Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu.

 

Kako je Kardelj još 1971. priznao da je projekat zajedničke države propao

Datum objave: sreda, 6 juna, 2018
Veličina slova: A- A+

“Oci Jugoslavije” Tito i Kardelj pokrenuli su 1968. projekat ustavnopravne reforme federacije koji će završiti 1974. donošenjem novog, u biti konfederalnog Ustava. Bilandžić, hrvatski komunistički političar i istoričar, jedan od najbližih saradnika Franje Tuđmana, u svojim zapisima utvrdio je da mu je Kardelj lično, u jeku Hrvatskog proljeća, rekao da su se Tito i on dogovorili da idu u “razdruživanje” Jugoslavije

Foto: Globus
Foto: Globus

prvome dijelu svog članka o Dušanu Bilandžiću, objavljenom u prošlom broju Globusa, spomenuo sam Bilandžićev feljton, pod naslovom “Tito i raspad druge Jugoslavije”, objavljen, u 12 nastavaka, u Jutarnjem listu od 26. aprila do 9. maja 2011. (po prvobitnim zamislima, trebao je biti štampan i kao zasebna knjiga), i pritom utvrdio da je riječ o najintrigantnijem i najkontroverznijem Bilandžićevu rukopisu unutar cijeloga njegova bogatog opusa. Bio sam u prilici pratiti nastanak tog teksta izbliza pa sam njegovu sirovu, radnu verziju, u dogovoru s tadašnjim uredništvom Jutarnjeg lista, donekle i redigirao.

Šta više, u redakciji Jutarnjeg sugerisali su mi da ga, pri svom prvom idućem putovanju u Beograd, pokažem Dobrici Ćosiću (u to sam vrijeme završavao “Moj beogradski dnevnik”, u kojem sam se najviše fokusirao upravo na Ćosića), pa da vidim kako će on reagovati na taj Bilandžićev uradak, budući da je u njemu dosta riječi i o srpsko-hrvatskim (hrvatsko-srpskim) odnosima, odnosno srpskom doprinosu našoj nekadašnjoj (ex-jugoslavenskoj) istoriji, počevši od Drugoga svjetskog rata na ovamo.

Zašto tvrdim da je serijal “Tito i raspad Jugoslavije” Bilandžićev najkontroverzniji rukopis uopšte? Zato što je Bilandžić u njemu istupio s tezama koje uvelike daju za pravo srpskoj strani – da ne kažem srpskim nacionalistima – u njihovu problematizovanju i tumačenju Titove/Kardeljeve ostavštine i raspada SFR Jugoslavije.

Nabrojit ću nekoliko takvih teza koje sačinjavaju, metaforički rečeno, “kičmu” toga Bilandžićeva rukopisa.

Prvo, Tito je, po Bilandžiću, doista “mrzio” Srbe, u najmanju ruku zazirao je od njih i ujedno ih se plašio. Zato je, tokom svoje vladavine, i micao na stranu, tj. politički uklanjao, najjače i najuticajnije predstavnike srpskog naroda u najužem vodstvu KPJ i države, uključujući Blagoja Neškovića (1952.) i Aleksandra Rankovića (1966.)

Drugo, način na koji je Tito politički eliminisao Rankovića – po Bilandžićevu opisu – prilično je dvojben i, u biti, nemoralan. Tito ga je najprije htio difamirati i diskvalifikovati kao srpskog nacionalistu, ali kada baš niko od vodećih srpskih/crnogorskih političara u vrhu Partije i države nije bio spreman podržati takvu optužbu (pa čak ni Svetozar Vukmanović Tempo, kao jedan od najvećih titovaca u vodstvu SFRJ), Tito se odlučio za scenarij br. 2, u kojem je Rankovića eliminisao tako što mu je “natovario na vrat” aferu prisluškivanja. Toj je temi bio posvećen treći nastavak Bilandžićeva feljtona, pod naslovom “U Hrvatskoj se pad Rankovića slavio kao oslobođenje 1945.” (Jutarnji list od 28. travnja 2011.).

