4. Tuđmanov Srbin, zloduh broj 2

Dabogda
te predstavljao prof. dr Milorad Pupovac

Iako sam pojeo, kako se kaže, s ovim gospodinom „oku soli“
stvarajući srpske institucije, ne znam kako da se prema njemu postavim. Da l’
da ga sažaljevam, prezirem ili osuđujem. Čovjek nije ono što o sebi primišlja,
nego ono što o njemu (ne)djela pokazuju. Zato mi se čini da je najbolje da
faktima o njemu progovorim. Kao oktroirani kvotni predstavnik Srba, nikad,
ponavljam, nikada, nije preuzeo niti jednu odgovornu funkciju. Uvijek je
rukovodio iz sjene, intrigama i zavjerama. Pristao je na usmenu kulturu, a
profesor je. Uvijek nešto izjavljuje, demantira i osuđuje. Klasični zavjerenik
vječno hvali državu, a razara društvo. Volio bih vidjeti da mi netko ukaže na
neku činjenicu koju je sugerirao u korist onih koje je predstavljao. On ne
traži na povijesni zločin povijesne odgovore, nego kao kvazi realpolitičar,
praktično je nagonski političar, bez obzira na sadržaj i posljedice politike
koju on zastupa, ali u pravilu, stavio je ipak politiku ispred ljudi. Da
ilustriram: Ima nekih radnji koje ništa ne koštaju, nikome ne koriste, ali
drugima zadiru u identitet. Npr. nije pokrenuo povratak toponima ni jednom
prenominiranom srpskom toponimu u Hrvatskoj. Oni za naselja, Srbima i njihovim
stvarima, vrijednostima, na dotičnom toponimu dokidaju identitetsku osnovu ako
se ne vrate.

Nikada nije učinio niti jednu funkcionalnu gestu oko
povratka prognanih Srba, a povratak je praktično prestao već 2006. g.

Ništa ga nije koštalo da on i njegova nadijeljena džepna
stranka pokrenu pitanje da se zavjetni dom klasičnom genocidu u Glini ne zove
„Hrvatski dom“, jer klanje ljudi u crkvama nije hrvatska kućna radinost. To
nikom ne koristi, ali sramotno je da može egzistirati u civiliziranom prostoru
takav naziv cinične osvete.

Kad je o Srbima riječ, ni zvanični popis za njega nije
dokaz koliko je Srba u Hrvatskoj, pa pripisuje stotinjak tisuća više.
Pretpostavljam da ilegalno žive, ti kojih ovdje nema u njegovom razorenom
zavičaju, pa samo on za njih zna.

On je uzurpativni koordinator svih srpskih institucija. Ali
kad treba, ne slaže se sa svojim pisanim spoznajama da postoji srpska Zajednica
Srba. Iako zna, i mora da zna jer je učestvovao u primjeni etničkog principa,
da postoje udruge svake etničke zajednice, bar nominalno. Međutim, ne preza da
na izborima za lokalne predstavnike 2011. g. onemogući nasiljem, blokadom
kancelarije, arhivske građe, sredstava rada, kancelariju Zajednice Srba u RH da
iziđe na izbore. A kad god se sastane bilo s kim, izigravajući državnika, Pribićevića,
ili ne znam koga, predstavlja se kao svesrbin, predstavnik srpske zajednice.

Nekritički je pristao na reduciranu obnovu samo 35 metara
kvadratnih po povratničkoj porodici, ali bez opreme, sredstava rada,
infrastrukture i institucionalne osnove koja je povijesno u svim sredinama
nastajala kao opće dobro samodoprinosima. Time je pogodio i nasljednike pravno,
ekonomski i socijalno. Nikad se ne zalaže praktično za doslovnu primjenu
Ustavnog zakona o nacionalnim manjinama (proporcionalna zastupljenost,
dvojezičnost, nadoknada žrtvama i dr. što zakon predviđa i td.). Nikad se nije
založio za povratak crkvene imovine Srpskoj pravoslavnoj crkvi, ali ni SPD
„Privredniku“, a da ne govorimo o povratku imovine pojedincima.

Stanarsko pravo nikad nije tretirao kao imovinu, stečenu iz
solidarnosti socijalne politike, koju su svi konzumirali, osim prognanih Srba.
On je Srbe pretvorio u socijalne slučajeve, pa je pristao na sintagmu
„zbrinjavanje“. Kako je to smio i mogao učiniti kada zna da su obrazovani Srbi
djeca palih boraca i žrtava fašističkog terora. Oni su postali građani i
značajni nosioci industrijalizacije i urbanizacije društva. Međutim, on se očito
bori za državu, a ne za građane i društvo, i želi da ostvari Tuđmanovu
programiranu ideju, 3% Srba u Hrvatskoj.

