Joco Marjanović: Sjećanje na ustanak u okolini Prijedora

Joco Marjanović, student iz Prijedora, koji je radio na organizaciji oružane borbe na području Dragotinje, prilikom polaska sa svojom grupom na zadatak, zadržao se u selu Crnoj Dolini kod Rajka Radetića, da bi sutradan krenuo u Gornju Dragotinju. Međutim, u toku noći, buknuo je ustanak. U svome sjećanju on je zapisao:

„Te noći smo dugo razgovarali Rajko i ja, kombinujući kako ćemo bolje izvršiti zadatak… Probudila nas je pucnjava, galama, vika. Čula su se zvona, kleptala. Stravično, jezivo je bučalo…

Ustajte, ljudi… Ustanak!

Pitali smo se kakav ustanak? Dvorište je, međutim, bilo puno seljaka. Došli su po Rajka, jer je on djelovao u tom kraju. A kada smo se našli u masi – čuli su se povici:

‘Na Prijedor, da ga spalimo!’

Obuzela me je jeza i nekakav neopisiv osjećaj. Kakav Prijedor? – pitao sam se.

‘Knežopoljci napadaju Dubicu i Kostajnicu, razoružali su kasarnu u Knežici i Kadin Jelovac. Mladen je napao na Opštinu u Palančištu i oslobodio taoce… Idemo na Prijedor’. – objašnjavao je prisutnima neki otresiti seljak, čije su oči sijale u mraku.

Bio je to tutanj prve ustaničke noći. A ja i Rajko smo se zgledali čvrsto se držeći jedan za drugog. ‘Nema šta, moramo se i mi umiješati u ovu gužvu’, šapnuo mi je Rajko i počeo da poimenično zove ljude. To su bili odbornici. Naime, mi smo bili stvorili nekakve komitete, odbore, ne sjećam se tačno kako su se zvali. Negdje su se zvali revolucionarni komiteti, odbori i tome slično.

Poslije dogovora sa tom grupom ljudi, ustanovilo se da ima tri karabina, jedan „štuc“ (potkresana vojnička puška) i četiri lovačke puške. Ostali ljudi su nosili – ko sjekiru, a ko vile. Neki su, opet, nosili motke na koje su bili zavezani vojnički bajoneti i slično.

Odlučili smo da se ide na Munjizino groblje, da se tu zauzme položaj i uspostavi veza sa štabom. Kad smo krenuli put Munjizina groblja, počela je kiša. Još čestito ova neobična vojska nije bila ni raspoređena, a neki kurir dojuri na konju sa viješću da Dragotinjci i Marinčani napadaju prugu i da se vode borbe na cesti.

Bezična ustanička veza besprijekorno je funkcionisala. Postalo nam je jasno da se sva Kozara digla na ustanak. Otpremili smo grupu diverzanata da ruši prugu Prijedor-Brezičani. Uskoro se po kuriru javio i Boško: i oni šalju grupu na prugu.

U svanuće sam se spremao da krenem u Dragotinju. Međutim, počeo je napad, te smo odlučili da je nezgodno da se udaljavamo. Prvi juriš prema Puharskoj, tj. Prijedoru, prošao je neslavno. Dočekali su nas mitraljezima i odbacili. To naše odstupanje neću nikad zaboraviti. Iako smo bili neorganizovani, iako se bukvalno bježalo, svi smo se iskupili na Munjizinu groblju i uspjeli da i sa  ono malo oružja što smo imali odbacimo neprijatelja na polazne položaje.

I kada smo malo bolje osmotrili položaje, ustanovili smo da se od ceste Dubica-Prijedor, povijajući se kosama i jarkovima do nas proteže čitav lanac ustanika, dug kilometrima. Razmak od ustanika do ustanika bio je dvadesetak metara. Tim „streljačkim strojem“, koji je bio naoružan sjekirama, vilama, štapovima, bajonetima i noževima i samo po kojom puškom – prenosili su se i razna pošta i sva naređenja. Od Prijedora je počela da gruva artiljerija. Granate su fijukale preko naših položaja. A mi smo se, savladavajući uznemirenost i strah, počeli privikavati na tu novu ratnu muziku.

Počeo je rat, pravi rat, najzad i kod nas…“

(Dragutin Ćurguz, Milorad Vignjević, Drugi krajiški narodnooslobodilački partizanski (kozarski) odred „Mladen Stojanović“, Prijedor, 1982.)

Izvor: Srbi u BiH

Vezane vijesti:

Pokolj u selima Palančište i Jelovac kroz dokumenta i svjedočenja preživjelih

Njemci o streljanju u Prijedoru 1941: „za to je bilo dovoljno …

Pokolj Srba u Kozarcu 1941. godine | Jadovno 1941.