arrow up

Podijelite vijest:

Jovan Mirić: Pouzdano predviđanje

Vratiće se ustaše. A onda će najpre minirati tvoju kuću, jer si vrlo poznat u Beogradu, a zatim će minirati ovu kuću koju mi predlažeš, pa onda i druge.
Zadar, jedna od više desetina srpskih kuća posle „Zadarske kristalne noći“, 2. maj 1991. (Foto: Srpsko narodno vijeće u Hrvatskoj

Decenijama sam, vozeći se u autobusima gradskog saobraćaja u Beogradu, bio svedokom istog prizora. U autobusu je gužva, mnogo putnika stoji u prostoru između sedišta, većina uopšte ne vidi situaciju ispred vozila. Kad vozač naglo prikoči, istog trena se javljaju glasovi koji ga psuju i optužuju: te ne voziš krompire, te ko ti dade dozvolu, te ova ili ona psovka na njegov račun. Čudio sam se kako ljudi mogu tako  brzo i olako da sude a da ne znaju u kakvoj se situaciji na putu našao vozač. Kako tim ljudima ne padne na pamet da je tim naglim kočenjem – pri čemu niko u autobusu nije povređen – nekome spašen život ili izbegnuta šteta ili, štaviše, baš tim ljudima koji psuju ušteđena veća neprijatnost. Ništa im drugo nije važno, samo da sebi olakšaju brzim nalaženjem i psovanjem „krivca“.

Kako li će ljudi onda suditi o našim političkim pojavama i ljudima kad je situacija, i unutrašnja i spoljna, daleko složenija nego što je saobraćajna situacija ispred vozača autobusa? Kako će suditi o istorijskim pojavama bez istorijskog konteksta?

Da li će osuđivati, poput onih u autobusu, bez poznavanja prošlih tokova i sadašnje situacije u kojoj neko dela? Ili će gubiti glavu zatvarajući se u razna verovanja i odbijajući da uzmu u obzir stvarnost trajnih istorijskih procesa?

***

Nekoliko godina beogradska porodica Zarić letovala je na Jadranskom moru kod prijatelja K. Kuća je bila baš na obali malog zaliva, kao i nekoliko susednih. Sredinom sedamdesetih Zarići su opet bili na istom mestu, kada im je K. predložio da kupe kuću do njegove, koja se prodavala po veoma povoljnoj ceni. Zarić je imao mogućnosti da to kupi, ali je, ipak, odlučno odbio predlog. Čudeći se tome odbijanju K. ga je upitao zašto neće da iskoristi tako povoljnu priliku.

– Zato što će to biti srušeno, odgovori Zarić.

– Neće se to rušiti, nema više ustaša, reče K.

–  Vratiće se ustaše. A onda će najpre minirati tvoju kuću, jer si vrlo poznat u Beogradu, a zatim će minirati ovu kuću koju mi predlažeš, pa onda i druge.

K. samo odmahnu rukom, kao neko ko je čuo toliku besmislicu da ne vredi ni reč da kaže.

Supruga Zarić prebacivala je mužu na odlasku što je morao i ovoga puta da iznosi svoja crna predviđanja. Otac je samo ćutao. I jedanaestogodišnji sin je ćutao, ali je dobro zapamtio očevo predviđanje o povratku ustaša.

Godine 1992. K. je posetio porodicu Zarić, saopštivši da mu je kuća na moru prva minirana, da je odmah potom minirana i susedna, da su srušene i mnoge druge… A onda zapita gospodina Zarića kako je on znao da će se to desiti. I dobi odmah odgovor:

– Nije pitanje kako sam ja znao, nego kako to da ti nisi.

A Zarić je jedno znao: čim država koja je počinila genocid nije ukinuta kao država, čim je kao republika ostavljena da traje – počiniće ponovo nešto slično.

*

Kao i gospodin Zarić, i gospodin Petrović je rođen u Beogradu dvadesetih godina XX veka. I on je svet gledao otvorenim, neideologizovanim očima. Kad mu je neki poznanik došao u kuću ranih osamdesetih godina i saopštio da je odlučio da gradi veliku kuću u okolini Knina, Petrović mu je savetovao da to ne čini, da će kuća pre ili posle dospeti u tuđe ruke a on će morati da beži. Poznanik ga nije poslušao, sagradio je kuću i – otišao žurno iz nje, u koloni, početkom avgusta 1995. godine. I on je kasno saznao ono što se moglo znati mnogo ranije.

*

Godine 1990. nađoh se na Udbini, nedeljom, na vašarski dan. Kad sam, posle obilaska grada, došao do auta, videh da je jedna guma probušena. Meštani mi rekoše da odem u kuću vulkanizera nizbrdo, treća ulica pa desno, četvrta kuća. To je kuća vulkanizera, dobar je čovek, možda će pristati da mi zakrpi gumu iako je nedelja, i vašar. Nađoh čoveka i dogovorih se s njim. Vratih se po točak i doterah ga do njegove kuće, Radeći svoj posao majstor se raspriča, kao da sam mu rod. Štaviše, od početka do kraja stalno me je oslovljavao sa „sinovče“. Iz tog susreta sa ličkim stricem pamtim samo jedno što mi je rekao:

– E, moj sinovče, meni su nekada svi bili isto, Srbin, Hrvat, Musliman, crni Ciganin, nisam ja na to gledao drukčije nego jednako. Ali onda dođoše Savka i Tripalo i, bogami, kupiše oni meni karabin.

Striko je mislio na Savku Dabčević Kučar i na Miku Tripala, koji mu, naravno, nisu doslovno kupili i poklonili karabin. Samo su ga te, 1971. godine,  kao vođe hrvatskog Maspoka, opomenuli da nisu svi jednaki, pa je sebi nabavio karabin. Da se brani.

*

Na televiziji gledam jednu reportažu iz Ravnih Kotara, negde 1991. godine. Između ostalih sadržaja, pokazaše jednu staricu koja reče u kameru:

– Neće nas Tuđman, on je Titin general.

Nije mi poznato šta je bilo s ovom staricom, da li je otišla iz rodne kuće u koloni s ostalima, ili se desilo nešto drugo. Tek, ona je verovala da se ništa neće desiti, i imala je razlog na kojem je temeljila svoje verovanje.

***

Pa, dakle, ako danas znamo da taj proces dugo, dugo traje, već više od jednog veka, ako znamo koliki je zamah toga procesa, i ko sve stoji iza njega, šta onda možemo predviđati za sutra, u budućnost? Da je proces zaustavljen?


Izvor: STANJE STVARI


Kupovinom predmeta pomažete rad udruženja. Dostupno za Srbiju, BiH i Hrvatsku.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

NAJNOVIJE VIJESTI

Sol i škija

Teško je jesti i kolače. Koliko god su slatki, ipak se osjeća da

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

Donirate putem PayPal-a, kreditne
ili debitne kartice​