8. Mržnjom do negacije

Nakon što smo orkestriranom mržnjom propagande mitova poraženi građanskim ratom istovremeno smo stvorili nove. Spajanjem  „kame kao najsvjetlijeg oružja“ i križa usmjerili smo sve snage na drugog i drugačijeg, do negacije.

Najprije smo nasrnuli na antifašizam da bi pomoću kontrarevolucije sve mijenjali. Strateg rata – Tuđman izjavljuje za medije: “A što se tiče rušenja spomenika i uklanjanja spomen-obilježja, to je samo gesta kojom hrvatski narod izražava svoj raskid sa prošlošću“.

Sic! Kao da je moguće prekinuti prošlost koja se dogodila, voljom pojedinca.

Srbima oduzima ne samo konstitutivnost nego i državljanstvo, etničko porijeklo i vjeru, asimilira ih prenominacijom kao „pravoslavne Hrvate.“ To je više od proste prijetnje. To je negacija čovjeka i građanina.

Kadrovski im prijeti. Prvi predsjednik Sabora, osuđen za ratne zločine – Sulimanac u Saboru kliče: „Slavni zbore, stratišta tj. jame treba zabetonirati“ uz frenetični aplauz sabornika bez pogovora. Samo što ne skočiše i lopate prihvatiše. Propaganda je dignuta do negacije Drugog sa najvišeg mjesta „NE!

Ali zato zaredaše homilije razbojnicima, mise zahvalnice zločincima.

Neki su se čak zato specijalizirali.

Koncvelebriranje i hodočašće u Blajburg formira novonastajući mit, “martirstvo hrvatskog naroda“. Svi u zboru žude da odaju počast propasti hrvatske vojske iz NDH. Avaj! Katolička crkva barjaktari, kolo vodi.

Istovremeno na vlastitom tlu zanemaruju, zaobilaze i negiraju Jasenovac i druge konc-logore. Ni danas ni jedan nije zaštićen kao katastarska baština. prema međunarodnoj konvenciji ove vrste baštine.

Slijedi podizanje monumenata notornim zločincima i brisanje memorije antifašistima.

Spajanjem kame i križa otvara se mogućnost beščašću, destrukcije i bespravlja. Prenominaciji naziva ulica, trgova, mjesnih zajednica, ustanova, institucija.  Dolazi čak do likvidacije muzeja II svj. rata kao da se ovdje nije dogodio. Dakle, uništavanjima antifašističke memorije dokida se memorija naroda uz goleme žrtve civilizacijskog priključenja modernom svijetu. Konstituiranjem nacionalne države nestaju čak i trgovi republike, uključujući i u metropoli.  Kontrarevolucija svojim radikalizmom opire se svim dostignućima modernizacije i usmjerava se refeudalizaciji. Naročito novom teritorijalno- političkom podjelom.

Društvo se cijepa po porodičnim linijama, po etnicitetima i drugačije mislećim. Sljedbenici po kvislinškoj liniji urlaju nacionalizmom do rasizma, brišu memoriju, i Srba i Hrvata.  Pa tko da se toga ne preplaši, obnove heraldike NDH, rječnika, nazivlja i logotipa, uvođenja kune itd. Napose stigmatizirani Srbi, kao žrtva rasnih zakona.  Naši kvislinzi su bili među najopakijim. Sami su likvidirali sve Židove, Srbe, Rome i Hrvate komuniste kojih su se dočepali. Nikada ne zaboravite onih 200 komunista koje je Vlatko Maček isporučio ustašama.

Dovoljno je istaći da su pored 82 konclogora imali i posebne logore za djecu. Pandemija mržnje uz ostrašćene nagone primjenjuje se devedesetih, bez antifašističke alternative. Dakle,  kao za rasizma u NDH. Sve što se ranije primjenjivalo s dodatkom većih tehnoloških i medijskih mogućnosti u dugom građanskom ratu s pomračenjem uma u komunikacijama  i likvidacijama nevinih. Nekažnjeno. Tu i takvu homogenizaciju Hrvata protiv Srba niti mogu razumjeti, a još teže oprostiti. HDZ postaje i ostaje falangistički pokret spajanjem laičke države s crkvom, čiji zarobljenici postaju svi, pa i nominalni socijaldemokrati. Uostalom Tuđmanu je Franko bio uzor. To se ogleda u sudbini jedne trećine prostora gdje su Srbi živjeli, kao suvišnih prostora i suvišnih ljudi (Srba). Njih se planira riješiti državotvornom eutanazijom. Skrećem pažnju na Tuđmanovo rješenje: “Mi smo riješili srpsko pitanje …………. redukcijom Srba na „3%“. U tu svrhu formirali su srpsku džepnu stranku da kao kvotni predstavnici Srba falangistima pomognu, dokrajčiti srpski etnos. Jer, sve zakone protiv Srba izglasavaju. Sve nacionalne manjine svode se na jednu trećinu zahuktalom pandemičnom mržnjom, a srpski korpus  masakriraju, do nemogućnosti biološke obnove.

