Ж | Ž

Podijelite vijest (kliknite na + za više opcija):

“Ja sam i Srbin i Hrvat”

Rat i mit. To je naziv nove knjige Dejana Jovića, profesora na zagrebačkom Fakultetu političkih nauka. Zašto se i kako rat devedesetih u Hrvatskoj pretvara u mit, kome to treba i zašto je to opasno – tema je ovog razgovora sa poznatim (bukvalno – jer on tako sam za sebe kaže) hrvatsko-srpskim (i obrnuto) politikologom. Pitali smo o Hrvatskoj, a mislili na Srbiju.

Dejan Jović
Dejan Jović

Prva rečenica vaše knjige glasi: “Zašto je Hrvatska i danas, 25 godina nakon što je postigla međunarodno priznanje i time makar i formalnu nezavisnost, i dalje zarobljena u diskursu koji u svom središtu ima rat”? Zbilja – zašto?

Dva su glavna razloga za to: prvi je identitetski, a drugi interesni. Rat je bio način da se kolektivno “mi” odvoji od kolektivnih “njih” i da se između “nas” i “njih” stvori čvrst, neprobojan zid. S obzirom na to da smo “mi” i “oni”, tj. Hrvati i Srbi, vrlo slični narodi, dizajneri identiteta smatraju da zid mora biti što čvršći, pa ga stvaraju u svim područjima: u pitanju jezika, pisma, kolektivnih sećanja, političkih orijentacija i slično.

To se radi stvaranjem selektivnih i vrlo jednostranih interpretacija prošlosti, koje su mitske jer zanemaruju činjenice koje im ne odgovaraju, a potom i lažne jer se na temelju selektivno odabranih činjenica grade konstrukcije koje nemaju veze sa istinom.

Recimo, kroz tezu da Srbi i Hrvati nikad nisu mogli živjeti mirno jedni pored drugih, ili da su hrvatski i srpski dva potpuno različita jezika, ili da smo jedni drugima večni neprijatelji.

Zanemaruje se da je istorija odnosa Srba i Hrvata bila istorija pokušaja stvaranja sporazuma, kako to u svojoj knjizi navodi profesor Dejan Đokić, a ne samo istorija ratovanja, kako danas tvrde mitotvorci nacionalističke orijentacije.

Opasnost naših novih mitova je u tome što su orijentisani prema ratovima, s porukom da će pre ili kasnije doći do novog rata, pa za njega moramo biti stalno spremni. Ta ideja “spremnosti”, koja se pojavljuje, recimo, u pozdravu “Za dom – spremni”, nije slučajno tu jer ekstremisti tako gledaju na ljudsku istoriju: kao na istoriju ratovanja ili pripreme za rat.

Drugi je razlog – interesni. U Hrvatskoj ima 505.000 hiljada tzv. “hrvatskih branitelja”, dakle učesnika tog rata na hrvatskoj strani, bilo u Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini. Ti ljudi ne žele da se rat zaboravi jer su zbog njega stekli status, a potom i materijalne i druge koristi.

Recimo, prosečna penzija branitelja je u Hrvatskoj više nego dvostruko veća od prosečne radničke penzije, a oni imaju i prednost pri zapošljavanju, lečenju i sl. Neke od tih privilegija prenose se i na nove generacije, na decu branitelja.

Među interesne razloge spada i interes HDZ-a da se o ratu neprestano govori jer sve dok je tako oni mogu podsećati javnost da “Hrvatske ne bi bilo” bez njih, kao i na to da njihovi protivnici, SDP, “nisu hteli Hrvatsku”. Obe tvrdnje su problematične s pozicije činjenica, ali su politički korisne.

Vi mislite da je za rat bila manjina i da je on manjini odgovarao. Ko su bili proizvođači rata u bivšoj Jugoslaviji, pre svega naravno u Hrvatskoj jer se i vi njima bavite, ne amnestirajući, naravno, ni ostale, Srbiju i Miloševića pre svega?

Rat nije stvar većine i manjine nego nastaje kad čak i jedan vrlo mali broj ljudi može izazvati nasilje, a nema nikoga da ih u tome spreči.

Nisu, naime, mirni građani, mirna većina u društvu, pozvani da razoružavaju nasilničke grupe. To mora učiniti država – zbog toga i postoji.

