6.2. Institucionalno izmirenja

Iz
iskustva znam da naša metodologija izmirenja nije ispravna. Ovo je bio klasični
građanski rat s tiranijom jačega. On se vodio pod egidom neporaženih ustaško-četničkih
sindroma, stoga je bio klasični dogovoreni rat za pljačku i preraspodjelu
utjecaja. Utvrdio sam brojnim istraživanjima da se ne mrze toliko etniciteti
koliko se vole njihova oteta dobra. Elite vlasti su rat proizvele, s njim
upravljale i ne dozvoljavaju da se on dovrši. One su instalirale antibiološke
kategorije, da su drugi barbarogeni, genocidni, da bi opravdali svoju praksu
genocidnih radnji, azijatsku torturu i htjeli su pod svaku cijenu razviti
historijsku mržnju za koju nema nikakve historijske osnove. Razbili su kulturni
krug, otpočeli procese homogenizacije etniciteta i sada na tom u nedovršenom
ratu insistiraju. Koje li sramote, stoje iza zločina i zločinaca kao
kripl-države.

Stoga mi
moramo izmirenje institucionalizirati preko institucija civilnog društva. Kao
što nekad bijaše „svaki svoga da ubije šubašu“; mi moramo prokazati prije svega
naše intelektualne nosioce rata – vođe, ideologe, jer svakom konkretnom zločinu
prethodila je intelektualna osnova – propaganda. To je najveća intelektualna
izdaja.

Oko nas
mirno šeću profesionalni ubojice, kriminalci, legionari, vođe eskadrona smrti
itd. I mi se privikavamo na njih. Pošto su mnogi zauzeli položaje, institucije,
oktroirali zakone, pa čak i za pokriće zločina, što je najveći zločin tzv.
„ozakonjenje zločina“, nama su potrebne institucije koje bi istražile prirodu
rata sa svih aspekata, dijagnosticirale suštinu njegovog izvođenja. I drugo,
trebao bi nam institut tipa Wiesenthala. Mi moramo prokazati zločince svaki iz
svoje sredine. Tragajući za tim fenomenima analizom sadržaja, prateći
dokumentaciju oštećenih, slušajući lelek i ispovijesti žrtava spoznao sam – da
je praštanje zločina zločincima najveća osveta žrtvi. Ona je najveća prepreka
izmirenju. Ona je potencijalno osnova za terorizam po onoj „grobovi naši borit
će se s vama“.

Ukratko,
želio bih predstaviti moje kratke spoznaje, opsega i sadržaja zločina i
mogućnosti njegovog institucionalnog progona kao pretpostavke za izmirenje. Bez
toga sve je bliže praksi „trla baba lan, da joj prođe dan“. Mada je „trti lan“
vrlo teško, a izmirenje je još teže; jer se ne izmiruje pojedinac nego masa
mnogih. Psi rata zaposjeli su institucije preko masovnih medija, stalno ga
recikliraju i tako se pomoću „šoguna“ održavaju.

Mnogo je
toga potrebno utvrditi na planu izmirenja, odista, a minimalno je sljedeće, po
mojem mišljenju:

1.
Nama je potreban zajednički multidisciplinarni institut za znanstveno
istraživanje prirode rata, da izuzmemo političku manipulaciju s ratom i
njegovim posljedicama. Navodim primjer – što je Srbija dobila od devize „svi
Srbi u jednoj državi“, i što se dogodilo sa Srbima u kripliziranim državama.
Srbija je razorila i dio postignute vlastite države. Što je država Hrvatska postigla
nacionalnom državom „vlastita lisnica u vlastitom džepu“, a platila je to
golemom cijenom ljudskih žrtava etnički očišćenom od Srba. Skoro 80%
stanovništva  je žrtvovano ratom, bijegom
mozgova i uništenjem trećeg staleža. Potpuno je razorila golemu vlastitu
privrednu osnovu, tako da danas nema niti jedne banke, ni jednog većeg
kompleksa hotela, ni jedne propulzivnije vlastite gospodarske grane, dakle nema
ništa od suverenosti. To treba naučno valorizirati.

Kad
sam javno progovorio da je to bio građanski rat, da su ga civili počeli, bili
žrtve i zločinci i kad su uniforme nosili, skoro me došlo glave. Jer država ima
svoju Deklaraciju o domovinskom ratu. Ta sveta krava, svojevrsna ideologija
novih vlastodržaca, falsificira vlastitu povijest. U njoj stoji da Hrvatska
nije napala Bosnu iako grobovi recenziraju suprotno, a Haški sud je to zvanično
utvrdio i objelodanio. Ne valoriziramo li prirodu rata drugi će nam pisati
povijest[1].

