Kalendar genocida: 28. jul 1941. Svjedočenje: Stevo Kljajić, Staro Selo, Topusko

Datum objave: petak, 28 jula, 2017
Objavljeno u Kordun
Veličina slova: A- A+

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/stratista/ostala_stratista/Serbian_family_1941.jpg

Još je sa strane bio živ jedan mali dječak od tri godine. Nisu ga strijeljali s nama. On je sjedio na međi i plakao. Zvao je svoju majku. Ustaše pitaju jedan drugoga: “Ima li tko metak?”

Staro Selo nalazi se na komunikaciji Topusko-Velika Kladuša, sedam kilometara južno od Topuskog, pored rijeke Gline.
Ovo srpsko naselje imalo je 1941. godine 200 domaćinstava i 1.600 stanovnika. U susjednom zaseoku Bijeljevine živjeli su Hrvati. Do uspostave Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine među svim tim ljudima vladali su dobrosusjedski i prijateljski odnosi. Pomagali su se, dolazili jedni drugima na slave i Božić, kumili se pa i rodbinski povezivali. Međutim, dolaskom ustaša na vlast, njima se odmah priključilo 60 mještana zaseoka Bijeljevine da bi ubrzo tih dobrih odnosa i prijateljstva u potpunosti nestalo.
Nagla promjena do tada mirnih i dobroćudnih ljudi, i to posebno prijatelja, uspostavom ustaške vlasti, dođe do punog izražaja. Čovjek koji je poznavao ove ljude samo nešto ranije više ih nije mogao prepoznati.
U vrijeme četverogodišnje Nezavisne Države Hrvatske, 1941-1945, ustaše su na najokrutniji način usmrtile 601 stanovnika Starog Sela, ovog malog kordunaškog mjesta, samo zato što su bili Srbi i pravoslavne vjere. Na samom izlazu iz Starog Sela prema Topuskom, u Dugačkoj Luci, noževima i krampovima ubile su, u vremenu od 28. jula do 3. augusta 1941. godine, 250 srpskih seljaka, a na Bobića obali, nedaleko od Kamenskog mosta, prema Vrnograči, istovremeno, 28. i 29. jula mučiše i usmrtiše 36 Srba od kojih šesnaestero djece u starosti od mjesec dana do 15 godina.
O tom stravičnom zločinu zapisao sam 15. maja 1962. godine svjedočanstvo Steve Kljajića:
“Bio sam živ ispod mrtvih. Imao sam tada 14 godina. Ljeto. Pomalo je rosila sitna kišica. Izbjegli smo iz sela u obližnju šumu zvanu “Debela kosa”. Ali ustaše su pošle u potjeru za nama. Kako je šuma bila blizu sela, pohvatale su nas. Svi smo bili međusobno poznati i svi rođaci iz istog zaselka. Doveli su nas u selo, tukli, silovali djevojke i majke nam, otimale dukate, pljačkale i psovale nam majku srpsku. Iz sela su nas povele u redu dva i dva do “Bobićeve obale”, nemilosrdno nas maltretirajući i udarajući kundacima i batinama do samoga mjesta. Ustaše su nam bile poznate iz zaseoka Bijeljevine i okoline Topuskog. Naši susjedi. Na određenom mjestu su nas zaustavile i tu je neko sjeo, a netko sta¬jao. Oni su se sa strane nešto dogovarali. Njih je bilo 12, a nas 36 od kojih šesnaestero djece. Postrojili su nas sve četiri po četiri kako bi zrno pri ispaljivanju moglo četvoricu pogoditi i usmrtiti. Morali smo se rukama držati jedan iza drugoga. Pukla je prva puška. To je zločincima bio znak za plotun i opću paljbu. U isti tren trgnuo se ispred mene Stevo Vučetić, zvani “Roksa”. Kad je on potrčao, ja sam pao na zemlju ne znajući da li je to bilo zbog pucanja iz puške ili me je on srušio kad se trgnuo. Uslijedio je novi plotun. Pucali su za njim. Uspio je pobjeći. Čuo sam da mu psuju majku srpsku i viču: “Pobježe!” Zatim je uslijedio plotun po nama. Ljudi, žene i djeca popadoše kao snoplje. Budući da sam ja pao još od pucanja prve puške, bio sam živ ispod njih mrtvih. Metak me je pogodio u lijevu ruku, gdje mi i danas fali mišić čak do kostiju. Poslije su pregledavale da li je tko još živ i koga su našli da krči, priklali su ga. Čuo sam da viču: “Kolji je, još je živa!” Došli su i do mene. Bio sam ranjen u ruku, a od drugih pobijenih krv me je svega oblila po očima i ustima. Čitavo lice bilo mi je krvavo. Mislili su da sam mrtav, jedan me je ustaša udario cipelom u rebra i rekao: “Ovaj je gotov!”
Otišli su dalje od mene. Još je sa strane bio živ jedan mali dječak od tri godine. Nisu ga strijeljali s nama. On je sjedio na međi i plakao. Zvao je svoju majku. Ustaše pitaju jedan drugoga: “Ima li tko metak?” Kako više, kako rekoše, nisu imali municije, kundakom su ga udarile tri puta po glavi i tako ga usmrtile. Bacile su ustaše, naše komšije, po nama grane i otišle. Nakon pola sata kad sam bio siguran da su otišle, ustanem, obrišem oči od krvi i produžim put za Glavicu, u Bosnu. Srećom, naišao sam na Iliju Bobića koji me je uputio do Milke i Stojana Vignjevića. Oni su me nekim krpama previli i kod njih sam ostao osam dana. Zatim sam se vratio u selo i bio kod Basta Save. Tu su mi s voskom mazali i previjali ranu. Tih dana kroz selo je prolazio ustaški svjetnik. Rekli su mu da sam ranjen kod goveda. On me je odvezao u bolnicu u Glinu. Upravo tih dana ustaše su poklale 1.564 srpska seljaka s područja Vrginmosta i Gline u Srpskoj pravoslavnoj crkvi Rođenja Bogorodice u Glini. Tada su me počeli tući u bolnici u kojoj je bilo puno ustaša. Uspio sam se nekako obnoć prokrasti i pobjeći. Došao sam u Staro Selo, pa u Katinovac, a dalje me je k partizanima u Petrovu goru odveo odbornik Đuro Cvjetičanin, koji je umro poslije rata. Tako sam dalje ostao u partizanima do oslobođenja, preživio bitke na Sutjesci, Neretvi i mnoge druge.
U toku rata ranjavan sam sedamnaest puta i sada sam invalid 40%. Živ je ostao boreći se protiv fašizma četiri godine i Stevo Vučetić koji je pobjegao ustašama sa strijeljanja i sada se nalazi u Petrinji. Dobro bi bilo da i s njim razgovarate.
Onog istog dana kada su pobile moje rođake, tj. 28. jula 1941, ustaše su dovele još dvanaest srpskih seljaka da zakopaju pobijene. I oni su bili iz Starog Sela. Kada su ih zakopali, onda su pod ustaškom stražom iskopali za sebe jame, tada su i njih pobili zlikovci. Samo je jedan ostao živ, i to Stanko Bobić, koji sada živi u Zagrebu.
Zajedno sa mnom na strijeljanju bila je moja mati Stoja Kljajić (40), sestra Staka (17 godina) i sestra Milica (13 godina), zatim braća od strica (njih tri) i druga rodbina. Svi su oni u istu jamu zakopani. To mjesto masovnog zločina, kao i ono u Dugačkoj Luci gdje ustaše poklaše 250 srpskih seljaka još do sada nije ničim ni obilježeno.

