Jednog dana sa suvarkom je donijela i veliku vijest. To nikome nismo smjeli pričati jer do tada to nismo nigdje doznali. Kaže da su Amerikanci zauzeli Italiju, da je pukla osovina Rim–Berlin. Nismo znali kakva je to osovina, ali dosta je bilo da su Amerikanci zauzeli Italiju. Kasnije se objašnjava da se Hitlerova i Musolinijeva mašina više ne može koturati preko Rusa, Amerikanaca i Engleza. Sada ta mašina ima samo Hitlerov kotač! Sad je značenje pucanja osovine jasno. Onda saznajemo da su Amerikanci uhvatili i Musolinija. Poslije nekog vremena, do Bujićke je navratila kuma Kata Grubića. Ona živi u varošu. Za komšije ima Hrvate Smolčiće. Jedan od njih, Martin, uključen

U vrijeme tih jesenskih radova počeše da me bole zglobovi. Najprije upala zglobova u laktovima. Uz jake bolove jedva mogu da ispravim ruke u laktu. Pokušavam po dva-tri puta dok ih ne ispružim. Uskoro počeše da me bole i kukovi. Išao sam ljekaru i na kraju mi on preporuči banju. Najbliža banja je bila u Daruvaru. Nju je doktor i preporučio. Mama je odlazak ugovorila sa kumom Bricinkom, Marijom Bosanac, ženom brice Milana Bosanca koji je otjeran sa ostalim Srbima iz Grubišnog Polja u Koprivnicu, ali je na kraju završio u Jasenovcu. Ona je u Daruvaru imala sestru Julku Bašić. To je majka Milana Bašića, koji je u neko vrijeme

Kuma Dragana Jovanović iz Stalovice nam je gotovo svakodnevni posjetilac. Ona je pravi muškarac. Uz maminu i Jovankinu pomoć ona je ispekla rakiju od šljiva, kojih je ove godine bilo dosta. Napravila je i gredelj za plug jer je stari bio slomljen. Lijepo ga je ođeljala sa pođeljačem, provrtala potreban broj rupa za zavoranj i na njega pripasala plug sa lemešom. Ornice su bile u upotrebljivom stanju. Od nekuda je donijela gornji dio jarma, a donji i pletnice je sama napravila. Nametnula je mami ideju da će pomalo “prezati” krave u jaram, da se uče vući kola. To će ona raditi u dvorištu kako krave ne bi pobjegle ako se

Noćna puškaranja oko Grubišnog, Zdenaca i V. Grđevca su sve češća. Nekad se dade jasno razlučiti da se puca u sva tri mjesta. Poslije takve jedne noći, već je dobro svanulo, u trenutku kad je čelo kolone spavalaca u „žici“ prošlo mimo naše kuće, zapucaše puške. Nasta trka, vraća se kolona nazad, ima i nekakve vike u toj gužvi, u nekakvom polutrku odoše svi nazad. Tek što smo sredili dojmove, kad opali puška, tu negdje iz djedovog dvorišta, a poslije toga prosu se rafal tu ispred naših prozora. Pogledasmo oprezno kroz prozor i vidimo ustašu u grabi ispred Tregnerove kuće, a niže njega još dvojicu. Više se ne puca. Tregnerovi

Pomalo dolaze mrazevi, ujutru je hladno pa stoku istjerujemo kasnije, kad se sunce malo podigne. Neki govedari već ostaju “nacjeldan”. Dođu kasnije kad sunce već jače grije pa ostanu do predvečer. Oni drugi dolaze ranije pa se vraćaju oko podne jer imaju telce koji sisaju, a neki i u podne doje (muzu krave), osobito one koje su stelne – da rano “ne presuše”. Gotovo svake noći se ponešto puca. Ujutru povremeno, prije povratka sa spavanja u „žici“, ustaše prošetaju grabama prema gornjem kraju sela, da vide ima li partizana. Jučer u noći dosta se pucalo negdje u G. Rašenici. Uz pojedinačne pucnje bilo je i rafala, a čule su se