Kad nema države, a u toj situaciji smo se zatekli 1990, onda imamo rat svih protiv svih, a u taj rat su uvučeni, kao žrtve, ili kao počinitelji zločina, ili kao mirni promatrači, manje-više svi u društvu.

Država postoji zato da ne bismo imali stalni rat svih protiv svih. Socijalistička Jugoslavija, sa svojim utopijskim konceptom “države koja odumire” i sa svojim decentraliziranim i već u velikoj meri dezintegrisanim unutrašnjim poretkom, dočekala je 1989. kao manje-više raspadnuta država.

Ona je bila u stanju snimati ilegalni uvoz oružja iz Mađarske u Hrvatsku, ali nije bila u stanju ništa preduzeti da bi to sprečila ili da bi razoružala nasilnika. I još gore, njena se vojska, policija, partija i obaveštajna zajednica raspala, pri čemu su različite frakcije – najčešće po etničkom principu – počele ratovati jedna sa drugom. Od najboljih drugova postali su najbolji neprijatelji.

Pogledajte samo taj rat: u njemu su ratovali na različitim stranama ljudi koji su ceo život bili u istim kasarnama. Sa druge strane, republike takođe nisu bile u stanju održavati red na svom teritoriju. Nije se, naime, 1990. i 1991. raspala samo SFRJ nego i njene najvažnije, etnički i politički najsloženije republike: i Hrvatska, i Srbija, i Bosna i Hercegovina, pa i pokrajina Kosovo.

Raspadali su se i gradovi (naročito višenacionalni, kao Mostar, Vukovar, Sisak…), opštine, sela i porodice.

U identitetskom smislu, to se dogodilo i mnogim pojedincima, recimo onima koji su bili Jugoslaveni, a potom to više nisu mogli ostati. Rat koji je usledio bio je zato tako brutalan: nisu se sukobljavale vojske pojedinih država nego razne grupacije koje su samo delomično bile pod kontrolom država, a delomično su vodile svoje privatne ratove, ratove iz osvete, za bogaćenje, zbog pljačkanja, za vrlo različite vizije granica i ideologija ili jednostavno bez nekog posebnog razloga, zbog sadizma ili zato što su to radili i drugi.

Takav je kod nas bio i drugi svetski rat, o čemu odlično piše profesor Stevan Pavlović. Svi su ratovi takvi kad nema države da spreči nasilje nego se delovi države uključe u proizvodnju nasilja.

Jedna od vaših ključnih teza je da je politika identiteta u Hrvatskoj neliberalna. Da li biste malo obrazložili takav stav?

Na neki način svaka “politika identiteta” je neliberalna ako se u stvaranje identiteta upliće država jer je država ipak organizacija sile koja može kazniti one koji se ne drže “državnog” stava.

Ali, nije svaka politika identiteta podjednako neliberalna, odnosno podjednako totalitarna. Liberalna politika podrazumijeva da postoje autonomne sfere i garantira svakom pojedincu slobodu da izrazi svoj identitet, kao i pravo da ga ne izrazi, da on ostane njegova ili njezina privatna stvar.

Liberalna politika priznaje pravo na javnost, kao i pravo na privatnost. Mitovi koje formiraju dizajneri identiteta, i iza kojih stoji država, ne dozvoljavaju tu slobodu nego nas teraju da – barem u javnom prostoru – ponavljamo onu priču o prošlosti i sadašnjosti koju nam je “pripremila” država, koja je državno propisana.

Sve druge interpretacije su opasne jer, kako oni kažu, narušavaju temelje države, dakle predstavljaju sigurnosni problem.

Mitotvorci uništavaju i brišu ona sjećanja pojedinaca koja nisu u skladu sa državnim sjećanjem, odnosno državnim mitom. Recimo, ako je neki pojedinac bio žrtva delovanja države ili žrtva nasilja većine nad manjinom, to se ne računa i o tome se ne smije govoriti. Ako je neki pojedinac bio zadovoljan stanjem u Jugoslaviji i nije htio da se Hrvatska izdvoji iz Jugoslavije (a takvih je bilo mnogo jer je u martu 1990. samo oko 11 posto bilo za potpuno otcjepljenje), to se ne uzima ozbiljno jer državna “istina” je da je Jugoslavija bila “tamnica naroda” i da su svi Hrvati već hiljadu godina sanjali jedan te isti san: san o nezavisnosti.