Da biste shvatili posljedice mržnje skrećem vam pogled  da obratite pažnju na uvid na citate Tuđmana i njegovih sljedbenika, na strategiju prirode rata, posebno na katedralu duha i neka specijalizirana izdanja novina te javnog mnijenja u pripremi rata, o čemu smo iznijeli brojne činjenice.

Njihovi slogani, budnice, bezumlja, pomračenjem uma integralnog nacionalizma, najsramnije što smo mogli čuti, čitati i vidjeti u Hrvatskoj poslije NDH kao dio organizirane mržnje. Mnogi stranci su me pitali: Zašto to čine? „To psi rata od njih traže!“ Odgovarah!

Sve to biva ozakonjeno.

Najtragičnije ipak bijaše sa pretvorbom društvenog u privatno vlasništvo, čitaj pljačkom stoljeća.

Dok su jedni zahvaćeni ratnom mržnjom trunuli po ratištima dotle su kovači rata po onoj čuvenoj: „Sveci blago dijele“, preraspodjeljivali dobra i bogatstva po sljedbeničkoj, porodičnoj, rođačkoj i političkoj podobnosti. Razarali sve što se moglo razoriti.

Elita vlasti odvojena od života naroda uništavala je vlastitu podlogu svoga naroda.

Ta vlast bez koncepta, morala, ali naglašene sebičnosti ponovno je od tih istih elektora birana, slavljena, nagrađivana i upoređivana sa najvećim povijesnim stratezima. Državu, koja ni po čemu to nije bila  digli su iznad života i smrti, a oni su kao ratnici i sljedbenici za primijenjenu mržnju dobivali odlikovanja. Njih oko 700.000 biva odlikovano na stotine dobiva činove a samo generalske činove dobiva oko 120 bojovnika, a ostali bojovnici i dionice.

Možete zamisliti neuke radnike, posebno još neukije seljake „oplemenjene organiziranom mržnjom“, zasipane medijima katedralom duha iz TV-a da eto vrše povijesnu misiju. Propovijeda se Tuđmanova ideja da je genocid korisna stvar za popravljanje povijesti, da su etniciteti krivo raspoređeni, da su Srbi remetilački faktor itd. Osnivanjem nacionalne države započela je ustavna diskriminacija drugog i drugačijeg, sve do izglasavanja Ustavnog zakona o nacionalnim manjinama kojeg ne primjenjuju.

Tragično je bilo to gledati, slušati; kako to destruktivno i praktično izgleda u ratu „krvi i tla“, podivljalih plemena od mržnje. Život za Srbe postade pakao.

Nikada nisam mogao da shvatim kako čovjek odjedanput može postati takva „greška prirode“ da bez razloga i povoda ubija drugog čovjeka.

Ta mržnja postaje, tako svojina kao vječni oganj traje do danas u nedogled.

Nosioci kulture smrti, propagatori ratne opcije i danas žale da se dogodila mirna reintegracija, zazivajuOluju u istočnoj Slavoniji i mržnju, i nekažnjeno. Prizivaju dakle kulturu smrti. Hoće urbanocid koji se dogodio u Vukovaru, koji se događao u preko 1.500 toponima  srpskih i hrvatskih.  U Hrvatskoj organiziran je knjigocid  s uništenjem oko 4 milijuna knjiga raznolikih naslova, nekažnjeno po naputcima.

Očito vlast iza toga stoji kao dio svoje strategije u ratu i miru: „Zavadi pa vladaj“ traje kao dogma recentne vlasti. Umjesto da tumači, primjenu renoveliranih zakona, da ih primjenjuje, jer idemo u Evropu, ona podržava ideologiju mržnje, iracionalnosti prema ćirilici kao vlastitom pismu kojim je pola povijesti Hrvatske napisano.

Time šalje poruke Srbima: „Ovdje niste dobrodošli!“.

Zbog toga se Ustavni zakon o nacionalnim manjinama praktično ne primjenjuje ili  samo selektivno primjenjuje, kako gdje. Jer strategijom države Srbi su dovedeni do ostatka ostataka pa ni kao takvi ovdje nisu dobrodošli. To je posrnuće ovdašnje neciviliziranosti nakon sveopćeg demografskog sloma ukupnog stanovništva.

Izučavajući etničko-konfesionalnu distancu uočili smo njeno veliko i naglo smanjivanje poslije Drugog svjetskog rata, naročito u istraživanjima nekih sociologa, npr. prof. dr Esada Ćimića.

