9. Stanje i mjere sanacije pravoslavnih grobalja u Republici Hrvatskoj

Napomena

Ovaj
istraživački projekat „Stanje i mjere sanacije pravoslavnih grobalja u
Republici Hrvatskoj“ sastoji se od dva dijela: prvi dio, odnosi se na sadržaj
istraživanja cijelog temata pravoslavnih grobalja uključujući i, gravitacione
vangrobljanske posthumne zemne ostatke (kosturnice, konclogore, masovna
stratišta i dr.).[1]
Dakle, u suštini antifašističku obilježenu ili neobilježenu memoriju koju su
također pogodile ratne nedaće.

Drugi
dio, odnosi se na provjeru projekta. Riječ je o sondažnom istraživanju, odnosno
„pilot projektu“ kojim se testiraju svi postupci istraživanja na izabranom
uzorku za svako područje gdje postoje pravoslavna groblja. Dakle, provjeravaju
se hipoteze, metodologija istraživanja, obučavaju kadrovi istraživanja i
utvrđuju elementi potrebnog vremena istraživanja po jedinici, utvrđuje
tipologija groblja i najzad potrebna sredstva.

            Uvod. Groblja su posebna
kulturno-kultna mjesta svake zajednice. Ona su jedinstvena institucija života i
onog što dolazi poslije (smrt). Ne kaže se, bez razloga, da se narodi “svijaju
oko grobova svojih mrtvih“. Iz grobalja se mogu očitavati oblici i načini
življenja, naravno, ako drugih izvora nema. Dakle, groblja svojim faktima i
arhefaktima svjedoče najbolje i najdulje. Zbog toga su neka groblja najveća
svjedočanstva i znamenitosti minulih generacija. Npr. egipatske piramide, ili
spomenici Maja i Azteka. Ona su, među ostalim, čuda i čuđenja vjekovima do
najnovijeg doba. Tako je sa brojnim mogilama i nekropolama. Nisu mnogo manje
značajna ni velika groblja povijesnih bitaka, na kopnu i na moru – „plave
grobnice“.

            U nas su iznimna i jedinstvena dva
groblja: ono na Mirogoju zbog svog arhitektonskog oblikovanja i ono u Varaždinu
zbog svog hortikulturnog rješenja, sa pretenzijom da uđe u UNESKO-vu svjetsku
baštinu.

            Neka pak groblja poznata su kao
najveća civilizacijska sramota bezumnog nasilja fašističkog pokreta i poretka.
To su ona uz koncentracione logore. Ona kao iznimna stratišta uživaju svjetsku
zaštitu i predmet su hodočašća sa zavjetom da se nikad ne ponove.

            Povijest čovječanstva poznaje mnoga
groblja koja su nastala poslije, oko do sada četrnaest tisuća ratnih pohoda, u
kojima je poginulo više ljudi nego što ih danas ima živih na Zemaljskoj kugli.
Veliki ratovi, povijesno znani kao pohodi Džingiskana, Krstaški (Križarski) ratovi,
ili ranije ratovi Aleksandra Makedonskog, rimskih imperatora, Napoleona,
Hitlera i dr., imperijalni ratovi, kolonizatorski ratovi  (Amerika, Indija, Afrika) zatirali su cijele
civilizacije. Evropski vjerski ratovi, te. 1. i 2. svjetski rat, dodamo li im
još i građanske ratove u Evropi, te revolucije i kontrarevolucije, onda je
posve razumljivo što se za Evropu kaže da „počiva na groblju zločina“.

            Ni naše prostore nisu mimoilazili
brojni ratovi. Još su žive generacije koje pamte dva svjetska i dva građanska
rata. Iza svakog su ostala još neobilježena brojna neidentificirana masovna
grobišta, stratišta i koncentracioni logori. Sve je to bilo popraćeno golemim
direktnim gubicima ljudskih života i još brojnijim oboljelim, ranjenim i na
razne načine stradalim, da ne spominjemo materijalne gubitke. Nisu zanemarivi
ni indirektni gubici zadržanog nataliteta, a da ne spominjemo kulturne gubitke,
koje simbolično ocjenjuje sintagma: „kuda vojska prođe, tud trava ne raste,“
ili druga: „kad topovi riču, muze šute“.

            Balkan u cjelini, kao rijetko koje
područje, bio je popraćen „seizmikom ratova“ poslije raspada tri carevine
(ruske, turske i austrijske). Tako su postojale generacije, koje su doživjele
„pet ratova po glavi stanovnika“.