Na Bobića obali ustaše su 28. jula 1941. godine ubile:
1. Basta Stojana Stevan 22 god.
2. Bobić Rade Boja 21 god.
3. Bobić Mile Jeka 51 god.
4. Busić Nikole Aleksa 10 god.
5. Busić Nikole Branko 7 god.
6. Busić Nikole Dušan 12 god.
7. Busić Nikole Jelena 15 god.
8. Busić Nikole Ljubomir 4 god.
9. Busić Nikole Milan 2 god.
10. Busić Petra Milka 17 god.
11. Busić Petra Nikola 37 god.
12. Busić Pere Milka 14 god.
13. Ivošević Đure Ljuban 23 god.
14. Ivošević Đurđa Ljubica 20 god.
15. Kljajić Nikole Bogdan 14 god.
16. Kljajić Nikole Ilija 18 god.
17. Kljajić Nikole Ljuban 13 god.
18. Kljajić Nikole Milica 19 god.
19. Kljajić Nikole Staka 22 god.
20. Kljajić Stevana Stoja 43 god.
21. Kotur Ninka Dušan 14 god.
22. Obradović Nikole Mile 34 god.
23. Obradović Stanka Petar 19 god.
24. Poštic Maksima Nikola 47 god.
25. Vilenica Laze Evica 36 god.
26. Vilenica Paje Jeka 10 god.
27. Vilenica Paje Ljubica 4 god.
28. Vilenica Paje Milka 8 god.
29. Vilenica Paje Ostoja 12 god.
30. Vilenica Paje Anka 13 god.
31. Vučetić Pavla Jovan 20 god.
32. Vučetić Mile Milka 31 god.
33. Vučetić Miloša Pavao 13 god.
34. Vučetić Stevana Stanica 49 god.
35. Vučetić Petra Stevo 10 god.
36. Vučetić Vuje Stoja 37 god.

Izvor: Đuro Zatezalo „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ – svjedočanstva genocida. SKPD Prosvjeta, Zagreb 2005. Udruženje izražava zahvalnost Nenadu Stefanoviću i Živoradu Bundalu za pomoć u pripremi sadržaja knjige za elektronsku, internet verziju.

 

Vezane vijesti:

Stratišta NDH – Kordun

MOJE JADOVNO: Vukašin V. Dražić-moj pradeda

Svetozar Livada: Kordunski rekvijem

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top