Školarizacijom u školama II i III stupnja te bračnom pokretljivošću koja je postala transmundijalna, mješoviti brakovi postali su pravilo a ne izuzetak.

U četiri godine rata poslije devedesetih prošlog stoljeća mješoviti brakovi kao novi oblik zasnivanja života i njegove reprodukcije postali su izuzetak. Nekadašnja zajednica po proporcionalnom broju studenata prema stanovništvu, bila je treća u svijetu. Imali smo 210 naučnih institucija, sva nam je tehnologija počivala na zapadnim licencijama, a sad je taj proces u kompletnoj degradaciji u svim domenama. Uostalom, jedna trećina stanovništva nalazi se u socijalnoj komi.

Građanske vrednote su uništene. Domovinski rat postade najviša svetost organiziranim falsifikatima, diviniziran, klasični neostaljinizam. To me prisililo da recentnom predsjedniku Republike cinično kažem: „Moj minuli rad i minuli rat Merčepa nalazi se vrednovan kao jedan  prema pet, u korist Merčepa koji je vodio eskadron smrti“. Hoteći reći: “Prestanite divinizirati građanski rat, nego ga problematizirajte!

Neokajani zločini, uništeni kulturni krug, potrgana ekonomska povezanost  građanskim ratom, doveli su sve značajne institucije života do  uništenja. Došli smo do stanja da se ne možemo prehranjivati iz vlastitih izvora. Dobrovoljno smo postali kolonija liberalnog kapitalizma. Nemamo ni suverenu monetarnu vlast, a ipak nismo 51. država SAD!

Mješoviti brakovi su proglašeni kao insuficijentni, jer navodno  rađaju defektne potomke. Što je rasistički apsurd! Čak je izrađen poseban zakon u RH za njihovu ubrzanu rastavu.

Pandemična mržnja toliko je povećala etničko-konfesionalnu distancu da se propovijeda paralelni suživot što uključuje oduzimanje čovjeku društvenosti kao konstitutivnoj komponenti. Sve je to ozakonjeno!

Npr. prema brojnim anketama na pitanje treba li Srbima omogućiti povratak, povratak imovine, mirovina, dati obnovu kuća itd. od 70% do 100% građana odgovara kategorički „NE!“.

Bibličar izjavljuje umjesto: „ Ljubi bližnjeg svoga!“ − „Srbi su dobili što su tražili!“

Najnovije istraživanje o šansama da se Srbin zaposli u metropoli pokazuje da 25% ima manju  šansu od Hrvata u metropoli, a u provinciji po  pravilu do 100%  manja mu je šansa. (Vidjeti Jutarnji list od 09. 03. 2013. god. pod naslovom ZNANSTVENICI UTVRDILI, SRBI U ZAGREBU IMAJU 25% MANJE ŠANSE OD HRVATA DA DOBIJU POSAO.)

Crkva prijeti ustankom protiv legalno izabrane vlast kako kažu “nenarodne vlasti“ i to sa armadom od 1.600  župnika i 4.000 laika, nekažnjeno.

U Vukovaru se formira stožer od pazdarana koji brane Hrvatsku od ćirilice. Tamo zasjeda kohorta suspendiranih generala za obranu dostojanstva države. Mediji to nekritički prate, a država šuti umjesto da se radikalno protivi, onemogućava da propovijeda građanske vrednote, da represivnim organima to sprečava ona stoji imobilizirana crkvom i pazdaranima, ideologijom mržnje koja traje u nedogled. Kultura smrti nadjačava životnu praksu, skoro nitko se ne smije, većina samo što ne plače a državu se slavi dok razara vlastito društvo. Avaj!

Mržnjom je razorena tolerancija, ljubav i građanska kultura, a okvir za mržnju se rasteže u nedogled kako kada i koliko treba za dati trenutak.

Sablažnjuje da se tome nitko organizirano ne suprotstavlja, osim naravno izuzetnih nemoćnih pojedinaca. Još je tragičnije što poslije dvije dekade nakon što se povijesni zločin građanskim ratom i flagrantnim agresijama dogodio nema obeštećenja žrtava.