Ovom prilikom želim naznačiti nekoliko individualnih
ilustracija koje ga povezuju sa etničkim čišćenjem i spregom s vlasti. Kad smo
išli na pregovore o „Z4“, na razgovor sa Miloševićem, iznenadio me kad je
inzistirao da ne prenoćimo u Beču, nego u Grazu. Digavši se rano, primijetim
pod prozorom MUP-ova kola, probudim ga, i kažem: „Milorade, imamo rep“, a on će
na to: „Ja sam ih naručio!“. Preneražen, do Zagreba nismo riječi progovorili i
počeo mi se film odmotavati. Kad sam se vratio iz Austrije, u zajedničkom stolu
nađem pismo M.K. kojim se obavještajac starog režima stavlja na raspolaganje
Tuđmanu. Pitam Milorada odkud mu to pismo, a on mi reče: „Dao mi Tuđman“. Na to
ću ja: „Je l’ na intimnoj kart partiji ili homoseksualnoj seansi?“. Nasmije se,
i idemo dalje. Na skupu, neposredno poslije rata  ̶  „Srbi
u Hrvatskoj, jučer, danas, sutra“, Milorad napadne izvjesnog pravnika iz Gline,
Jovića, za upotrebu pojma „genocidne radnje“. To je bilo incidentno i moderator
me upita: „Zar ovaj čovjek želi da ovog učesnika skupa uhapsimo i predamo
organima vlasti?“ I bez toga bi bilo tako da ovog nije zaštitila Američka
ambasada. Htio sam na svaki način da stvorimo multi-etnički odbor, i zamolim
akademike I. Perišina, A. Dragičevića, A. Runjića i druge da mi pomognu.
Sazovemo skup u Slovenskom domu i usred rasprave, bezrazložno digne se Pupovac
sa optužujućim pledoajeom da on neće dozvoliti da se stigmatizira hrvatska
vlast za represiju prema Srbima. Na to reagira prof. dr Branko Horvat s
pitanjem: „Tko je taj idiot?“. Hladno odgovorim: „Tuđmanov Srbin“. Htio je
javno da ga napadne, osujetim ga, jer mi je stalo do multietničkog odbora
„Građanski odbor povratak kući“, i samo kratko kažem: „Branko, ne prevrći
palentu“.

Slično mi se dogodilo kad sam inzistirao da se Srbi
registriraju „sui generis“. Dogovorimo to u 15 točaka, i samo je trebala gđa
Hodak da to nostrificira. Kad ono, Milorad ih registrira kao nove nadolazeće
Kineze, ili društvo ptica pjevica. Kasnije sam doznao od Šarinića iz fonograma
i transkripta gdje on kaže da on o svemu odlučuje, jer su sastavni dijelovi  SNV-a njegovi partneri. Sve me to uvjerilo da
opstruira pokušaj povijesnog zločina apsolvirati traženjem legalno povijesnog
odgovora. Njemu je doista bilo stalo do države na hrvatski državotvorni način,
a ne do društva, jer, Srbi su značajan povijesni dio hrvatskog društva.  Time je Srbe ostavio bez urbane elite. Koja
drskost! Kod nas se u kolokvijalnom žargonu samo stoka „zbrinjava“. Nikada ga
nije zanimala sudbina obeštećenja preko 50.000 umirovljenika koji danas
vegetiraju u Srbiji, kojima je oteto, zadržano i na drugi način ugroženo
mirovinsko alimentiranje. Njega Srbi, prognani, zanimaju samo kad su izbori.
Tada torbari, i u kešu plaća da bi namreo koji glas HDZ-u. To čini kao ovisni
klijent. Veći HDZ-ovac od Tuđmana.

Primjer apsurda, pristao je da se zaposleni Srbi u tvornici
„Borovo“ izuzmu iz radničkog osiguranja, što je vidljivo u slučaju sudskog
procesa Polančecu, i da budu s potomcima kažnjeni dokidanjem minulog rada kao
socijalne stečevine. Također ga ne brine činjenica što ni iznimno
poljoprivrednici, koji su uplaćivali poljoprivredno osiguranje kad je pristigla
starost, samo zato što su Srbi, nisu ostvarili poljoprivredne mirovine. Dakle,
njega ne brinu ljudska prava, pravične nadoknade, obeštećenje žrtve ni u jednoj
domeni npr. povratak devizne štednje, dionice iz pretvorbe, itd.

Mogu pouzdano reći, da preko toga snažno učestvuje u ostvarivanju
ciljeva rata, dakle,  preko tragične
posljedice žrtava postaje etnički čistač i prolongira pandemičnu mržnju. Nije
on zainteresiran ni za pomno i ažurno traganje za žrtvama rata, jer on vapaj
žrtve ne čuje, on čuje samo svoje viđenje glasa politike. Pristao je na podjelu
antifašizma po etničkom principu, na srpski i hrvatski, što je civilizacijski
nemoguće.

A pazite sad, glasao je za ustaški naziv Hrvatski državni sabor,
s pompom, ali uz demagoško obrazloženje njega i sljedbenika, da je time Srbe
sačuvao u Ustavu. To može samo onaj kome antifašizam nije civilizacijska
tekovina.