Neki moji kritičari u Hrvatskoj kažu da nitko u Hrvatskoj – pa ni ljudi sa sveučilišta – ne smiju dovoditi u pitanje Ustav, a u Ustavu piše da je “domovinski rat” bio pravedan, oslobodilački i odbrambeni. Ali, Ustav garantira i autonomiju sveučilišta, baš zato da bi se omogućila i zaštitila sloboda istraživanja i interpretiranja.

Dakle, politika identiteta koja se temelji na mitovima onemogućava slobodu, a time, uvjeren sam, šteti i dugoročnom razvoju neke države.

Opasno je ugroziti slobodu. Nedostatak slobode, a ne sloboda, ugrožava opstanak države. To smo već imali u socijalističkoj Jugoslaviji, koja je također imala svoje mitove i dovodila je u pitanje autonomiju pojedinca i slobodu istraživanja, i to je bio jedan od razloga njene propasti.

Zanimljivo je koliko su mitotvorci u suvremenoj Hrvatskoj – a pretpostavljam i drugde – slični onima iz Jugoslavije iako stalno govore protiv Jugoslavije. No, to ne treba čuditi kad se zna da se najveći broj vernih sljedbenika prethodnog režima bez teškoća, i “preko noći”, prebacio u novi sistem, koristeći iste modele diskreditacije protivnika i stvaranja mitova koji su razvijeni u prethodnom sistemu.

Uostalom, Franjo Tuđman je najprije stvarao jugoslavenske socijalističke mitove, a potom na isti način oblikovao hrvatske.

U vezi s prethodnim je i termin “dizajneri identiteta”. Šta pod tim podrazumevate i ko su dizajneri identiteta u Hrvatskoj?

Dizajneri identiteta su svi oni koji se u javnom prostoru bave pitanjima identiteta s pozicije društvene i političke moći. Ne zovem ih “političkim elitama” jer među dizajnerima identiteta su i tzv. državni intelektualci, državotvorni dijelovi kulturne elite, nacionalistički orijentisani crkveni lideri, apologetski komentatori u medijima, profesori sveučilišta za koje je smisao postojanja društvenih znanosti i humanistike da prepisuju ustav i političke govore moćnika i drugi.

U slučaju kojim se bavim, dakle u Hrvatskoj, dizajneri identiteta su mitotvorci, tj. apologeti službene politike kad se radi o “domovinskom ratu”.

U socijalističkoj Hrvatskoj imamo politički monizam, ali društveni pluralizam. Danas je obrnuto. Ili se bar taj pluralizam pokušava ukinuti. Da li je to jedna od poruka vaše knjige?

U pogledu ove teme, oslanjam se na već objavljene radove, naročito dvojice važnih hrvatskih intelektualaca: Vjerana Katunarića i Dragana Lalovića, koji su pokazali da je socijalistička Hrvatska, recimo, 1988. bila i pluralističnija i liberalnija – da ne govorimo da je živjela u miru i u etničkom suživotu – nego Hrvatska 1998. Uostalom, 1988. je u Hrvatskoj 21 posto stanovnika pripadao nacionalnim manjinama, koje se tada – iz razloga političke korektnosti – nije zvalo manjinama da ih se ne bi uvredilo i da bi se naglasilo da država sve tretira isto, bili manjina ili većina.

Danas je taj broj pao na sedam i pol posto. Dakle, dogodila se etnička homogenizacija, a s njom i pokušaj identitetske i političke homogenizacije.

Npr. o “domovinskom ratu” i vlast i opozicija misle isto ili vrlo slično jer je ta tema postala totemska i tabuizirana istodobno.

Mi smo, zapravo, 1990. i 1991. doživjeli pad, a ne uzlet, i to u svim područjima: od mira preko ekonomije i društvenog pluralizma do povratka predstavnika dviju totalitarnih ideologija (nekadašnjih fašista i nekadašnjih staljinista ili njihovih obožavatelja) na vlast, s koje su bili izgurani ili 1945. ili sredinom šezdesetih. Milošević i Tuđman, to je naša postsocijalistička stvarnost.

