Kalendar genocida: 29. jul 1941. Zločin u Ivanović jarku na Kordunu

Ovu likvidaciju, u kojoj je ubijeno više od 380 Srba iz Gline, Vrginmosta, Vojnića, Krnjaka i okolnih kordunaških mjesta, organizovao je ustaški povjerenik za opštinu Krnjak Dragutin Muić.

U Ivanović jarku, predjelu šume Loskunja kod Krnjaka na Kordunu ustaše su izvršile masovni pokolj Srba 29. jula 1941. godine. Izaslanik ravnateljstva za javni red i sigurnost NDH Božidar Cerovski nakon masovnih pokolja srpskog naroda na području Gline krenuo je sa svojim ustašama na pogrom Srba u Vojniću, Vrginmostu i Krnjaku na Kordunu. Organizacione pripreme izvršili su mu na terenu Mijo Žunac, veterinar iz Vojnića, oružnički narednik Antun Rupčić, šef postaje u Krnjaku i ustaški povjerenik općine Krnjak Dragutin Muić iz Vukmanića. Muić je prema dogovoru pozvao Srbe da dođu u Krnjak 29. jula i donesu pomoć u hrani i odjeći za Slovence koji su se tada nalazili kao izbjeglice u tom dijelu Korduna. Više od 300 Srba se odazvalo pozivu. U isto vrijemem Božidar Cerovski je krenuo u pravcu Krnjaka sa pitomcima oružničke dočasničke škole u deset kamiona. U dva kamiona bio je alat za kopanje jama i kreč za posipanje po žrtvama.

Vođeni Cerovskim zvali su se: “Kaznena ekspedicija za Kordun i Baniju”. Oni su usput kroz Vrginmost po srpskim selima hvatali ljude i žene, pljačkali im imovinu, pijančevali, trpali u kamione i tukli kundacima. Najduže su se zadržali u Vojniću gdje su zajedno s onima iz sela Vrginmosta pohvatali 99 Srba i povezli ih uz batine na dogovoreno mjesto u Krnjaku. Dočekali su ih u 16 sati ustaški povjerenik Dragutin Muić i oružnički narednik Luka Bilandžić sa ustašama i oružnicima. Bilandžić je i odredio kao pogodno mjesto za masovno ubijanje u Ivanović jarku. Za Srbe koji su se odazvali Muićevom pozivu da dođu u Krnjak i pomognu izbjeglicama iz Slovenije bilo je već kasno. Bili su prevareni. Svi su pretrešeni, oduzeto im sve što su imali sa sobom, povezani su žicom i odvezeni kamionima na stratište u Ivanović jarak. S mjesta zločina uspjeli su pobjeći Nikola Bižić, Mirko Trkulja i Ljubomir Vukmirović. Svjedočanstvo Nikole Bižića iz Dugog Dola kod Krnjaka, zapisao je još 1942. godine Stanko Ćanica Opačić, kojem Nikola opisuje ustaški zločin u Ivanović jarku. 29. jula 1941. godine.

Nikola kaže: “Zatekli smo se pred općinskom zgradom u Krnjaku, gdje smo čekali da predamo hranu koju smo donijeli za izbjeglice iz Slovenije. Neki su još dolazili. Nismo znali da smo prevareni od ustaškog povjerenika u Krnjaku Dragutina Muića, našeg komšije iz Vukmanića. Iznenada opkoliše nas ustaše i oružnici. Narediše nam da bacimo hranu koju smo donijeli na zemlju i odvedoše nas u oružničku kasarnu. Poznavao sam krnjačke oružnike, posebno jednog koji mi je prije nekoliko dana bio u kući, pričao s njim, popio rakiju koju smo po običaju ponudili gostu. Tom prilikom šalio se sa mnom i sa mojom ženom i otišao, a da nismo znali ni zašto je dolazio. Prije jednog sata stajali smo pred gostionicom, a on je, izlazeći iz gostionice, razgovarao s ljudima i smijao se. Nismo predosjećali nikakvu opasnost. Čekajući da predamo hranu, odjednom smo čuli zujanje dolazećih kamiona, ali na toj cesti to nije bilo ništa neobično. Sada je on sa ustašama koji nas vode. Idući tako, priđem mu i zamolim ga da me pusti da se izvučem iz kolone. No nisam ni dovršio s rečenicom, a on dreknu: Šta, majku ti srpsku! I udari me kundakom tako da sam posrnuo i pao. Dižem se i pogledam ga u lice. Zaprepastio sam se. Bio je izbezumljen, zapjenio kao pas kad pobjesni. O, ljudi, ni u snu nisam mogao sanjati da se tako u jednom času čovjek može izmijeniti. Zatvorili su nas u općinsku zgradu.