Tuđmanovu politiku 90-ih Ćosić je karakterizirao kao “ustašku”: “Ta antisrpska politika izazvala je strah kod Srba od ponavljanja genocida. Zato se Krajina pobunila”
Tuđmanovu politiku 90-ih Ćosić je karakterizovao kao “ustašku”: “Ta antisrpska politika izazvala je strah kod Srba od ponavljanja genocida. Zato se Krajina pobunila”

Treće, Bilandžić u svom rukopisu prihvata srpsku tezu (svojevrsnu žalopojku) da zbog poraza srpskih partizana 1941. (pad Užičke republike) Srbija nije imala “legitimnu” delegaciju na Drugom zasjedanju AVNOJ-a 1943., kada je osnovana nova Jugoslavija. Nego su njezini delegati – kako piše Bilandžić – “bili iz partizanskih jedinica koje su krajem 1941. prebjegle u BiH”. Iz toga, naravno, implicitno proizlazi zaključak da Srbija na tom veoma važnom i istorijskom političkom skupu, na kojem su udareni temelji nove, federativne jugoslavenske države (podijeljene na šest republika, s tzv. avnojskim granicama, koje će u Ustavu iz 1974. biti pretvorene u državne granice), nije bila ravnopravno zastupljena.

Četvrto, Bilandžić – pozivajući se pritom i na Edvarda Kardelja, tj. na Kardeljeve riječi izgovorene u njihovu povjerljivom susretu i razgovoru vođenom 20. juna 1971., u okviru onoga famoznog «znanstvenog centra» CK SKJ, u kojem je Bilandžić bio direktor – prihvata srpsko gledanje na Kominternu, odnosno srpsku tezu da je KPJ zapravo od Kominterne naslijedila strategiju razbijanja Jugoslavije (one prve, Kraljevine Jugoslavije), s ciljem rušenja srpske «hegemonističke buržoazije i njene vojne monarhije», a u kojoj se (kominternovskoj) strategiji i politici kriju uzroci nekih bitnih problema s kojima su se Srbi suočavali i u drugoj, Titovoj Jugoslaviji.

Peto, Bilandžić, šta više, citira Kardeljeve riječi izgovorene 20. juna 1971. – da je taj projekat Kominterne (iz 20-ih), o rušenju Jugoslavije kao “tamnice nesrpskih naroda” “bio realan i istorijski ostvarljiv” – za razliku od (Titova) projekta obnavljanja Jugoslavije, za vrijeme i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, koji je, u uporedbi s ovim Kominterninim, ispao nerealnim i istorijski neostvarljivim (na duži rok). U tom mu je razgovoru Kardelj ujedno otkrio i pravu, skrivenu bit njegova i Titova projekta ustavnopravne reforme federacije, u razdoblju 1968.-1974. Ovako mu je rekao:

“Što se tiče budućnosti Jugoslavije, mi ćemo sljedećega mjeseca (dakle u junu 1971. – op. a.) izvesti reformu postojeće federacije, a u drugoj, kasnijoj fazi stvoriti konfederaciju, u nadi da će to biti održivo rješenje. Međutim, ako ni to ne osigura normalno stanje i funkcionisanje federacije, Jugoslavija se mora razdružiti, jer u takvoj zajednici nema budućnosti i ona takva ne može opstati.”

Drugim riječima, Kardelj je Bilandžiću – po Bilandžićevoj interpretaciji – priznao da su se on i Tito dogovorili da idu u “razdruživanje”, tj. (u srpskoj interpretaciji) razbijanje Jugoslavije, i da je u tome, zapravo, pravi smisao započete reforme federacije, čiji će zadnji čin ili epilog biti donošenje (u biti konfederalnog) Ustava iz 1974.

Ovdje, držim, ne bi bilo naodmet pokušati odgovoriti na dva nimalo nevažna pitanja (a koja se nekako sama od sebe nameću). Prvo, zašto je Dušan Bilandžić ovakvo što napisao i objavio (tada, 2011., četiri godine prije svoje smrti)? I drugo, zašto je taj njegov feljton u Jutarnjem listu prošao bez ikakvih odjeka i reakcija, kao da uopšte i nije bio napisan i objavljen?

