arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

USTAŠKA “CRKVA” OPET VREBA SRBE I NjIHOVE HRAMOVE: Šta se krije iza ideje oživljavanja HPC iz epohe pavelićeve NDH

I ovogodišnje obeležavanje pravoslavnog Božića u Hrvatskoj je, i poput prošlog, u režiji Domovinskog pokreta i udruženja građana Hrvatskog pravoslavnog centra iz Vukovara, ponovo iskorišćeno za oživljavanje teme tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, projekta koji je nastao u vreme ustaške NDH i njenog poglavnika Ante Pavelića, sa ciljem pokatoličavanja i nacionalnog preoblikovanja Srba. Za razliku od kafanskih “domjenaka” koje su DP i HPC organizovali ranijih godina, poslednji u Splitu je samo naoko bio uglađeniji, ali su poruke upućene Srbima ostale iste – da nisu zaseban narod već materijal za asimilaciju, bilo kroz prevođenje u katoličanstvo, bilo kroz prebacivanje u pseudopravoslavnu organizaciju odvojenu od SPC.Sve to je nastavak Pavelićeve ideje da “grkoistočnjake”

Akademik Vasilije Krestić iizjava novinarima u Akademiji nauka i umjetnosti Republike Srpske /ANURS/, gdje je predstavljena njegova studija čiji je izdavač Udruženje za odbranu ćirilice "Dobrica Erić" iz Beograda.

Vasilije Đ. Krestić O Memorijalnom centru srpskim žrtvama genocida

U „Politici“ objavljenoj uoči Nove godine mogli smo pročitati tekst iz kojeg smo saznali da je patrijarh Porfirije posetio Memorijalni centar žrtvama holokausta, koji se nalazi na mestu Starog sajmišta, na ušću Save u Dunav, i da se u njemu poklonio nedužnim stradalnicima. Taj čin našeg patrijarha zaslužuje svako poštovanje. Međutim, on nameće pitanje gde je i šta je s Memorijalnim centrom u kojem bi se  patrijarh poklonio srpskim žrtvama genocida. Koliko znam Jevreji imaju u više evropskih zemalja memorijalne centre, što je za pohvalu. Mi u Srbiji nemamo ni jedan. Što nam ne služi na čast. Više puta, sa samog političkog vrha čuli smo obećanja da će uskoro biti

Dr Đuro Zatezalo: SVJEDOČANSTVA O ZLOČINIMA U PETROVOJ GORI I NjENIM OKOLNIM SELIMA OD DECEMBRA 1941. DO MAJA 1942.

Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje SVJEDOČANSTVA KORDUN SVJEDOČANSTVA O ZLOČINIMA U PETROVOJ GORI I NjENIM OKOLNIM SELIMA OD DECEMBRA 1941. DO MAJA 1942. Genocid nad srpskim narodom provode ustaške vlasti cijelo vrijeme postojanja Nezavisne Države Hrvatske 1941 1945. godine. O stravičnim prizorima zvjerstva ustaša, o iznakaženim tijelima srpske djece, njihovih majki, očeva i đedova u ovom prilogu svjedoče tek rijetko preživjeli s područja Korduna, iz okolice Petrove Gore, općine Vojnić. Na području kordunaške općine Vojnić živjelo je, prema popisu stanovništva od 31. decembra 1931. godine, 31.249 stanovnika. Od toga 27.608 Srba, 3.613 Hrvata i 28

Život i djelo pod sudskom zabranom: Dragan Grgić (1917-1985)

Dragan Grgić, rođen 1917. godine u selu Marin Most kod Cazina (sjeverozapad Bosne i Hercegovine), 1961. završio je pisanje memoara na 500 strana. Bila je to prva knjiga o stradanju Srba i zločinima hrvatskih i muslimanskih ustaša na prostoru bihaćkog kraja i južnog Korduna. Tragični period rata obilježio je gubitak oca, majke i brata, kao i ranjavanje u borbama protiv ustaša. Nakon završetka pisanja knjige, nosilac “Partizanske spomenice 1941” suočava se sa zabranama, krivičnom odgovornošću i pritiscima državnih vlasti. U tako neriješenim sukobima preminuo je od posljedica infarkta 1985. godine u petrovaradinskoj bolnici. Iza njega nije ostalo potomstvo. Ostao je samo jedan ispražnjen trofejni pištolj i posljednja nada da će

08. januara 1943. zatvoren logor u Sisku

Ustaško-njemački logor u Sisku osnovan je 3. avgusta 1942. po završenim operacijama na Kozari i Šamarici. U svom je sastavu imao i poseban logor koji se službeno nazivao “Prihvatilište za djecu izbjeglica”. Dječiji logor u Sisku, najveći te vrste u NDH, nalazio se pod pokroviteljstvom “Ženske loze ustaškog pokreta” i “Ustaške nadzorne službe”. Neposredno upravljanje “dječjim prihvatilištem” bilo je u rukama ustaše Antuna Najžera, ljekara po struci. Logor je bio lociran u nekoliko objekata u gradu: zgradi bivšeg Jugoslovenskog sokola, tzv. Sokolani, dvorani ženskog samostana Svetog Vinka, magacinu solane Rajs, zgradi Guči, osnovnoj školi u Novom Sisku i tzv. Karanteni, odnosno jednoj od šest baraka sabirnog logora. Djeca su ovdje,