Vrata su bila zaključana, a pred njima je čuvao stražu isti oružnik, pod prozorom nalazili su se dvojica ustaša. U taj čas otvoriše se vrata i uđe povjerenik Muić s dvojicom ustaša. Uđe pas nasmijan i pita nas kako je. Netko odgovori: “Vidite i sami gospodine.” Muić ga prekide i kaže: “Eto, vidite, ljudi, da ste sami krivi. Ne valja prkositi vlasti jer vlast je vlast. Kad je bila vaša, srpska, niste trgali žice i trgali bandere, a sada to radite i prkosite nam.” Ustade Mihajlo Simić pa poče da govori: “Gospodine, nitko od nas ne zna ko je trgao ni gdje je trgao. Ja sada o tome prvi put čujem. Poslušali smo vaše naređenje i donijeli hranu za Slovence.” “Ja vas dobro znam. Slušajte ljudi, s nama nema šale, to za svagda upamtite. Ovo je Hrvatska, a ne Srbija. Poglavnik je htio, pošteno, kad ste već Srbi, preseliti vas u Srbiju, a vi umjesto da ste zahvalni, vi prkosite poglavniku i ustaškoj vladi. Pet sam godina ustaša i kao takav garantujem da vam se neće ništa dogoditi, ali slušajte šta ću vam dalje reći. Vas ćemo još večeras poslati u Njemačku na rad, a za familije ne brinite, poslat ćemo ih u Srbiju, a kad se vratite u zemlju, tamo ih potražite. Ako se od vas pokuša netko pobuniti, ubićemo ga, to da znate. A oni koji su potrgali žice, bit će pronađeni, i s njima ćemo drukčije postupati. Mislim da ste me razumjeli. Dakle, budite pametni pa će i za vas biti bolje…” Negdje poslije podne, vrata naše sobe naglo se otvoriše. Uđoše u sobu ustaše, odvojiše nas deset i povedoše u drugu sobu. Tu su nas vezali žicom dvojicu po dvojicu, a onda kroz te vezove (oko ruku) provukoše žicu kojom spojiše zajedno svih deset uhapšenika i napraviše po jednu “grotulju” od ljudskih tijela. Potom nas istjeraše iz sobe. Guraju nas u kamione gdje je već bilo ljudi koje su doveli iz drugih soba i koje su pohvatali također u rajonu Krnjaka. Kad su nas ubacili u kamione kod Babičine kuće, nisu obraćali pažnju koliko nas može stati u kamion, već su nas unutra ubacivali kao predmete ili cjepanice drva, a potom su vozila krenula.

Budući da taj kraj poznajem kao svoju rođenu kuću, odmah sam osjetio da se krećemo u pravcu Karlovca. Bio sam u nekom bunilu pa i ne znam o čemu sam sve mislio. Ali za svega nekoliko minuta moj kamion stade. Istjeraše nas napolje, opet među špalir ustaša, pa dvije ili tri “grotulje” vezanih ljudi potjeraše prema potoku Rijeci u pravcu šume Loskunje. Sada znamo da se nalazimo kod za¬seoka Božići u Donjem Krnjaku i da se krećemo prema Ivanović jarku u šumi. Počeo je padati prvi sumrak i kroz njega se naziru dvije najbliže kuće, ali svjetla i ljudi u njima nije bilo. Ali, jadna majko naša! Čim smo ispali iz kamiona, počeše nas krvnički tući kundacima, čizmama, cijevima pušaka. Nakon što bi se čuo jauk jadnih ljudi, uslijedili su novi udarci i prigušeno vikanje ustaša: “Ćutite gadovi, majku vam vašu srpsku.” No, kad smo se približili Rijeci, čuli smo glasne jauke koji su dopirali s druge strane potoka, a potom se prava tutnjava ustaških udaraca sručila po ljudima koji su stajali oko iskopanih jama i koji su ubijani uglavnom tupim predmetima – čekićima, krampovima i noževima. Vika, dernjava i psovka zlikovaca postaje sve jača. Sada je tek bilo potpuno jasno što nam se sprema. Preko Rijeke bio je uzak mostić po kome se kretala ustaška pratnja, koja je držala jedan kraj žice koji je bio vezan za “grotulju” od deset vezanih Srba. Dok su ustaše išle po mostiću, mi smo morali gaziti i plivati po vodi. Znao sam da se na čelu niza u kome sam bio i ja nalazi i Pero Kresojević i njegova dva sina, a meni najbliži bio je Mihajlo Simić. Oh, to su bili hrabri i valjani ljudi, a evo sada padoše u mišolovku, kao i ja, gdje više ni hrabrost ni pamet ne vrijede ništa. Kad smo zaplivali po vodi, ona me osvježi, mozak poče da radi i ja ponovno osjetih želju da bježim. Jedna mi je ruka slobodna, pokušavam da i drugu oslobodim, ali ne ide. Namjeravao sam da oslobodim ruku, zaronim u vodu i tako pokušam pobjeći. Šapnem drugu koji je bio sa mnom vezan da se zajednički pokušamo osloboditi žice. Uspijevamo, ali u tom momentu već smo izašli iz vode pa nije bilo mogućnosti za bijeg. Držimo se za ruke kao da su i dalje povezane i čekamo pogodniju priliku za bjekstvo.

