„MILOŠEVIĆEVA MANA I GREŠKA JE ŠTO JE NAIVNO VEROVAO AMERIKANCIMA”
– Olbrajtova je Jeljcinu ispostavila zahtev da budu sklonjeni generali koji su osmislili desant na prištinski anjrodrom Slatina. Tako je smenjen ministar odbrane maršal Igor Sergejev, moja malenkost i još nekoliko mojih kolega generala iz desantnih snaga. Amerikanci su nakon naše smene, nastavili da pritiskaju rusku državu da povuče vojsku sa Kosova. Tu su imali podršku od liberala i pete kolone, u to vreme i dalje snažno inkorporirane u rusku vlast. Takođe, snažno je uticalo i to što ni vlasti u Beogradu nisu više pokazivale jasan interes za prisustvo ruskog kontigenta na Kosovu
– Lično imam podatke kako se Milo Đukanović našao u zoni interesovanja američkih specijalnih službi. Znam i zašto je on podlegao pritiscima. Imao sam prilike da čujem tonski zapis njegovog razgovora sa Medlin Olbrajt. Ja recimo nikome ne bih dozvolio da mi se tako obraća. On je skoro na kolenima stajao pred tom strašnom ženom i molio za oprost
– On se u tim razgovorima zaista nije držao kao muškarac. On sada ima dva izbora: ili će se potčiniti naredbi svakog običnog američkog narednika, ili će se sa njim nešto ružno desiti, u boljem slučaju bi bio uhapšen
– Nijedna od kopnenih vojski evropskih zemalja nije 1999. želela da u operaciju protiv SRJ ide u prvom ešalonu. Amerikanci i Englezi o tome nisu razmišljali uopšte, Nemci takođe nisu želeli, čak je tim povodom i Gerhard Šreder zvao Borisa Jeljcina. Izvršen je bio pritisak na Mađare i Poljake, ali ni oni nisu pristali. Zbog toga možemo reći da je SRJ suštinski pobednik rata
– Rusija sa svojim saveznicima danas odnose ne gradi kao Amerika na principu potčinjenosti, već na principu međusobnog uvažavanja i saradnje. Rusija danas ponovo uspostavlja pravoslano-slovenski svet kao civilizaciju
GENERAL Leonid Ivašov bio je od 1996. do 2001. načelnik Uprave za spoljne poslove u Ministarstvu odbrane Ruske Federacije.
U ekskluzivnom razgovoru vođenom u Moskvi, sa saradnikom portala IN4S – Igorom Damjanovićem – Ivašov je govorio o NATO agresiji na SRJ, petom oktobru, Slobodanu Miloševiću, geopoličkoj situaciji u svijetu, Ukrajini, odnosima Rusije i Turske, mogućem ulasku Crne Gore u NATO.
– Navršilo se 16 godina od prevrata u Beogradu. Po vašem mišljenju, da li je obojena revolucija od 5. oktobra donijela nešto dobro srpskom narodu?
Sve revolucije koje organizuju Amerikanci, imaju suštinu državnog udara. Oni dovode na vlast slabe i bezvoljne ljude, koji ne razumiju nacionalne interese svoje zemlje, koji su potkupljeni, ili zavrbovani kao Milo Đukanović. Ima i takvih koji slijepo vjeruju da Amerika svijetu donosi sreću i dobrotu.
Amerikanci ulažu novac u obojene revolucije da bi ostvarili profit. Druge kategorije kod njih ne postoje; oni žive u kategorijama dobiti i profita. Zbog toga srpski narod i SRJ nikakve koristi od 5. oktobra nijesu ostvarili. Amerikanci korist nikome ne donose.
Obojena revolucija u Beogradu sprovedena je samo zato što Amerikanci nisu bili u stanju da svoje ciljeve postignu vojnim putem i tako svrgnu režim Slobodana Miloševića.
Tu je bio jedan interesantan detalj. Ja sam od naše obavještajne službe dobio informaciju da se sprema kopnena intervencija, jer vazdušni udari nisu postigli zadovoljavajući uspjeh. Interesantno je da nijedna od kopnenih vojski evropskih zemalja nije željela da u ovu operaciju ide u prvom ešalonu. Amerikanci i Englezi o tome nisu razmišljali uopšte, Njemci takođe nijesu željeli, čak je tim povodom i Gerhard Šreder zvao Borisa Jeljcina. Izvršen je bio pritisak na Mađare i Poljake, ali ni oni nisu pristali. Zbog toga možemo reći da je SRJ suštinski pobjednik rata.
Poslije su bila uložena sredstva da se svrgne režim, konačno otme Kosovo i Srbija prinudi da bude pokorna. Zato je bio organizovan “Majdan” u Beogradu. Ljudska prava, slobodni i demokratski izbori bili su samo parole da bi se srušila zakonito izabrana vlast, umiješali se u izborni proces i na kraju bio realizovan državni udar.
– Više puta ste se sreli sa Slobodanom Miloševićem. Kakva je vaša ocjena njegove uloge u istoriji?
