Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu. Ako Bog da, sabraćemo se 19. juna 2021. kod Šaranove jame.

 

Ivo Goldštajn: MEČ PROTIV USTAŠA I PJESMA IZ “MALE FLORAMI”‘ U PAKLU JASENOVCA

Datum objave: sreda, 14 novembra, 2018
Objavljeno u Jasenovac
Veličina slova: A- A+

Znate li ko je bio jedini zarobljenik koji je Šakiću smio u lice reći da je frajlica?

Knjiga Ive Goldštajna ‘Jasenovac’ nesumnjivo je najopsežniji istraživački projekt o najvećem ustaškom logoru u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Foto: Jutarnji.hr

Na gotovo hiljadu stranica, Goldštajn objašnjava zašto su ustaše osnovale Jasenovac, iznosi statističke podatke, međutim, prije svega, opisuje svakodnevicu, život i smrt logoraša, ali i njihovih krvnika, od Maksa Luburića i Ljube Miloša do psihopatskih ubojica poput Dragutina Pudića-Paralize ili Hinka Pičilčilija.

Jasenovac je bio carstvo zla, ali unutar logora, postojale su hiljade ljudskih sudbina, često međusobno isprepletenih na način koji je nepojmljiv u normalnom životu. Priče o ovim sudbinama temelj su Goldštajnova ‘Jasenovca’.

Dolaskom Ivice Brkljačića za zapovjednika Jasenovca  III Ciglane “procvao” je “kulturni” i “sportski” život logoraša jer su se, uz pozorišne predstave i koncerte, logoraši smjeli u slobodno vrijeme baviti i sportom: odbojkom i fudbalom.

U literaturi, pogotovo u onoj revizionističkoj, kulturne i sportske aktivnosti u jasenovačkom logorskom kompleksu navode se kao argument tvrdnji da je u logoru, eto, bilo posebnih sloboda. No, to nije istina. Ne radi se ni o kakvoj jasenovačkoj specifičnosti. Orkestri su svirali i predstave su se davale i u drugim logorima, onima pod upravom SS-a, čak i u logorima smrti. Primjerice, u Aušvicu je postojalo više orkestara, kao i u Bergen-Belsenu i u Terezijenštatu. Priređivale su se i predstave.

Utakmice protiv ustaša

Sve su to logoraši činili u želji da preživljavanje učine podnošljivijim, pa i da angažmanom u tim aktivnostima izbjegnu ili barem odgode odlazak u plinsku komoru. U tom pogledu imali su isti interes kao i logorske uprave koje su željele, stvarajući naizgled bolju atmosferu, otupiti želje i nastojanja logoraša da organizuju pobunu.

Baš kao i u nekim drugim aspektima, Jasenovac je slijedio svoje nacističke uzore. Vjerovatno je i ovo “poboljšanje” bilo smišljeno i realizovano na temelju poznavanja prakse u Rajhu. Dakle, bio je to tek privid “liberalizacije”. A i ustaše su u svemu tome imali svoj interes – mnogi su rado igrali i gledali fudbal, a očito ih je mnogo manje bilo zainteresovano za pozorišne predstave i koncerte, iako je bilo i takvih.

U Logoru III Ciglana ustaše su “natjerali logoraše da obrazuju ‘diletantsku grupu’, jednu muzičku i jednu fudbalsku sekciju”. Za odbojku je uređeno igralište na “bulevaru slobode”, a na “trgu pure” uređeno je primitivno i neravno fudbalsko igralište. Tu su se svake nedjelje igrale utakmice za prvenstvo logora. Gotovo svaka radna grupa imala je svoju  fudbalsku ekipu .

No, nije to bio neki fudbal- čak je i fudbalska reprezentacija sastavljena od igrača iz svih radnih grupa bila vrlo slaba. Momci su u načelu bili izgladnjeli, ali su čak i takvi morali jednom nastupiti protiv ekipe ustaške posade.

Logoraški orkestar bio je sastavljen od šest violina, čela, harmonike, klavira, B-klarineta, saksofona, dvije trube i bubnja. Ispočetka ga je vodio Natko Devčić (1914.), prijeratni učitelj u Srednjoj muzičkoj školi Državnog konzervatorija u Zagrebu (današnja Muzička akademija). Uhvaćen je i deportovan u Jasenovac 1942. zbog saradnje s komunistima. Kako je Devčić pušten u decembru 1942., njegovo je mjesto preuzeo Eliša (Erich) Samlaić, kompozitor, horovođa i dirigent (1913.), odrastao u Zemunu.