Uvjeren
sam da nas samo nauka, koja nije ni nacionalna ni anacionalna, niti
nadnacionalna nego čovjekova najznačajnija i najmoćnija objektivna poluga, može
tu, sada i ovdje izvući iz brutalnih posljedica građanskog stradanja.

2.
Sve države moraju donijeti zakone o denacifikaciji, da se „carska ne poriče“.
Uostalom i Njemačka se jedino tako mogla riješiti nacionalističke pošasti.

3.
Nevladine organizacije civilnog društva, Helsinški odbor, Amnesty
International, građanska udruženja za ljudska prava, dakle, nevladine
organizacije moraju biti moderatori kroz sva civilna udruženja nevladinog
sektora. Jer one imaju iskustvo civilnog ponašanja. One jesu institucionalno
vezane uz teritorij, ali nisu po svojoj suštini državne, nego građanske,
civilne institucije. One su najdalje otišle u spoznaji općeg dobra, jer ih ne
inhibira ni vjera, ni nacija, ni rasa, ni teritorij, ni strogi lokalni interes,
nego ih nadahnjuju ljudske vrednote. Ta isti smo rod.

Međutim,
između našeg nevladinog sektora nema istinske koordinacije za istinska
izmirenja na cijelom teritoriju. Ono je segmentirano i reducirano na „naše
probleme“. A problemi su zajednički.

4.
Aktivirati na izmirenje kulturna i profesionalna udruženja:

a) Naše akademije
(srpska i hrvatska, a i ostale), tradicionalne
i značajne institucije pokazale su se kao najkonzervativnije. Nekada su
imale zajedničke članove, a bile su spremne na rat do istrebljenja našeg ili
vašeg. Sve su jedne druge negirale. One imaju sjajne pregaoce, učene znalce,
ali njihovi članovi ništa ne rade na institucionalnom izmirenju. Međusobno
praktično ne komuniciraju.

b) Slično je s Maticom
srpskom i Maticom hrvatskom koje su zadužile ove prostore, ali su se, nažalost,
duboko umočile u građansku koliziju. U njima vlada uvjerenje da susjeda
možeš  birati, a ne koristiti, uvažavati
i da njega ne možeš izmisliti. Iz njih se javljaju zloguki reciklatori i vrlo
često licitiraju sa svojim žrtvama. A žrtve su samo zato žrtve što nisu mogle
sebe obraniti i po tome one nemaju nacionaliteta. Matice je nužno angažirati u
izmirenju i prokazivanju zločina.

Zbog toga insistiram da nam je potreban
institut tipa Wiesenthala, kao prijatelja suda, da svak svoga zločinca
prokazuje i progoni.

c) Univerziteti su kao
znanstveno-pedagoški centri, centri odgoja i obrazovanja ex professo dužni
organizirati izmirenje, jer su odgovorni, upućeni, poznaju metodologiju,
naročito sektori društvenog smjera. Oni se međusobno poznaju i savladavali su
kroz prošlost iste i slične probleme iz različitih domena. Tu, nažalost, u nas
nema ni početka istinske suradnje, a kamoli logike ciljanog izmirenja.

Dakle,
kad bi logikom izmirenja, kao jedine alternative života na ovim prostorima
krenule katedre, znanstveni instituti, onda bi stvorili golem krug stručnjaka
od zanata, koji znaju kako je to moguće realizirati izmirenje.

d) Tom logikom bi i
druge nevladine organizacije (opće, posebne i pojedinačne), profesionalna i
strukovna udruženja, premrežile društvo do posljednje pore i izmirenje bi
saživilo kao nasušna potreba kulture življenja. Tako bi započelo i nastalo
normaliziranje stanja na ovom prostoru.

Promatrajući
registar slobodnih, samostalnih, profesionalnih udruženja po pojedinim
novonastalim državama, začuđen sam koliko ih je, a kako niti jedna praktički ne
radi na izmirenju (u Hrvatskoj i Srbiji ima ih od 15 do 20 hiljada). Kad tome
dodamo crkveno-religijske institucije, onda je broj za premreženje mirotvorstva
još veći. Tu bi helsinški odbori, Amnesty International i građanska udruženja
kao moderatori mogli odigrati praktično mesijansku ulogu.