Druga obala Rijeke je ravna kao na dlanu, nedaleko od nas primjećujem iskopanu jamu. Sada je još jasnije kamo idemo. Iz razmišljanja me prekide ustaška komanda: “Lezi i nos u zemlju, jebem vam majku, jeba vas kralj Petar…” I tko sve može nabrojiti koga divljaci sve psuju i zbog čega idemo u smrt, a ni krivi ni dužni. Blizu smo jame, i usprkos ustaškoj dernjavi i jauku naših ljudi, dobro čujem samrtne hropce i jauke koji dopiru od nje. Od ovih krikova ljudi postaju izbezumljeni. Tu se nije pucalo, ustaše su dotucale ne znam već koju grupu, a i nama se približava zadnji minut. Drug vezan sa mnom polako me grebne po ruci, pita je li vrijeme za bjekstvo. Naše ruke su slobodne i možemo ih izvući iz žice kada god hoćemo. Pokušavam podići glavu da osmotrim pogodan put za bjekstvo, ali ustaša koji je bio blizu mene udari me kundakom tako jako da me prikova za ledinu. Odmah iza toga desetak ustaša povika: “Dižite se i naprijed!” To smo i učinili. Tek što smo krenuli kroz ustaški špalir prema jami zasuše nas kišom udaraca. Čujem kako Mihajlo Simić viče: “Gospodo, nemojte nas tući, nećemo biti sposobni za rad.” Čuo je on ranije sve ono što sam i ja čuo i vjerujem da više nije gajio nadu da ide u Njemačku, ali je od silnih ustaških udaraca i stanja u koje je zapao bio je već izludio i tako pomahnitao govorio što mu je palo na pamet. U trenutku kada je Simić završio jedan zlikovac osvijetli ga baterijom, a drugi ga udari krampom po glavi tako da se ona jednostavno raspolovi. Simić ispusti kratak jauk. Pade i povuče sa sobom žicu koja mi spade s ruke. U trenu skočih u stranu i počeh bježati u pravcu obližnjeg šumarka. Ustaše pripucaše, ali ja sam dalje bježao ne znajući kuda. Odjednom ponovno izbijem pred potok Rijeku.

Zastanem da se još jednom orijentišem. Krajnjim naporom uspijevam ustanoviti da se nalazim u blizini zaseoka Pavkovići u Donjem Budačkom, što znači da sam samo oko jedan kilometar udaljen od mjesta pogibije mojih komšija. Prilazim oprezno cesti i, pošto se ništa ne čuje, brzo je prelazim, a odatle sam se uputio kući. Prošlo je od tada sedam mjeseci, a još nisam došao k sebi i ne znam kada ću. Spavati ne mogu, često sam osjećao da ću šenuti s pameti. Kada sam ono izašao iz vode, onako osvježen slušajući one jauke i psovke, kao munja mi je išlo kroz glavu da sve ovo nije ni radi sječenja bandera, ni radi kralja Petra, jer nitko od nas nije kriv što je Srbin, ni što mu je Petar kralj. Ono veče čuo sam bez prekida hiljadu puta ponovljeno: “Majku … kralja Petra… dijete… krsnu slavu i slično, pa i sada sav zadrhtim kada se svega toga sjetim…”

Izvor: Đuro Zatezalo „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ – svjedočanstva genocida. SKPD Prosvjeta, Zagreb 2005.

Udruženje izražava zahvalnost Nenadu Stefanoviću i Živoradu Bundalu za pomoć u pripremi sadržaja knjige za elektronsku, internet verziju.

Vezane vijesti:

PARASTOS ZA 380 UBIJENIH SRPSKIH CIVILA

Pokolj koji je prelio čašu