Na prvo pitanje možemo dati i “pozitivno” i “negativno” intonirani odgovor. “Pozitivan” odgovor glasio bi da je Bilandžić bio savršeno informisani politički radnik, obavještajac, analitičar i istoričar (kao što smo to u prvom dijelu konstatovali, bio je u tijesnim kontaktima i s KOS-om), koji je toliko mnogo znao – i na temelju toga svog golemog znanja bio kadar skupiti sve kockice u cjelovit i koherentan mozaik – da je pred smrt odlučio, prvi put u svome životu, izići u javnost s kompletnom i necenzuriranom istinom, ma kako ona nezgodno i kontroverzno zvučala (u odnosu na domaću, hrvatsku javnost). Drugim riječima, broji svoje posljednje dane i godine i nema više što kalkulisati i igrati na sigurno – pa kako bude – bude…

Dušan Bilandžić Foto: CROPIX, Goran Mehkek, Arhiva
Dušan Bilandžić Foto: CROPIX, Goran Mehkek, Arhiva

Drugi, “negativan” odgovor ponudio mi je moj ključni (neimenovani, iz političko-obavještajnih struktura) sagovornik iz prvog dijela ovoga teksta, koji je Bilandžića poznavao u dušu. I on je, kako mi je rekao, uočio da Bilandžić u ovome svom feljtonu, u Jutarnjem, ide Srbima “niz dlaku”, a na moje pitanje zašto je to učinio, dao mi je ovakav odgovor:

– Kao što se onomad, 1972., dodvoravao KOS-u (objasnili smo u prvom dijelu kako – op. a.), tako se sada, 2011., dodvoravao i Srbima. Volio je praviti ravnotežu. To što je sada, 2011., rekao Srbima, i o Srbima, to je bilo s pozicije “iznad svega”. To je njegov stil i način komuniciranja – s odnosnom snaga u Jugoslaviji. Jer, on je uvijek bio u žarištu. Pred smrt je imao osjećaj potrebe za kompenzacijom – i zato je to učinio. Njemu to nije bilo potrebno – gledano samo po sebi – ali on je htio biti važan do kraja života…

A to kako je taj Bilandžićev feljton objavljen u Jutarnjem listu mogao 2011. proći bez ikakvih odjeka i kontroverzija, posebna je priča.

Prvo, period oko 2010. bio je najgori period za pisanje (i objavljivanje tekstova) o hrvatsko-srpskim odnosima (ali ujedno i najbolji ako se hoće da ti tekstovi prođu što bezbolnije i bez i najmanjeg rizika). U većem dijelu hrvatske javnosti vladalo je uvjerenje (sasvim pogrešno, mogli bismo ga nazvati “ahistoričnim”) da ulaskom Hrvatske u Evropsku uniju prelaze u drugi ili treći plan sve teme koje se tiču Srbije i budućnosti hrvatsko-srpskih (srpsko-hrvatskih) odnosa, da je to sada passe i da se Hrvatska sada potpuno mora okrenuti nekim posve drugim i novim (“evropskim”) temama, u kojima Srbija više nije važna ni zanimljiva.

A drugo, tadašnji predsjednici Hrvatske i Srbije Ivo Josipović i Boris Tadić pokrenuli su proces dugoročnoga hrvatsko-srpskog pomirenja koji je značajno smirio tenzije i svako ozbiljnije i kritičnije preispitivanje realne prirode i dosegnutog stepena hrvatsko-srpskih odnosa unaprijed učinio nerelevantnim (pogotovo na dnevnopolitičkoj razini). Međutim, bila je to samo maska ispod koje se prikrivalo realno stanje stvari. Čim je u Srbiji došao na vlast Aleksandar Vučić – koji je, za razliku od Tadića, istinski, autentičan zastupnik srpskoga nacionalnog bića (što god ko o njemu mislio) – stvari su se, da tako kažem, “vratile u normalu” (koliko god da se na prvi pogled čine nenormalnima).

Danas je, naime, posve jasno da između Hrvata i Srba još nije riješeno ni pitanje Drugoga svjetskog rata (Stepinac, Jasenovac), a da o ratu/ratovima iz devedesetih (agresija na Hrvatsku 1991., razaranja Vukovara, Dubrovnika i drugih hrvatskih gradova, “Oluja” iz 1995. itd.) i ne govorimo. “Strategija” Tadića i Josipovića – da je dovoljno sjesti na dva-tri zajednička ručka ili večere, pokloniti jedan drugome CD i međusobno se patetički ispričati za sve ružno učinjeno u prošlosti – pokazala se skroz promašenom i jalovom (odnosno, kako mi je to Dobrica Ćosić tada rekao, “operetnom”).

