Izolovani slučaj, pismo Predsjednici Hrvatske

Zamislite, i ja sam „izolovani slučaj.“ Ili bolje reći, jedan od 500.000 (pet stotina hiljada) srpskih „izolovanih slučajeva“ u Hrvatskoj.

Kažete moja Predsjednica, da, moja šta hoćete, sve dok se ne odričem državljanstva Hrvatske, da je ovo sa A-HSP (autohtonom, izvornom, ustaškom, fašističkom…) izolovan slučaj i da tome ne treba pridavati značajnu pažnju.

Hajde da Vam vjerujem, biti ću nepažljiv. Neću spominjati „šačicu modernih ustaša.“ A i što bi? Ne živim u Hrvatskoj, nisam osporio da Hrvatska kao samostalna, neovisna, nezavisna, kako god mi nazivali tu državu ima pravo u okvirima svojih granica radi šta hoće – sve dok traje. Da li će na graničnim prelazima sutra umjesto „dobro došli“ pisati „za dom spremni“ odlučiti će Hrvatska demokratska vlada pozivajući se na „hrvatski antifašizam.“ Ja ih neću čitati. Zaokupljen sam drugim mislima.

Čudnog li danas antifašizma u Hrvatskoj? Gdje nestadoše Hrvatski antifašisti?

U jednom od „izolovanih slučajeva,“ biće da je to bilo 13. aprila 1941. godine šačica „staromodnih ustaša“ stiže u Hrvatsku. Prvo u Karlovac na konak, a zatim u Zagreb na puno konaka. Nije ga, kažu moji školski izvori pratilo mnogo „vojnika,“ samo „poglavnikova emigrantska pratnja.“ Nije Ante imao vremena tog 15. aprila 1941. da se prošeta po Placu Bana Jelačića, ni potrebe da „slavi“ legendarnog predsjednika Amerike – Frenklin D. Rusevelta, bio je zaokupljen važnijim poslovima.

Dva su bila u prioritetu: Očistiti Hrvatsku od „nakota“ i platiti Musloniju dugove. Prvi se rješava zna se kako, a drugi isto lako. U oba slučaja sistemom „trećina.“ Da ne spominjem srpske žrtve, pripisati će mi da sam nacionalista (a do danas broj pobijenih, prekrštenih i preseljenih Srba nije utvrđen, do danas se gađamo „naučnim svjedočenjima i lažemo sebe i druge) ovom prilikom prozivam Rimski ugovor. Uglancani Hrvatski povjesničari pišu da je Hrvatska „bila prisiljena“ 1941. odreći se Dalmacije, Krka, Raba, Korčule, Biograda, Šibenika, Splita, Čiova, Šolte, Mljeta i dijelova Konavle i Boke Kotorske u korist Italije. I zahtjev NDH da Split i Korčula imaju zajedničku hrvatsku i talijansku administraciju Talijani su odbili.

Ne, nije Hrvatska bila prisiljena Predsjednice na odricanje nego je bila dovedena pred gotov čin. Na Kordunu se tako nešto zvalo „vrati koko što si pozobala.“

U to vrijeme, vrijeme „Hrvatskoga novog buđenja“ tu, nadomak vaših „dvori“ ustaše su neviđenim mučenjima podvrgle sestre Baković (Rajku i Zdenku). Rajka je bila povjerljivi kurir pokreta otpora. Umrla je od posljedica mučenja, a Zdenka je vidjevši da joj nema sestre izvršila samoubistvo. Hrvatska je 1990. godine u centru Zagreba uspješno izolovala njihovu malu uličicu „Prolaz sestara Baković.“

Sada se vraćam ostalim „izolovanim slučajevima.“ Šačica „Pavelićeve pratnje“ u obliku „izolovanog slučaja“ kroz nekoliko dana, već u aprilu 1941. prerasta u pokret. Veliki dio Hrvatskog naroda kliče Hitleru, Njemačkoj soldateski koja ulazi u Zagreb. Građani od sreće plaču, raduju se i padaju u nesvijest… ustaše oštre noževe, štede municiju i u praksi dokazuju kako se Hrvatska država čisti.

Ko potamani Srbe u Hrvatskoj, da mi je saznati pa umrijeti?

Danas mi čudni glasi govori da je sa Pavelićem došlo manje „crnokošuljaša“ nego što ih je ‘odalo tog 26. veljače 2017. u Zagrebu za Draženom Kelmincem. Službeni izvori tvrde da je Dražen „uhićen,“ a ja bi volio da je uhapšen. Uhićeni Hrvati se nerijetko i odmah puštaju, a uhapšeni Srbi iz Hrvatske se zadržavaju, često i duže od suđenja i života.

Eto moja Predsjednice, o čemu ja mislim. Ko to krenu 1941. godine za „izolovanom“ šačicom ustaša „kojoj niko nije pridavao neku značajnu pažnju?“ Moj ćaća nije.

Ko se jednom opeče i na hladno piri, Predsjednice.