            Prema tome, groblja su jedinstvena
cjelina gledano po njihovoj kulturi i značaju, pa djelomično i po tretmanu, ali
su različita po prirodi nastanka i najčešće, oblikovanja. Civilna su groblja,
po svim obilježjima, karakteristična po kultu i kulturi, obredima i procedurama
hodočašća, dok su vojnička groblja „uniformirana“ i manje obredno i
proceduralno obilježena, komemorirana i kultno održavana. Jer od svih živih
bića jedino pripadnici ljudskog roda „ratuju a ne jedu žrtvu“ i progresijom
ratova uvećavaju broj civilnih žrtava i smanjuju broj materijalnih dobara, te
istovremeno povećavaju trošak uništenih materijalnih i kulturnih bogatstava.[2]

            Dakle, pored neprirodne smrti
(nasiljem, ratom) postoji prirodna smrt kao zakoniti proces bolesti, ili
starenja. I u svakom slučaju smrt je obilježena grobom, grobovima, ili
grobljem, kao iznimnom institucijom završetka života. Koliko je poznato nitko
tako antropološki i filozofijski nije definirao groblja (što su?) i njihovo
značenje kontinuiteta života u smrti kao što je to izrazio Zmaj Jova Jovanović
u pjesmi: „Svetli grobovi“[3]
Pjesnik je  u svojim stihovima izrazio
misao da je kontinuitet čovjekovog življenja i u grobljanskom-posmrtnom životu,
kao povijesnoj kategoriji, čovjeka kao društvenog bića.

            Vezano uz naznačene opise značaja
groblja kao jednog završnog „značenja življenja“ rasprostranjena je spoznaja
koja se izriče kao stereotipija „svi ćemo umrijeti“ ili „nitko nije vječan“.[4]

            Dakle, groblja su izraz zakona života
i zbog toga su kultna mjesta, neka vrsta svetišta. Zato su ona, iako vlasnička
svojina komunalnih zajednica, posvuda sakralna zemljišta, obredno popraćena
riječima: „Zemlja si, zemlja ćeš biti“, ili: „Neka ti je laka ova voljena
Zemlja“. Ona su zbog toga čuvana, štićena i zaštićivana u svim prilikama.
Međutim, u građanskim ratovima, kao najgorim od svih ratova (neki ih nazivaju
ratovima osvete), ništa nije pošteđeno, pa time ni sakralni objekti (crkve,
bogomolje), pa niti groblja, grobovi, pa ni kosturnice – masovna stratišta.
Empirijske činjenice ukazuju da su ratovi na ovim područjima ozbiljno pogodili
groblja, masovne grobnice i masovna stratišta.

Značaj, opravdanost
i motivi istraživanja sastojali bi se u tome da se
znanstvenim metodama na terenu utvrdi stupanj oštećenosti, zanemarenosti i
degradiranosti groblja bilo uslijed rata, ili prirodnim procesima, da bi se
mogla predložiti nužna sanacija. To je nužno, jer ne postoje narodi koji nemaju
kult groba i kulturu civiliziranog odnosa prema održavanju groblja.

Predmet
istraživanja. Predmet istraživanja je svako groblje
pojedinačno i sva groblja ukupno, kao i posebni oblici posmrtnih ostataka u
gravitirajućem prostoru (kosturnice, masovne grobnice, stratišta i usamljeni
grobovi, itd.).

            Koliko je predmet opsežan i
zahtjevan, govori činjenica da u nekim lokalnim sredinama ima grobalja koliko i
naselja. A ponegdje još toliko i onih drugih oblika posthumnih ostataka.

            Cilj istraživanja. U svakom
konkretnom slučaju cilj istraživanja je znanstveno utvrditi stupanj
sačuvanosti, ili devastiranosti, zvaničnih grobalja i drugih oblika posmrtnih
ostataka, te njihov način održavanja suglasno zakonskim osnovama i lokalnim
regulama i običajima. Dakle, pored namjernih razaranja, treba istražiti ove
sakralne prostore i u smislu koliko su izložena prirodnim kalanjima i
degradacijama (korovu, vododerinama, divljim zvijerima, nomadskim stočarenjima
ili drugim namjernim oskrvnućima).