Livade su pokošene pa na njima čuvamo krave. To su veliki prostori. Samo povremeno vraćamo krave – onda kad dođu do nekih kukuruza koji su posađeni tu pored livada. Napravili smo “ključ” za ljuljanje. Netko je srušio hrast pa smo mi donijeli “nadžake”, okresali jednu jaku i podugačku granu hrasta tako da je imala jedan kraći i jedan duži krak. Pošto smo se popeli na jedan drugi hrast, onaj kraći smo, što gurajući, što vukući, zakvačili za jak ogranak, a onaj duži krak je gotovo doticao zemlju. Njega smo prikratili, te poprijeko čavlom pribili komad drveta, dug nekih pola metra do metar. Sad okoračimo nogama duži krak “ključa”, sjednemo na

Poslije jedne noći (tokom koje je bilo mnogo pucnjave i nakon koje je kolona onih koji spavaju u “žici” jako kasnila u povratku svojim kućama), do međaša između posjeda moga djeda Mile i našega imanja došla je Hercegovka Luca, majka petoro dece i baba jednog unučeta, udovica ustaše Hercegovca, koljača koga su partizani uhvatili i ubili. Pozva moju mamu, zaželi „dobro jutro“ ili „dobar dan“, pa poče priču: „Moja Evice, sva sam tužna i noćas nisam spavala. Vidiš, partizani napadaju ’žicu’, a tamo je moj Mijo. Bojim se da ne prođe kao otac mu Mirko“. A moja mama je tješi, govoreći da partizani ne mogu u „žicu“ i da je

Teško je jesti i kolače. Koliko god su slatki, ipak se osjeća da nema soli. Isti je slučaj i sa kruhom – neslan pa ne ide. Šećer nadoknađujemo sirupom od sirka. Pravljenje sirupa iz sirka naučili smo od Pemaca – Čeha. Oni su to radili i onda kada je bilo šećera (nisu ga morali kupovati). Ali, do soli se nije moglo. Eto, pronese se glas da je došla sol, da je kod Kuzle cijeli red za sol i da daju svakoj familiji prema broju članova. Odoše dolje u varoš da stanu u red moja mama, kuma Milka Gruberova, Cvijeta Romića, obje Anke Tregnerove i još neke žene. Kad su i

Jedne noći dosta se pucalo u varošu. Pored rafala iz mitraljeza i pušaka, čule su se i mine ili bombe. Pred zoru je pucnjava prestala, a nešto kasnije idu ustaše sa obje strane puta, po grabama, i drže puške u rukama. Neko vrijeme poslije njih, ide uobičajena jutarnja kolona ustaških familija i stoke. Usput, vraćajući se u varoš, pričali su da su noćas partizani napadali G. Polje i V. Zdence, ali da su bili odbijeni. U Injacama su ustaše Mirko Markota, njegov sin Miroslav, Veljo Petrović, brat partizana ubijenog Mirka Petrovića, Mirkov sin Mijo, te još neki kosili livadu, sada u posjedu Petrovića. To je livada Mile Bastašića, mog djeda.

Jednog jutra na vratima nekadašnjeg Singerovog dućana prilijepljen je veliki plakat. Na njemu je naslikana velika zmija na kojoj je kukasti krst, a zmiju je bajonetom na puški probio partizan. Tu je zastala kolona koja je išla sa spavanja iz “žice”. Gledaju plakat, svatko ponešto komentira. Valjda je netko “u žicu” javio da su nalijepljeni plakati pa dođe i grupa ustaša. Jedan komentira: „Znači, gospoda su noćas bila tu“. Okuražiše zastalu kolonu i oni odoše naprijed prema gornjem kraju. Tu se našla i kuma Dragana iz Stalovice, pa i ona komentira: „Uh, majku mu njegovu, vidi koliku zmiju je prob’o“! Jedan od ustaša skine taj veliki plakat, neki mu dodadoše