Slobodana Miloševića sam nazivao srpskim voždom, čak i slovenskim voždom. On je u svoje vrijeme bio jedinstveni vožd pravoslavno-slovenskog svijeta koji se u svoje vrijeme usprotivio fašisoidnom režimu SAD-a i NATO-a. Prihvatio je izazov, pokazao je nepokornost. On je bio veoma obrazovan čovjek, moćan analitičar, analizirao je odlično događaje, on se snažno borio za prava srpskog i drugih naroda koji su živjeli u SRJ.
Međutim, imao je svoje mane, a glavna njegova mana bila je što je previše vjerovao Amerikancima. Govorio mi jednom prilikom da je preko šest sati proveo u razgovoru sa specijalnim izaslanikom američkog predsjednika Ričardom Holbrukom, da ga je ubijedio i dokazao mu. Na moje pitanje: ‘‘Gospodine presjedniče, da li stvarno vjerujete da će Amerikanci obustaviti svoje miješanje?”, predsjednik Milošević je odgovorio: “Ja sam Holbuku pokazao norme međunarodnog prava, dokazao da ih mi Srbi u potpunosti poštujemo, da naše domaće zakonodavstvo poštuje ljudska prava u najvećem stepenu.”
On je naivno vjerovao da Amerikanci i NATO ne mogu narušiti fundamentalne osnove međunarodnog prava. On, kao čovjek sa pravnim obrazovanjem, vjerovao je u pravne norme i mehanizme. Kod njega je postojala iluzija da Amerikanci, koji čitav svijet uče demokratiji i poštovanju ljudskih prava, ne mogu sa druge strane tako brutalno pogaziti međunarodno pravo. To je bila njegova osnovna mana.
Međutim, on nije bio jedini koji je vjerovao da civilizovani svijet ne smije narušiti statut UN i izvršiti akt agresije.
– Bili ste takođe svjedok odbrane Slobodana Miloševića pred Haškim tribunalom.
Da, sa Slobodanom Miloševićem sreo sam se i u Haškom tribunalu. Preko šest sati pripremali smo moje svjedočenje u korist njegove odbrane. On se uopšte nije brinuo i molio da mu ublaže kaznu. Vidio sam tokom sudskog procesa, u tom gestapovskom sudu, da Milošević nije branio sebe, već napadao, suprotstavljao se i dokazivao da srpski narod nije odgovoran za rat i stradanja na Balkanu, upirući prst u fašističke sile koje su podržale albanske teroriste i zločince.
Slobodan Milošević je zaista bio hrabar čovjek i veliki Srbin.
– Krajem 2002. ruska vojska se… neočekivano povukla sa teritorije KiM. Prema vašem mišljenju, zbog čega se to dogodilo?
Ušli smo na Kosovo i tamo zauzeli glavni strateški objekat – aerodrom Slatinu. Kontrolišući taj objekat, mi smo praktično kontrolisali situaciju. Nijedan NATO avion nije mogao da sleti na teritoriju Kosova bez naše dozvole i saglasnosti. To je bio nesumnjivo vojni uspjeh, međutim ‒ ono što vojnici postignu, kasnije treba da razviju političari i ekonomisti. To je u ovom konretnom slučaju izostalo jer je Rusija tada težila dobrim odnosima sa Amerikom i Zapadom, htjela je da sarađuje sa NATO, vjerovala u zapadnu demokratiju. Zbog toga ovaj naš vojni uspjeh nije konkretizovan.
Štaviše, gospođa Olbrajt kasnije je predsjedniku Jeljcinu ispostavila zahtjev da budu sklonjeni generali koji su osmislili desant na Slatinu. Tako je smijenjen ministar odbrane maršal Igor Sergejev, moja malenkost i još nekoliko mojih kolega generala iz desantnih snaga. Maršala Sergejeva zamijenio je tada Sergej Ivanov.
Amerikanci su nakon naše smjene, nastavili da pritiskaju rusku državu da povuče vojsku sa Kosova. Tu su imali podršku od liberala i pete kolone, u to vrijeme i dalje snažno inkorporirane u rusku vlast. Takođe, snažno je uticalo i to što ni vlasti u Beogradu nisu više pokazivale jasan interes za prisustvo ruskog kontigenta na Kosovu. Svi ovi navedeni faktori, zajedno su doveli do povlačenja ruske vojske sa KiM i gubitka moćne strateške pozicije zaposjednute od strane jednog bataljona. Ja zbog toga i dalje veoma žalim.
– Smatrate da je uloga Gorbačova ključna za pobjedu Zapada u Hladnom ratu?
Kada se kaže da je SSSR izgubio Hladni rat, ja svojim oponentima zadajem kontra pitanje ‒ u čemu? Izgubio u nauci? Ne, nauka SSSR-a je bila velika i to niko ne može danas da ospori. Izubio u tehnologiji? Ne, mi smo prvi bili u kosmosu, naš kosmonaut je prvi bio u stanju da napusti kosmički brod, mi smo napravili kosmički višefunkcionalni kosmički brod Buran u automatskom režimu, tehnologiju i danas nedostupnu Zapadu. Da li smo izgubili u kulturi i obrazovanju? Ne, naša kultura je bila najveća, a obrazovanje najbolje na svijetu.
