arrow up

Đurđica Dragaš: Znam da sam ponosna što si bio moj đido

E moj djede, koliko me bole ove ruševine i tvoj trud koji polako i sigurno nestaje. Znam da je bolelo i tebe, zato si i otišao prerano… I kako da te ne boli, kako da zaboraviš i zatvoriš ta vrata?! Gledam ove slike već danima….i razmišljam … Deda je bio stvaralac, majstor, stolar koji je svojim rukama gradio život i školovao decu. Svi prozori, vrata, sve drveno što je postojalo u ovoj kući i dvorištu, njegovo su delo, njegova muka i znoj. I ne samo to! Ostavio je moj vredni đido svoj pošteni i stvaralački trag i u selu… na kućama, štalama, u podrumima, na kacama (drvenim buradima) koje je

gospic.jpg

O Mesiću i Gospiću

SVJEDOČENJE BRAĆE DRAŠKA I BOJANA KALANJA IZ GOSPIĆA, ČIJI SU RODITELJI ĐORĐE I MIRJANA UBIJENI 18. OKTOBRA 1991. NAKON “SMRTONOSNOG SASTANKA” NA LIPOVOJ GLAVICI Gospićka bajka Bojan Kad sam došao na VMA na prepoznavanje, samo znam da je bio jako ružan dan, januar, devedeset i druge. Došao sam tamo, ja i jedna tetka, prepoznao sam ga po tom kaišu… Otac je često išao u kupovinu. Baš se sjećam toga kaiša. Kupili smo ga skupa u Dermi u Gospiću, u kožarskoj radnji. Mamu sam prepoznao… Ona je radila zube kod doktora Johmana, prepoznao sam zube. Kad mi je doktor Stankovi rekao, meni je bilo teško. Jednostavno, neka težina u plućima. Nisam

„Jer … mi smo ista krv“, pjesnički prvenac Đurđice Dragaš u Banjoj Luci

U Kući Milanovića, u subotu 09. novembra 2024. u 18 časova biće predstavljena zbirka poezije „Jer…mi smo ista krv“ Đurđice Dragaš Vukovljak. Riječ je o prvoj pjesničkoj zbirci koju čine stihovi puni sjete i tuge, a koju Đurđica posvećuje svim nevinim žrtvama Pokolja. Đurđica Dragaš Vukovljak je urednica privredno-političke rubrike Prvog programa Radio Beograda. Iako se dugo bavi pisanjem a njeni tekstovi i pjesme su objavljivani na sajtovima udruženja građana „Jadovno 1941.“ i RTS-a, do sada nije objavila knjigu. Zbirka pjesama Jer… mi smo ista krv njen je književni prvenac. O poeziji, književnom izrazu i inspiraciji za ovu zbirku govoriće scenarista Nataša Drakulić, ispred izdavača Momčilo Mirić, predsjednik udruženja „Jadovno 1941.” iz

Đurđica Dragaš: Koridor mog života

Prošle su godine, stasale generacije koje se ne sećaju rata, koje do Banjaluke putuju najbržim putem, preko Hrvatske. Radujem se zbog toga, ali u ime svih nas kojima je Koridor zaista bio put života još jednom kažem – hvala onima koji su nam ga podarili! Neka je večna slava svima koji su na njemu zauvek ostali! Godina 1992., Lika, Republika Srpska Krajina. Prelepo majsko jutro miriše na rascvetale voćke i travu okupanu rosom. Vozimo se dobro poznatim putem, automobil kao po navici lagano seče krivine. Ne brinemo o tome da li će nam neko doći u susret. Veća je verovatnoća da na ovom putu susretnete neku zverku nego automobil. Nema

Đurđica Dragaš: LIČKO MILJE

Lika me jadom ojadi, ranu mi ranjena otvori. Lika me miljem pomilova.Lika me zlatom ozlati.Vodom napoji.Lika me suzom zasuzi.Lika me žalom ožali. Lika me zelena ozeleni.Lika me cvetom rascveta.Snagu mi snažna dade.Lika me kamenom okameni.Lika me jadom ojadiRanu mi ranjena otvori. Lika se svetom rasvetli.Lika ga svetlom osvetli.Lika se mrakom zamrači.Lika se jamom zajami. Lika se pesmom opeva.Suzom ka nebu vinu. Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELJI: Đurđica Dragaš