Nije reagirao kad je fond za obnovu povratnicima zbog
recesije reduciran za 47%, a i ovako je bio do zlaboga oskudan.

Milorad je bio kumrovački đak, pa predavač, predsjednik lige
socijalnih demokrata i vožd Srba u Hrvatskoj. On vazda žmiga deklarativno
lijevo, a vozi desnije od desno. Nije čak ni pokušao da Srbi dobiju radio, bar
po onoj da imaju instituciju „informiran – biti slobodan“. Pa Srbi u mnogim evropskim
metropolama imaju radio vijesti na svom jeziku, a mogao im je to osigurati iz
svog tekućeg primanja, ili s primanja što je dobio da postane vožd Srba na
Kosovu. Međutim, što se Srba tiče, više je sklon takozvanoj, da prostite,
verbalnoj seksualnosti: „Jebeš narod!“, koju sam u ratu od mnogih potentnih i
impotentnih čuo, a ovo se pretvorilo kasnije u masovno silovanje. Začuđuje da
nikada ne samo on nego nitko drugi nije postavio pitanje o oduzimanju
državljanstva Srbima u tolikom broju
koji su generacijama rađani i živjeli na današnjim prostorima RH. Kako je moguće po međunarodnim konvencijama
tolikom broju ljudi, bez krivnje i sudskog procesa oduzeti državljanstvo?

Glasao je za priznavanje Kosova, iako zna da taj čin nije
ni legalan, ni legitiman, ali je išao čak i dalje, pa se dao za određene pare
nominirati za arbitra kosovskih Srba. Jer eto, on je svojom pragmatičnom
politikom izumio sistem zaštite žrtve Srba i u drugim prostorima. Ni u čemu ne
preza. Npr. glasao je za Zakon o općinskom zemljištu, a mora da zna da svaki
Srbin u tim prostorima ima tzv. alikvotni ili idealni dio kroz stoljeća, i da
je tu naše seljaštvo doseglo najveći stupanj samouprave i samoodržanja. Tamo su
njegova groblja, točila, bačila, pojila, progoni, mlinovi itd. To međunarodna
konvencija zaštićuje dok proces repatrijacije i restitucije ne bude završen (na
primjer oko sukoba izgradnje židovskih naselja na palestinskom zemljištu).

Isto tako, ponio se prema Zakonu o poljoprivrednom
zemljištu, što smo morali arbitražnim sudskim procesima derogirati. A koje je
sve radnje poduzeo kad mu je propao izborni zakon. Tad prvi put, sa usmene
kulture, prelazi na pisanu kulturu (sveučilišni profesor, egzemplarni
političar) i dokazuje što se ne da dokazati. Nije mu stalo do Srba kao ljudi i
građana, a priča da se bori protiv njihove getoizacije.

Strasno obmanjuje javnost, da iza njegovog političkog stava
stoji džepna partija SDSS, koja je apsurd kod etničke kolizije da uopće
postoji, jer u HDZ-u su samo Hrvati, a u SDSS-u samo Srbi, pa dugotrajnom
koalicijom, on troši srpsko vrijeme, a HDZ troši hrvatsko i srpsko vrijeme
zajedno, uništavajući hrvatsko društvo. Međutim, on tvrdi da iza njega stoji
hrvatska politika, država i društvo, srbijanska politika, država i društvo i
međunarodna zajednica. Koji cinizam!

Kao empiričar, spoznao sam da ga doslovno neki Srbi mrze, a
većina Hrvata prezire jer podržava Vladu ustrajno dok ona entropijski omogućava
da društvo propada. On to niti vidi, niti želi vidjeti. Jedan od najupućenijih
za njegovo perzistiranje u koaliciji kaže da njegovo koaliranje do kraja
graniči sa  zločinom. On zlorabi
najsvečaniji kršćanski porodični praznik Božić, pretvaranjem u politički
dernek, mada je praktično vulgarni ateist. Međutim, tada izigrava državnika i dodjeljuje
plaketu Nikole Tesle osumnjičenom za ratni zločin. To opravdava da preko ovog
plakata Tesla dolazi u Sabor. Nikada Nikola Tesla na to ne bi mogao da
pristane, ali za njega Nikola Tesla nije neimar civilizacije. Da jeste,
pobrinuo bi se da se vrati spomenik u Gospiću gdje je nekad bio, da se obnovi
crkva i parohijski dom njegovih roditelja, da se vrati ploča u rodnom Smiljanu
sa imenima 18 srodnika Nikole Tesle koji su pali kao žrtve. Ne brine ga ni
obilježavanje škole u Karlovcu koju je Nikola Tesla pohađao, ni dom u kojem je
stanovao. Dakle, zanima ga samo manipulacija. Ponaša se kao neka vrsta
demiurga, i onemogućava svaku kritiku olakog pristajanja na sve i svašta da bi
se održao u politici, i to sa sintagmom „dok je koalicije, nema opozicije“. Kad
ne može suprotstaviti se argumentima drugačije mislećih, on zlorabi poziciju
represivnih organa, inzistira na inkriminacijama ili upotrebljava i on svoje
„borbaše“. Nikad nije osudio etničko čišćenje, kulturocid, diskriminaciju
pojedinaca, napade na svetišta, razaranje institucija. Pupovac ne pokušava
problematizirati građansku stranu rata na ovim prostorima.