No barem sam ja u miru – tada, u aprilu 2011. – mogao odnijeti Bilandžićev rukopis Dobrici Ćosiću u Beograd (šta više, nosio sam mu radnu, neizbrušenu verziju feljtona u Jutarnjem) i zamoliti ga za širi komentar, u kojem bismo, zapravo, sve što se tiče hrvatsko-srpskih odnosa stavili na sto i, uza sve ostalo, napravili jedan širi popis tema i pitanja za koje obojica (ali mene je tu ponajprije zanimalo mišljenje Dobrice Ćosića) smatramo da su praktično nerješiva i da je u njima i oko njih između Hrvata i Srba nemoguće uspostaviti bilo kakav kompromis ili konsenzus, ali, s druge strane, i onih tematskih sklopova u kojima bi se Hrvati i Srbi mogli eventualno (već sada) složiti – pa da to, u nekoj idealnoj projekciji, bude nekakva polazna tačka i putokaz za buduća (za 5, 10, 20 ili 50 godina) preispitivanja odnosa između dvaju naroda, pa, u najboljem slučaju, i za stvarna, održiva i nefingirana pomirenja.

Ćosića sam, jednostavno, zamolio da prihvati Bilandžićevu rukavicu i izloži svoje vlastito mišljenje o sadašnjosti i budućnosti srpsko-hrvatskih odnosa. Samo što mu nisam rekao: gledajte, vi ste toliko važna istorijska ličnost, u Hrvatskoj se o vama misli to i to, znate kako u Hrvatskoj stojite, evo vi ćete uskoro umrijeti pa dajte ostavite nešto u amanet i Hrvatima i Srbima – to ste naprosto dužni učiniti prije svoje smrti. Ćosić je malo gunđao, osjetio je da ga navodim na tanak led, ali je ipak pozitivno odgovorio na tu moju inicijativu. Obavili smo dva vrlo duga razgovora (u njegovom stanu, u Ulici dr. Dragoslava Popovića 14, na beogradskoj Paliluli), koji sam snimio na ukupno pet kaseta. Jedna napomena: sve do ovih dana nisam čitao transkripte tih razgovora, namjerno sam ih držao u ladici, tj. u svom spremištu, i ostavio da “sazru”, pa da ih, u danom trenutku, čitam sa što veće vremenske distance i sa što većom radoznalošću (i eto, odonda je prošlo punih sedam godina).

Dobrica Ćosić, Foto: Globus
Dobrica Ćosić, Foto: Globus

Kad je pažljivo pročitao Bilandžićev feljton “Tito i raspad druge Jugoslavije” (dao sam mu za to nekoliko dana), Ćosić mi je dao o njemu ovakvu ocjenu:

– Moram vam reći da me Dušan Bilandžić iznenadio radikalnim stavovima o Titu. Ugodno me iznenadio. To je prvi Hrvat, po mom mišljenju, ne računajući Vladu Gotovca i desničare, koji radikalno kritički misli o Titu. Ja istinitiji tekst o Titovoj unutrašnjoj politici nisam pročitao! Meni nije poznata uvjerljivija, dokumentiranija analiza Titove unutrašnje politike od ove Bilandžićeve. Srbi, vidite, imaju o tim pitanjima partikularne stavove, ili generalno ideološke stavove – kao ja, na primjer, koji sam titoizam izjednačio sa samoupravljanjem, odnosno samoupravljanje protumačio kao mimikriju nacionalizma, i to još 1963. Ali ja nisam znao – i niko nije poznavao – taj partijski mehanizam koji je otkrio Bilandžić, konkretne odluke Partije i svih tih plenuma u kojima su Kardelj i Tito vršili te takozvane reorganizacije. Sjajna je Bilandžićeva formulacija da su sve Kardeljeve reorganizacije bile na porazu prethodnih, tj. popravci – tobožnji popravci – prvih rezolucija, prvih deklaracija i prvih ideja. Kardelj se tu pokazuje velikim političarom. On je izvanredan političar, on je prividno demokratskom retorikom uspijevao najteže odluke pokriti ideologijom samoupravljanja i opštim tobože ideološkim marksističkim frazama i tezama…

Šta više, za Bilandžićevu interpretaciju njegova povjerljivog razgovora s Kardeljom 20. svibnja 1971. (ona je objavljena u 9. nastavku feljtona u Jutarnjem, u broju od 5. maja 2011., pod naslovom «Kardelj: 1928. godine odlučili smo srušiti Jugoslaviju i nikad je nismo smjeli obnoviti»), u kojem mu je Kardelj otkrio prikriveni smisao tada aktuelnog projekta ustavno-pravne reforme federacije, Ćosić nije skrivao riječi divljenja, ističući:

– Kolosalno priznanje Dušana Bilandžića! Kolosalno priznanje od najvećega istorijskog značaja! Alal mu vera! Čestitam na iskrenosti i na poštenju da to zapiše i da to ostane kao dokument…

A onda smo, nakon ovakvoga “protokolarnog” uvoda, prešli na stvar, tj. u detaljnu analizu hrvatsko-srpskih odnosa, na tragu Bilandžićeva recentnog rukopisa. Dobrica Ćosić je istakao:

– Mislim da su hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski odnosi veoma loši i zabrinjavajući. Ja smatram da je rješenje srpsko-hrvatskog pitanja obostrano važno i da je u interesu i srpskog i hrvatskog naroda da uspostave normalnu, ravnopravnu, poštenu saradnju. Razumije se, poštujući činjenice i poštujući istorijske istine. Jer, drama i jednog i drugog naroda je što ne zna istorijsku istinu… Nama, i jednoj i drugoj strani, nedostaje ta istina. Ona je prepuštena novinarima, obično režimskim i pretežno neobaviještenim ljudima, da tumače te događaje po vlastitom uvidu. Mi do sad nemamo nijednu ozbiljnu istorijsku studiju o tim događajima. Imamo samo fragmentarne memoare, kao, na primjer, one Borisava Jovića, Veljka Kadijevića i sl…

Najprije smo Dobrica Ćosić i ja stavili na papir pitanja i probleme za koje mislimo da vjerovatno nikada neće biti dokraja razjašnjeni i raščišćeni između Hrvata i Srba, tj. koji su praktično nerješivi i o kojima je nemoguće (barem u idućih sto godina) postići bilo kakav konsenzus. Posebno smo izdvojili ovih pet problemskih sklopova: Jasenovac (1), Stepinac (2), agresija na Hrvatsku 1991. (3), interpretacija Domovinskog rata u Hrvatskoj devedesetih (4) i akcija Oluja iz 1995. (5).

Za pojmove “agresija na Hrvatsku” i “Domovinski rat” Ćosić mi je odmah rekao da ih “ne priznaje” (kao što, po vlastitu priznanju, nije priznavao ni republičke granice u SFRJ kao državne), a kad sam mu ja na to dodao: “Eto vidite, i to je jedna od razlika na planu srpsko-hrvatskih odnosa koja se čini nepremostivom” – odgovorio je:

– Nepremostiva je. I onda će generacije morati da podnose te teškoće…

Ali onda se dogodilo nešto (možda) neočekivano. Kad sam, na primjeru Jasenovca, još jednom utvrdio da postoji jaz između službenog hrvatskog tumačenja i dominantnog mišljenja u Srbiji, Ćosić je osjetio potrebu da se donekle (ipak) izdigne iznad takvoga stanja i da tome pridoda ovakav svoj malo osobniji komentar:

– Vjerovatno sam ja jedan od prvih, ako ne i prvi čovjek, koji je – iz srpskog javnog života ovoga vremena, moje generacije – upozorio na pravo hrvatskog naroda da stvori svoju državu! I na ravnopravnost, i na nerazumijevanje Jugoslavena, srpskih Jugoslavena, hrvatske nacionalne ideologije. A u tome su im izdašno pomagali hrvatski Jugoslaveni, koji su malobrojniji… Svi smo se nadmetali u jugoslavenstvu, i nije se nikad pravila analiza međunacionalnih odnosa u Jugoslaviji, ona nikada nije ni na jednome partijskom kongresu izvršena, nikada se pošteno i istinito nije o tome govorilo…

Tako sam se, na svom ličnom iskustvu, još jednom uvjerio da kada prema svom oponentu ili neistomišljeniku (u ovome slučaju prema Dobrici Ćosiću) zauzmeš malo mekši i tolerantniji stav, koji nije iz busije i ne temelji se na apriornim optužbama i inkriminacijama, nego teži smirenom, ljudskom dijalogu čak i o onim najneugodnijim stvarima – da ti se to, prije ili kasnije, vrati. Ćosić je bio ljudski dirnut Bilandžićevim nastojanjima da maksimalno razumije Srbe i srpske nacionalne probleme i traume, i sada je meni (i preko mene Bilandžiću) želio uzvratiti istom mjerom, tako što je rekao, i taj svoj stav podvukao debelom crtom, da su hrvatske težnje za uspostavljanjem samostalne hrvatske države bile sasvim O.K. i da je velika srpska zabluda bila u tome što to nisu razumjeli, nego su Hrvatima na tome zamjerali i optuživali ih.