Rat protiv zaborava profesorke Smilje Avramov

Smilja Avramov može da nam posluži kao dragoceni putokaz na putu nacionalnog osvešćenja i ozdravljenja. Kada je 2. oktobra 2018, u 101. godini, prestalo da kuca već uveliko oslabljeno srce legendarne profesorke međunarodnog prava Smilje Avramov, Srbija je ostala bez jednog od najumnijih, najobrazovanijih i najčasnijih predstavnika istinske nacionalne elite. Iako je svojim javnim delovanjem i napisanim knjigama višestruko zadužila našu zemlju, mora se primetiti da je oproštaj od Smilje Avramov bio, baš kao i njena slabo posećena sahrana, prilično skroman, a deo javnosti takođe je neprijatno iznenadilo saznanje da cenjena profesorka nikada nije postala član Srpska akademije nauka i umetnosti. Na njen stoti rođendan, pre malo više od pola

pridvorica.jpg

Božić u Pridvorici 1942.

U znak sjećanja na nevine žrtve jednog od najmonutrozniijih zločina, pokolj srpskog stanovništva u selu Pridvorici u Hercegovini, na Božić 1941. na 1942. godinu, redakcija portala Jadovno donosi dijelove knjige dr Sava Skoka „Krvavo kolo hercegovačko 1941-1942“ – tom prvi. Najveći naučni autoritet  i najobjektivniji hroničar ratnih  dešavanja u Hercegovini na stranicama 340-343, između ostalog, donosi detalje krvavog Božića u Pridvorici kod Gacka. Pridvorica je najpitomije selo u Gornjem Borču. Nipošto nije slučajno što su se baš u njoj zaustavili prvi slovenski doseljenici na hercegovačko tle i tu osnovali župu Viševu i podigli Kamberov Grad. Jer, Pridvorica je, budući okružena sa svih strana srednjenplaninskim visovima obraslim u gustim šumama i bujnim pašnjacima, pružala vrlo povoljne uslove za život nomada. Međutim,

Svijeće

Kalendar genocida: 06. januar 1942.

Godišnjica stradanja Srba na Kordunu. Skakavac, Vrginmost. 6. januara 1942, na pravoslavni Badnji dan, ustaše masakrirale 240 Srba i Roma (Cigana). Domačaj lug, u šumi Mlađe, kod Liplja, Skakavac, 6. i 7. januara i 10. maja 1942. Ustaše su masakrirale 68 Srba, muškaraca, žena i djece. U Gornjoj Trebinji, na Kordunu ustaše su pobile više od 220 nevinih civilnih žrtava na Badnjak i Božić, 6. i 7.januara 1942. godine. Izvor: Đuro Zatezalo „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ – svjedočanstva genocida. SKPD  Prosvjeta, Zagreb 2005. Vezane vijesti: Komemoracija u Gornjoj Trebinji Komemoracija u Gornjoj Trebinji na Kordunu

Mirko Rapaić: Posljednji Božić

Bila je subota, 4. januar 1941. godine. Bio sam tada đak četvrtog razreda niže gimnazije u Korenici. Dočekali smo školski raspust za Božić. Zvoni školsko zvono i jurimo na ulicu. Svako na svoju stranu. Ja idem za moje rodno selo Jezerce, koje je udaljeno sedamnaest kilometara od Korenice. Daleko je i zima je, ali ću do noći stići da sa svojima provedem božićne praznike. Stigao sam do prvih kuća sela Prijeboj, i još samo tri kilometra pa sam kod kuće. Na ulazu u Prijeboj, naprije je zaselak Mažari ili, kako smo ih mi zvali, Marasovići. Tu su sve hrvatske kuće. Baš u tom zaseoku pojaviše se na prtini tri mladića, mojih godina ili malo mlađi. Ali ih ne poznadoh

Nemanja Dević: Jedna sladunjava jugoslovenska pričica

Da li iko razuman veruje u priču da su hiljade Srba usred NDH svečano slavili Božić u crkvi 1942? Jedan od najbljutavijih mitova savremene srpske istorije vezan je za muftiju iz Tuzle koji je navodno na Badnje veče ’42. spasao Srbe pokolja u crkvi. Zauzvrat kad je umro deset `iljada ljudi ga nosilo na tabutu, među njima i manje-više svi zahvalni tuzlanski Srbi. Mit je osmislio savremeni mitbaster srpske istorije, likom preslikani muftija Kurt, samo bez ahmedije. Dokazao nam čo`ek da Obilić ne postoji i da je stvarni junak srpske istorije muftija Iztuzle. Pa za nagradu postao ministar. Priča ima plemenit motiv i muftija jest bio projugoslovenski, možda i prosrpski

