arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

34 godine od brutalnog i nekažnjenog zločina nad Srbima

29. decembra su se navršile 34 godine od likvidacije 18 srpskih civila, među kojima šest žena, iz sela Gornji Grahovljani kod Pakraca, koje su “zenge” razapele na drveće, a njihova tijela do danas nisu pronađena, saopšteno je iz Dokumentaciono-informacionog centra “Veritas”. Hrvatske “zenge” ušle su u rano jutro 29. decembra, 1991. godine u Gornje Grahovljane, opkolile selo i sakupile 18 žitelja koji su se tu zatekli, te ih uz psovke i kundačenje sprovele do obližnje šume. Tu su ih razapeli, zakivali ekserima kroz ruke i noge na debla drveća i na kraju ih likvidirale iz vatrenog oružja. Tada su ubijeni Branko Arsenić /58/, Jevrosima Barjaktar /79/, Bosiljka Bosanac /60/, Jovo

Jovo Bajić: KUPREŠKI SRBI 1993. GODINE DOŽIVELI JOŠ JEDNU PREVARU, JOŠ JEDAN BOL (VIDEO)

FILM MILORADA BAJIĆA, SNIMLjEN U KUPRESU 14. NOVEMBRA RATNE 1993. GODINE POSLE RAZMENE TELA HRVATSKIH VOJNIKA I UBIJENIH SRBA Utvrđeno je da je hrvatska vlast tadašnje Herceg-Bosne, umesto tela ubijenih kupreških Srba, u devet vreća poslala delove kostura ljudi koji su umrli znatno pre 1992. godine. Jedan kostur raspoređen u četiri vreće. Četrdesetominutni dokumentarni film Milorada Bajića, snimljen u Kupresu 14. novembra 1993. godine, na najbolji način odslikava suštinu verskog rata koji se od 1992. do 1995. godine vodio u Bosni i Hercegovini, pa i na Kupreškoj visoravni. On, pre svega, govori o moralu zaraćenih strana koje su učestvovale u tom sukobu i stradanju i tragediji kupreških Srba. Toga dana

DA SE NE ZABORAVI MASAKR U MAŠIĆKOJ ŠARGOVINI: Kako su „zenge“ bez milosti ubijale Srbe, mučile zarobljene i spalile selo!

Dokumentaciono-informativni centar „Veritas“ podsetio je javnost na 34. godišnjicu stradanja Srba u selu Šagovina Mašićka kod Nove Gradiške, jednom od najtežih i do danas nekažnjenih zločina nad srpskim civilima tokom ratova devedesetih. Tim povodom, „Veritas“ je objavio detaljno saopštenje o događajima iz decembra 1991. godine, koje prenosimo u celosti, bez ikakvih izmena: „Noću 18/19. decembra 1991. godine, pripadnici 108. i 121. brigade Zbora narodne garde (ZNG) i specijalci iz grupe “Svileni”, ukupne jačine od 363 vojnika, izvršili su pješadijski napad na srpsko selo Šagovina Mašićka kod Nove Gradiške, smješteno na južnim obroncima Psunja, kojeg je branilo ukupno oko stotinak branilaca, pripadnika TO iz ovoga i susjednih srpskih sela i dobrovoljaca

Hrvatska na korak od priznanja Pavelićeve „pravoslavne crkve“ – ozbiljna opasnost za Srbe

U Hrvatskoj je u toku rehabilitacija ustaštva i u takvoj situaciji lako može da se desi da HPC koju vodi raščinjeni bugarski sveštenik dobije od hrvatske države i zvanično priznanje, kaže direktor Centra „Veritas“ Savo Štrbac. Ko god da je ovih dana video najavu da će za božićne praznike u Zagrebu u popularnoj dvorani „Lisinski“ nastupati pravoslavni hor iz Bugarske, pomislio bi kako, naizgled, Hrvati primereno paze na svoju pravoslavnu braću Srbe kao manjinsku zajednicu u ovoj državi — svako ko ne zna da je bugarski hor i božićni koncert upriličila tzv. Hrvatska pravoslavna crkva, koju je osnovao zloglasni Ante Pavelić i ustaška Nezavisna Država Hrvatska za vreme Drugog svetskog

Štrbac: Do sada procesuirano oko 4.000 osoba u Hrvatskoj za ratne zločine

Direktor “Veritasa” Savo Štrbac izjavio je da je do sada procesuirano oko 4.000 osoba u Hrvatskoj za ratne zločine među kojima je tri odsto pripadnika hrvatskih oružanih snaga, dok su ostalo pripadnici JNA i nekadašnje Srpske vojske Krajine, kao i nekoliko funkcionera. Štrbac je naveo da Hrvati, ne smanjujući broj procesuiranih potvrđuju svoj državni narativ da su JNA i domaći Srbi izvršili agresiju zajedno sa Srbijom na Hrvatsku preko tih presuda. – Oni na taj način dokazuju. Nije važno, da li je neko počinio zaista to zašto ga terete, već je njima najbitnije da to kvalifikuju kao ratni zločin. Važno je da se što više ljudi tereti za ratni zločin

Đurđica Dragaš: Znate li ko je Stojadin Mirković?