Nedavno sam imao razgovor s jednim visokim hrvatskim obavještajcem koji se dosta razumije u srpsko-hrvatske odnose i koji mi je rekao da bi se, kada bi to o njemu ovisilo, maksimalno trudio dubinski poraditi na pomirenju između Hrvata i Srba, ali uz (pred)uslov da se Srbi, odnosno srpski politički predstavnici (čitaj: Aleksandar Vučić), decidirano izjasne o dvije temeljne stvari: prvo, da Hrvati imaju pravo na svoju državu i da to više nikada ni na koji način ne bude sporno; i drugo, da ne koriste Srbe u Hrvatskoj kao faktor destabilizovanja hrvatske države i društva.

Meni je, dakle, Dobrica Ćosić – sa svojim statusom “oca srpske nacije” i najvećeg srpskog nacionaliste u drugoj polovini 20. vijeka – već tada, u maju 2011., jasno i glasno podržao pravo hrvatskog naroda da ima svoju državu, i to je svakako bio jedan od ključnih akcenata ovoga našeg razgovora, u povodu Bilandžićeva feljtona u Jutarnjem.

U onome dijelu našeg razgovora u kojem smo razmatrali kategorije “agresija na Hrvatsku”, “Domovinski rat” i “Oluja”, Ćosić je – odgovarajući na moje konkretno pitanje: “Ko je u Hrvatskoj, početkom devedesetih, vodio rat? – rekao:

– Rat je vodila Jugoslovenska armija. Opkoljeni garnizoni i rat protiv Jugoslovenske armije. Nesreća je i tragična srpska politika u tome što je prihvatila Jugoslovensku armiju i što je sudjelovala u odbrani te Jugoslovenske armije, pa se i uključila u taj rat.

Na moje potpitanje ko se tačno u taj rat uključio Ćosić je odgovorio:

– Srbi, Miloševićeva politika. To je njegova politika, jugoslovenska, koja se pretvorila u nacionalnu i nacionalističku. Ja smatram da to – ta odbrana Jugoslavije 1991. godine – teško tereti Srbiju, odnosno srpsku državnu politiku… Tragedija je Srba i srpskog naroda, odnosno Miloševićeve politike, što je prihvatio tu hipoteku Titovu, najznačajniju i najkobniju Titovu ustanovu, vojsku…

Na to sam Ćosiću kazao: “Dobro, ali vi ste u jednome razdoblju imali intenzivne kontakte s Miloševićem. Jeste li mu ikad rekli takvo nešto kao što sad meni govorite?” Odgovorio mi je:

– Kako da ne. S Miloševićem sam sarađivao i oštro ga oko ovoga kritikovao. O vojsci. On je meni govorio: “Mi drugačije ne možemo, nemamo s čim da branimo Srbe. Hrvati su se naoružali prije početka.” On se pozivao na to da je Špegelj naoružao Hrvate, a da mi, Srbi, nismo naoružani. I da mi moramo da koristimo vojsku, JNA.

Na moje insistiranje da dade svoj vlastiti komentar o ulozi JNA u ratu u Hrvatskoj 1991., Ćosić je rekao:

– U mom prvom susretu s načelnikom Generalštaba JNA Životom Panićem, koji je bio komandant u Vukovaru, moje prvo pitanje bilo je: “Pobogu, generale, zašto ste srušili Vukovar? I zašto se ratovali za Vukovar?” Bio sam tada predsjednik SR Jugoslavije i u tom našem prvom susretu, kad sam ga pozvao na referiranje, ja ga odmah pitam to, a on pocrveni, zbuni se, neprijatno mu pitanje, pa mi kaže: “Gospodine predsjedniče, da li vi znate da osvajanje jednoga grada traje dvije godine, ne znam koliko, a ja sam taj grad osvojio, oslobodio od ustaša, za 40 dana.” Ja kažem: “Niste ga oslobodili, nego ste ga razrušili!”

Života Panić, Foto: Globus
Života Panić, Foto: Globus

Ćosić je na to dodao:

– Takođe sam bio i veliki protivnik uznemirivanja Hrvatske u Dalmaciji, odnosno rata za Dubrovnik. Mislim da je to jedna velika – nije greška, nego velika nesreća, jedan težak čin srpske, jugoslovenske vojske, uz participaciju crnogorskog rukovodstva. Tu je Crna Gora išla na ujedinjenje s Hercegovinom, išla je na osvajanje Hercegovine, pa je išla na Dubrovnik zajedno s Jugoslavenskom vojskom, i učinila te grdne štete… Tu je, u stvari, najborbeniji bio Milo Đukanović.