Mirko Rapaić: Razgovor u vozu 1989. godine

Danima sam krstario od sela do sela moje kršne Like. Na tom putu nađoh se, septembra mjeseca 1989. godine, u vozu, na ličkoj pruzi Gospić-Gračac. Na željezničkoj stanici u Gospiću ispratio me je moj dobri ratni drug Petar Štulić, u čijoj sam kući boravio i uživao gostoprimstvo nekoliko dana, sakupljajući podatke o ustaškim zločinima u Gospiću i okolini. Koliko god da je naš susret, poslije mnogo godina, bio radostan, toliko je i rastanak bio tužan. Kao da se nikad više nećemo vidjeti. Možda i nećemo? Petar je uskoro sa familijom morao da bježi iz gospićkog pakla. Jedva su živu glavu izvukli, a kuću su im Hrvati spalili do temelja, kao i sve ostale srpske kuće. Njegovog rođenog brata Branka

GOSPOJINA U SVRAČKOVOM SELU

Danas je veliki pravoslavni praznik – Velika Gospojina ili tačnije, Uspenje presvete Bogorodice. Slave danas brojne porodice, sela i gradovi… Piše: Đurđica Dragaš – Beograd, 28.8.2024. I da ovaj datum ne pamtim kao dan u kojem sam 1991. postala izbeglica, sećala bih ga se samo po lepom, po seoskoj (zavetnoj) slavi u Svračkovu selu. Жivela je tamo baba Bosa, babina jedina sestra i nije bilo šanse da “omašimo” i propustimo priliku da posetimo nju i porodicu i proslavimo, uz nezaobilaznu ličku jagnjetinu. Slavila se Gospojina u Svračkovu selu, baš onako kao i slave u skoro svim ličkim selima… bez liturgije, sveštenika, bez odlaska u crkvu, sa pomalo nejasnom mišlju o

Đurđica Dragaš: I ja sam iz kolone

Mi, koji smo nepovratno izgubili deo života, mi koje je kolona “presekla”, uvek ćemo nositi njen žig. Naš život nikada neće moći da se nazove normalnim. Nedavno, na promociji moje zbirke pesama posvećene stradanju Srba u NDH, prišla mi je koleginica iz RTS-a. Predstavila se, rekla gde i šta radi, a onda me  pogledala u oči i onako, gotovo zaverenički dodala – i ja sam iz kolone. Tih par reči bilo je dovoljno da se prepoznamo i razumemo. I nije to prvi put. Za ovih 29 godina često sam, čuvši ih, do tada nepoznate ljude doživljavala kao svoje. Kao da nas je “pripadnost” koloni činila prisnima i ujedinjenima. Taj surovi znak,

„Veritas” čuva istinu o 8.500 stradalih u Hrvatskoj

Ubice u najvećem broju slučajeva nisu procesuirane. Baza podataka Dokumentaciono-informacionog centra „Veritas” čuva istinu o sudbini oko 8.500 lica stradalih tokom rata u Hrvatskoj. Od tog broja, 38 odsto su civili usmrćeni i masakrirani najčešće na kućnom pragu. Njihove ubice u najvećem broju slučajeva nisu procesuirane, izjavio je direktor „Veritasa” Savo Štrbac. On je naveo slučaj Anđe Katić (djevojački Meljanac, 73), koja je ubijena ispred svoje kuće u selu Otišić kod Sinja 16. jula 1993. Jedan od ubica je bio Tihomir Armada zvani Mirko iz Hrvaca, koji je tada imao svega 23 godine. „Armada je, kada je Anđa upisana u našu bazu podataka u februaru 2001. godine, još nekažnjen živeo

Pražić Đorđe

Đorđe Pražić: Spisak srpskih žrtava rata na području opštine Gospić u vremenu avgust – decembar 1991.

Spisak srpskih žrtava rata na području opštine Gospić u vremenu  avgust – decembar 1991. 1.BAČIĆ NIKOLA (v), 2. BAJIĆ MANE 1925, 3.BANJEGLAV Miloša TODOR 1950,  4. BARAĆ Ilije DANICA 21.03.1923, 5. BARAĆ Miće RADOVAN rođ. 01.06.1951, 6. BASARIĆ Jove DUŠAN 18.10.1945 (v), 7. BASARIĆ Đure DUŠAN 25.04.1930 (v), 8. BEGIĆ ANKICA, 9. BJEGOVIĆ Jovana ĐURAĐ 14.07.1931, 10. BOGIĆ Miloša JOVO 1935, 11. BOGIĆ Ilije JOVO 1946, 12. BOGIĆ RADE, 13. BOЖOVIĆ Milene ĐORĐE 16.09.1954. (v), 14. BULj Jove DANE 17.02.1937, 15. BUNČIĆ SLAVKO 1947, 16. BURSAĆ ANICA 1920, 17. CICOVIĆ Branka JOVO 07.07.1949. (v), 18. ČUBELIĆ Ante MILE 1941, 19. ČUBRILO Nikole BOGDAN 1927, 20. ĆOPIĆ PAJO 1935, 21. DELIĆ Đure