U čemu smo to stvarno izgubili? U tome što omoti naših kobasica i bombona nisu bili tako šareni i lijepi kao na Zapadu? Mi smo poklanjali pažnju kvalitetu proizvoda, a ne omotu. Ja ne mislim da smo mi izgubili Hladni rat, već je riječ o izdaji naših tadašnjih rukovodilaca. Mislim da Hladni rat danas ponovo počinje.
– Kako ocjenjujete težnju NATO pakta da pod svoju formalnu kontrolu stavi cjelokupan prostor Balkana?
NATO ne postoji zbog odbrane, niko se ne sprema da napadne NATO. Protiv terorizma se ne umiju boriti. Oni okupljaju snažne oružane snage protiv izmišljenog protivnika. U nekoj mjeri NATO-u se može suprostaviti Rusija. Na našim granicama stoji 60 NATO divizija, naspram naših 10, i ta činjenica im ne smeta da Evropu plaše Rusijom. NATO predstavlja instrument oligarhata i krupnog svjetskog kapitala i njihov dohodak NATO primarno štiti. Ukoliko se, ne daj Bože, ponovo rasplamsa balkanska kriza, NATO se neće umiješati da bi ga regulisao i donio mir u region.
Takođe, u NATO ne primaju ni velike ni male zemlje da im ne postave konkretan zadatak. Ulazak u NATO bilo koje balkanske države odrazio bi se negativno na odnose sa bratskim slovenskim zemljama.
– Milo Đukanović se zvanično zalaže da se odluka o eventualnom ulasku Crne Gore u NATO donese u parlamentu, bez narodnog referenduma?
Lično imam podatke kako se Milo Đukanović našao u zoni interesovanja američkih specijalnih službi. Znam i zašto je on podlegao pritiscima. Imao sam prilike da čujem tonski zapis njegovog razgovora sa Medlin Olbrajt. Ja recimo nikome ne bih dozvolio da mi se tako obraća. On je skoro na koljenima stajao pred tom strašnom ženom i molio za oprost. On se u tim razgovorima zaista nije držao kao muškarac.
On sada ima dva izbora: ili će se potčiniti naredbi svakog običnog američkog narednika, ili će se sa njim nešto ružno desiti, u boljem slučaju bi bio uhapšen. Naloženo mu je da se kloni referenduma jer u Crnogorcima očigledno još nije ubijen slovenski duh. Zapad će Đukanoviću dati odriješene ruke da eventualne proteste protiv ulaska Crne Gore u NATO uguši na svaki način. To je ta njihova zapadna demokratija, sazdana na rimskom pravu, gdje za patricije važe jedna pravila, a za plebejce druga. Stoga anglosaksonska elita sve ostale narode posmatra kao plebejce, čak i svoje saveznike.
– Ukoliko Crna Gora ipak postane članica NATO-a, kako će se to, po vašem mišljenju, odraziti na odnose sa Rusijom?
Rusija će, ukoliko Crna Gora postane članica NATO-a, žaliti. Podsjetiću da je svoju prvu pobjedu u sukobu sa Napoleonom flota admirala Senjavina postigla zajedno sa Crnogorcima, kada je poginulo više od 800 naših mornara.
Žalimo što se pravoslavni i slovenski svijet ruši u Ukrajini, ruši se na Balkanu. Za bezbjednost Rusije ulazak Crne Gore u NATO ne bi bio naročit udarac. Međutim, vi treba da mislite o vlastitoj budućnosti, a ona nije na Zapadu, koji se nalazi u agoniji.
Potrebno je razumjeti sledeće: dominacija Zapada se završava. Oni se ne razvijaju, za razvoj društva nije dovoljan rast samo društvenog proizvoda, razvoj ne predstavlja diktat fašističke sile. To je degradacija, tamo nema duhovnosti. Na Zapadu se ne razvijaju ni fundametalne nauke, zbog toga Zapad gubi svoj dominatan položaj. Međutim, oni se ne žele povući i pokušavaju da se održe prevratima, obojenim revolucijama i ratovima.
– Smatrate da Rusija u budućem svijetu treba da zauzme ključno mjesto?
Bogu hvala što je u Rusiji značajan dio političke elite na čelu sa predsjednikom Putunom shvatio da Zapad nikada nije bio prijatelj Rusije, da Zapad nije civilizacija, već anticivilizacija. Danas, na sreću, Rusija sva svoja bezbjedonosna pitanja može samostalno da riješi. Rusija sa svojim saveznicima danas odnose ne gradi kao Amerika na principu potčinjenosti, već na principu međusobnog uvažavanja i saradnje.
Rusija danas ponovo uspostavlja pravoslano-slovenski svijet kao civilizaciju. Na teritoriji Rusije danas živi preko 200 narodnosti, Rusija poštuje njihove različite kulture, građanska i vjerska prava. Upravo taj model multikulturalnosti i tolerancije Rusija nudi svijetu u budućnosti.
Izvor: FAKTI