Imao je Cole izbor. Mogao je, kao i ostali vojnici sa kojima je bio u vojnom skladištu Barutana kraj Bjelovara, da posluša naređenje majora Milana Tepića i povuče se u zaklon. Prvi put se oglušio o naredbu. Decembar 1990. godine. Kraj skromne kuće u selu Gornje Leskovice na Povlenu mešaju se muzika, pesma, ponos i suze. Porodica Mirković, njihovi rođaci i komšije prate u vojsku svog Stojadina. Coletu (kako od milja zovu ovog veselog mladića) se ispunila želja. Biće tenkista i posle ovog slavlja kreće put Banjaluke, do Centra za obuku vozača vojnih vozila. Dok veselo i prilično pijano društvo slavi Coletov test zrelosti, majka Anica krije suze. Brinula bi

Kojekude braćo Srb(lj)i…

Piše: Milovan Bajagić Novi Sad 18.09.2025. Tržni centar ,,Promenada“. Premijera filma o dr Miodragu Laziću. Čuvenom dr Laziću. Heroju srpskog naroda koji je žrtvovao vlastiti privatni život i komfor da bi spasavao živote, ne samo pripadnika svog naroda, već i živote vojnika neprijateljskih vojski, ne gledajući na veru i naciju. Čovek koji je spasao stotine i hiljade života, pomerio granice ljudske izdržljivosti i lekarske posvećenosti, operišući desetinama sati uzastopce sa nogom u gipsu. Čovek o kome bi druge, bogatije i jedinstvenije nacije podigle zlatni spomenik i uvrstile njegovo ime u svakodnevni govor. Ali na tužnom kraju, maska pada, čovek ostaje, heroj se zaboravlja… Heroji se ne stvaraju postupno, oni se

Đurđica Dragaš: Ne pitajte koliko nas ima

Naša je krv na klasju što zri u kasno leto, na kućnim pragovima gde nas nađoše zveri.Naš pepeo samuje na zgarištima. Pitate koliko nas ima…Ima nas više nego vas!!! Sa nama spavaju nerođena deca i presahle majčine grudi. Iza nas ostaše pusta sela, izgubljena stada i neuzorane njive.Iz naših kostiju raste trava po kojoj gazite.Iz naših očiju pobeže nebo pod kojim hodate. Naša je krv na klasju što zri u kasno leto, na kućnim pragovima gde nas nađoše zveri.Naš pepeo samuje na zgarištima. U svakom smo drvetu, listu, cvetu, vetru što vam miluje lice.U svakoj smo kapi mirisne kiše, u pahulji što se ledi na prozoru. Naša duša je u

Đurđica Dragaš: Otet mi je zavičaj, zar se to zaboravlja

Kada čujem reč “oluja”, pred očima mi se ponovo ukazuje svitanje 5. agusta, kada sam se opraštala sa zavičajem. Imala sam 21 godinu i bila student u Beogradu. Tokom raspusta sam se vraćala kući u Korenicu, gde je moja porodica morala da pobegne 1991. iz Gospića. Napad je počeo 4. avgusta rano ujutro. Bilo je i ranije granatiranja, ali ovo je bilo drugačije. Nije prestajalo satima. Na Radio Zagrebu, koji smo jedino mogli da uhvatimo, slušali smo Tuđmanov govor u kome nas poziva “da ostanemo, da ne pružamo otpor, da će doći hrvatska vojska i da oni koji nisu ništa zgrešili nemaju čega da se plaše”. To nas je upravo

Otac Oliver Subotić: Hrvatska – svetski centar hrišćanskog ateizma 

Svi savesni Hrvati-rimokatolici treba javno da kažu svoj stav o masovnoj pojavi najgrublje verzije hrišćanskog ateizma u svojoj zemlji. A pre svih to treba da učine rimokatolički sveštenici i biskupi koji drže do Istine jer se srcem veruje za pravdu, a ustima ispoveda za spasenje (Rim 10, 10). Piše: Prezviter Oliver Subotić Nedavni zagrebački koncert hrvatskog pevača poznatog po živopisnom nadimku „Tompson“ je doživeo različite osvrte u ex-YU javnosti. Kritičke opservacije su, sasvim očekivano, bile najbrojnije u Srbiji, a bilo ih je nešto manjim delom i u Hrvatskoj (uglavnom među intelektualcima i političarima sa levice), dok su u drugim balkanskim državama bile sporadično primetne. Zajedničko za sve kritičke uvide je to da

