6. Zadržavanje i zaštita naslijeđa prognanih Srba

Kako vidite, obraćam vam se u duhu zamišljene teme o kojoj želite raspravljati.[1] Kad kažem zemljaci, to znači da smo susjedi preko povezanosti za zemlju u našem zavičaju.

Mi pripadnici ove planete zovemo se Zemljani. Pojam zemlje ima ontološko značenje, za čovjekovu vrstu od presudnog značaja. Bila je čak jedna epoha koja je preko posjeda (feud) nazvana feudalizam. Dakle, feudalizam je izveden iz prava posjeda parčeta Zemljine kugle.

Posjedovati parče Zemljine kugle, kažu, biblijska je želja. „Kad bih imao novaca, kupio bih zemlje“, piše u Starom zavjetu. Zemljišna renta, svi kažu, najunosnija je kroz povijest. Nigdje kamata ne raste tako brzo kao u renti zemljišta, napose, urbanog zemljišta. Kad pogledate cijenu kvadratnog metra u Beču, Londonu ili grobljanskog zemljišta u Vatikanskoj državi, dobivate predstavu da su cijene astronomske. Uostalom, jedan objekat u Dubrovniku, prodan je po 15.000 € po kvadratnom metru.

Morate imati u vidu da kršćani, kad sahranjuju mrtvog, izgovaraju: „Zemlja si, i zemlja ćeš biti“.

Posjedovanje dijela Zemljine kugle naziva se vlasnička cjelina, ili 1/1. Drugim riječima, mi ga katastarski zovemo katastarska čestica. Kod nas je zemlja najviše isparcelirana u svjetskim razmjerima. Imali smo, u Jugoslaviji, oko 48,000.000 katastarskih čestica. Međutim, svojina katastarske čestice povijesno je zaštićena svojina od takozvanih Julijanskih zakona 7. na 8.st. Ona se smatra zaštićenom svetinjom jer morate pamtiti, sve što imamo je na zemlji, pod zemljom ili u zemlji, posebno životni resursi, a da ne govorimo o industrijskim.

Ta zaštićenost prisiljava Amerikance da kore Židove da ne smiju graditi naselja na Palestinskoj zemlji, iako su oni prognani prije 60 godina. Naravno, jer to zahtijeva Međunarodna konvencija o repatrijaciji i restituciji. To se odnosi na vas, zaštićeni ste domaćim zakonodavnim normama i međunarodnom konvencijom. Kad netko nekom kaže da je „gejak“, on ne govori ništa drugo, nego da je zemljanin, jer gea znači zemlja, mada se to uzima u podrugljivom smislu.

Svi mi, kao generacije, počivamo na ramenima prethodnih generacija, i nasljeđujemo sve njihove vrednote. Zemlju koristimo čak posuđenu od narednih generacija, i ne smijemo ju devastirati i uništavati da bi se dovelo u pitanje sudbina ljudskog roda, jer ljudi je sve više, a hrane sve manje. Ljudskim djelovanjem, mijenja se klima, širi se pustinja. Istovremeno, smanjuje se šumski pokrov, i mijenja se vodni režim. Čovjek sam sebi kao da hoće da dođe glave.

Svojina je parčeta Zemljine kugle, kao vječnog dobra, trajna kategorija. U povijesti postoje 3 načina stvaranja ove svojine: 1. pruski, 2. američki i 3. južnoslavenski. Ne želim vas zamarati o ovoj problematici, ali ću posebno naglasiti da osvajanje zemljišta južnoslavenskih naroda ima sve tzv. antropogene karakteristike. Ono postaje svojina krčenjem, zaštitom, drenažama i melioracijama kroz generacije, dakle golemim generacijskim naporima.

Zemljište u Krajini ima još jedan gorki okus, poznat u sintagmi „Krajina krvava haljina, s krvlju ručak, s krvlju večera, svak krvave žvače zalogaje“. Jer nije bilo dovoljno iskrčiti i prisvojiti, tj. humanizirati zemljište, nego ga se moralo obraniti od dva nasrtaja: turskih navala, a kasnije feudalnih. Dakle, ta se zemljišta zovu doslovno „krvlju zalivena“.