Nama se 1989. godina, koja drugima u istočnoj Evropi simbolizira početak liberalizacije i demokratizacije, nije dogodila jer 1991. simbolizira nešto potpuno obratno od onoga što simbolizira 1989.

Meni izgleda i da je slavljenje “domovinskog rata” kao nekog “zlatnog doba” hrvatske prošlosti samo indikator tih istih retrogradnih trendova koji su i odgovorni za 1991. Zemlja koja rat slavi i proslavlja i koja smatra da se stalno trebamo vraćati kako bismo bili isti kao i u 1991, dakle – koja ne komemorira i ne osuđuje rat – ne može iskoračiti prema stanju trajnog mira i slobode.

Jedan od ključnih pojmova u vašoj knjizi je etnototalitarizam. Šta pod tim podrazumevate? Obrazložite malo svoju tezu.

Etnototalitarizam je novi pojam, on predstavlja moj izvorni doprinos, kao i pojam “etnototalitarizam svakodnevice”. Radi se o doktrini, dakle o ideji i praksi koja se razvija na toj ideji, prema kojoj etnička većina pokušava postati cjelina, pritom ignorirajući ili namjerno istiskujući etničke manjine.

Istiskivanje manjina je bit svakog totalitarizma, odnosno – preciznije – totalitarne politike jer ne mislim da je Hrvatska totalitarna država nego samo da i u njoj postoje totalitarne tendencije i grupe koje bi htele da ona postane totalitarna.

Što to znači? To znači da i u Hrvatskoj ima onih koji smatraju da etnička većina – zato i ovaj pojam “etnototalitarizam” – nije još suverena jer ne kontrolira u potpunosti, dakle totalno, 100 posto, dom u kojem živi, a taj dom je država.

Pojam “doma” nije slučajan, na primer u ustaškom pozdravu “Za dom – spremni”. Njegovim korištenjem omogućava se sljedeća poruka: kao što vlasnik kuće u kojoj uz njega živi još i 7,5 posto drugih, bili oni čak i gosti, a kamoli suvlasnici, nije još suveren nad “svojom” kućom – jer je ne može prodati niti njom raspolagati sve dok ima i neke druge “zaštićene stanare” ili suvlasnike – tako ni država kao dom naroda nije suverena ako u njoj ima makar i jedan “stranac”.

Iz toga proizlazi da će Hrvatska biti suverena tek onda kad se riješi manjina, tj. kad većina postane cjelina, kad postane jedina, odnosno ovlada totalitetom.

Iz toga proizlazi, recimo, i slogan onih šatorskih protesta protiv demokratski izabranih vlasti u 2014, koji su trajali godinu i pol: “100 posto za Hrvatsku”. Ne samo sedam posto, koliko danas ima manjinaca u Hrvatskoj, nego i sedam ljudi su, prema totalitaristima, smetnja hrvatskoj suverenosti.

Za njih rat neće biti završen jer Hrvatska nije još oslobođena sve dok ne istjeraju svakog manjinca. Izbacivanja, asimiliranje, proterivanje manjinaca samo je nova faza rata.

Pripadnike manjina se, iako se radi o sasvim mirnim građanima, proglašava sigurnosnom prijetnjom i unutarnjim neprijateljima, demonizira ih se ne zbog toga što čine i govore nego zato što i dalje postoje. A to je totalitarna praksa koja bi – kad bi pobijedila ili kad bi se država raspala tako da ih ne može više spriječiti – provela novi val zločina, odnosno etnocid.

Kakav je po vašem mišljenju položaj Srba u današnjoj Hrvatskoj?

To zavisi upravo od toga je li Hrvatska liberalna zemlja ili nije i kolike su šanse da totalitarne tendencije prevladaju ili barem da igraju ulogu “veto igrača”, tj. da svaki put kad im se ne sviđaju liberalni elementi u hrvatskoj politici, tu politiku zakoče i onemoguće.

Ne mislim da je Hrvatska na putu da totalitarizam dobije većinsku podršku na izborima niti mislim da je Hrvatska ustaška, kao što ju se često prikazuje u Srbiji. Hrvatska je podijeljena zemlja, u kojoj ima mnogo nas koji se suprotstavljamo totalitarnim tendencijama, bez obzira na to pripadamo li etničkoj manjini ili većini, ili čak i većini i manjini istovremeno, kao što je slučaj sa mnom, koji sebe smatram istovremeno Srbinom i Hrvatom, šokirajući time i kod Hrvata i kod Srba one koji misle da je nemoguće pomiriti ta dva aspekta mog osobnog identiteta.