Dakle, podržava nečinjenjem ili nezauzimanjem brutalnu
„kulturu smrti“ kao način „suživota“. Suživot nije društvena kategorija, jer
oduzima čovjeku društvenost kao konstitutivnu karakteristiku čovjeka i
građanina. Njega društveni život Srba ne zanima, zbog toga se nije postarao da
Srbi obnove bar jednu svoju instituciju, jer on misli da je u njemu
utjelovljena svesrpska institucija. „Ja sam Bog vaš, i ne imajte drugih
Bogova“. Jednom bijasmo zajednički u jednom selu pored Knina, neposredno
poslije rata. Zgrozio sam se kad se obratio tim jadnicima u selu koje to više
nije: „Moj narode“. Upitao sam ga: „Prijestolonasljedniče, iako nisi, kad ti je
narod postao svojina“. Samo se nasmijao, i idemo dalje. Poslije toga sam ga
zvao u cijeloj komunikaciji „Moj narod“. On je spreman da napadne i
crkvu i pojedinca i dr.

Tradicionalna srpska institucija „Prosvjeta“, vegetira
nominalno, a institucionalno bez programa, sredstava, sadržaja i agenda u lokalnim
sredinama. Da je tome tako, da nemaju institucija o društvenosti, Srbi imaju
samo ukope, pa i oni su krnji, najčešće bez srodnika i brojnih susjeda, a da ne
govorimo o kumovima i prijateljima. Srpske zvanične novine „Novosti“, koje
spadaju u ponajbolji tjednik, zlorabi za panegirike uspjeha sebe i svoje džepne
partije, a kao osnovu za stigmatiziranje drugih. Praktično, pripadnici drugih
organizacija ne mogu objaviti nikakve priloge jer to njegova doktrina i šoguni
ne dozvoljavaju. On se osjeća guruom za nacionalne manjine, ne znam po čemu.
Voli kameru, javne prezentacije i prvi red. Neumoran je u osjećaju velikog
državotvorstva i aspirira na legatstvo u međunarodnim institucijama, jer je to
zaslužio i jer ga trebaju. Taj tip političara, Kangrga bi rekao švercera
vlastitog života, doista pokazuje da na-roditi se kao Srbin, Hrvat, Nijemac,
Amerikanac, Rus… još uvijek ne znači biti čovjek Ali on za pojam Čovjek ni ne
pokušava šegrtovati, jer je u svojoj ulozi samodovoljan i svezadovoljan dok mu
dobro ide. Po onoj „sit gladnom ne vjeruje“, pa on ni ne pokušava žrtvi
vjerovati. Taj tip političara u porazima svih naših društvenih sredina pogodio
je ove prostore, ne samo politički, pravno, socijalno, ekonomski, nego i
biološki jer je državu izdigao iznad života i smrti sugrađana i pomoću nje, i
njenih instrumenata gotovo terorom zakona razara društvo.

Kako su Srbi dio, i to vrlo značajan povijesni dio
hrvatskog društva, njemu je još uvijek više stalo do države nego do društva. I
zbog toga pomaže joj da rasteže okvir za mržnju etničkih principa u nedogled.
Skoro sa pokličem, kad nismo imali građanske revolucije, i ostvarili građanske
vrijednosti, zašto bih ja trebao biti građanin kad mi malograđanski stil više
odgovora. Parče Zemljine kugle pod Sljemenom, putna mreža lokalne zajednice i
život u krugovima elite vlasti. To je obilježje njegovog profila. E tako
izgleda  dugogodišnji nagonski političar,
predstavnik Srba, prof. dr Milorad Pupovac, Tuđmanov Srbin! Ponaša se kao:
„Sebični gen“.

Upitam boljeg svjedoka vremena od mene, što misli o takvom
ponašanju političara? „Povijest takve zločine ne prašta, a prati ih preko
izvornih svjedočanstava i sudbina žrtava.“ Međutim, nastavi on: „Tko ovdje
zarezuje povijest, svjedoke, a još manje žrtvu? Sve se odvija na štetu žrtve u
području ostvarivanja ciljeva rata“. Jedan od njih, s obzirom na obrazovanje
(psihijatar), postao je svoj pacijent. Poznajem klipove njegovih izjava. Drugi
je bio regrutni centar, poznajem žrtve koje su iza njega. A pazi sad što
izjavljuje: „Dok mi krv lijemo za sudbinu Srba, oni se kao učenjaci bogate o
opisivanju srpskih žrtava“. Kako vidiš, sve relativiziraju, i ponašaju se
„poslije nas potop!“ Tu važi, nastavi on, ona čuvena Andrićeva: „Naiđu tako
vremena, pametni zašute što moraju, glupani progovore, a fukare se obogate“.
Živimo u dobu „imati je važnije od biti“, to se zove demokracija.