            Također, cilj je istraživanja
utvrditi mjere sanacije grobalja i drugih oblika posmrtnih ostataka, te
prijedloge unapređenja načina njihovog održavanja.

            Sadržaj
istraživanja. Sadržaj istraživanja određen je predmetom i stanjem potrebnih
sanacija. Većina pravoslavnih grobalja nalazi se u ruralnim zonama. Najčešće na
rubovima naselja, uz gajeve, ili uz tzv. općinska zemljišta. Ona su povijesno
bila, poslije crkava, najveće i najznačajnije kolektivno dobro seoskih
zajednica. Na njima je dosegnut najveći stupanj seljačke samouprave, mira,
pomirenja i izmirenja. Kako je rat, a ranije migratorni tokovi i izmjena
socijalnih struktura sela, narušio jedinstvo seoske zajednice, to je imalo za
posljedicu odstupanje od nekadašnjeg odnosa prema groblju do tih razmjera da
je, „gašenjem ognjišta“ i udaljavanjem stanovnika iz lokalnih sredina, došlo do
prepuštanja grobalja stihiji prirode kao najgorem obliku tiranije. Zbog toga će
sadržaj istraživanja svakog konkretnog groblja biti određen stanjem i
konkretnim mjerama sanacije da bi se ovaj sakralno zaštićeni prostor doveo u
civilizirano, zadovoljavajuće stanje.

Za svaki tip groblja postoje neka zajednička obilježja koja
se moraju istražiti i utvrditi:

            Evo nekih od  tih osnovnih obilježja:

– katastarska čestica groblja (veličina, visina kote,
oblik), pristupačnost groblju (vrsta i kvaliteta);

– naselje ili više njih koji koriste groblje; općina i
županija kome groblje pripada;

– broj grobova i zemnih ostataka, „NN“ grobova, masovnih
grobnica;

– tko brine o groblju i na koji način;

– oblik mehaničkog ili prirodnog zadiranja u groblje –
stanje groblja, napuštenost, zakorovljenost, ili solidno održavano, itd. i
potrebe sanacije, nadležni čuvari groblja;

– groblja se nalaze u različitim pozicijama: udaljena od
naselja, na različitim kotama, na rubovima šuma ili gajeva, (ne)ograđena, pa su
izložena i divljači, stoke na ispasištu, nomadskom stočarenju, erozijama i
vododerinama zemljišta, što treba, s obzirom na sve moguće varijacije istražiti
i predložiti odgovarajući sanacioni tretman.

Upravo ti varijeteti nameću potrebu uvida u njihovu
specifičnost nastanka i trajanja, kako bi se komunalne organe upozorilo na
njihove lokacije i posebni tretman. Jer je poznato da još uvijek nemamo u nekim
sredinama takvu podjelu zemljišta da se zna što je poljoprivredni, što
industrijski, što urbani, a što rekreativni prostor. Uostalom „napadamo“
zemljišne površine, kao opće dobro, različitim velikim sistemima kao što su:
putna mreža, elektromreža, komunalni sistemi, telefonija i dr., bezobzirno
„proždirući“ arabilne površine posuđene od prošlih generacija. Tako se događa
da ugrožavamo povijesne građevine, parkove prirode i dr. Ti „napadi“ mogu biti
neposredni i posredni. Tako nisu pošteđena ni groblja, nekažnjeno i nesanirano.

            Sve ovo treba se odnositi i na
vangrobljanske zemne ostatke: kosturnice, stratišta i dr. S tim što se također
uzima katastarska čestica, video zapis, kota, spoznaja o (ne)obilježenosti, te
ostala saznanja iz sekundarnih izvora, ili spoznaja lokalnih sveštenika,
mežnara, grobara, ili od najstarijih stanovnika.

            Istraživanjem treba utvrditi da li
se i kako primjenjuje Zakon o grobljima. Zatim opisati lokalne regulative
(pravilnike, statute) i drugu komunalnu građu koja se odnosi na groblje.
Ukratko o groblju treba snimiti sve što se može na terenu doznati iz usmene
predaje i pisane građe, a vezano je za zaštitu ovog sakralnog prostora.

Hipoteze
istraživanja. Prva polazna hipoteza ovog istraživanja
je da je u ratnom i poratnom razdoblju došlo do znatnog degradiranja stanja,
značaja i položaja pravoslavnih grobalja u Republici Hrvatskoj, naročito u
ratom pogođenim područjima, bilo zbog namjernog potpunog ili djelomičnog
razaranja grobalja (grobova, spomenika, ograda, kapela, pristupnih puteva i
drugoga), bilo zbog progona stanovništva i prepuštanja grobalja stihiji i
neodržavanju.