Uskoro nakon Jere, počeo sam isporučivati pozdrave od Ljube Pejnović i našem kumu kod pokrštavanja Lojzi Ringlu. Dogovoreno je kad će ga Ljuba čekati, a moj zadatak je bio da ga dovedem u kuću Šukića. Utvrdili smo mjesto u šumi gdje ćemo se nas dvojica naći. On je krenuo preko livade Injac, preko Ringlove krčevine, pa putem kroz Krstašicu u pravcu dogovorene tačke. Ja sam krenuo kroz dio Stalovice, preko Grabara livade i Bastašića krčevina na Subotov brijeg, pa u šumu. Našao sam ga i, taman da krenemo, čujemo pjesmu – netko ide u našem pravcu i gromoglasno pjeva. Stojimo i čekamo. Zaključujemo da ide putem koji prolazi tu nedaleko

A poslije događanja u tim mjesecima, gotovo sve ustaške familije Hercegovaca i Zagoraca napustile su srpske kuće u okolnim selima i smjestile se negdje “u žici”. Ponekad idu sa domobranima u pljačku okolnih sela. Kod jednog odlaska prema Ivanovom Selu domobrani i ustaše naišli su na porušena stabla preko puta. Priča Pepa Moćnik: „Kad smo stali i počeli da izlazimo, počela je paljba. Pucao sam i ja, a kamione smo jedva okrenuli, pa smo se vratili“. Tako se dogodilo i na vrh Male Barne – partizani su zapucali, ranili su nekoliko domobrana, među njima i Janka „Tulju“, iz Sošica. On je bio rođak Mare Hranilović Lugareve, isto iz Sošica, inače

Na odsustvo je došao Fanouš Golštajn (Gottstein), sin Ferde koga su partizani ubili kad su jesenas napali Grubišno Polje. Navrati kod Tine, lijepe djevojke i prve komšinice. Tina nam priča kako se on žali da mu je strašno na ruskom frontu – velika je, kaže, zima, a jako se gine. Rekao joj je da se najradije ne bi vraćao, kao i da ovaj rat sa partizanima nije nikakav rat. Rekao je Tini u povjerenju da bi najbolje bilo da ode u partizane! Odmah se tu umiješa moja mama: „Tino, ne govori o tome. Reci mu da to ne želiš slušati. Nemoj da mu povlađuješ jer ćemo završiti na Trandlerovoj djetelini”!

Ranka odlazi od nas. Po nju su došli ujak i ujna sa zaprežnim kolima i konjima. Nešto su nam dovezli u vrećama – valjda brašna, kukuruza, graha (sjećam se da se mama zahvaljivala). Njihovi konji su jeli sijeno privezani uz kola, a oni su sa nama ručali. Ja sam sjedio na stolcu, na mjestu moga oca. Rankin ujak bio je nasuprot meni, a Ranka, Jovanka i ujna na klupici. Mama je služila. Prije ručka sam sjedio kod prozora pa kad je postavljen ručak, mama reče da sjednem na klupicu, a da kod prozora sjedne Rankina ujna. Ona je to odbila. Zagrlila je Ranku i rekla: „Ja ću kraj moje Ranke”.

Jednog dana dođoše kuma Milka i Tina pa pričaju da su partizani ubili Krauza, onoga niže Sovćeka. Napali partizani vlak neđe kod Česme i Pavlovac Dražice. On legao, kažu, na pod, a kuhlićka ga podigla kroz jedna i druga rebra. Jučer su ga provezli u dugačkim kolima. „Nek’ su ga ubili, jeb’la ga mati, on je pokazivao srpske kuće kad su naši ljudi kupljeni u Koprivnicu ’41”, komentiraju one. Razgovor se nastavlja na istu temu. Eto, to je već treći, pored onih jedanaest „njihovih”, što su ih partizani pohvatali prilikom napada. Tako su i Babureka dovezli konji iz šume mrtvoga. Ne znaju kako se zvao onaj koga je netko ubio