Pokolj januara 1942. godine u romanijskom kraju

Januar 1942. godine označio je drugi veliki talas zločina nad srpskim narodom u romanijskom kraju. Prve zločine izvršile su muslimanske ustaše u Sokocu, u selima Rudine, Brejakovići, Baltići i Podromanija, gde je stradalo najmanje 300 srpskih civila. U selu Baltići, ubijena je žena Miloša Jovanovića sa šestoro djece starosti od 2 do 14 godina. Ubrzo nakon ovih zločina, na prostor Sokoca stigla je i Francetićeva Crna legija, nastavljajući teror u selima Vražići, Bjelosavljevići i Gazivode. Tada je postradalo najmanje 150 Srba. Nakon Sokoca, ustaške jedinice Crne legije su se podijelile u dvije grupe. Jedna je nastavila krvavi pohod kroz srpska sela Sokoca, Han Pijeska i Vlasenice, dok je druga krenula

Jovan Mirić: „Ne brini, čika će to polako“

Ubijanje srpske dece nije ni zverstvo ni divljaštvo, jer ni zveri ni divljaci nisu takvi. U objašnjavanju ubijanja dece ne obraćamo se ni biologiji ni izvorima (retke) individualne patologije. Obraćamo se kulturi Jedna od teorijskih orijentacija u psihologiji, etološka psihologija (ili biologija ponašanja, kako se ponekad naziva), poznata je naročito po metodu posmatranja živih jedinki u prirodnim uslovima. Najširi teorijski okvir za etologe je teorija evolucije. Svaka živa vrsta raspolaže, prema njima, jednim ograničenim skupom za nju specifičnih urođenih sistema ponašanja, koji se, iako urođeni, mogu u manjoj ili većoj meri menjati pod uticajem iskustva. U proučavanju čoveka etolozi su naročito  bili okrenuti neverbalnoj komunikaciji i uspostavljanju veze između majke

streljanje-franc.jpg

Kako je skončao Franc …

„Nije život, samo, poljem proći!“… nečija je davna bolna preispitivačka misao… Još kao dete, suočio sam se sa zlom odraslih!… Sećanje: od Stoca, na Bregavi… do Sokobanje, na Moravici… a, u međuvremenu, do starosti u Beogradu, na Sava-Dunavu… Svakog leta… svakog leta se setim… Kad dođe taj dan, srce mi se stegne, tuga, vrati… Nedavno je prošao još jedan 2. avgust, Sveti Ilija… a na taj dan, pre mnogo godina, „trebalo“ je da „odemo s ovog sveta“!… Mama je dugo, do smrti, u fioci kreveta, u mojoj staroj košulji (kao košuljica!) čuvala, crno-na-belo, poziv, na narandžastom kartonu, ustaške komande iz Stoca: da se 2. 7. – u određen sat –

MOJ DEDA ILI SEĆANjE NA ONO ČEGA NIJE BILO

Nisam te dala zaboravu iako se nismo nikad videli, iako se nikada nije sve ovo dogodilo, iako ništa od ovoga nismo izgovorili jer si otišao one daleke 1941, godinama pre mog rođenja. Piše: Gordana Dostanić Sećam se, sedimo u našoj kući tvojom željom i trudom podignutoj u Rusinskoj, kako se onda, kad si tamo kupio plac, zvala ta ulica. Ti me držiš na kolenu i zoveš svojom curicom-grlicom. Cupkaš me i govoriš da tako skakuće jahač kad zajaše ždrpca. Obećao si još tada da ćeš me voditi na tvoje Polje koje drema u seni visoke gore, da tamo jašemo ždrepce, prave, ne one nekakve sa četiri drvene noge, i da

Osamdeset i jedna godina od ustaških zločina u Raškoj gori i Raštanima

Na katolički Božić, 25. decembra 1944. godine, ustaše su u selima Raška Gora i Raštani u okolini Mostara na zvjerski način ubile 117 srpskih civila, među kojima je bio i veliki broj djece. Prije osam decenija, oko 5.00 časova ujutro Hrvati iz Devetog ustaškog zdruga, koji su bili uglavnom iz okolnih mjesta, na sopstveni praznik mira i ljubavi, pohrlili su da satru srpsko pravoslavno stanovništvo – od djece u kolijevci do nemoćnih staraca U istraživanjima potomaka žrtava iz Raške Gore, došlo se do preciznih podataka poimenično za 74 žrtve pobijene 25. decembra 1944. godine. Sa žrtvama iz mjesta Raštani, na taj datum ukupno je bilo 117 žrtava. U ostalim događajima

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.