Ivo Goldštajn: ČETIRI ‘M’ IZ JASENOVCA

Datum objave: utorak, 13 novembra, 2018
Objavljeno u Jasenovac
Veličina slova: A- A+

Kako su nevine ljude brutalno ubijali Maks, Miloš, Matković i Majstorović

Knjiga Ive Goldštajna ‘Jasenovac’ nesumnjivo je najopsežniji istraživački projekt o najvećem ustaškom logoru u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Ljubo Miloš, Miroslav Filipović-Majstorović i Maks Luburić

Na gotovo hiljadu stranica, Goldštajn objašnjava zašto su ustaše osnovale Jasenovac, iznosi statističke podatke, međutim, prije svega, opisuje svakodnevicu, život i smrt logoraša, ali i njihovih krvnika, od Maksa Luburića i Ljube Miloša do psihopatskih ubojica poput Dragutina Pudića-Paralize ili Hinka Pičilija.

Jasenovac je bio carstvo zla, ali unutar logora, postojale su tisuće ljudskih sudbina, često međusobno isprepletenih na način koji je nepojmljiv u normalnom životu. Priče o ovim sudbinama temelj su Goldštajnova ‘Jasenovca’.

Među jasenovačkim zatočenicima govorilo se da logorom vladaju četiri “M”: Maks (Luburić), Miloš (Ljubo), Matković (Ivica) i Majstorović (Miroslav Filipović-Majstorović). Njih su četvorica zločinačke opšte planove Pavelića i najbližih saradnika u Jasenovcu neposredno izvršavala.

Vjekoslav Maks Luburić bio je čovjek od akcije, čovjek s terena. Već u maju Luburić rukovodi prvom masovnom likvidacijom civila u Hrvatskom Blagaju. Druga zločinačka akcija pod njegovim zapovjedništvom, u kojoj su masovno ubijani žene i djeca, dogodila se u selima oko Donjeg Lapca početkom jula. Niz genocidnih akcija pod Luburićevim vodstvom nastavio se potkraj 1941. po selima sjevernog Korduna.

Mnogi preživjeli logoraši i drugi očevici svjedočili su da je Luburić “suvereno vladao Jasenovcem i nijedna vlast, osim Ustaške obrane, čiji je zapovjednik bio on sam, nije zadirala u njegovu kompetenciju i punu samostalnost”.

Smrt zbog pozdrava

Okupivši oko sebe najokorjelije zlikovce i sadiste, on je pomoću njih upravljao logorima potpuno neograničeno po svojoj slobodnoj volji, ubijao je i ubija koga hoće, a da o tome ne mora nikome polagati računa”. U Jasenovcu je u brojnim situacijama, tvrde svjedoci, ne samo otvoreno zapovijedao zločinačke akcije nego i bio neposredni izvršitelj okrutnih ubijanja.

“Jednog je ubio jer ga, po njegovu shvatanju, nije pristojno pozdravio. Drugog jer ga je najpristojnije pozdravio, a što nije smio, jer je bio broj, a ne čovjek. Trećeg, jer je gladan grickao neki nađeni otpadak”.

Uostalom, bavio se Jasenovcem i prije nego što je nastao – u septembru 1941. proveo je deset dana “radi upoznavanja” u logoru Sachsenhausen-Oranienburg nedaleko od Berlina, odakle se vratio s nekim novim idejama, posebno “o osnivanju logorske radne službe”.

Ta je znanja u sljedećih nekoliko tjedana primijenio u Logoru III Ciglana. Svoje je bavljenje Jasenovcem, kao u nekom zaokruženom ciklusu, završio 19. travnja 1945., kada je, došavši u logor, naredio da ga se uništi.

Ljubo Miloš (1919.) u lipnju 1941. odlazi u Zagreb, k bratiću Maksu Luburiću, koji ga je nagovorio da pristupi ustaškom pokretu. To je bio presudan trenutak – Miloš se zapošljava kao činovnik u Uredu III UNS-a, postaje Luburićeva desna ruka. U oktobru iste godine postavljen je za zapovjednika Radne službe u Jasenovcu s činom ustaškog natporučnika.

Zatočenici ga se sjećaju kao čovjeka “okrugle glave, glatko zalizane kose, s naočalima”, neki ga opisuju “kao neženju širokog lica i tromih kretnji koja više podsjeća na nekog dobroćudnog činovnika nego na koljača”. Miloš je bio jedan od najozloglašenijih zapovjednika u Jasenovcu, a s vremenom je postao jedan od simbola ustaškog terora. Sresti ga u logoru “značilo je gledati smrti u oči. Samo je odlučan pozdrav i oštar korak mogao zatočenika spasiti od šikaniranja i smrti”.

Zločini koje je Ljubo Miloš počinio bili su brojni i naširoko su se prepričavali: tako je naprimjer znao narediti svojim ljudima u Jasenovcu da dovedu u “njegovu ambulantu” one logoraše koji bi smatrali da su bolesni. Miloš bi ih dočekao u bijelom ogrtaču i u polusarkastičnom tonu predstavljao bi se kao liječnik (“upravo sam položio doktorski ispit”).

U jednom trenutku naredio bi im “da se leđima naslone o zid, a on sam bi pokleknuo na desno koljeno i nožem proparao bijednika od vrata pa sve do ispod trbuha”.