Sve to, naravno, ne znači da Dobrica Ćosić, u razgovoru sa mnom, nije bio vrlo kritičan prema politici HDZ-a devedesetih, a osobito prema vojno-redarstvenoj akciji Oluja iz 1995. (i dobro je, rekao bih, da je bilo tako, jer bi se u suprotnome sve ovo moglo učiniti namještenim). Politiku HDZ-a 1990. na 1991. okarakterisovao je “ne samo proustaškom nego i ustaškom”, rekavši pritom: “Ta antisrpska politika bila je toliko intenzivna da je ona izazvala strah kod Srba od ponavljanja genocida. I razumije se da se Krajina, kao partizanska i kao neposredno ugrožena, s preživjelim ostatkom naroda koji nije malen, pobunila. E sad, ta pobuna je, po mom mišljenju, loše vođena, ekstremno vođena, i s jedne i s druge strane. Od HDZ-a da očisti Srbe…”

A što se Oluje tiče, to, po Ćosiću, nije bilo oslobođenje Hrvatske, nego protjerivanje Srba iz Hrvatske, uz ovu argumentaciju:

– Hrvatska nije legitimisala taj svoj čin davanjem srpskom narodu prava na samoupravu, političke slobode, nego je govorila o protjerivanju neprijatelja, agresije, velikosrpstva… Nijedna demokratska ideja nije bila izrečena od strane Tuđmana i vodstva HDZ-a, odnosno Vlade Hrvatske, čak ni demagoška. To je izvršeno brutalno ustaški, cijela ta akcija. Evo, danas čitam u novinama, negdje je pronađeno, da je u koloni ubijeno dvije hiljade ljudi koji su bili u povlačenju. Dvije hiljade ljudi – to nije manji zločin od srpskog zločina ubijanja zarobljenih muslimana…

Bez ikakve dvojbe, Oluja je jedna od onih hrvatsko-srpskih tema oko koje je čak i teorijski nemoguće uspostaviti zajednički naziv, jer zadire u identitet jednog i drugog naroda, i s tim se, smatram, moramo pomiriti.

U drugom dijelu razgovora Dobrica Ćosić i ja smo definisali tri tačke u kojima bi se Hrvati i Srbi mogli složiti (ako već nisu), a to su: kritički stav prema Jugoslaviji – doduše, svako sa svoga stajališta (1), kritički stav prema Titu – takođe svako iz svog ugla (2) i osuda četništva (3).

O Jugoslaviji mi je Ćosić rekao:

– Ja smatram da je za srpski narod kobno prihvatanje Jugoslavije… Smatrao sam da je srpsko insistiranje na jugoslavenstvu i na Jugoslaviji teška i opasna zabluda…

Za Tita mi je rekao sljedeće:

– Tito je najveća istorijska ličnost hrvatskog naroda, i on je u stvari omogućio stvaranje hrvatske države. On je po ideologiji autentičan kominternovac.

A o četnicima (poznato je da se u Drugome svjetskom ratu Ćosić kao partizan borio protiv četnika) reče mi ovo:

– Ja četništvo smatram talogom, mračnim, otrovnim talogom srpskog naroda – to ravnogorsko četništvo, koljačko četništvo. To je najveća sramota i najveće zlo srpskog naroda. Ja toliko prezirem i toliko se stidim četništva da sam, dok sam bio Jugoslaven, uvijek pisao, govoreći o neprijateljima: prvo četnici pa tek onda ustaše… Bilo je jedno vrijeme (u ratu – op. a.) kad u Zapadnoj Moravi seljaci nisu mogli da se kupaju od leševa (žrtava četničkog terora – op. a.), usmrdjelih leševa. Morava je tekla i nosila te leševe. Pa žene više nisu mogle da peru onaj grubi veš, posteljinu, u Moravi, od straha od tih leševa.

Autor: Darko Hudelist

Izvor: Globus

Vezane vijesti:

Kako je SFRJ sistematski uništavana: Strah od srpskog pitanja …

Srpsko stanovište i srpsko-hrvatski odnosi

Dobrica Ćosić: Srbi u zupčanicima Velikog mehanizma …


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top