            Slično je i sa drugim posthumnim
zemnim ostacima, pri čemu su posebno pogođena komemoracijska obilježja
antifašizma. Neka obilježja su značajna po umjetničkom i hortikulturnom
rješenju, čija je sanacija iznimno složena i skupa.

            Druga
je hipoteza da su navedene degradacije grobalja veoma različitih razmjera i
intenziteta, što omogućuje izradu jedne tipologije grobalja prema više
kriterija i stupnju oštećenosti – od neznatnih do potpune uništenosti ili
zatrtosti:

– prema stupnju održavanja – od potpune napuštenosti do
normalnog održavanja sukladno zakonskim okvirima,

– prema potrebama sanacije grobalja, izraženo u
financijskim sredstvima,

– prema karakteru ili vrsti grobalja – seoska groblja,
spomen-groblja, stratišta, i dr.

– prema obliku upravljanja grobljima (općina, mjesna
zajednica, crkva, spontana samouprava i sl.).

Na osnovu gornjih kriterija (i eventualno dodatnih) i
rezultata nekih drugih sličnih istraživanja, kao i mojih vlastitih terenskih
obilazaka prostora koji su bili naseljeni pretežito sa srpskim stanovništvom,
moguće je pretpostaviti sljedeću tipologiju
pravoslavnih grobalja u Republici Hrvatskoj;

1. Postoje brojna groblja koja su nedirnuta, koja se
standardno održavaju i koriste, jer postoji prisutno stanovništvo konkretnog
naselja, ili gravitirajućih sela, kojima to groblje pripada. Saznanja o ovakvim
grobljima mogu da posluže kao primjer očuvanja i civilizacijskog odnosa prema
groblju kao kulturnoj baštini.

2. Postoje pravoslavna groblja u nekim lokalitetima koja su
kompletno, ili skoro kompletno, namjerno, ili kao kolateralna šteta, razorena.
Njih je potrebno sanirati iako nema prisutnog stanovništva čije je to groblje.
Predloženom rekonstrukcijom i konzervacijom uz posebno učešće – suglasnost
negdašnjih korisnika i to kao groblje treba trajno konzervirati kao baštinu.

3. Postoje pravoslavna groblja čiji su stanovnici
masakrirani, prognani, kolonizirani ili zbog privrednih objekata i
urbanizirajućih procesa potpuno zanemareni, neodržavani, više desetaka godina
ili posljednjih dvadesetak godina; prirodni procesi degradacije (vododerine,
korov) te druga kalanja i zadiranja učinili su svoje, pa su kao groblja
neprepoznatljiva i nalaze se u antikršćanskom i anticivilizacijskom stanju.
Treba ih istražiti, konzervirati i zaštititi.

4. Postoje groblja koja su djelomično razorena ili
djelomično prepuštena ćudima prirode. Treba utvrditi što je za takva groblja
moguće učiniti, uz asistenciju lokalne sredine i srodnika nekadašnjih korisnika
u smislu očuvanja i zaštite.

5. Uz svako pravoslavno groblje postoje brojna masovna
grobišta, spomenici i obilježja mrtvim, neobilježena, oskrvnuta i sl. To su
kosturnice, masovna stratišta, jame, vrtače, pomori od epidemije, gladi,
tifusa, koja se moraju istražiti za djelomičnu ili potpunu sanaciju ili trajno
konzerviranje i obilježavanje. Uostalom, treba ih opisati i označiti kako bi
budućim prenamjeniteljima prostora skrenuli pažnju na posebni tretman prilikom
urbanizacijskih procesa.

Ovo su zapravo hipotetske pretpostavke o mogućim tipovima
grobalja, koje ovim istraživanjem treba provjeriti, opisati i predložiti
potrebne sanacijske mjera zaštite.

Metodologija
istraživanja. Ovo složeno longitudinalno istraživanje
nameće primjenu kompleksne metodologije. Stoga će se koristiti više različitih
metoda uz holistički pristup. To su sljedeće metode;

– metode historijske obrade, jer nijedno groblje nije od
danas (monografije pojedinih grobalja);

– metoda analize sekundarnih izvora, prije svega
katastarskih mapa, matičnih knjiga, demografsko-statističkih pokazatelja,
pisane građe o grobljima i dr.

