Uprkos rigoroznim mjerama koje su ustaše provodili u cilju osiguranja logora Jadovno na Velebitu i logora Slana na otoku Pagu, u nekoliko slučajeva su pojedinci ili manje grupe zatočenika pokušali pobjeći iz žice i spasiti se. Prema raspoloživim izvorima i saznanjima do kojih sam došao tokom rada, kao i na osnovu izjava preživjelih, da se zaključiti da je postojala mogućnost bijega, i to iz svakog logora u kompleksu Jadovno, pa i iz samog Jadovna. Pojedinci, pa i grupe, mogli su pobjeći već tokom sprovođenja od mjesta hapšenja do logora ili putem ka stratištu. Prosto je nevjerovatno da su tek grupice ustaša sprovodile po dvjesta i više ljudi, koji su poslušno

Smještaj unutar kompleksa ustaških logora Gospić, u Jadovnu, Slani, Metajni, Stupačinovu i Ovčari, unekoliko se razlikovao, ali je u svima bio gotovo nepodnošljiv, čak i za kratko vrijeme boravka. Zašto je to bilo tako, jasno je već i iz dosadašnjeg izlaganja. To nisu bili logori građeni namjenski za duži ostanak zatočenika: sa zgradama, kanalizacijom, sanitarnim čvorom i drugim potrebnim prostorijama, već improvizovani logori, ustanovljeni uz minimalne troškove – uglavnom otvoreni ograđeni prostori, u kojima su ljudi jedva preživljavali posljednje dane ili sate svog života, prije no što bi bili nasilno umoreni. Jedino je kaznionica Okružnog suda u Gospiću bila u zgradi, ali su i u njoj zatočenici bili smješteni, pored

Da bi zaokružili kompleks logora smrti Gospić, ustaše su, uz Jadovno, Slanu i Metajnu, početkom jula ustanovili i pomoćni logor Stupačinovo, nazvan po imenu sela kod Baških Oštarija, nedaleko od saobraćajnice Gospić – Karlobag. Prostor ovog logora je činila jedna ledina pod vedrim nebom, ograđena bodljikavom žicom visokom 4 metra. Njim je upravljao ustaški bojnik Ivan Devčić Pivac, zapovjednik logora Slana, a zamjenik mu je bio rimokatolički župnik iz Brušana Ivica Brkljačić. Transporti i kolone iz Gospića i Ovčare, ili direktno sa željezničke stanice, dolazili su ovdje veoma lako. Inače prikriveno, mjesto ispod Velebita je postalo živa raskrsnica zla. Na samom prostoru logora i u njegovoj blizini nalazile su se

Kako se na željezničku stanicu u Gospiću svakog dana dopremao sve veći broj zatočenika, ustaše su prostor na kojem se vršio utovar i istovar stoke ogradili drvenim plotom i bodljikavom žicom u visini dva metra, u koji su na kratko vrijeme mogli da smjeste 500-700 ljudi, što je zavisilo od mogućnosti direktnog transportovanja žrtava u logore ili na gubilišta. Ovdje su ustaše u prvo vrijeme vršili popis i podjelu prispjelih po nacionalnosti na Srbe, Jevreje i Hrvate. Njih je prihvatao i organizovao popis već spomenuti ustaški natporučnik Janko Mihalović, upravnik za političke zatvorenike u kaznionici. Nakon toga su Jevreji i Hrvati kamionom odvoženi u Ovčaru ili u kaznionicu Okružnog suda,

Tokom juna i početkom jula, u Gospić su, željeznicom i kamionima, stizali brojni transporti sa zatočenicima. Prostor kaznionice Okružnog suda nije mogao da ih sve prihvati, iako su žrtve svakodnevno otpremane u Jadovno i Slanu. Zbog toga su ustaše osnovali još jedan zbirni logor, udaljen samo tri i po kilometra istočno od kaznionice, na lijevoj obali rijeke Novčice, 250 do 300 metara daleko od nje. U sistem koncentracionog logora Gospić, radi još masovnijeg dopremanja i istrebljenja srpskog i jevrejskog naroda, uključene su staje vrijednog Srbina, trgovca Matije Maksimovića, koji je, pored štamparije, knjižare i čitaonice u gradu, uz rijeku Novčicu imao i tri velike staje, dimenzija 30h10 m, u kojima

Krajem maja i početkom juna 1941. godine, ustaše su užurbano pripremale izgradnju logora Slana i Metajna na Pagu, koji su prvu veću skupinu zatočenika primili 25. juna. Iako po tadašnjoj administrativnoj podjeli NDH na župe, Karlobag i Pag nisu ulazili u sastav kotara Gospić niti Velike župe Lika i Gacka, čije je sjedište bilo u Gospiću, logori na Pagu su bili organizaciono vezani za logor u Gospiću i nalazili se u nadležnosti župskog redarstvenog ravnateljstva Gospić, koje je imalo jednaka ovlašćenja u odnosu na logore na Pagu kao i za cijeli kompleks ustaških logora na području Gospića. To potvrđuju i češći dolasci u ove logore ravnatelja župskog redarstvenog ravnateljstva iz

Udruženje „Jadovno 1941“, koje okuplja potomke i poštovaoce žrtava kompleksa ustaških logora Gospić-Jadovno-Pag, svake godine postavlja krst na nekom od mesta stradanja, rekao je FoNetu član Udruženja dr Boris Begović i dodao da je ovog leta tako obeležena Katina jama, u podnožju Velebita, u koju je 1941. bačen episkop gornjokarlovački Sava. Jedno od obeležja skupova udruženja „Jadovno 1941“ je i to što nema govora, niti bilo kakve primese politike, istakao je Begović, profesor Pravnog fakulteta u Beogradu. Naši skupovi su molitveni, posvećeni molitvama za pokoj duše onih koji su tu stradali. Na njima ima reč samo sveštenik, nema govora, objasnio je Begović. Napominjući da ne zna da li se svima

JADOVNO Pod Velebitom bezdna jama ćuti  Muk joj strašniji od krika Nebo iznad nje njene rane sluti I plače zemlja živih pokojnika   Duboka i tamna vjekovima zjapi Sada sa kostima mučenika I samo odsjaj nebeskih lampi  Osvijetljava žive rane  nesrećnika   Čemerom li si  obavijen Velebite  Krv ti grca pod izvorima vode Gladna usta,a duše site Sada po dvorima Njegovim hode   Jeziva i tamna vjekovima ćuti  duboka i teška ko djevojačka suza Tišinom svojom na nova stradanja sluti  ne može Srbin bez krvi i uza   Progovorite kosti nedužnih bića  Zatresite zemlju uprljanu grijehom Dosta je bilo muke i krvoprolića Hoće li ikad srpsko čedo zaspati sa smijehom