Naprotiv, sva izmirenja teku na štetu nemoćnih i nevinih žrtava. Neodgovorne elite vlasti podgrijavanjem mržnje, inzistiraju na povijesnoj  mržnji i krivnji Drugog. Dakle, kovači rata i njihovi sljedbenici skidaju povijesnu krivnju sa sebe i prebacuju na druge, na narode, što je novi zločin mržnje koji se ozakonjuje. Nerijetko svaku inicijativu povijesnog odgovora na povijesni zločin opstruiraju, onemogućuju ili formalizirano oktroiraju, u sporazume unose a ne izvršavaju bez prisile trećeg. Dakle, nastavlja se trend: “ništa bez trećega!“ Da je tomu tako, da se s prolongiranom mržnjom kalkulira, šićari i hazardira provjerite kako se realiziraju. Igmanska inicijativa, ugovor o sukcesiji, inicijativa Rekoma, Komiteta za istinu itd. Ništa ne teče lege artis, zbog  nezrelosti, neodgovornosti, netolerantnosti, nedržavničkih rezona elita vlasti. Na primjer nisu spremni da istraže osporavanje povratka prognanih, zločine u Oluji, mučilišta u Lori, Gospiću, Kulinama, Sisku, Kerestincu, Pakračkoj Poljani, Osijeku, konc-logor „Heliodrom“ u Mostaru i stotine drugih pojedinačnih počinilaca. Na primjer, oko sedamdeset ubijenih Srba povratnika ili ubijenog zaštićenog haškog svjedoka Milana Levara. Tragičnost stanja je u tome što postoje tolike žrtve, a nema zločinca, samo zbog toga što nalogodavci ne progone zločince. Zbog kalkulativne mržnje, niti jedna novonastala država nema riješena razgraničenja sa susjedima novonastalih država Avaj! A žrtve posljedice trpe.

Pošto živimo u doba organizacije i institucija mržnji se moramo organizirano suprotstaviti na građanskim vrednotama, tolerancije i uvažavanja. Međutim, da smo znali što je država ne bi je mržnjom, građanskim ratom u krvi brutalno  razarali. Kada smo je zločinom stvorili ne smijemo je zlorabiti tiranijom zakona za razaranje vlastitog društva. Državu moramo staviti u funkciju zaštite svojih zakona i institucije i društva u cijelini. No i pored toga što nas je nedavno iskustvo gorko porazilo građanskom prirodom rata mi se ne samoosvješćujemo kao da je građanskim vrednotama kraj. Kovači rata, napose ratni zločinci, propagatori kulture smrti imaju veću mogućnost i zaštitu jer su organizirani i subvencionirani zbog ideologije državotvorne mržnje kao vladajućeg trenda.

Ostaje ona čuvena Andrićeva kao nužna sintagma: „Ne mrzim nikoga osim onih koji druge mrze!“ Njih treba dakle ne samo mrziti do preziranja, nego građanskim vrednotama i zakonskim normama progoniti da nam i dalje ne dolaze glave.

Srpski korpus je toliko doveden do demografskog sloma sa razbijenim porodicama bez institucija, infrastrukture, bez kadrova i živi u naseljima koja to više nisu, da mu ni jedna mržnja više nije prijetnja kao već dostignuto stanja ostarjelosti stanovništva bez mogućnosti biološke obnove.

Prosječna starost Srba po posljednjem popisu, 2011. godine iznosi 53,1% a u ruralnim zonama čak  58,5%. Dakle, prosječna starost približila se srednjem očekivanju života na ovim prostorima. Srbi su najstarija populaciona skupina. Žive u najslabije naseljenim prostorima. Od društvenih institucija imaju samo morbidne ukope. Dakle, nalaze se pred programiranom državotvornom eutanazijom, jer tamo nema održivog života, nijedne društvene institucije, osim ponavljam ukopa.

Nema ni jednog palijativnog centra, nijednog staračkog doma. Država čeka samo biološki sat da “ Srbi nestanu!“ A područje se cinično naziva: “područje od posebne skrbi“. U posljednjih sto godina Srbi su svedeni od svakog četvrtog do svakog petog na svakog dvadeset trećeg s potpuno razorenim demografskim i porodičnim stablom. Kakvo povijesno beščašće bez stida i kajanja, nekažnjeno!

U prostoru  srpske naseljenosti nema nijednog tračka nade za obnovu  bilo koje vrste života okoline. Hrvatski gravitacioni centri, gradovi, žive bez svoje prirodne povijesne ruralne srpske okoline.

Mržnja je učinila svoje, čije će se posljedice, kao odmazda većinskog naroda i državotvorne ideologije dugo spominjati kao povijesni zločin koji je pogodio jednu trećinu katastra čiji su vlasnici bili Srbi. Sada preostaje prirodi da te prostore i resurse degradira. Ona niti kasni, niti griješi. Ona to svojim zakonima i stihijom temeljito razrješava. Prema tome, srpsko pitanje je bilo i ostalo najveće povijesno pitanje hrvatske  države i društva.  Recentna vlast sa svojom državotvornom ideologijom to dobro zna pa sve prepušta stihiji prirode da dokrajči tiraniju posrnulog društva. Time pred sobom, svijetom skida svu odgovornost nekažnjeno. To povijest neće niti može oprostiti! Podsjećam vas na Tursku državu i sudbinu Jermena, Izrael i Palestince i najzad SAD i Indijance.

Ovdje je bio i vazda ostaje povijesno aktuelan pozdrav: „Smrt fašizmu  ̶  Sloboda narodu!“