No, brine me da se vlast i dalje plaši totalitarista i da im povlađuje, umjesto da ih tretira kao najveću opasnost za demokraciju, suverenitet i slobodu u Hrvatskoj.

To je vidljivo, na primer iz nedavne odluke vijeća za prošlost, koje je otvoreno reklo da neoustaše smiju, u nekim okolnostima, koristiti “Za dom – spremni” iako je istovremeno potvrdilo da se radi o neustavnoj praksi. Ali, zbog sudelovanja u ratu, to se smije.

Ta iznimka onemogućava građansku jednakost, ali i suverenost. Jer, totalitaristi smatraju da su oni ti koji su stvorili državu i prema državi se odnose kao prema onome što je stvoreno, dakle što je predmet, a ne subjekt. A predmet ne može biti suveren.

Oni ne priznaju rezultate izbora nego vlast koja im ne odgovara smatraju “nenarodnom”, a sebe smatraju ovlaštenim odlučiteljima na temelju sudelovanja u ratu. Za njih je jedino važno tko je gde bio 1991, a ne tko ima koliko glasova na izborima.

Oni se ponašaju kao KPJ u prvim danima vlasti – ona je bila izvan zakona, na nju se zakoni nisu odnosili jer je ona, a ne narod, bila suverena. Dakle, oni su danas najveća prijetnja Hrvatskoj. To vlast mora shvatiti i mora naći načina da ih marginalizira.

Ovih dana navršava se 15 godina od ubistva premijera Zorana Đinđića, koji je bio upravo jedan od ljudi koji je hteo da se odmakne od rata, da s tim završi i da Srbiju okrene budućnosti. I ubijen je. Kako vi uopšte gledate na taj događaj i na ono što je posle usledilo?

Mislim da je ubojstvo premijera Đinđića bio tragičan događaj, ne samo za Srbiju nego bih rekao i šire, za regiju, i rekao bih čak i za Evropsku uniju kao takvu. Taj čin je prekinuo jednu mogućnost koju je Đinđić najavio iako nije imao dovoljno vremena da je dovede do kraja ili da je razvije, a to bi bila mogućnost radikalnog osuđivanja prethodnih poredaka, a time i veće kritičke refleksije prema odgovornosti za te poretke.

Vi znate da je premijer Đinđić išao nasuprot javnom mnjenju, nasuprot drugim akterima politike, recimo predsedniku Koštunici, Ustavnom sudu i drugom, ali nažalost ja mislim da je jedini način na koji je on mogao zapravo uspjeti bio da je odmah na početku dobio mnogo veću podršku Evropske unije, prije svega. Ja mislim da je, nažalost, Evropska unija izdala Đinđića.

Ona je postavljala nove i nove uslove umjesto da kaže ok, došlo je novo vrijeme i hajde da pokušamo da Srbija uđe zajedno sa Hrvatskom u Evropsku uniju, što je tada bilo sasvim realno.

Pazite, Hrvatska je ušla tek 2013, a mi govorimo o periodu od 2001. do 2003, dakle nije bilo nemoguće. Nažalost, Evropska unija nije do kraja shvatila važnost takvog tipa radikalno drugačijeg konstruiranja budućnosti koju je ponudio Zoran Đinđić.

(NEDELjNIK NOVI MAGAZIN)

Izvor: Srpski narodni forum

Vezane vijesti:

Dejan Jović: Srbi u Hrvatskoj osuđeni na nestanak | Jadovno 1941.

Dejan Jović: Hrvatska hoće teritorije ali ne i Srbe | Jadovno …

Dejan Jović: Ne može se slobodno govoriti o 1991. | Jadovno …

Jović: Sramotan naslov „Večernjeg lista“ o Srbima i jamama …

Jović: U Hrvatskoj postoji osećaj lagane anarhije | Jadovno 1941.

Jović: Hrvatska ima „sindrom zlostavljanog deteta“ | Jadovno …

Dejan Jović: Ne može se slobodno govoriti o 1991.

Podijelite vijest (kliknite na + za više opcija):

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941. uplatom preko PayPal-a:

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: