4. Agrarni ekonomist i ruralni sociolog Petar Marković
(1923−2010)

4.1. O liku i
djelu Petra Markovića

Iako je smrt zakon života, ona uvijek iznenadi. Kad mi je
profesor Ševarlić javio o Perinoj smrti, odgovorio sam: „Odmah
dolazim!“

Pa ipak, najteže je njegovoj porodici, posebno kćerci
Mileni i sinu Milanu, kao i supruzi Vidi, jer je on njihov neprežaljeni otac
porodice, dio njih i njihovog svakodnevnog života. Moje im duboko saučešće. Mi,
njegovi učenici, prijatelji i suradnici, dijelili smo zajedničke spoznaje, i
istraživali raznolike fenomene s njim. Većini od nas on je učitelj, prijatelj i
stručni vodič kroz „prašumu“ različitih događanja. Nama će Pero
vječno nedostajati.

Kad
je Peri umro sin u najboljim godinama života, bojao sam se, znajući kako je
osjetljiv, kako će to preživjeti. Taj porodični tragizam Grci su ovjekovječili
svojim tragedijama. Kako je Pero uspio, to je samo on znao. Pero je volio
ljude, posebno svoje učenike. Bio im je posvećen cijelim bićem. I ne samo
njima, već i njihovim tematima kojima su se bavili. Nerijetko, upoznavao je
njihove roditelje, prijatelje, a mnogima i zavičaje. Svojom ljubavlju prema
čovjeku zaslužio je svako poštovanje. Bio je svestran i znatiželjan. Bio je
pasionirani amater fotograf, i ništa nije propuštao. Kao i u nauci. Slikao je
razne prigode pojedinaca, javne skupove, konferencije, razgovore sa ljudima u
polju, na poslu. Stvarao je i slikovne zapise. Dakle, rođen za dokumentarista
vremena. Šalio sam se na njegov račun, da bi bilo najbolje da je filmadžija i
da zapisuje slikom događaje o ljudima i vremenu. On je moj mentor, moj učitelj
i doživotni najveći prijatelj. Upoznao sam ga kao statističara u Zavodu za
statistiku Jugoslavije, i od tada smo postali nerazdvojni. Mene je njegova
ostarjela majka zvala: „Naš Toza iz Zagreba“.  Njegova sestra liječnica pružila mi je mnoge
usluge jer sam 10 godina poslije rata vidao otvorene rane iz II. svjetskog
rata. Dakle, bili smo porodično povezani. Perin optimizam me uvijek ohrabrivao.
Radovali smo se obostranim uspjesima, ali i uspjesima naših učenika i drugova.
Mi smo različiti po obrazovanju. On je agrarni ekonomist, svestran, a ja sam
filozof i historičar po obrazovanju, a ruralni sociolog po praksi. Međutim,
funkcionirali smo kao tim, jer smo se nadopunjavali svugdje i na svakom mjestu.
Kad sam došao kao član komisije za ratne zločine, u Beograd, Pero me obučio
kako se statistika može ilustrirati grafikonima, insertima, stupcima, krugovima
i drugim oblicima da bude preglednija i uvjerljivija. Osim toga, pokazao mi je
Beograd u svim njegovim dimenzijama.

Kad sam Peru upoznao sa svojim ocem, nakon njihovog dužeg
međusobnog druženja, otac mi je savjetovao: „Drži se ovog čovjeka jer ti
može iskustvom, i kao čovjek i kao stručnjak, pomoći“. Otac ga je zavolio
i pošto je on bio pjesnik, posvetio mu je jednu pjesmu. Pero i ja radili smo
kao naši predstavnici u organizaciji FAO, i tu smo funkcionirali korespondentno,
kao jedan. Nije bilo lako predstavljati „naše boje“. Samo
zahvaljujući Perinoj svestranosti, strpljivosti, mudrosti i umnosti, nismo
nikad omanuli.