Tri razglednice iz Gospića

Davor i Snežana su sa djecom otišli kod prijatelja na doček nove godine u jedan stan kod „Arene“ na Novom Beogradu. Dušan je u novogodišnjoj noći ostao sam mjenjajući kanale na televiziji. Volio je narodnu muziku ali su mu već dosadili isti spletovi narodnih pjesama koji se već nekoliko godina ponavljaju na televizijama za novogodišnji program. Piše: Đorđe Pražić Sve je isto osim haljina pjevačica koje su svake godine kraće i sa većim razrezima,  naročito kod onih slabijih pjevačkih sposobnosti. Zaspao je sat vremena prije ponoći. Instiktivno se trgao na eksplozije petardi što su ih djeca bacala po naselju.  Ponovo je utonuo u san i narednog  jutra se probudio oko

Đurđica Dragaš: Svaki odlazak u Liku, dodatna je životna lekcija

U ovom strašnom vremenu u kojem je uništenje postalo merilo uspeha, ja se radujem što nisam u “trendu”, što pripadam lozi graditelja i stvaralaca, nizu onih koji su i meni i svetu ostavili samo dobro.  Obično pišem “u dahu”, u autobusu, na ulici, u sred noći, kad me probudi misao koja se prethodnog dana tek maglovito rađala. Grozničavo skupljam reči, ne dam im da umaknu i tako zauvek izbrišu trenutak u kojem dobijaju smisao, onaj sjajni trenutak kada se rađa novi tekst. Ipak, ponekad reči moraju da sačekaju, da se pokore mislima koje traže mir i blagoslov vremena. Nekad je, jednostavno, potrebno da se utisak slegne da bi uopšte ugledao

Srpske žrtve iz Gospića 1991. Foto: SRPSKA-MREŽA.COM

Navršava se 32 godine od likvidacije najmanje 124 Srba iz Gospića

Danas se navršava 32 godine od likvidacije najmanje 124 gospićkih Srba 17. i 18. oktobra 1991. godine u Hrvatskoj, saopštio je Dokumentaciono-informativni centar “Veritas”. Porodice ubijenih posebno uznemirava i onespokojava saznanje da su trojica osuđenih za ovaj zločin već odavno na slobodi, napominju iz “Veritasa”. Gospiću i okolnim mjestima u jesen 1991. godine Hrvatska vojska i policija su, uglavnom pod maskama, odvodili srpske civile iz njihovih kuća i stanova i likvidirali ih raznim načinima i na više mjesta. Likvidirani su uglavnom viđeniji Srbi koji su bili lojalni novouspostavljenom hrvatskom režimu. U tom periodu je, prema “Veritasovim” podacima, ubijeno najmanje 124 lica srpske nacionalnosti, među kojima i 38 žena, od čega

jadovno_2013-frontal-01-svijece.jpg

I 32 godine nakon ubistva 125 Srba u Gospiću pronađeni ostaci svega 57

Veritas: Saopštenje povodom likvidacije gospićkih Srba u jesen 1991. U Gospiću i okolnim mjestima, u jesen 1991. godine, Hrvatska vojska i policija su, uglavnom pod maskama, odvodili srpske civile iz njihovih kuća i stanova i likvidirali ih raznim načinima i na više mjesta. Likvidirani su uglavnom viđeniji Srbi koji su bili lojalni novouspostavljenom hrvatskom režimu. U tom periodu je, prema Veritasovim podacima, ubijeno najmanje 125 lica srpske nacionalnosti, među kojima i 39 žena, od čega skoro polovina od 16-18 oktobra. Među likvidiranima su i deset bračnih parova i četiri para po jednog roditelja i djeteta. Do sada su pronađeni i sahranjeni posmrtni ostaci 57 likvidiranih, dok se za ostalima još

Đurđica Dragaš: TRAG

Kad god vidim ovakav trag na nebu i čujem daleki zvuk aviona, setim se leta provedenih kod babe i dede na selu. Baba me je često vodila sa sobom kad bi išla da obiđe krave u polju i “prepne” ih tj. premesti kočiće za koje su bile vezane kako bi dobile još koje parče netaknute trave. Išle smo kilometar – dva u jednom pravcu, po najjačem suncu, u sred dana (jer baš tad to i mora da se uradi), ali nije mi bilo teško. Trčkarala sam uz njen odlučni i žurni korak, držeći je za ruku i nadajući se da ćemo u povratku svratiti na kafu kod njene “druge”, Milke

NAJNOVIJE VIJESTI

Poziv u policiju

U takvoj općoj psihozi, pozvan sam telefonom da dođem u stanicu milicije

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.