5. O Rudiju Supeku kao čovjeku i znanstveniku (1913−1993)

Prof.
dr Rudi Supek bio je iznimni čovjek, učenjak, istraživač, organizator, svjetski
građanin, antifašista po vokaciji. Imao je svestrano obrazovanje, volio je
ljude. Bio je neke vrste prosvjetitelj svojevrste, rapsodijski pripovjedač. Ako
nije imao publike, sam ju je stvarao. Javni i društveni život smatrao je
načinom života. Bio je angažirani intelektualac, dakle klasični intelektualni
proleter. Politiku i političare smatrao je povijesno nevjerodostojnim. Nije
bilo lako biti sa takvim stavom, održavati se na javnoj sceni. Upoznao sam ga
na omladinskim radnim akcijama kao istraživača o aspiraciji omladine i njene
profesionalne orijentacije. Naime, Rudi Supek kao đak francuske škole, prvi je
u našoj sredini započeo veliko anketno istraživanje omladine. Radne akcije bile
su mu pogodno tlo. Ja sam bio poslan u međunarodnu brigadu omladine pod nazivom
„Georgije Dimitrov“, da opslužujem one koji govore  engleski. Među njima je bio i Ulof Palme,
budući predsjednik  Švedske. On je bio
posebno dinamična ljubopitljiva ličnost, svestrana interesa. Oduševljen našim
entuzijazmom ubrzo je naučio sve revolucionarne naše pjesme  Da bi notirao neku pjesmu, morao sam neke
sekvence otpjevati po desetak puta.

            Kad je Rudi Supek došao u našu
brigadu s anketnim upitnicima, među brojnim s kojim sam ga upoznao bio je Ulof
Palme. Rudi me upitao, što ja radim ovdje sa štakama. Našalio sam se: “Učim
ovoga „tiranina“ pjevati revolucionarne pjesme!“. Rudi reče zašto ne odeš na
radio stanicu i doneseš mu note. Bilo je to solomonsko rješenje, jer smo
utvrdili  da nismo pravilno notalno
pjevali. Odmah su se Rudi Supek i Palme sprijateljili na moju opću korist.
Palme je htio da osigura moje liječenje u Upsali. Rudi Supek je poznavao jednog
od liječnika bolnice i prema mojoj dijagnostičkoj anamnezi napisao opširno
pismo na francuskom jeziku. Ubrzo smo dobili odgovor da je mnogo bolje da
dobijem veću količinu antibiotika koji su kod nas bili rijetkost i veoma skupi.
Bilo je kasnije dogovoreno da pošiljka antibiotika bude upućena na poste restante
na ime Rudija Supeka, u Parizu. I, kad je Rudi išao u Francusku donio mi je
antibiotika u tolikoj količini da sam ih mogao primati infuzijom. A tada sam
imao kronično gnojenje kosti svih ulaznih i izlaznih rana gdje su nastale
koštane frakture.Tako se naše prijateljstvo do smrti Rudija Supeka održalo kao
pravo ratno drugarstvo.

            Kad je Palme doznao da je Rudi Supek
bio u koncentracionom logoru Buchenwald, našalio sam se da će ga tiranizirati
dok ne dozna sudbinu i posljednjeg logoraša. Palme je imao naglašenu empatiju
za žrtvu. Kad je čuo  da je Rudi bio vođa
oslobođenja slavenske  skupine logoraša, napisao
je veliki esej o tome, koji je Rudi osobno redigirao. Esej je bio tako
zanimljiv da smo „prisilili“ Rudija Supeka da tu ispovijed održi kao predavanje
cijeloj brigadi. Bilo je zanimljivo kad je Rudi mnogima odgovarao na njihovim
jezicima. Kasnije nam je Rudi Supek pričao da je najbolje ispunjena anketa u
našoj brigadi jer smo svi bili pismeni, a neki 
i vični na ankete od ranije. Imali smo tom prilikom i zanimljiv susret
sa jednim Bugarinom-vrtlarom, uzgajivačem velikih količina voća i povrća, koje
je gajio na današnjem Novom Beogradu. Kad smo ga posjetili  Palme, Rudi i ja, Rudi zapazi na zidu sliku
jednog španskog borca koji je s njim zajedno preživio oslobođenje Buhchenwalda.
Najprije smo se dobro ponapili kupinova vina i namirisali ružina ulja,zatim
zakasnili povratkom u logor, ponajviše zbog moje sporosti hoda na štakama. Taj
nam je vrtlar kasnije na poniju stalno dovozio svoje proizvode za cijelu brigadu.
Zvali smo ga „Poni ekspres“. Sve su to Rudi Supek i Palme plaćali. Zbog svega
toga dobili smo nagradno putovanje da obiđemo srpske manastire. Bio je to
impresivan doživljaj za svu trojicu, a zatim je slijedio dirljiv rastanak. Kad
sam upisao studij filozofije slušao sam šest kolegija Rudija Supeka jer
sam  upisao i praktikume. Bio je to pravi
praznik za dušu svakoga onoga koji je želio nova saznanja. Na predavanja su
dolazili i građani sa svršenim fakultetima. Nikad nije otišao sa predavanja da
me nije upitao kako sam i da li pazim na ishranu. Znao me pozvati i na ručak, a
iz njegove biblioteke sam i knjige posuđivao. Razgovori s njim za mene su bili
uvijek nove spoznaje o čovjeku što je, kuda smjera i dokle je stigao. Uvijek
sam dolazio sa pregršt pitanja, a on bi mi sa police dao knjigu i rekao: “Sam
spoznaj!“ Bio je veliki pedagog i praktični učitelj. S vječnom zahvalnošću
dugujem mu mnogo. Kasnije kad sam završio studij i zaposlio se u Arhivu radničkog
pokreta u Zagrebu, našao sam brojne dokumente o Rudiju Supeku dok je
radioutehnici Centralnog komiteta KPH. Bio je povezan i sa uređivanjem
časopisa  „Pečat“. Svidjelo mu se kad sam
mu pokazao tu građu mimo protokola, što mi je kasnije koristilo kod
rekonstrukcije organizacije lijevo orijentiranih studenata, policijskih isljednika
i sudbine nekih ubijenih ljevičara. Uvjerio sam se da je Rudi imao fotografsko pamćenje.
Dobro je pamtio imena, prezimena, događaje i cijele kontekste. Nikoga nisam
sreo da tako zna izvorno opisati ljude i događaje. Živio je sa sudbinom
pokreta. Postojale su tenzije između njega i Bakarića kojeg je nazivao
„Rigidni“ zbog Bakarićevog rigoroz doktorata. Kad je Rudi upao u nevolju zbog
sumnje ponašanja u koncentracionom logoru, našao sam u arhivi da je robijao sa
Ulbrihtom, kasnije državnikom Istočne Njemačke. Napisao sam jedno opširno pismo
Ulbrihtu da svjedoči i razjasni sve sumnje. Ubrzo sam dobio odgovor na
memorandum papiru i sa državnim pečatom pa sam to odnio Bakariću s molbom da ga
prestanu kinjiti. Pošto sam dobro poznavao Bakarića jer je za vrijeme boravka u
Glavnom štabu u Zbjegu kraj Slunja, zbog ishrane i osiguranja Glavni štab od
nas zavisio, Bakarić mi je šeretski odgovorio: Da ti ne poznajem ćaću i tebe,
ozbiljno bih ti zamjerio „da vi profesori ništa drugo ne radite  nego samo trijebite uši!“. „Da ih
nismo trijebili kad je bilo ušiju, i vas bi tifus sahranio“, istim
šeretizmom sam odgovorio. Kad sam predao to svjedočanstvo Ulbrihta Rudiju
Supeku, ispripovijedao priču, kratko reče: „S Rigidnim se može samo
pisanom kulturom uspješno razgovarati“.