Jednom se ostrvi na nas Balkance neki Španac: „Samo
ratujete“. Na to sam ja: „Što hoćete? Nauka nije ni nacionalna ni
regionalna, nego najznačajnije ljudsko opće dobro.“ Pero na to doda:
„Da je Balkan tlo tri raspadnute carevine, i od tuda dolazi ratna
seizmika“. U tom nas podrži nobelovac Galbrajt. U pauzi dođe i pokloni nam
svoju knjižicu: „Osvit civilizacije“. Sljedeći dan, nakon što sam je
pročitao i dogovorio se sa Perom da je predložim kao sastavnički dio naše
uđžbeničke literature, u pauzi pristupim Galbrajtu s molbom da odobri da se ova
knjiga prevede kao pomoćna udžbenička literatura. Naglasim da mi nemamo
konvencije za obeštećenje. On odgovori: „Ne mari, meni je čast!“

U provođenju ideje pomogao nam je kasnije akademik M.
Macura. Na drugoj sesiji referirao je Pero o našim agrarnim procesima i
uspjesima. Uspjesi su doista bili golemi i bez presedana. Na to će jedan
Turčin, da nam ne treba vjerovati, „jer smo marksisti, komunisti“.
Što je isto što i falsifikatori i lažovi. Na to ću ja resko: „Nije časno
napadati filozofa čija djela ne poznajete“. Marks je najveći filozof
ekonomije. Šekspir dramaturgije i tragičnosti. Marx je ušao u povijest kao
otkrivač zakonitosti kapitalizma, i uočio da ovaj svijet treba mijenjati,
naglašavajući da sve što ima početak, ima i kraj. Citirao sam da je koristio
preko 17.000 izvora. „Laiku nije dozvoljeno da kritikuje, a najmanje
negira filozofe“.“Ovaj svijet treba mijenjati“. Gotovo svi se
slože, jer su poroci II. svjetskog rata visili snažno nad cijelom
civilizacijom.

Poslije toga nas prime u našoj ambasadi zadovoljni. Pero će
na to: „Nemoj ovaj uspjeh zloupotrijebiti, Brljavko!“ Našalim se:
„Do sljedeće prilike.“

Zajedno smo Pero i ja proveli jedno anketno istraživanje etnički
očišćenih Turaka, Talijana i Folksdojčera. Njihovo stanje je bilo ne samo
morbidno, nego i otvoreni politički problem. Uz Perinu statističku asistenciju,
napisali smo zajedno velik izvještaj za FAO, a ja sam kasnije objavio jedan
kraći kritički prikaz o tome da smo odstupili od paradigme: „Samo se
dokazani neprijatelji progone“. Naravno, došlo je do nevolje. Na to će
Pero: „Ne možeš protiv države, a naročito kad ne pokazuješ smisao razumijevanja
naše i međunarodne politike u ovom problemu“. Donekle me razoružao, ali
sam ostao pri dojmovima da se zataškava sudbina ljudi.

S Perom sam upoznao mnoge stvari, ljude i institucije,
posebno u Srbiji. Npr., u Srbiji sam upoznao golem broj naselja i običaja,
pojava i ličnosti. Upoznao sam gotovo sve seljake pjesnike, i slao njihove
stihove za „Raskovnik“, pjesniku Eriću. Upoznao sam brojne travare,
vidare, gatare, proroke i proročice, upoznao sam stotine seoskih
„pametara“ koji znaju sve o svom selu. Ali sam i upoznao brojne
učitelje, institucije u lokalitetima, zavode, voćare, lugare, inovatore i
brojne druge. Upoznao me sa timom selekcionara „Zemun polja“, brojnim
timovima, poljoslužbi društvenog sektora. Napose, „PKB“, „Mitrosa“,
i drugim. Osim toga, upoznao me sa brojnim učenjacima iz etnografije,
etnologije i antropologije. Posebno mu zahvaljujem poznanstvo sa profesorom Mirkom
Barjaktarevićem, s kojim sam kasnije istraživao najveću porodičnu zadrugu pored
Đakovice, Đulahaj, koja je imala, kao porodična zadruga, 120 članova. Uz Perinu
asistenciju prisustvovao sam mnogim obredima u srpskim naseljima u Srbiji,
vjenčanjima, krstitkama, ispraćajima vojnika, pogrebima, parastosima, daćama,
velikim sajmovima tzv. „panađurima“ i brojnim drugim javnim
svetkovinama. Od toga ističem često učešće na krsnim slavama, najvećim
obiteljskim događajima.

O svakom svecu krsne slave Pero je znao brojne legende,
mitove i obredne procese. U tome ga je nadvisivao jedino akademik Radomir Lukić
i prof. dr Cvetko Kostić. Dakle, od Pere sam, njegovim posredovanjem, mnogo
naučio o Srbiji i srpskim običajima. Jer, Pero je bio rijedak primjer koji je
poznavao veoma dobro lokalnu povijest zajednica. Dakle, ne samo poljoprivredu,
nego historiju razvoja naselja, i poznavao je institucionalni život tako što je
poznavao lokalnu elitu. Među njima je bilo mnogo njegovih učenika koji su u
seminarskim radnjama pisali o životu svoga sela.

Kad sam suspendiran u 42. godini života, bez penzije, Pero
dođe i donese svoj dohodak sa ozbiljnim pitanjem: „Što ćeš raditi i od
čega ćeš živjeti?“ Na to se našalim: „Pjevat ću revolucionarne pjesme
po krčmama, i ako ne bude dovoljno dohotka, kandidirat ću se za taksista i
iskoristiti mucanje evropskih jezika, pa ću biti najobrazovaniji taksist.“
Skoro sam bio i spao na to, jer 3 godine sam čekao konačnu odluku za rješenje
penzije.

Kad je Pero prebolio moždani udar, pisao mi je: „Mozak
radi normalno. Motorika slabo. Vidiš po rukopisu.“ Odgovorio sam mu:
„Tješi se Beethovenom. Poslije totalne gluhoće stvorio je velika muzička
djela.“ Kad je došao na promociju moje knjige „Etničko čišćenje –
ozakonjeni zločin stoljeća“, upoznao sam ga sa promotorima, uglavnom
filozofima, sa tvrdnjom: „Sve što sam dobro učinio, zahvaljujem ovom mom
mentoru!“ Kad je pročitao moju knjigu, pisao mi je među ostalim:
„Sveto, isplatila se žrtva. Sakupio si svjedočanstvo o prirodi rata kao
„Pčelica Maja“ za sadašnje i buduće generacije. Čestitam!“ To me
je ponovno ohrabrilo.

Moje šetnje po Srbiji i kroz Srbiju, naš zajednički
prijatelj, pokojni prof. dr Stipe Šuvar, cinično je ocijenio: „Stari vitezovi
krstare Srbijom kao Stanlio i Olio, odnosno Pero vodi „Tozu“ kao
medvjeda po srbijanskim „panađurima““. Poznati kozer Žika
Živulović zvani „Serafim“, nazvao je Peru i mene „posljednjim
muzealnim seljacima bivše Jugoslavije“.

Kad
se Peri rodila kćerka, javio mi je: „Imam i ja svoju sreću Milenu“.
Dakle, sve ovo pričam da vam ukažem da smo bili pravi prijatelji, u daćama i
nedaćama. Dakle drugari kao pobratimi. To mi je sve život označilo.

Kao penzioner 30 godina sam pisao „Socijalnu historiju
našeg seljaštva“, iskoristivši dotadašnje znanje i tragajući za raznolikim
izvorima. Godinu dana sam potrošio samo da naše zemljišne mjere (ral, jutro,
dan oranja, itd.) pretvorim u metričke vrijednosti tj. hektare. Jer svugdje je
ta mjerna jedinica dan oranja, jutro, kosa, dunum različita. Tako je primjer i
za druge jedinice „mjerica“, „kupljenik“,
„satilik“, „vrč“, „oka“, itd. Dakle trebalo mi je
godinu dana da te raznolikosti svedem na metričke vrijednosti. Iskoristio sam
preko 10.000 izvora. Samo je Pero znao da radim na tome i pomogao mi kod
brojnih izvora. Tako kad su mi Tuđmanovi „talibani“odnijeli gotovi
rukopis, našalio sam se: „Pero, mora da si Tuđmanu šapnuo što sam
pisao“. To mi je inače jedan od najvećih gubitaka u prošlom ratu. Ne tvrdim
da je bilo genijalno, ali o tome, o „Socijalnoj historiji našeg
seljaštva“ nije pisao nitko. Pa mi nemamo ni jedne napisane historije
poljoprivrede. Pero mi je s pravom prigovorio zašto nisam jednu kopiju njemu
ostavljao. Uostalom, u predvečerje rata, a posebno na samom početku, Pero mi je
ponudio svoj dom u Beogradu, iako je znao da imam brata u Beogradu. Ostajem mu
zahvalan za sve što mi je pokazao, pomogao, savjetovao. Jer bez njega mnoge
stvari niti bih znao, niti bih spoznao njihovu suštinu i kasnije iskoristio u analizi
drugih, sličnih primjera.

