Sada se svim ovim gubicima
nametnuo novi gubitak, ratom 1991. − 1995. godine: stradalo je više od 600
ljudi, od čega 200 civila u prostorima koji se nikad, poslije Drugog svjetskog
rata, nisu mogli demografski oporaviti. Ne samo zbog direktnih i indirektnih
gubitaka ratnih stradanja, pandemije tifusa, kolonizacije, urbanih zahvata,
otvaranja poligona, brojnih procesa deagrarizacije i bijega mlađih naraštaja iz
sela i poljoprivrede. Poznajem sela čiji je popisni krug iznosio 600 stanovnika,
od kojih je 280 steklo fakultetsko obrazovanje, a danas, niti jedan od njih, ne
samo da ne živi u selu i rodnoj općini, nego ne živi na Kordunu. A samo rijetki
u RH. To je sa demografskog stajališta neobnovljiv gubitak. Govorim isključivo
samo sa demografskog stajališta. Hrvatskoj krnjoj demografskoj strukturi, sa
stanovišta ideologije i demografije, to nije ništa. To je dio „pobjede“, a
zapravo poraz u promociji „kulture smrti“.
Naznačio sam da nisam našao
naselja u srpskim prostorima iz kojeg netko nije poginuo, ili nestao. Evo, za
sada, najprovjerenijeg spiska onih za koje je utvrđeno da ih više nema. Taj spisak Veritasa je metodološki, faktografski i prostorno cjelovit prikaz srpskih žrtava. Zbog toga smo se odlučili da ga objavimo u cjelosti.