“Provokacija”

Samlaić je logorski orkestar doveo do zavidne visine. Jednom je prilikom orkestar odsvirao uvertiru opere “Da sam kralj” (Adolfa Adama i nekoliko šlagera. Eliša Samlaić tada je “toplim tenorom otpjevao nostalgičnu pjesmu ‘Daleko je biser mora’”, ariju iz Tijardovićeve operete “Mala Florami”. Poslije se pričalo da je izvedena čitava opereta, što nije tačno.

Kazalištarci su izveli “provokaciju” kad su u improvizovanoj pantomimi “Od kolijevke do groba” u posljednjim scenama prikazali kako čovjek ulazi u Jasenovac, potom se slama pod teškim radom, dobiva pjegavi tifus, a orkestar svira Betovenov “Posmrtni marš”, 2. stavak Betovenove Treće simfonije). Predstava je nakon prve izvedbe skinuta s repertoara.

Ključna osoba u organizovanju i vođenju logorske pozorišne grupe bio je Slavko Goldšmit/Zlatarović (1905.), rodom iz Kutine. Tridesetih je godina u Zagrebu imao advokatsku kancelariju, a istovremeno je i glumio u Hrvatskom narodnom kazalištu.

Nakon uspostave NDH kao Jevrejin je ubrzo uhapšen i deportovan u jasenovački logor Krapje te potom u Logor III Ciglana (cijela porodica – supruga Hedviga, brat Mirko, otac Izidor i majka Marta – stradala je u holokaustu). Među logorašima je bio poznat pod nadimkom Ćelo. Goldšmit je svirao gitaru, bio je konferansje jasenovačkih predstava, iznimno duhovit. “Smio je brbljati koješta. Jedino je njemu bilo dozvoljeno da zafrkava Pičilija”, pa čak i Dinka Šakića. “Ćelo je dobro znao kada smije brbljati i što smije brbljati. Nikada nije prekoračio granice.

Imao je čast da bude možda posljednja dvorska luda na svijetu. Dvorska luda na dvoru čudnovatih gospodara.” U uvodu jedne od predstava pozdravio je “gospodu ustaške časnike i dočasnike” pa kad se netko od logoraša u publici nasmijao na ono “gospoda”, Goldšmit je odgovorio: “Zar sem kaj bedastoga rekel? Pogledajte samo našega Dinka.

Frajlica Šakić

Kad ga vidite ovako fino obrijana i namirisana, ispeglana i udešena, zar bi tko mogao i smio posumnjati u njegovo gospodstvo?” A onda se Šakić diže, “tobože naljućen i vadi pištolj”, na što mu Ćelo odgovara: “Što, Dinko, i ti se buniš? Makni tu kuburu, strah me je, a ja ću odmah demantirati što sam rekao. Ne, zaista ne, poštovane dame i gospodo, Dinko Šakić nije gospodin, on to nikada nije ni bio, on je – frajlica.” To je izazvalo “salve smijeha”, ne samo logoraša nego i ustaških oficira, svjedoči Milko Rifer.

Ni to Goldšmitu nije bilo dovoljno, nego je dodao: “No, frajlica, buš maknula tega levorvera? Buš mi dala kušlec? Dobro, ali ja bum odredil kuda”. Slavko Goldšit nije preživio Jasenovac, ubijen je zajedno sa Samlaićem i drugima.

I u Staroj Gradišci je organizovana pozorišna grupa. Naime, “Filipović-Majstorović je organizovao diletantsku grupu s pozorištem koja je u velikoj sobi postolarske radione svake nedjelje i praznikom davala predstave za zatvorenike”.

Prvenstveni cilj tog “kazališta” bio je da “razonodi ustašku stražu koja nije nikud izlazila, a drugo radi zavaravanja javnosti. U toj diletantskoj grupi došli su do izražaja osobito oni koji su se kamuflirali kao zanatlije”, objašnjava Albert Maestro pa dodaje kako je “Majstorović tako otkrivao zatočenika koji bi svojim znanjem i talentom mogao biti opasan pri organizovanju otpora. Naravno da je i njih poslije pobio”.

Iako su svi bili svjesni da su kulturne (i sportske) aktivnosti samo neuspio pokušaj bijega od tragične svakodnevice, logoraši su, dok su gledali te predstave, “sa suzama u očima upijali u sebe davno zaboravljene zvuke kulture”.

Ili, kako kaže Rifer, “koncerti i predstave kazališne družine bili su jedini momenti u kojima su se logoraši osjećali ljudskim bićima i kada su na čas mogli da se trgnu i zaborave paniku logorskog života, koja je svakog časa prijetila da će im se srušiti na glave u obliku krvavog malja”.

Autor: Robert Bajruši

Izvor: Jutarnji.hr

Vezane vijesti:

IVO GOLDSTEIN: Jasenovac

Ivo Goldštajn: ČETIRI ‘M’ IZ JASENOVCA


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top