Sada se postavlja pitanje: „Zašto to čini?“

Je li iz neznanja? Naravno da ne. Je li iz naivnosti? Još
manje. Možda je nagovoren? Nije isključeno. Možda je pak ucijenjen? Vrlo lako.
Možda je pak potkupljen, korumpiran? Očito, to bi moglo biti presudno jer živi
kao klijent zločinačkog klijentelističkog pokreta koji se ne može pretvoriti u
političku stranku. Klijentelizam mu je stil življenja i vladanja.

U jednom sporu, Milorad kliče: „Ja sam vlasnik traktora“,
iako ne može biti. To me prisililo da donatoru pošaljem cijeli dosje, i dobijem
odgovor: „Kod nas je on persona non grata, stupit ćemo u vezu sa vlasnikom i
bit će sve riješeno“. Zlorabi moć gdje god može.

Mišljaše taj nagonski političar da je HDZ vječan, što je
vremenski nemoguće. Ništa vječno nije. Pa okine samoubilačku „Milanović je
Sanader u SDP-u“. Izgubi budućnost klijentelizma, a kad dođe vrijeme derneka,
porodično Božić pravoslavni, nitko mu od HDZ-ovaca ne dođe i pokaza mu što
misle o njegovom vjernom klijentelizmu, potrošnje srpskog vremena, a time
potrošnje srpske budućnosti.

Na kraju, postavlja se pitanje. Kako se sad Srbi prema
njemu trebaju postaviti? Da mu i dalje vjeruju? Ne znam zbog čega. Da ga mrze?
Ne znam što bi postigli. Da ga pak odbace? To im je jedina alternativa jer je
dugogodišnjom praksom, sam sebe isključio.

Kako pak Hrvati da ga tretiraju? Vjerojatno dvojako. Jedni
ga i dalje trebaju kao destruktivnu podlogu, trgovca „ljudskim dušama“,
njihovom imovinom i budućnošću. Drugi ga moraju odbaciti jer je koalicijom
istanjene većine prolongirao entropiju države i društva. To se ne da lako
ispraviti. I on boluje od nemoguće paradigme „vječna Hrvatska“, a ništa vječno
nije, jer što ima početak, ima i kraj. Ili „sve za Hrvatsku, a Hrvatsku ni za
šta“. Uvijek se postavlja pitanje što za hrvatsko društvo u državi koja to nije
po brojnim parametrima koje modernu državu određuju. Na kraju, sâm je osjetio
kako se države i državnici nezahvalno i prema najvjernijem klijentu ponašaju.
To bi mu bar morala biti pouka.

Volio bih da on ili bilo tko drugi razložito demantira i
jedno djelo nečinjenja koje bi ga moglo abolirati kao zloduha broj 2, Tuđmanova
Srbina. O tome bi se moglo najbolje vidjeti neka izvorna svjedočanstva, npr:

Tomislav Klauški – „Nije lako biti Milorad Pupovac –
Tuđmanov Srbin“ (1.5.2011.g.), zatim brojne napise političkog analitičara D. Gjenera,
posebno u Identitetu u kojima dolazi
do tvrdnje da nema koncepta i povijesnog odgovora na sudbinu otvorenih
manjinskih problema. Vlada kejnzeovština. Postoje zakoni koji se ne
primjenjuju. Zatim, brojni komentari urednika Identiteta Igora Palije, zbog čega ovaj ZORO  OSVETNIK UNIŠTAVA  SDF kao logističara srpske obnove. Niti  toliki uzaludno mrtvi  Srbi i Hrvati, niti toliki prognani, mučeni
na najbestijalniji način u Lori, Kulinama, Gospiću, Sisku, Velesajmu, Pakračkoj
Poljani u Osijeku, u njihovim domovima, klani, mitraljirani, ubijani, bombardirani
migovima, u bježećim kolonama i td, ništa ga nije moglo, a  moralo je, nagnati ga da ne stavlja politiku
ispred ljudi. Čuo je, ako nije mogao pogledati žrtve konclogora u Heliodrumu. Znao
je zašto je ubijen Milan Levar, tko organizira Abdićevu „prćiju“ najdoslovnije
bratoubilaštvo. Zar onih oko 100.000 izginulih u Bosni nisu uvjerljivi dokaz
povoda ratu i organizaciji zločinačkih pothvata?  Morali su ga ganuti a nisu. Ganulo me kad smo
zajednički došli na zgarište njegovog spaljenog doma i zavičaja i vidio
posječene bajame. Ophrvan tugom sjetno reče: “Sve ću ja to obnoviti i bajame
posaditi. “Jedva sam smogao snage da mu ispod glasa kažem: “Plodove bajama da
ih sad zasadiš, nećeš doživjeti, jer im treba oko 40  godina da donesu puni rod. Ovo je iracionalni
povijesni zločin odmazde prema hrvatskoj baštini nadgradnje.“ Dići se iznad
povijesnih interesa, koristi i potreba naroda, užasavajućih patnji izgona i
oceana suza, stavljanja politike u korist nesreće Srba i Hrvata, to može samo
unakaženi karakter zloduha žudnjom za moći. Iza njegove koalicije na čijem je
čelu stajala nelegitimno izabrana brigadirka i iznuđeni grob, otimanjem
pretpostavke života  ̶  stana, brani se Ajhmanovom logikom: “Sve je
po zakonu!“. Može koalirati skoro kvislinški
samo takva amoralna ličnost i to što bi Šarl de Gol rekao: “Žisko bu“  tj. „do kraja“. To povijest ne prašta. Ma što
mislili jadnici u privremenom raju. Nek se bar na čas prisjete da su i oni
smrtni. Ako je to Tuđman radio sa svojom falangom organiziranog zločinačkog
pothvata, Pupovac niti  je smio niti je
morao. A sam je to izabrao i druge na to organizirano prisilio pod vidom
politike realno mogućeg suprotno istini, moralu i potrebi povijesnog
trenutka.

Ponavljam: povijest mu to neće oprostiti.

Postavlja se pitanje zašto ovo i ovako pišem. Prvo, da sam
sebi potražim odgovor na povijesni zločin i ponašanje pojedinaca u njemu.
Drugo, da opisom i kod drugih izazovem potrebu da pokušaju suditi povijesnom
zločinu i njegovim akterima.

To što je propala SFRJ, nisu smjeli tako masovno propasti
ljudi. U nekim domenama upropašteni su cijeli narodi  ̶  zločin
će se prevaliti i u 22. stoljeće.

Poslije Berlinskog zida, nastalo je oko 26 novih država bez
rata. Samo se Jugoslavija raspala u krvavom građanskom ratu.

Svojedobno sam pitao norveške i švedske senatore u Rimu
kako su doživjeli razlaz svojih država. Skoro uglas rekoše: „Gorko smo
plakali.“ A mi smo oživili ustaško-četnički sindrom sa svôm metodologijom: „merak-zločinaca
bez stida i kajanja.“ Otvarali smo koncentracione logore i ponovno je „kama
postala najsvijetlije oružje“. Pojavio se i kanibalizam u obliku oblizivanja
noža koljača. Trebalo je vidjeti logiku konclogora.

Neke ljude koje mišljah da sam dobro poznavao, u ratu nisam
mogao prepoznati. Ne po tome što su govorili nego po zločinu koji su
prakticirali. Doživio sam ih kao „grešku prirode“. Od jučerašnjih solidarista,
humanista, samoupravljača i tako dalje, pretvorili su se u satrape, krvnike,
divljačke zločince. Prave zvijeri. Ubijali su, mučili, pljačkali, otimali,
progonili, i u tome sadistički uživali u ime nacije, domovine, otadžbine,
novog  poretka, laži, mitova, sve su to
opravdavali.

Kad smo dobili nezavršeni rat, okvir mržnje se rastezao
kako je komu odgovaralo. Države su se instrumentalizirale i digle iznad života
i smrti građana. Crkve su im se priklonile i u ime Boga, ostvareni, nedosanjani
sni, počeli se u ime lažne demokracije ostvarivati trijumf zločina nad žrtvama
drugoga.

Neki do čijeg mi je stava stalo, prigovarali su mi: „Ne
možeš uspoređivati naše i njihove.“ Npr, Tuđmana i monstruma Miloševića, ili Tuđmana
i Pupovca. Međutim, meni se Tuđman po svemu čini najboljim učenikom Dobrice
Ćosića jer oni su imali čak pripremljen ugovor za preseljenje naroda zbog
„krivo raspoređenih etniciteta“. E, tako mi se isto čini Milorad Pupovac
najboljim učenikom Tuđmanovim, jer on je bio odlučujući glas za promjenu naziva
Sabora u naziv „Hrvatski državni sabor“ iz doba NDH. On je pristao da formira
etničku političku stranku SDSS nakon etničke kolizije. U SDSS su samo Srbi, a u
HDZ su samo Hrvati. I on misli da dvije etničke stranke treba da odlučuju kako
će izgledati Hrvatska kao država i društvo. To je nonsens jer obje zajedno i
svaka posebno su minorni dio svojih etničkih skupina. Na primjer, M. Pupovcu je
dovoljno da glasa njegov izvršni odbor i on je predstavnik Srba, a I. Sanader
da pokaže jamstvenu karticu i postaje guru Hrvata i države. Ili da vara, krade
i  sebe, narod i svijet lažući na pet svjetskih
jezika: Avaj! Čudnog li legitimiteta. Oni trebaju da odlučuju o sudbini naroda,
države i društva, i naravno to sve ozakonjuju na falangistički način oktroiranjem
zakona. Tako je došlo i do oktroiranja da „Srbi nestanu“. Tuđman upravo preko M.
Pupovca ostvaruje „3% Srba koliko će ih biti“. To će vjerojatno recentni popis
uskoro pokazati, a nije isključeno i manje.