Dok je rat trajao, dolazio sam preko Austrije, Mađarske i
obavještavao zainteresirane što se događa u ratnim procesima. Njihova strava
Peru je sablažnjivala i uvijek mi je skretao pažnju da ne omanem i uzalud život
izgubim, da ne budem prijek i ne ishitrim. Ja sam se rukovodio činjenicom da
moram svjedočiti sa svim povijesnim metodološkim i sociološkim pristupima, jer
je riječ o građanskom ratu sa kobnim posljedicama. Svjedočiti znači, među
ostalim, i rizikovati, a Pero je uvijek govorio „svjesno i kontrolirano
rizikovati, jer su naše ćudi u uzavrelom stanju, nepredvidive“. Neke scene
koje sam mu prepričao smatrao je nevjerojatnima i on mi je sugerirao da je to
dio našeg mentaliteta zasnivanog na azijatskoj torturi.

Kad sam bio zatvoren u Surdulici kao učesnik „Vlasotinačkih
susreta“, dođe Pero Marković i dr Đuro Stevanović sa autobusom učesnika da
me „otkupe“. Pero će već na početku: „Brljavko, očito da ti ovaj
rat nećeš preživjeti“. Našalim se: „Ne znam tko će, s obzirom na njegovu
svekoliku brutalnost“. Kad sam mu iznio kako sam gledao iz helikoptera
kako gori 100 sela, onda je uzviknuo: „E ta sela treba monografijski
opisati!“ Bio je osjetljiv na ljudske probleme, čovjek mu je bio iznad
svega!

Pero je bio velik učenjak, veliki pedagog, neumoran
stvaralac, gotovo radoholičar. Bio je institucija koja je obilježila naš agrar
i prelazak seljačkog u industrijsko društvo. Dao je najveći prilog
obilježavanja najproduktivnije generacije na našim prostorima. Imao je energije
više radnih života. O tome najbolje svjedoči njegova bibliografija. Smatram da
je osobno bio sretan, jer je za života gledao uspjehe, ne samo svoje, nego i
svojih učenika, drugova i prijatelja. Od 106 časopisa koji su tretirali agrar,
u većini je bio član redakcije, a u svim je pisao. Zajednički smo osnovali, sa
Stipom Šuvarom, časopis „Sociologija sela“, koji je u našu ruralnu
sociologiju uveo moderne načine istraživanja i upoznao učenjake svijeta sa
našim procesima u agraru, tj. prelaska iz seljačkog u industrijsko društvo.

Pero je bio svjestan da se nauka širi, primjenjuje i
propagira preko publicistike časopisa. Zbog toga nije čudno da je pored svoga
tekućeg rada, pedagoga, istraživača, pisca i interpretatora naučnih fakata,
više od 10 godina uređivao časopis „Ekonomika poljoprivrede“, iz
kojeg su izašli najznačajniji kadrovi našeg agrara. Njegovo mentorstvo,
promocije učenika, magistara, doktora, njegovo pokretanje časopisa, njegove recenzije,
predgovori, rasprave na stručnim simpozijima, primjer su učenjaka koji je
svugdje bio jedinstven, jer je vladao faktografijom statističkih izvora, tako
uvjerljivo da sam se šalio da mi na skupovima djeluje kao „statistički
godišnjak“. On mi je uzvraćao: „Matematika je mjerna jedinica svemu
što hoćemo izvorno dokazati“, i u tome je bio u pravu. Neki misle da smo u
interpretaciji apologete i slično. Međutim, pouzdano znam da smo svjedočili
izvorno za ono i za buduća vremena o nama i dobu. Tu Pero nije imao premca.

Zbog toga njegovim poštovaocima, posebno učenicima,
predlažem da nađu onoga koji će temeljitom analizom izraditi njegovu
monografiju, sveukupnu stvaralačku djelatnost popraćenu sa kompletnom
bibliografijom. Jer, Pero nije ono što mi o njemu mislimo i znamo, nego samo
ono što o njemu njegova golema djela govore. Jedna kompletna bibliografija bila
bi siguran vodič o tome čime smo se bavili, što smo radili i do kojeg smo
stupnja analitički dosegli, a Pero je najbolje koristio naša zajednička
saznanja. Prema tome, bibliografija o njemu je „priča o nama“.

Tako bi njegova integralna stvaralačka energija bila slika
o čovjeku i dobu najproduktivnijih generacija. Na kraju s dubokim bolom,
najvećeg gubitka zauvijek, izražavam porodici najdublje saučešće i svima vama
koji dođoste da odamo počast velikom istraživaču, učitelju, prijatelju, drugu.
Meni će Pero doživotno nedostajati! Adieu moj učitelju, doživotni prijatelju.
Do skorog viđenja na onom svijetu.