Na suđenju je Miloš tvrdio da u ambulanti “nikakvih likvidacija nije bilo”, ali nije negirao kako je neke zločine počinio. Štoviše, opisao je kako je prvi put “ubio tri Jevrejina koji su uspostavili vezu sa kućom i dopisivali se te je Luburić naredio da ih strijeljam. Strijeljao sam ih puškom pred nastupom ostalih zatočenika iz logorske radne službe”.

Vriskovi djece

Na suđenju su Miloša teretili brojni svjedoci, pa nije ni pokušavao negirati što je radio ili lagati o tome. U avgustu 1948. osuđen je na smrt.

Miroslav Filipović-Majstorović (1915.) rođen je u Jajcu. Djevojačko prezime Filipovićeve majke Marije bilo je Radulović, po svemu sudeći bila je pravoslavka – Srpkinja, što bi moglo značiti da se kod Filipovića razvio tipični sindrom samomržnje. Miroslav Filipović završio je franjevačku gimnaziju u Visokom, nakon čega je stupio 1932. u novicijat u Livnu, gdje je dobio ime Tomislav.

Nakon proglašenja NDH, unatoč izričitoj zabrani starješina, počeo je djelovati kao samozvani vojni kapelan. Zbog neposluha i “svojevoljne veze s ustašama” u januaru 1942. dobio je premještaj, ali se oglušio. Potom ga je papinski legat Marcone suspendirao, a potkraj aprila isključen je iz franjevačkog reda.

Informisani svjedoci tvrde kako je Filipović-Majstorović ušao s još nekoliko ustaša u školu između sela Drakulića i Šargovca. Učiteljici koja ga je otprije poznavala rekao je da izdvoji jedno srpsko dijete. Učiteljica je, ništa ne sluteći, odabrala “ljepuškastu i lijepo odjevenu Radojku Glamočanin, kćer Đure, najbogatijeg domaćina u tom kraju, misleći da dijete treba nešto recitovati”.

Filipović-Majstorović ju je “nježno prihvatio i pomilovao, a potom zgrabio i počeo natenane da je kolje pred ostalom djecom”. Djeca su počela “vrištati i izbezumljeno skakati po klupama”, a Filipović-Majstorović je uzviknuo: “Ovo ja, u ime Boga, pokrštavam izrode i sve grijehe preuzimam na svoju dušu”.

U Jasenovcu bi obično navečer navukao čudnu neku zelenkastu kišnu kabanicu, izvršavao klanja, i tek ujutro drugog dana, vraćao se sav krvav”. Ljubo Miloš potvrđuje da su se klanja događala “uglavnom po noći”, a da je Filipović-Majstorović “radi toga skorog uvijek po danu spavao i bio nesposoban za neki drugi rad”.

Načini ubijanja

Majstorović je bio dvoličan, zapravo je iskazivao bipolarnost u ponašanju: kao što je čest slučaj kod osoba s teškim psihopatološkim problemima, bio je čas ubojica, čas spasitelj.

To je vrlo dobro na vlastitoj koži osjetio Slavko Dobrila: na Badnjak 1942., nakon bijega jednog logoraša Majstorović je što vlastitom rukom, što predvodeći grupu ustaša, postreljao grupu logoraša u kojoj je bio Dobrila, ali je Dobrilu poštedio.

Sutradan, na Božić, sazvan je nastup i Majstorović je, priča Dobrila, “svakome pojedinačno zaželio sretnije blagdane. Kad me prepoznao pružio mi je ruku i rekao ‘ne boj se prijatelju, sve će biti dobro’”.

Treći dan Božića Majstorović je “vlastoručno postreljao 9 Jevreja na nastupu, izjavivši iza toga ‘pravdi je udovoljeno’”. Sam se Majstorović 1945. povjerio istražitelju Vojdragu Berčiću kako se trudio da pronađe način za najlakše i najbrže načine ubijanja, pogotovo djece (drugim riječima, vježbao je brzinu klanja – poteze rukom). Zbog toga je u nekom trenutku dobio nadimak “Fra Sotona”.

Ivica/Ivo Matković (1913.) bio je rodom s otoka Zlarina kod Šibenika, gdje je pohađao gimnaziju. U septembru 1941. pristupio je Ustaškoj obrani te je, kao blizak Luburiću, s činom natporučnika postavljen za nadstojnika Opšteg odjela Zapovjedništva logora u Jasenovcu i ubraja ga se među nekolicinu “najistaknutijih krvnika”.

Pripisuje mu se i “najaktivnije sudjelovanje u velikom pokolju na Božić 1941. godine” u Jasenovcu III Ciglani, kada je, između ostalog, ubio vlasnika pakračkog restorana Jocu Divjaka. Matković ga je prepoznao i upitao: ‘Poznaješ li me?’, našto je Divjak odgovorio da ne poznaje.

‘E, majku ti tvoju, sjećaš li se kad sam s društvom došao u restoran, a ti nam ne htjede dati stolice da sjednemo’, pa naredi da se Divjaka poveže, potom ga udarcem kundaka u potiljak obori na zemlju, “prevrnu ga na prsa, kamom mu razreza kaput i košulju, i jednim potezom kame rasiječe mu lijevu slabinu. Jeziv krik, zatim krkljanje i – Matković je držao Divjakovo srce u ruci. “Ovako se sveti Matković”, zaključio je.

Matković se, za razliku od monstruoznog ponašanja prema zatočenicima, posve drugačije odnosio prema svojoj kobili – posebno se brinuo da se ona dobro timari i hrani te da slučajno ne ostane bređa.

Autor: Robert Bajruši

Izvor: Jutarnji.hr

Vezane vijesti:

IVO GOLDSTEIN: Jasenovac


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top