E sad, ne tvrdim ja da bi Pupovac mogao sve ono što sam
istakao ostvariti, ali nije pokušao ni da postavi kao pitanje. Naprotiv, lio je
vodu na mlin „pokreta opasnih namjera zločinačkog sadržaja“. To činjenice o
žrtvama potvrđuju. Može se vidjeti s Mjeseca nova „mjesečeva površina“ na
Zemlji koja je ostala iza novog poretka. Tako drakonsku kaznu nad ljudima,
naseljima i antropogenim sadržajima ničim se ne može opravdati. Prema tome,
nema tog radikalizma u riječi i izrazu kojim se to ne može osuđivati. Na
primjer, organizirana je pljačka 15 godina ili uvlaštivanje kolonista žrtava
iste prirode rata bez da se prethodnike deposediralo. Zatim uzurpiranje posjeda,
zemljišta i td.

Postavlja se pitanje
koji logos vlada ovim otvorenim rašomonskim povijesnim problemom. Politički
apsurd liberalnog kapitalizma a konkretno HDZ-a i Evrope koja nije nevina u
ovome problemu. Naprotiv, umiješana je kod njegovog nastanka. Naime, HDZ smatra
se stvaraocem države koju je pri stvaranju strateški podredio izgonu          Srba. U tu svrhu je stvorio drugu
političku strukturu falangističkog tipa da joj pomogne. Oktroiranim zakonima i
kvotnom normom podređuje da određuje sudbinu etničke skupine. U tu svrhu je
plaća regularno država ili dodatno, kako kad zatreba. Prema Norvalskom programu
Srbi sa ovog prostora treba da nestanu, u tu svrhu je u rat ugrađeno etničko
čišćenje Srba o čemu se sudi o tzv. zločinačkom pothvatu. SDSS je osnovan i
podređen da pomogne ostvarivanju ciljeva rata. Oni su kao politički Hrvati
cjelokupnom logikom političkog djelovanja posebno izglasavanja zakonskih normi
podredili sve da se ciljevi rata ostvare. Povratak je prestao, vrijeme je
potrošeno, porodice su se rastočile i sada se samo čeka vrijeme da priroda s
ljudima i prostorom učini svoje. Kako u demografskom osnovu nema osnove za
biološku reprodukciju jer je povratak bio selektivan i usmjeren samo na umiruće
grobove, to biologija čini svoje. Što se tiče prostora, priroda ne čeka. Procesi
degradacije prostora teku mnogo brže nego što su oni humanizirani i privođeni
svrsi. Nadgradnja je razorena ili podložena uzurpativnom pravu. Kako nema
ljudskog faktora putna mreža nestaje, arabilne površine su izložene denudaciji,
vododerinama, bujanju korova i svim drugim oblicima degradacije. Čak i neka
groblja su ostala nepošteđena. Zajednica Srba kao autohtona povijesna skupina
je potpuno negirana, ne samo od regularnih vlasti  nego posebno od tzv. Nacionalnog vijeća Srba.
Guru Srba u pisanom obliku tvrdi da je “Zajednica Srba marioneta skupo dotirana
u „Novostima“, srpskom glasilu. Međutim kad ona treba da izađe na izbore
kao legitimni legat svog etnosa tada ima spoznaju gdje je smještena i onda je
blokira i demolira da je nemoguće da izađe na izbore. Tad zna njen locus tandi i svoj nelegitimni locus operandi. Sve se odvija legitimno,
moglo bi se reći kao preuzimanjem stanarskog prava bivše predsjednice, ̶ „sve
je po zakonu“ ili kao obrana Ajhmanova  ̶
„sve je po zakonu“. Doista su zakoni stvoreni tako u korist manipulatora. Već
sama činjenica da dva etnosa sučeljena mitomanskim ratom preuzimaju na sebe da
taj problem razrješe u korist jačega. Čini se da to Evropi odgovara i s pravom
mi je odgovorio Hanes Swoboda: Što hoćete? Vi ste u vlasti, na što me prisilio
da mu odgovorim ovdje je bio kvisling, mnogo rigidniji od onog po kojem je ovo
ime ušlo u politiku zvao se Ante Pavelić, a imao je svoje Srbe u vlasti i svoju
pravoslavnu crkvu. Zločin se nastavlja sa eventualnim prijetnjama izrođavanja
mogućeg terorizma.