Navodim
jedan primjer – 10 godina uzastopno odlazim na Međunarodni ruralno-sociološki
skup u Vlasotince (jug Srbije). Tamo je osnovana i posebna međunarodna
ruralno-sociološka škola. Dolaze učenjaci sa svih meridijana, ali ne i iz
država nekadašnje Jugoslavije. Na Zapadu je došlo do kraja seljaštvo, a ovdje
njegovi tradicionalni oblici još uvijek žive, ali naše domicilne učenjake, koji
su do jučer drugovali, zajednički istraživali, takav skup u tom toposu više ne
zanima. Nije li to apsurdno?

Moram
istaći da je nekadašnja zajednička država imala preko 200 naučnih institucija,
da je imala preko 60.000 doktora znanosti i medicine, 500.000 studenata, da je
društvo inženjera i tehničara brojilo 1.700.000 članova, da je izlazilo 106
samo ruralno-agrarnih glasila, novina, časopisa i drugih publikacija. Zar
zaista to nije golema ljudska i intelektualna energija, izmirenju tako potrebna?
Čini se ipak da su svi zakazali. Kada bih počeo nabrajati sve potrebne
institucije za angažiranje, mogao bih, jer su to široko ranije prakticirali,
navesti: teatri, sineasti, izdavači, publicisti, novinari, masovni mediji
općenito, profesionalna udruženja historičara, pravnika, sociologa, politologa,
ekonomista, etnografa, etnologa, antropologa, filozofa, itd. Imali su
zajedničke institucije, časopise, redakcije, simpozije, itd. Svega toga više
nema. Dakle, moramo institucije pokrenuti na putu vlastitog predmeta, vlastite
koristi, interesa i potrebe, ako želimo istinsko izmirenje. Hoću da
pojednostavim – svi od društva golubara, do društva ptica pjevica moraju biti
upregnuti da se stanje normalizira i da izbijemo pravo nedoraslih političara i
država da manipuliraju s ratom i njegovim implikacijama. To je moguće jedino
pomoću nauke, da istina bude vlastiti sudac i na ovim prostorima.

e) „Škole, škole braćo
moja draga“ moraju izučavati pitanje potrebe izmirenja, a ne krčmenje politike.
Onaj Židov koji obilazi njemačke škole pričajući o holokaustu vrši misiju
osvješćenja Nijemaca.  Nama samo za BiH
treba toliki broj takvih koliko ima škola u BiH, da se osvijestimo.

f) Masovni mediji,
novinari, TV promicatelji i drugi javni stvaraoci moraju prosto okajavati svoje
učešće u kovanju rata kovanjem istinskog izmirenja. Oni se moraju držati devize
„kâj se, opraštaj i katarzu stvaraj, bit će ti oprošteno“. Biblijska je!

Kad
sam pisao knjigu „Etničko čišćenje, ozakonjeni zločin stoljeća“ (Euroknjiga,
Zagreb, 2006.) stavio sam je pod moto: „To što je država propala, nek propadne
kad ne može da opstane, ali da tako masovno propadnu ljudi to je naš najveći
moralni poraz!“.

            Taj poraz možemo i moramo jedino prevladati istinskim
dijalogom. Istinskim kajanjem, istraživanjem osnova prirode rata i ostvarenjem
katarze osudom zločina i zločinaca među nama moramo ponuditi izmirenje. To
možemo jedino preko modernih institucija.

            Kad sam elaborirao ovu koncepciju institucionalnog
izmirenja na jednom međunarodnom skupu mnogi su mi prilazili i čestitali kao na
nekoj „inovaciji“. Priđe mi poznati integrator Aggassi u namjeri da čestita na
„inovaciji“, a ja mu odgovorim: „Svaka inovacija mora imati difuzore,
širitelje, promicatelje i organizatore širenja inovacija“.

            Zbog toga ova koncepcija zahtijeva primijenjeni izvedbeni
projekt koji će svaku potrebitu instituciju posebno tretirati i sadržajem
usmjeravati. To mogu izraditi samo interdisciplinarni stručnjaci. Spreman sam
da u tome učestvujem utoliko koliko poznajem ljude, institucije i njihovu ulogu
i mogućnost da rade na istinskom izmirenju. Sve mi se drugo čini tlapnja.

            Međutim, kako se ovdje nikad ništa povijesno značajno
nije dogodilo bez trećega, za realizaciju ovog projekta nužan je jaki sponzor i
nadziratelj realizacije. No, mi moramo biti režiseri naše životne sudbine
potrebnog izmirenja. Jer to nije stereotipija „evroatlantske integracije“ koje
somnambulno političari ponavljaju bez da tumače što to jeste, što to znači, što
donosi za, a što protiv. Pa se sve odvija „per mus“.

            U problemima izmirenja moramo vladati sobom i spoznati da
nas zajednička krv, trud, suze i povijesna događanja povijesnog zločina čiji
smo vinovnici obavezuju na prevladavanje „banalnosti zla“, „onostrane mržnje“
sa istinskim kajanjem zbog kobnih posljedica povijesnog zločina. Pa u određenom
trenutku veća polovina bosanskog stanovništva bila je izvan svog zavičaja. U
tom smislu izvedbeni projekt mora svakoj instituciji naznačiti što joj je
zadaća da izmirenje postane stvarnost života i djelovanja na ovim prostorima.

            Jedino nam znanstveni, dakle naučni pristup može pružiti
istinsku osnovu da nam ne bude bliže Bruxelles od susjednog sela, bliže Yale
University, ono u Oxfordu ili ono u Sorboni, nego tu nadomak naših novih
granica gdje se skoro možemo bez tehnike dozvati. Susjede ne možemo birati kao
što nismo mogli birati etničko porijeklo, spol, vrijeme i mjesto rođenja. Da bi
se mogli pozdravljati „mir s vama“ „mir s nama“ krajnji je čas da nešto
konkretno učinimo. Moramo istinu o nama na istinit način dijalogom spoznati.
Bez dijaloga funkcionalne naravi nema izmirenja.

            Zgrožen sam nad činjenicom kad najstarijeg filozofa
sudovi četiri godine progone što prokazuje kulturocid, knjigocid. Kad
četrdesetorici naučnih radnika, na ukazivanje na brisanje antifašističke
memorije, i spaljivanje stotine tisuća knjiga, ne odgovara ni javni tužilac, ni
ministar za nauku, ni ministar za kulturu, ni ministrica pravosuđa. Zar
pojedinac mora da tuži onog generala koji je naredio rušenje Hajrudinovog
mosta? Ili rušenje spomenika Vojina Bakića ili miniranje Ferhadije? Država,
koja ne štiti svjetsku baštinu ne zaslužuje ime države, a na to joj moramo
ukazati. U takvim slučajevima pitamo se gdje su kunst-historičari,
povjesničari, poete kao savjest naroda, učenjaci, kad ni Nikola Tesla nema
pravo na svoj muzej u svom zavičaju, a i slučajno je Srbin po etničkom
podrijetlu. Koji je to apsurd, prezir neimara civilizacije.

            Kad bi oktroiranjem došlo do izmirenja, nažalost,
ustaško-četnički bi sindrom ostao, pa tako države povijesno neutemeljeno
ozakonjuju degradaciju partizana oslobodilaca ili promoviraju kvislinge,
rasiste. Gdje su tu uloge naučnih institucija, kojima povijesna distanca i
golema saznanja vjerodostojno dokazuju da za zločince nema opravdanja. A taj
kvislinški sindrom je u ovom ratu ne samo nas unazadio, povijesno, nego i
osramotio pred svijetom.

            Možda vam se ovaj koncept čini naivnim. Uvažite da
„naivnim i bogovi opraštaju“. Nemam iluzija, ali ipak podsjetit ću vas na jednu
elaboraciju nobelovca Ive Andrića kad opisuje kako je mrav krenuo oko svijeta
na sveti put mira. Svi mu se rugaju „tako si malen, nećeš za života stići“, a
on lapidarno odgovara: „Bit će zabilježeno da sam krenuo“. Želim da i mi
krenemo. Jer to nam je doista jedini inovativni put u izmirenju, značajan po
broju institucija, njihovoj snazi i ulozi, a i po golemoj masi ljudskog
faktora. Jer ovdje se ne izmiruje pojedinac, nego mase – narodi.

            Boreći se protiv besmislenog rata, izučavajući njegove
goleme posljedice, koje će se protegnuti i na 22. stoljeće, praveći selektivnu
bibliografiju intelektualnih zločinaca i njihovo etabliranje, poznavajući mnoge
nalogodavce zločina, vjerujem u moralnu snagu većine i napose učenih ljudi i
njihov spoznajni aparat. Stojim na stanovištu da denacifikaciju moramo ozakoniti,
ponavljam – „da se carska ne poriče“, i da moramo stvaralačku energiju učenih i
institucija pokrenuti za izmirenje i normalizaciju života na ovim prostorima.
Nauka i samo nauka moći će nam u ovom rašomonskom problemu pomoći.