Kasnije su naši pređi argatovali svuda po svijetu, u Americi, Belgiji, Njemačkoj, Kanadi pa čak i Australiji, da bi zaokruživali svoje posjede. Naše su majke donosile u miraz tzv. prćiju, vadeći je iz svoje porodice da bi zaokružile novi posjed udajom. Taj se oblik svojine, prilikom rastave, vraćao vlasnici. To govori da je vlasništvo neprikosnovena vrijednost. Prćija bijaše kao život, svojinski povezana sa ljudskim bićem.

Morate znati da je svaki rat sam po sebi zločin, jer ne napada samo čovjeka, nego i njegovo vlasništvo, zemlju, nadgradnju i sve druge vrijednosti. Ovaj naš građanski, dogovoreni, neobjavljeni rat, bio je rat za pljačku, preraspodjelu moći ali i prostora. Zbog toga je bio rat „spaljene zemlje“ da bi se mogli šoguni korumpirati i nadoknađivati.

Kad je završena „Oluja“, Hrvatska je skoro podržavila sve srpske vrijednosti. Morali smo interpolacijom pred Vijećem sigurnosti derogirati taj apsurd, svim zakonima ovdašnjih prostora i međunarodnih konvencija.

Ali se ipak bio ustoličio slogan: „Uzmite, sve je hrvatsko“ (Radić). Tako je glavni integrator koloniziranih Hrvata iz Bosne uvjeravao koloniste. A kolonisti su pisali: „Odabrao sam ti 3 kuće, pa biraj. Što nemaš u prvoj, uzmi iz druge i treće, pa ćeš imati bolji dom nego što je bio vlastiti“. Ta zabluda unijela je brojne nevolje i umišljaje „tuđe je slađe“, da je time i novo vlasništvo.

U svakom slučaju, Srbi su strašno opljačkani i bili podvrgnuti ruralocidu i kulturocidu, jer je uništeno 24.000 stambenih, i 13.000 gospodarskih objekata, sa svom infrastrukturom, a u gradovima od protjeranih 124.000 Srba i otetih stanova pripadnicima JNA, oteto je oko 60.000 objekata. Kako nema povratka stanarskog prava, a sa stanom je otet i sav sadržaj, Srbi su ostali bez elite u urbanim sredinama, i bez elementarnih pretpostavki za život (stanova sa imovinom).

Kad je Hrvatska potegnula za Zakonom o općinskom zemljištu, digli smo dreku jer općinsko zemljište, ili tzv. gmajine dijeli se na idealni dio svakoga seljaka. Ta, takozvana alikvotna svojina, karakteristična je za naše selo, jer tu je postignut ideal najveće samouprave. Tamo su bila naša bačila, točila, pojila, mlinovi i nerijetko groblja. Na grobljima su se, na sprovodima, mirili čak i najzavađeniji, a mlinovi su bili egzistencijalna osnova za „kruh naš svagdašnji“. Izgradnja progona, održavanja pašnjaka, mlinova i groblja, objedinjavalo je duh seljaštva kao društvene grupe, staleža, i činilo ga neuništivom društvenom cjelinom. Zato se nije smjelo propustit da se Zakonom o općinskom zemljištu ove površine podržavi.

Zakon o poljoprivrednom zemljištu uspjeli smo upravo osporiti zahvaljujući Međunarodnoj konvenciji o repatrijaciji i restituciji prognanih.

No pored toga, moram upozoriti da u Hrvatskoj uzurpativno pravo nad srpskom imovinom jednim dijelom se primjenjivalo kao pozitivno pravo, i tu su napravljene goleme štete npr. preoravanjem i uništavanjem voćnjaka i zasađivanjem drugih kultura, građenjem objekata i sl. Čak nisu bila zaštićena ni neka pravoslavna groblja od urbanih nasrtaja.