            Dok 
je Rudi bio direktor  Društvenog
instituta u Beogradu, zatekli smo se  na
jednoj izložbi slikara  Konjovića. Tu su
bili: Branko  Horvat, Radomir  Konstantinović, Vojin Milić i ja. Poslije izložbe
pridružio nam se i Konjović pa smo zatim otišli na Rudijevo predavanje na
Kolarčevu univerzitetu. Obradovan susretom nakon predavanja, pozove nas na
večeru u kavanu  London i ispriča nam na
koje sve probleme nailazi. Na to Konstatinović reče da je proradio  palanački mentalitet i u metropoli. Istom
logikom nadoveže se  Branko  Horvat, da je zavist opačina našeg
mentaliteta. Sociologija nije u to vrijeme dobro kotirala kao znanost nego kao
buržoaska doktrina koju treba preko palube 
baciti. Zatim  se razgovoru
pridružio i Vojin Milić s prijedlogom da njih dvojica (Rudi i Vojin) započnu
izradu metodologije socioloških istraživanja. Rudi Supek se ubrzo vratio u
Zagreb i tada dolazi do preokreta u sociologiji na cijelom nekad zajedničkom
prostoru. Posebno nakon tzv. Bledskog savjetovanja sociologa. U čemu je
Rudijeva erudicija bila presudna. Sociološko društvo pokazalo je da je ova naučna
disciplina itekako potrebna dinamici naših strukturalnih promjena. Rudi Supek je
znao da se nauka širi i propagira preko časopisa. Pored profesure pokrenuo je
časopis „Sociologija“. Nakon toga nas nekoliko pokrenuli smo sa Stipom Šuvarom
kao urednikom časopis „Sociologija sela“. Oba su časopisa nosila Rudijev pečat
po njegovoj istraživačkoj metodologiji. Rudi Supek je nešto kasnije  s filozofima pokrenuo poznati  časopis „Praksis“ kojim je filozofiranje
premješteno na naše prostore, naročito osnivanjem nešto kasnije filozofijske
Korčulanske škole. Kako vidite Rudi Supek je zadužio našu kulturu na više
područja. Nažalost, bio je stigmatiziran do negacije za života, a nakon smrti
potpuno zaboravljen! Avaj! Kako se u našoj sredini, vazda na početku, stara dobročinstva
olako bez stida i kajanja zaboravljaju? 

Kad je Rudi Supek pisao o mašti, o ekološkim problemima, o
profesiji sociologa, ja sam tada već radio u Agrarnom institutu u  Zagrebu i bio član Ad hoc radne grupe pri FAO
u Rimu za ruralna istraživanja. Svaki put kada sam išao na zasjedanje  donosio sam mu pun kofer knjiga,
dijaskopiranih tekstova o deforestaciji, desertifikaciji, materijale sa svjetskih
simpozija, konferencija, materijale OECDE-a itd. On je dobro poznavao evropske
intelektualce i institucije. Pratio je sve domene društvenih znanosti u
području istraživalačkih projekata. Nastojao je da bude o svemu obaviješten. Uostalom,
učestvovao je u mnogim istraživanjima u svijetu i istraživači su ga poznavali. Bio
je značajan kao prozor u svijet što se kod nas događa. Rudi Supek i Eugen Pusić
sa Brankom Horvatom bili su najpoznatiji učeni pojedinci društvenih znanosti sa
naših prostora.

Kad se pojavila knjiga K. Steinera „7000 dana u Sibiru“ , Rudi
Supek je predložio Gramšijevu institutu da se ovo svjedočanstvo prevede na
talijanski  jezik. Međutim, autor nije
pristao.

Rudijevo istraživanje i pisanje o sociologijskim tematima
od fundamentalnog je značenja za našu sociologiju općenito, a posebno za njene
primijenjene discipline.

Kada je Rudi Supek napao čuvenom antologijskom filipikom
moga školskog druga Danila Pejovića, rekao sam: “Zašto ad hominem?“ Na to je on
lapidarno odgovorio: “Za izdaju intelekta i kontrarevolucionarnih rezona, nema
pardona. Ako nisi primijetio, ni vlastitom bratu ne praštam“. Pokazalo se da je
bio u pravu. Slično je bilo kad se dio redakcije iz Praksisa iz Beograda povukao iz redakcije i što je skoro dovelo u
pitanje ovaj  izuzetni intelektualni
pothvat. Tu je Rudi Supek sa Milanom Kangrgom odigrao presudnu ulogu da časopis
nastavi izlaziti.