– metoda ciljane deskripcije zatečenog stanja pojedinih
grobalja (odabrani uzorak pojedinih teritorijalnih cjelina);

– metoda opservacijskog 
mjerenja jer su groblja poligonalna i izložena prirodnim kalanjima pa su
potrebni kompletni uvidi i video zapisi „groblja u prostoru“;

– metoda anketnog istraživanja, kako pojedinih odabranih
grobalja, tako i lokalnih poznavalaca „biografija“ grobalja (anketni upitnik);

– metoda elaboratskog pripremanja pojedinih istraživačkih
aktivnosti (avio snimanje, kartografsko predstavljanje grobalja, regulacioni i
zakonodavni aspekti, mjere sanacije, i dr.);

Metodologija istraživanja će biti elaboratski razrađena sa
konkretizacijom svih instrumenata istraživanja i činit će sastavni dio ovog
projekta.

Prostorni obuhvat
istraživanja. Ovim istraživanjem bi praktično bila
obuhvaćena sva pravoslavna groblja u Republici Hrvatskoj, s tim što bi se na
osnovu pilot istraživanja tj. prethodnim opservacijama, izradila moguća
tipologija stanja i potreba sanacije (vidjeli poglavlje: Hipoteze
istraživanja). Sukladno utvrđenoj tipologiji grobalja, izradili bi se
reprezentativni uzorci istraživanja grobalja za pojedine uže regionalne
cjeline.

Vrijeme
istraživanja. Predviđeno vrijeme istraživanja je
najmanje 5 godina, s tim da bi sadržaj istraživanja za godišnje intervale bio
planiran tako da bi se rezultati istraživanja u izvještajnom obliku mogli
neposredno koristiti od strane naručitelja istraživanja.

Nositelj
istraživanja. Pošto groblja spadaju u kulturno-povijesnu
baštinu, jer kako je naznačeno, istražujemo ne samo groblja nego i sva
grobljanska obilježja pravoslavne provenijencije (groblje, kosturnice,
stratišta, komemorativna obilježja spomeničke prirode i dr.), tj. kulturnu
domenu posthumnog stanja i položaja pravoslavnog stanovništva u prostorima
Republike Hrvatske, stoga je nužno da nositelji istraživanja budu: Vlada
Republike Hrvatske sa svojim institucijama (Ministarstvo znanosti i kulture,
Urbanistički i konzervatorsko-restauratorski zavodi i dr.), lokalni organi
vlasti (općine i županije), Mitropolija zagrebačka sa svojim vladičanstvima i
lokalnim sveštenstvom, najzad sve srpske institucije sa prisutnim i prognanim
stanovništvom zbog grobova prethodnih generacija.

Istraživačka ekipa. Budući da se radi o složenom projektu posebne i osjetljive naravi,
istraživačka ekipa mora biti interdisciplinarna. To znači sačinjavali bi je:
povjesničari, demografi, sociolozi, geodete, ekonomisti, pravnici, urbanisti i
antropolozi, odnosno etnografi, te predstavnici lokalnih organa vlasti.

Potrebna finansijska
sredstva. Gruba prethodna procjena potrebnih sredstava
za ovo istraživanje iznosi oko 7,500.000,00 kuna, ili godišnje oko 1,500.000,00
kuna, a za pilot projekat 750.000,00 kuna

Precizniji proračun potrebnih sredstava moguće je utvrditi
nakon što se provede pilot istraživanje.

Dinamika istraživanja.
Prve godine provodilo bi se preliminarno sondažno
istraživanje pomoću koga bi se odredili prioriteti za postavljanje pilot
istraživanja onog tipa groblja, ili komemorativnog obilježja, koje po svom
stupnju oštećenosti zahtijeva hitnu sanaciju. Ili onog kulturno-spomeničkog
objekta, koji po svom značenju ima prioritetni rang (npr. ZAVNOH-ovi objekti,
koncentracioni logori, masovna stratišta ili, pak, najznačajniji komemorativni
spomenici antifašizmu, kao što su spomenik u Srbu, Jadovnu, Glini, Karlovcu,
Petrovoj gori i sl.).

U drugoj godini provelo bi se pilot istraživanje na onoliko
uzoraka koliko je potrebno da se može aplicirati na sve tipove pravoslavnih
grobalja i drugih obilježja na terenu cijele Republike Hrvatske.

Treća, četvrta i peta godina sastojala
bi se iz uzoraka istraživanja prema utvrđenoj tipologiji grobalja i
grobljanskih obilježja. To bi zahtijevalo proširivanje ekipe istraživača i
stvaranje većeg broja timova u kojem bi istraživači tipologije bili
organizatori, rukovodioci  i moderatori
istraživanja konkretnih grobalja i grobljanskih obilježja.

   Zaključne napomene. Ovo je istraživanje kao fundamentalno
povijesno-baštinsko istraživanje, veoma kompleksno, longitudinalno,
terensko (empirijsko) i dugoročno. Zbog svoje složenosti ono mora biti interdisciplinarno,
pošto zahvaća povijesne, antropološke, sociodemografske, etnokonfesionalne i
kulturne aspekte predmeta istraživanja. Ono se provodi na prostorima malo ili
rijetko istraživanih društvenih problema. To su naši naglašeno ruralni prostori
koji su se nalazili na limesu, dakle, predziđu kršćanstva i obrane integriteta
ovog prostora.[5] 

Većina naselja se nalazi na kraškim
prostorima i javljaju se kao naselja „za historijski trenutak“. Nepismeno
seljaštvo, pod teretom tradicionalizama, bez putne mreže, tradicionalno u
svakom pogledu („Plete kotac ko i otac“); živi izolirano, otporno na prodor
tehnoloških noviteta, egzistira pod visokim natalitetom, s uvjerenjem: „djece
koliko ih Bog da; Jedno ko ni jedno, dvoje, možda jedno preživi, a troje neka
se potrefi brat ili sestra“. I to prije svega zbog difterije kao „daviteljice
djece“ i socijalnih bolesti, gdje „sjetva nije sastajala žetvu“.

Nacionalni prirodni priraštaj punio je
groblja prije nego što su djeca zaplakala ili, u grču plača umirala. Na
primjer, u kotaru Slunj tridesetih godina prošlog stoljeća prodano je 900 djece
pod jednom kruškom kao slugani. U isto doba u tom prostoru u jednoj godini
umire 700 ljudi od dizenterije. I tada Andrija Štampar ističe da je tu „gore
nego u Africi, jer se kroz šipražje ni na konju do sela ne može doći“. Zakoni
seoskog zajma i najma šire latenciju konflikata, zatim prezaduženost, pa onda
siromaštvo zbog Prvog svjetskog rata, orgijanje zelenkadrovaca, epidemija
španjolke, pa ekonomska kriza. Sve je to punilo groblja – prostim siromaštvom i
mehaničkim zadiranjem u demografsko stablo. Izlaz je bio, što ga je opisao Mijo
Mirković: „Il’ u hajduke, žandare, da bi nestali lopovi, il’ u Ameriku“.

Iza toga dolazi Drugi svjetski rat sa
pošastima genocidne politike NDH i najbrutalnijeg bratoubilaštva. Npr. od
okupacije 6. aprila 1941. do 27.7. iste godine svakog dana sahranjivano je 55
civilnih lica na prostoru Korduna, a kasnije do kraja rata svakog dana 27
civila i 4 borca. Samo epidemija tifusa u nekim prostorima pokosila je jednu
trećinu stanovnika. To je obilježeno stihovima „Na Kordunu grob do groba“. Broj
grobalja jednak je broju masovnih stratišta. Slično je i u Lici i Baniji i
jednom dijelu zapadne Slavonije. Buntovno stanovništvo od Rakovačke do Cazinske
bune, živjelo je pod prijetnjom nasilja i mehaničkog zadiranja u demografski
korpus

Uzimajući sve društvene okolnosti i
neistraženu fenomenologiju ovog prostora, problem grobalja, stratišta, mogu istraživati
samo interdisciplinarni timovi vični za ovakvu terensku opservaciju. Tu vidimo
potrebu da se u ovo istraživanje uključe 
i  znanstveni instituti, koji su
svojim brojnim analizama sekundarnih izvora i terenskih istraživanja udarili
temelje svakom budućem istraživanju na svakom našem prostoru.

Ako groblja smatramo povijesnom
baštinom, onda ovo jedinstveno istraživanje mora biti predmet onih znanstvenika
i znanstvenih institucija koji će pružiti osnov za spoznaju istinskog stanja i
potrebnih sanacija ove značajne baštine.