Bojan Vegara: Ima i nas koji se sjetimo tragedije porodice Golubović

Na današnji dan 1992. godine u Konjicu su ubijeni Đura, Vlasta, Petar i Pavle. Poznavao sam ih. Đura i Vlasta nisu u životu mrava zgazili. Petar je imao 7 godina, a Pavle 5 godina i bili su krivi jer su Srbi. Izveli su ih iz stana ti njihovi “specijalci” i ubili. Petra čak dva puta, jer prvo streljanje je preživio. Naišao je na patrolu muslimanske policiji koja ga je vratila ubicama. Drugi put su bili precizni, pogodili su to malo tijelo i ubili ga. Ni danas se u široj javnosti o tom zločinu ne zna i ubijamo ih nanovo našim zaboravom. Ali, eto, vidim da ima i nas koji ih

Centralna svečanost povodom obilježavanja Dana VRS

Centralna svečanost povodom obilježavanja Dana Vojske Republike Srpske i Trećeg pješadijskog Republika Srpska puka Oružanih snaga BiH počela je danas u kasarni “Kozara” u Banjaluci, gdje je u toku parastos za poginule borce i civile u Odbrambeno-otadžbinskom ratu. Obilježavanju prisustvuju predsjednik Srpske Milorad Dodik, premijer Srpske Radovan Višković, srpski član i predsjedavajuća Predsjedništva Željka Cvijanović, zamjenik ministra odbrane u Savjetu ministara Aleksandar Goganović, predsjednik NSRS Nenad Stevandić. načelnik Zajedničkog štaba Oružanih snaga BiH general Gojko Knežević i komandant Trećeg pješadijskog Republika Srpska puka brigadir Goran Maksimović. Prisutni su i penzionisani generali i oficiri VRS, predstavnici udruženja proisteklih iz Odbrambeno-otadžbinskog rata, ličnosti iz javnog, političkog i društvenog života Srpske i BiH.

U Kulturnom centru Banski dvor u Banjaluci večeras je održana premijera filma "Kosovo-momenat u civlizaciji", režisera Borisa Malagurskog.

Malagurski konačno i na Jutjubu objavio film čiju su zabranu tražili u BiH

Srpski režiser Boris Malagurski konačno je, prije nekoliko dana, na svom Jutjub kanalu objavio film “Republika Srpska: Borba za slobodu”. Film je sniman, između ostalih zemalja, i u BiH, a predstavlja priču o viševjekovnoj borbi srpskog naroda za slobodu. Brojnima u BiH je film zasmetao, vjerovatno zbog čega je čak bila pokrenuta i peticija da se on zabrani. Međutim, Malagurski je film snimio do kraja, a sada je dostupan i na njegovom kanalu. Izvor: ATV

Savo Štrbac: Šumovi na vezi između SANU i “Veritasa”

U tekstu “Neophodna istorijska distanca za naučni skup” (objavljen 9. jula 2024. na ovim stranicama), objavio sam odgovor Izvršnog odbora Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) na Inicijativu “Veritasa” da se u toj naučnoj ustanovi, polovinom iduće godine, održi Međunarodni naučni skup pod nazivom „30 godina po završetku rata na području RH 1995–2025”. Odgovor SANU objavio sam prvenstveno zbog stava njenog Odeljenja istorijskih nauka (OIN) da zbog “neophodne izvesne istorijske distance” i “selektivnosti dokumentacije” “u ovom trenutku nije moguće da se zadovolje naučne osnove ovakvog jednog naučnog skupa kako bi se SANU uključila u njegovu organizaciju”, očekujući reakciju i drugih relevantnih naučnih institucija i pojedinaca iz Republike Srbije (a i

Nismo zaboravili: Stradanje porodice Zec u Zagrebu

Aleksandra Zec bila je kći zagrebačkog mesara Mihajla Zeca, i vjerojatno sasvim obična dvanaestogodišnjakinja, koja po ničem ne bi zaslužila da se o njoj piše, – da je nisu svirepo ubili. Uveče oko 23 časa, 7. decembra 1991. u njen dom u Poljaničkoj ulici 22. na zagrebačkoj Trešnjevci, banuli su Siniša Rimac, Munib Suljić, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Suzana Živanović (pripadnici Merčepove jedinice) sa namjerom da uhapse Mihajla Zeca, zbog njegovih navodnih veza sa pobunjenim krajinskim Srbima. On je nekako uspio je istrčati na ulicu, i pokušao pobjeći, ali ga je Siniša Rimac ustrijelio na udaljenosti od tridesetak metara.[1] Nakon tog su svezali 12 godišnju Aleksandru i njenu majku

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.