar Kraljevine Jugoslavije, koji je u trenutku pisanja ovog teksta imao 40 godina; sam autor je nedelju dana kasnije proslavio svoj 39. rođendan, što znači da su obojica bili vršnjaci te mladi političari i javni radnici; prim. nov), koji je bio dva puta ministar. Osim njega izređalo se je šest muslimana ministara.

Pored ministarskih položaja muslimani su zauzimali a i danas zauzimaju najviše činovničke položaje u državi. I danas se nalaze u Bosni dva velika župana (naziv za načelnika oblasti Kraljevine SHS, koji su kasnije „ukrale“ ustaše; prim. nov), dva načelnika ođelenja i jedna masa sreskih poglavara i drugih činovnika, a od sviju njih mogli bi se na prste nabrojati oni, koji se priznaju Srbima.

A kako je bilo za vrijeme Austrije? U cijeloj našoj pokrajini imali smo jednog okružnog načelnika i četiri sreska poglavara; u ministarstvu nije bio ni jedan činovnik musliman a nitko nije ni sanjao, da može postati načelnik odjelenja ili poglavar zemlje.

Sad nastaje pitanje zašto sadašnje vođe bosanskih muslimana daju tako neistinite izjave. Na ovo pitanje moglo bi se odgovoriti, da ne znaju šta je Sloboda kad današnju Slobodu ne cijene. A Slobodu može cijeniti samo onaj, koji je bio rob. Dr Spaho i njegovi poslanici nisu nikad bili robovi. Oni su za vrijeme Austrije bili Austrijanci, pokoravali se svemu, što im je naređeno, i živjeli kao bubreg u loju. Da su oni za vrijeme Austrije bili u hapsu ili kao taoci ili internirci, da su tučeni, progonjeni i pljuvani kao Srbi Bosne i Hercegovine, onda ne bi ovako govorili, nego bi cijenili Slobodu kao što je i mi cijenimo.

Ovo vrijeđanje srpskoga naroda od strane dr Spahe i njegovih istomišljenika može da urodi rđavim posljedicama za muslimanske mase a to valjda ne želi ni sam g. dr Spaho. Jer, da je bio teror kako se govori u Spahinoj štampi, zar bi mogao g. Spaho dobiti sve muslimanske mandate u Bosni i Hercegovini?

Braća Srbi a naročito Šumadinci ne treba da smatraju dr Spahu pravim predstavnikom muslimanskih masa u Bosni i Hercegovini. Istina je jest, da je on zvanični predstavnik muslimana Bosne i Hercegovine, ali muslimanske mase ne osjećaju s njim zajedno u mržnji prema Srbima. Mase su zavedene povodom ovih izbora na najodvratniji demagoški način. One su istina učinile grešku davši svoje povjerenje dr Spahi ali ja se nadam, da je ovo bio zadnji put kad je dr Spaho ispao kao pobjedilac (ispostavilo se: daleko od toga; prim. nov).

U kratkom vremenu muslimani Bosne i Hercegovine će se osvjedočiti, da sve ono što su im dr Spaho i njegovi poslanici obećavali, da je to laž i obmana. G. dr Spaho najmanje vjeruje u ispunjenje svoga programa. On zna vrlo dobro, da je Srbija u prvom redu prolijevala krv za Bosnu i Hercegovinu,on zna vrlo dobro i to, da će Bosna i Hercegovina ostati sastavni dio Srbije dokle ima i jednog ne samo Šumadinca nego u opšte Srbina u ovoj državi.

Srpski narod, koji je imao snage, da sruši tri carevine, taj će svakako imati još više snage, da sruši jednog srboždera Spahu, koji je u časovima srpske katastrofe veličao đenerala Potijoreka (to jest, Poćoreka; prim. nov) kao najvišeg vojskovođu. Srpski narod, koji je dokazao koliko je plemenit, neće sigurno ni ovoga puta poći stranputicom zbog izjava dr Spahe i njegovih drugova.

Srpski narod treba da zna, da su dr Spaho i svi njegovi drugovi bili austrijski stipendisti i da ih je Austrija vaspitala (dr Mehmed Spaho zbilja je studirao prava u Beču, i premda ne znamo ko je platio njegovo školovanje tamo, treba naglasiti da je poticao iz ugledne i imućne porodice; prim. nov). Sada kada je nestalo opasnosti od silne Austrije, ne treba se bojati ni od njezinih vaspitanika.

Mostar.

Smail aga Ćemalović.

“Smail-agi je prilikom američkog bombardovanja Mostara 14. januara 1944. godine sravnjena kućau kojoj je živeo sa sestrom Ajšom, i u nepovrat otišla njegova velika biblioteka i arhiva. Pred kraj te godine, par meseci pre oslobođenja Mostara, uhapsile su ga napokon ustaše i potom ubile u Jasenovcu. Navodno, tako što su ga spalile — ali taj detalj treba uzeti sa velikom dozom rezerve.

U svakom slučaju je nadživeo svog protivnika iz ovog teksta, dr Mehmeda Spahu, koji je preminuo 29. juna 1939. godine u apartmanu beogradskog hotela „Srpska kruna“, kao ministar saobraćaja u vladi Dragiše Cvetkovića.

Umro je pod nerazjašnjenim okolnostima, i sumnjalo se da je otrovan zbog snažnog protivljenja Sporazumu Cvetković-Maček, koji je sklopljen dva meseca kasnije, i kojim je stvorena Banovina Hrvatska kao pokušaj rešenja „hrvatskog pitanja“, koje je moralo biti rešeno. Interesantno, njegov unuk Sulejman Spaho deklariše se kao Srbin, i dugo je godina bio poslanik Srpske radikalne stranke.

Izvor: TELEGRAF.RS