Hrvatska
uopće nema kocepta razrješavanja sudbine ljudi i prostora na jednoj trećini
teritorija, ne pokušava ga ni Milorad napraviti, pa tko je za to odgovoran?
Propovijeda se suživot što je brutalitet paralelnog življenja i dokidanja
čovjekove konstitutivne karakteristike društvenosti. Okvir za mržnju rasteže
se, incidenti klanja i ubijanja svako malo se prakticiraju. Politička klasa
samoskrivljenim zločinom nikada to ne može ispraviti jer naručioci ne progone
izvršitelje. Ne može nikakvo SNV riješiti srpsko pitanje da ga osnujemo u
svakom kućnom savjetu jer pitanje Srba u Hrvatskoj više nije pitanje Srba, već
pitanje hrvatske države i njene demokratičnosti. Dakle, njenog ustroja, ne samo
zakona, nego ekonomije, socijalne politike. Pogledajte diskrepancu između
centara i periferije, između hrvatskih i srpskih naselja, između porodičnog
života seljaka i građana, srpskih i hrvatskih, jer je srpski korpus doživio
demografski slom, razbijenu porodicu, uništene institucije, i sve postignute
građanske vrednote. Pa neka mi netko pokaže organizirane staračke domove u
Krajini a tamo žive posljednji parije Evrope u neljudskim okolnostima i strepe
za vlastiti život. Reducirani uglavnom na umiruću starčad. To će trajati sve
dokle bude ovdje vladao kriterij etničkog principa. I pored zakona, što se
netko ne upita, kakva je mogućnost mikroskopski naći Srbina u Hrvatskoj
akademiji, sveučilištu, upravi, sudstvu, policiji, a stalno se tvrdi: „Srbi su
zaštićeni po najvišim standardima“. Jest, po Kejzenzovim zakonima koji se ne
primjenjuju. Srbi su biološki reducirani na one koji po prirodi trebaju da
nestanu sa ovih područja, a njihova imovina je predmet u praksi svih mogućih
oblika manipulacije i uzurpacije. Tamo gdje bijahu Srbi nekad, „korov je
nikao“, a život zamro ili zamire.

Prema tome, dragi čitaoče, ne zanima mene ni Tuđman ni
Pupovac osobno, ni Srbi zbog etniciteta, nego me zanima sudbina ljudi,
prostora, i institucija, a ovdje se živi u uvjerenju kao nigdje drugdje da
postoje „suvišni ljudi i suvišni prostori“. Takvo zanemarivanje resursa je
antiljudsko, a po državu i društvo štetno, a ono pogađa jednu trećinu prostora.
To je suština cjelokupnog pledoajea ovog sadržaja, po svojim intencijama koliko
sam uspio i sam zaključiti, pa mi pokažite one koji na povijesni zločin traže
povijesni odgovor. Ja ih ne vidim niti nazirem, zato ne strahujem na
kardinalnosti izraza osude, koliko strahujem da neke činjenice, na štetu
žrtava, nisam uzeo u obzir, ili pogrešno interpretirao. Ne želim se ogriješti o
faktografiju koja sama po sebi povijesni zločin osuđuje

Sada postavljam glavno i jedino pitanje: koji je razlog da
su Srbi u toku posljednjih sto godina
svedeni od svakog petog na svakog dvadeset i trećeg stanovnika u RH? To pitanje postavljam, političarima, među
njima i najsrbinu Miloradu Pupovcu, zatim povjesničarima, intelektualcima,
Saboru RH, recentnoj Vladi, crkvenim prelatima, običnim ljudima, susjedima,
kumovima, rođacima i svima drugima? Što bi s njihovim institucijama, dobrima,
sredstvima rada, nadgradnji i drugim vrednotama.

Prema ekstrapolacionoj računici da nije bilo genocida i
etničkog čišćenja Srba bi sada moralo biti jedan milion i šesto tisuća (1,600.000),
a ima ih samo oko 186.000 Dakle, gdje su i zašto su nestali? Osim toga pokažite
mi „volimetar“ domoljublja koji bi mogao izmjeriti veću ljubav
prema  našoj domovini od mene?

Pa gdje je suština tih masovnih obrata gospodo? U  konstanti našeg mentaliteta. Svi ti
konvertiti, „šverceri vlastitih života“ kad im se pruži povijesna
šansa nacionalističkom kontrarevolucijom bivaju mentalitetom parcijalne svijesti
izbačeni konstantom seljačko-težačkim mentalitetom kao neprevladanom imanentnom
konstantom iskoče katapultirano. Obrnu ćurak „bio sam nitko sada sam sve“. A
zapravo postaju u ime politike najveći nitkovi. Hoću moć, vlast, uticaj.
Stvaraju mit o sebi povijesnog trenutka za rješenje svih problema. Nagovore,
korumpiraju potkupe kliku falangista da su oni ti pravi. Pa pogledajte tko su
predsjednici Sabora, predsjednici gradova ministri, ambasadori, urednici
vodećih listova, direktori preduzeća itd. Lažu, varaju, kradu, ubijaju, izdaju
sebe i narod, istinu, samo da bi vladali ljudima a ne stvarima i procesima
življenja. Naime, prihvaćamo nagonske vlastodršce bez provjere tko su i kakvi
su ljudi, kakvo im je znanje, obrazovanje i moral. Dakle, ne stoji da nas ubiše
prejake riječi nego konstanta proključalog mentaliteta skorojevića, kojeg samo
povijest može izmijeniti kao svojeg najkobnijeg čeda naših prostora zakašnjelih
naroda. Ne zaboravite, mi živimo u dvadeset prvom stoljeću u nacionalnoj, a ne
građanskoj državi!