I da se vratim „svome“ izolovanom slučaju: Izolovali ste moj narod i mene iz ustava 1990. godine. I neka ste. Svejedno ste tamo svašta napisali, pa šta ćemo vam, mi Srbi u tako važnom aktu i trenutku?  Onda ste nas „izolovali od rada.“ Podjeliste na stotine otkaza srpskim kadrovima u Hrvatskoj. A i neka ste, bilo je i Hrvata koji nisu radili.

Zatim nas prozvašte „pobunjenicima, komunističko – četničkom bagrom,“ nakotom koji opet ustaje, jugo vojskom pa nas s tog naslova izolovašte, od Zagreba, Sabora, Vlade, novca…
Onda Srbi sami sebe izolovaše praveći državu po Vašoj mjeri, a ne po svojoj potrebi. Iskopašmo rovove na krivom mjestu i izolovašmo se 4. pune godine od svijeta, života i od pravde…

Radu Končara, poslije Nikole Tesle drugog velikog brenda Hrvatske, prethodnici ovih „crnokošuljaša“ su izolovali od života. Uspio je samo povikati – „milosti ne tražim, nit bi vam je dao.“ I Nikole Tesle spomenik je Hrvatska izolovala. Nije na mjestu gdje je nekad bio.

Pa nas gospođo Predsjednice Vaš Vrhovnik g. Franjo otjera u izolaciju. Izolovaše nas po Srbiji u sabirnim centrima, izbjegličkim kampovima, radničkim barakama, sportskim dvoranama… svuda nas izolovaše. Od Petrinje do Peći, od Slunja do Podujeva…

Predsjednice, iz svoga kabineta ste izolovali bistu Josipa Broza, umjetničko dijelo Augustinčića narugavši se tako velikom hrvatskom kiparu, akademiku, likovnom pedagogu. (A glava „doživotnog predsjednika“ zajedno sa tijelom u Beogradu trune.) U Hrvatskoj su bojovnici, dragovoljci i „domoljupci“ u posljednjem ratu sa zemlje Hrvatske izolovali tri hiljade spomenika antifašizmu. Modeli ovih spomenika se nalaze u svim muzejima svijeta. Ne treba im davati posebni pozornost, usamljeni su, zar ne?

Kada sam se poveselio da je sve gotovo Hrvatska „izolova“ srpsku zemlju u Hrvatskoj. Dade joj lijepo, umjetničko ime – Prostor posebne društvene skrbi. Nacrtašte granice općina, propisašte zbrinjavanje (u dogovoru sa srpskim kadrovima, na žalost) pa nas ućerašte (ružnija riječ za izolaciju) u malu kućicu kraj velike – zapaljene. Veliku kuću ste izolovali sa zemlje… i neka ste, šta su nam trebale tolike kuće po Hrvatskoj.

Izolovašte, a to nije neki poseban slučaju, ne treba mu davati medijsku pažnju i naše, srpske stanove na „Zemlji posebne skrbi“ i u gradovima u kojima živješe srpska inteligencija kao ne zaobilazni dio Hrvatske nauke, kulture, stvaranja. Te stanove dadošte „izolovanim hrvatskim ratnicima.“ I neka ste, šta će nam toliko stanovi kad se rađalo po jedno, najviše dvoje srpske djece, a stanovi za petero…

Onda izolovašte samozvane vođe Srpskog izbjegličkog naroda, od naroda, podstičući ih da sa narodom razgovaraju preko interneta…I na kraju: posebno mi teško pada Predsjednice, i to nikako da prebolim što se spremate izolovati srpska groblja koja svjedoče o Hrvatskoj povjesti. E, tu nemate pravo ni sa jedne strane. Nismo mrtve pretke mogli nigdje voziti. Saranjivali smo ih više od 400 godina po selima, po našim prljugama… ma i nismo Predsjednice, za razliku od kuća ništa širu ni dublju raku kopali nego istu naku u kakvu se saranjuju Hrvati. Nismo načinjali Hrvatsku zemlju – nepotrebno.

Eto, razumijem Vašu izjavu Presjednice. Ali ne razumijem zašto se bavite „ludizmom“ te „minorne“ grupe za koju je Ruzvelt predlagao međunarodni protektorat. Što uopšte pridajete pažnju tom „malom skupu“ koji sva Hrvatska vlast unaprijed osuđuje, a ne poklanjate ni trenutak pažnje ovom mome, jednom od pet stotina tisuća izolovanih slučajeva.

Izgleda Predsjednice da se mi uopšte ne razumijemo? Da nije Vaš duh sa tim beznačajnim skupom, te svete nedjelje marširao ulicama Zagreba.

Puno Vas pozdravljam!

Izolovani Nikola Kobac

Banja Luka, 28. veljače u februaru 2017.

Izvor: Srpski narodni forum

Vezane vijesti:

Nikola Kobac: Krvava i pusta je ovo zemlja | Jadovno 1941.

Nikola Kobac: Moja neizgovorena (nedozvoljena) besjeda na …

Nikola Kobac: I ja sam za dom spreman, na drugi način – ako mi …

Nikola Kobac: Krvava i pusta je ovo zemlja | Jadovno 1941.

„(H)ISTORIJA OSUŠENE ZBILjE“ – O STRATEGIJI „NOŽA I …