Rudi Supek je imao svoju konstantu i sa istomišljenicima
naučnom argumentacijom nametao je drugima. To se posebno ogleda u pet poznatih
svezaka „Čovjek i sistem“.

Njegova predavanja u Klubu nastavnika ostat će nezaboravna
kao potreba stalnog učenja. A  predavanja
na narodnim sveučilištima širom zemlje 
ostat će antologijska logika prosvjećivanja naroda, pedagoga i andragoga
kako to i zašto to treba  činiti.  Sve što je Rudi radio, radio je s voljom, znalački
i neumoljivom upornosti. Smatrao se osobno sretnim što zna i može davati ono
što je ovoj sredini tako potrebno, a danas nedostaje.

Upoznao me s mnogim evropskim intelektualcima različitih
profila. Osigurao mi neke vodeće intelektualce iz demografije i gerontologije
da održe ogledna predavanja o svjetskoj znanosti iz tih domena na katedrama
gdje sam predavao. Uoči početka posljednjeg rata kada je Rudi Supek dobio
najveće francusko odlikovanje „praksisovci“ su upriličili gozbu.
Pozvali su i mene, kao studijskog kolegu. Ja sam u isto vrijeme dobio povelju
zahvalnosti za suspenziju najvećeg projekta alžirske vlade – preseljenje nomada
na kolonatske prostore prognanih Francuza, gdje sam bio koordinator jednog
multidisciplinarnog tima. Nakon poodmakle gozbe digne se prof. Kangrga spreman
na vječne cinične šale: „Kaj nam 
moreju  ̶  misleći na političare – mi imamo svog
odlikovanog komandanta izvan NATO-a, aludirajući na stav De Golov, a imamo i
novog  člana nesvrstanih, aludirajući na
to što je u Alžiru bilo koordinaciono središte nesvrstanih i  moju dobivenu povelju.“ Na to se digne
najveći filozof ovih prostora Gajo Petrović, također zaboravljen, pa  smireno reče: „Dobro je imati  takovu samosvijest da smo nešto pa makar i
u  supijanom stanju“. Bili su to ljudi
goleme energije, znanja i hrabrosti po kojima nas je učeni svijet poznavao i
cijenio. Rudi, kao povod na Kangrgin cinizam 
što smo u datom trenutku zaključi: “Mi za sada, dragi moji kolege pišemo
i stvaramo za neka druga bolja vremena i zbog toga nema  odustajanja“. Doista je bio duboko u pravu.
Vazda je funkcionalno mislio i stvarao.

Devedesetih, kad sam mu donio 300 fotografija srušenih
spomenika vodećih umjetnika koji su svojim djelima komemorirali žrtvama fašizma
odjurio je u Pariz kao katapultiran da pokaže međunarodnoj konfederaciji
antifašista kako je ovdje započela kontra revolucija, napadom na antifašizam
kao civilizacijsku tekovinu. Bio je  u
pravu, jer smo građanskim ratom doživjeli povijesni poraz, a ne tražimo
povijesni odgovor. Kao povjesničar opsluživao sam četrdeset umjetnika koji su
obilježili epohu a svi su im spomenici za života uništeni, nekažnjeno. Zatim,
programirano po naputcima, knjigocidom uništeno je oko četiri milijuna svezaka
knjiga, također nekažnjeno. Od toga oko četrdeset tisuća kompleta enciklopedije
Leksikografskog zavoda Hrvatske. Pitam se je li za sada uopće moguća
leksikografija, poslije uništavanja leksikografije Miroslava Krleže nekažnjeno.
KADA NI JEDAN LEKSIČAR NIJE OSUDIO UNIŠTAVANJE KNJIŽNOG FONDA I LEKSIKE? A
građanski rat sa nedovršenim izmirenjem slavi da je „čist kao suza“. Rudiju Supeku
dugujem vječnu zahvalnost za životno druženje i za znanstvenoistraživalačku, za
osobnu brigu za moje zdravlje. Ali i za to što je znalački ukazivao na nužnost
sociologijskih istraživanja, što ih je društveni trenutak nametao. U
predvečerje rata pa i u samom njegovom trajanju mnogo puta se pitao: „Što se to
događa s našim sociolozima, pa mi nemamo ni mirovnih pokreta? Valjda
nacionalizam nije i sociolozima sudbina?“ Nažalost ni danas nemamo
sociologijskih istraživanja prirode rata, osim flagrantnih falsifikata. Siguran
sam da je Rudi Supek živ to ne bi dozvolio! Kad je vidio koliko sam se angažirao
i u koje sam nevolje upadao kao humanitarac, a već je imao slomljenu nogu,
osigurao mi je da se zaposlim u Balkanološkom institutu u Parizu. Odbio sam
rezolutno: “Moram da svjedočim o povijesnom zločinu!“ Na što je on samo dodao: “Ubiće
te ovi fašisti kao pseto.“ I  skoro bi
tako. Upoznao sam sve balkanske i susjedne zatvore. Znajte u svim ima ušiju, buha
i stjenica, ali i torture koliko je naši plemenski mentaliteti mogu
izmaštati. 