Srbi su izgubili i dobar dio zemljišta podržavljenjem PIK-ova društvenog vlasništva, jer jedan dio zemljišta ovih PIK-ova nastao je uzurpacijama širenja društvenog sektora, komasacijama i drugim oblicima vanpravnih normi. Time je najviše pogođena Srpska pravoslavna crkva, kojoj je gotovo sva zemljišna površina nacionalizirana, a Srpska pravoslavna crkva držala je 2% gotovo najboljih zemljišta srpskog katastra.

Dok katoličkoj crkvi vraćaju i feudalne posjede, ovdje zemljišne posjede, kao vlasništvo Srpske pravoslavne crkve, nisu jednako tretirani. Prema tome, pljačkom srpske posjedne imovine država je strateškim aktima, gdje god je mogla, podržavila.

Moram vam skrenuti pažnju da mi u svojinskom korištenju i vlasničkom odnosu imamo više modaliteta. Jedni zemlju posjeduju i obrađuju, drugi zemlju koriste u obliku najma ili napolice. Na to daju novčanu ili naturalnu rentu. Treće, neke površine vlasnici ne koriste, nego ih ostavljaju na „ugar“ da se odmore. Četvrto, kako procesi struktura sela se mijenjaju, to se površine neiskorištenog zemljišta sve više povećavaju npr. procesima deagrarizacije i starenjem seoskog stanovništva, raširio se tzv. „socijalni ugar“. Golema masa seljaka nije bila u stanju da ni jedan metar kvadratni obrađuje. Bili smo prisiljeni da uvedemo i poljoprivredno penziono osiguranje, i to smo učinili 80-ih godina, kao posljednji u Evropi.

Sve ovo izneseno valja da svaki od vas bar djelomično zna, kako bi svoje neprikosnoveno pravo na vlasnički dio štitio svim zakonskim osnovama. Da bi to mogao zaštititi, ako nema vlasnički list, prvo, mora doći do njega legalnim putem preko nadležne općine. Svaki pojedinac to može osobno podići ili više njih preko opunomoćenog advokata, ako mu dade punomoć. Drugo, mora paziti kad vadi izvadak iz katastarske mape, da su sve katastarske čestice unesene. Vama je poznato da svaka čestica ima broj i ime. Treće, izvatku se obično prilaže nacrtna mapa gdje se vide susjedne granice kota, pa i pristupnih puteva k parcelama.

Ako je to u izvatku sve zakonski pokriveno, taj vlasnički list vam je najveća zaštitna osnova vašeg posjeda koji vam nitko nikada ničim ne može osporiti bez vaše vlastite privole.

Morate imati u vidu da vaše vlasništvo u zavičaju ima neprocjenjivu vrijednost pored materijalne, jer ono je povezano s vašim počecima života, sjećanja, uspomena, sjećanje na rođake, susjede, kumove i najzad, sjećanje na groblja generacija vaših prethodnika. Sve vas te vrijednosti prisiljavaju kao imperativni nalog, da ne date svojinu za badava. I kad se takva svojina prodaje, razmišlja se dugo i nevoljko pristaje jer ta svojina koja je odnjihala generacije, s vama je genetski povezana, tim više što je doslovno znojem, krvlju i ljubavlju zalivena. Koliki je značaj toga, da vam ilustriram. Kad se grade neki strateški objekti (ceste, veliki sistemi, poligoni, aerodromi, urbani objekti itd.) neki pojedinci, vezani genetski sa svojinom, postižu astronomske cijene, ili zaustavljaju strateške objekte države, pa vi nećete valjda, bez tih nevolja prepustiti ni jedan metar kvadratni, jer ovim stavom prema svojini dokazujete da je riječ o generacijskoj zavjetnoj svojini. Niti su vas vaši stari na to opunomoćili, niti bi vam naredne generacije koje imaju pravo naslijeđa to oprostili. Dobro upamtite što je generacijska zavjetna svojina. Tako ćete ostati dosljedni nasljednici vaših prethodnika.