            Za mnoge knjige ne bih ni znao da se
nisam s Rudijem družio, jer su mi bile izvan struke.  Međutim, njegova djela su pisana sociofilozofski
takovim stilom da će više poslužiti narednim generacijama intelektualnih
pregalaca, više nego što su služila u njegovo doba. Jer, jedan je dio otplovio
u nacionalšovinizam, a drugi je blokiran i onemogućen da nastavi trendove
njegovog sociologijskog istraživanja 
društvenih  fenomena. Uostalom, kao  osnivač i utemeljitelj sociologije, zaboravljen
je nakon dvadeset godina od smrti, kao da nije ovdje ni živio, iako je i tako
svestrano znanstveno djelovao. Koja sramota! Ali su zato isplovili skorojevići „šverceri
vlastitog života“, kako ih „njegov intimus“ Milan Kangrga
običava nazivati. Na valovima rata isplivali su, nominalni intelektualci i
kvazipolitičari, kojima nije stalo do općeg dobra. Izdali su sebe, znanost, interes
i korist vlastitog naroda, podržali nacionalnu, a ne građansku državu koja
razara vlastito  društvo po svim
šavovima, bez stida i kajanja. Slavi “kulturu smrti“. Avaj! Sve je konzumirala
nevjerodostojna politika. Važnije im je postalo imati titulu, vlast, moć i bogatstvo
nego biti čovjek podređen interesima općeg dobra. Nemamo ni suverenu monetarnu
vlast, ne možemo da se prehranjujemo iz vlastitih izvora. Jednu trećinu zemlje
pretvorili smo u „mjesečevu površinu“ građanskim ratom, a gugučemo da smo odavno
Evropa.  Borimo se protiv ćirilice, a
pola nam je povijesti napisano ćirilicom i bosančicom. Samoskrivljena nezrelost
elita vlasti u korist nesreće vlastitog naroda bacila je u socijalnu komu jednu
trećinu stanovništva. Po takozvanoj degresivnoj skali mortaliteta
najproduktivnije generacije koje su prevele seljačko u industrijsko društvo
umiru tri i pol godine ranije zbog otetog minulog rada i tekućih primanja. Avaj!
Nitko sociologijski ne istražuje što to po sudbinu sadašnjih i budućih
generacija znači. Da dalje ne lamentiram nad „izdajom klerika“.

Iako je prof. dr Rudi Supek 
zaboravljen, za njega se može reći „imao se rašta roditi!“, jer je kao
svjedok vremena ostavio ono što o njemu 
trajno svjedoči. Njegova djela govore i za naredne generacije. Nadam se
da će se netko potruditi da napiše za ovu prigodu bar selektivnu  Rudijevu bibliografiju, da se izvorno vidi
koji je akribijalni stvaralac bio Rudi Supek. Unaprijed mu zahvaljujem! Kao
učitelju i brižno odanom  prijatelju  dugujem 
mu, više puta ponovljenu vječnu zahvalnost!