4. Bilanca rata na primjeru područja Korduna

Prilikom učešća na jednom izbjegličkom skupu u Staroj Pazovi, početkom 2011. godine, obrati mi se jedan sredovječni čovjek riječima: „Pročitao sam vašu knjigu „Kordunski rekvijem“[1]. Duboko me se dojmila. Naročito posljednja stranica na koricama, jer pokriva istinski naslov“. Zatim nastavi: „Vidim, u tekstu se žalite da niste mogli objaviti izginule i nestale u Kordunu, iako imate brojna imena i događaje. Ja ih imam otipkane i na disketi“.[2] Ganut, zahvalim i produžim slušati još ganutljivije priče ispovijedi ljudi što im se dogodilo, što su imali, što su izgubili u zavičaju, a što sad nemaju. Bilo je tužno i zaboravio sam ponudu podataka o poginulima. Kad pođem kući, presretne me čovjek, i izvadi spisak i disketu. Popričam s njim, i vidim da je to faktografija koju je skupljao „Veritas“. Čim sam stigao kući, uzmem tekst, usporedim sa disketom i vidim da postoji sistem sa brojnim činjenicama od imena i prezimena, mjesta rođenja, pogibije, da li je sahranjen, „nestao“, itd. Kad sam mnoga imena upoređivao sa onim što sam ja imao zapisano, prolazeći kroz 1.500 razorenih naselja u RH, uvjerio sam se da su svjedočanstva po sjećanju „nepouzdan svjedok“. To su još i stari Grci znali, a Rimljani još bolje obrazložili. To je bio razlog zašto nisam spoznaje poginulih i nestalih uvrstio u knjigu. Imao sam duboku potrebu da to objavim. Jer znam što ovakva svjedočanstva znače, i kakva moraju biti. Obilježeni grobovi su mjesta tuge, samootrežnjenja, spoznaje, jada, kajanja i osnove katarze. Pišu mnogi o tim mjestima otprilike tako. I sam sam godinama tragao za nekim najbližim, i svako otkriće me bodrilo da nastavim dalje. Čuo sam tisuće puta: „Bar da znam gdje mu je grob?!“, „Kako je skončao?“ i tako dalje. Pročitao sam tisuće pisama osuđenih na smrt, ispovijedao brojne rođake i to mi se tako urezivalo u pamćenje, da me je dovodilo do nesanice.

Jednom zgodom, pod kraj ovoga rata, posjeti me ostarjeli strani diplomatski činovnik u nadi da mu pomognem da nađe jednog svog rođaka. Riječ je o Židovu, koji je naučio naš jezik i to dobro, da bi uzmogao tragati. Obrati mi se ovim riječima: „Gospodine, Vi ste mi posljednja nada. Čitajući vaše tekstove, spoznao sam da imate prenaseljeno pamćenje o povijesnom zločinu nad nevinim. Vaša je empatija prema žrtvi identična mojoj“.

Ova stilizacija „prenaseljeno pamćenje“ me šokirala. Rekoh: „Gospodine, vašom stilizacijom kupili ste me bez para, jer svaki nevini grob oplakujem kao grob najrođenijeg, jer sam i sâm mogao postati žrtvom stotinu puta.“ Kad mi je ispričao da traži Židova koji je slučajno došao u Dubrovnik 1941. g. kao turist, i da nije imao nikakvo bogatstvo kod sebe, osim vrijednog prstena. To mi je bio putokaz, jer sam se sjetio nezajažljivog Rojnica iz Dubrovnika. Prođemo kroz državnu arhivu u Zagrebu, hotelsku arhivu Dubrovnika, policijsku građu arhiva, željezničku dokumentaciju, i nađemo tragove da je završio u Jadovnu, a kasnije na Pagu. Kasnije sam ga upoznao sa nekim Slovencima i Židovima, koji su preživjeli logor na Pagu. Na rastanku mi kratko reče: „Najveći ste čovjek mojih susreta. Zahvaljujem!“ Njegov je bol bio toliko golem, da je utrošio velika sredstva, upriličio brojne susrete, samo da nađe nekakav trag. Slične sam boli nalazio u potresnim pismima rođaka, roditelja, braće i sestara za svojim nestalima. Koliko su naše arhive nesređene, govori činjenica da više od pola stoljeća licitiramo „kulturom niskog broja“ i izričemo njihove vrijednosti neodgovorno, antiljudski i antidemografski. Ponekad izgleda da nas je više bilo, nego što nas je moglo biti, i da je više izginulo, nego što je, nažalost, izginulo. To besramlje nazivam „ponovnim ubijanjem“ žrtve. Ovaj isti Židov, skrenuo mi je pažnju da nije točna moja tvrdnja da smo u ratovima primjenjivali sve oblike zločina osim kanibalizma. „Oblizivanje kame, kao od vas prozvanog, najsvjetlijeg oružja, merak-zločinaca bez kajanja je kanibalizam, gospodine“. Složio sam se. Slično mi se dogodilo kad sam, opisujući u jednom izvještaju u Alžiru, oko preseljenja Tuarega, na kolonatsko zemljište Francuza, kad sam ustvrdio po evropskim etnografijama da Tuaregi spadaju u ratnička plemena. Ministar za kulturu Ben Jahija Kan reče mi: „Smatrao sam da ste čestit i obrazovan čovjek, ali ipak ste evropski idiot. Nas nazivate ratničkim plemenima, a Tuareg Tuarega u posljednjih 100 godina nije ogrebao, a vi ste u tom vremenu stotine milijuna ljudi u međusobnim ratovima pobili“. Sagnuo sam se do zemlje i izgovorio: „Aferim, Istina. Potvrđujem. Izvinjavam se!“

Povijesne istine su složene i samo onda su dio povijesti kao društvene znanosti ako su izvorne i autentične. To mnogi naši falsifikatori povijesti ne mogu da shvate, jer grobovi, ma čiji bili i kako nastali, određuju prirodu rata.

Zbog te činjenice, kad sam završio studij filozofije na Filozofskom fakultetu odlučio sam da završim studij povijesti. Ratovi su me cijelim bićem zaokupirali. Tragao sam za izvorima ratnih činjenica i uvijek se pitao budući da znam da ratove vode samo pripadnici čovjekove vrste, gdje je suština toga fenomena. Navest ću dva učitelja, koji su me najviše o tome upućivali. Prvi je prof. dr Rudi Supek, osnivač moderne sociologije, pripadnik pokreta otpora u Francuskoj, logoraš. Slušao sam ga osam semestara, družio se s njim do kraja njegovog života. On je uvijek isticao da je priroda čovjeka mnogo kompleksnija nego što se pretpostavlja, da u njoj ima životinjskih atavizama, da u njoj nerijetko počiva podjednako i dobro i zlo, samo zavisno od doba ideologije, društvenih okolnosti itd. Drugi je predsjednik naše Akademije Grga Novak kod kojeg sam bio demonstrator na studiju povijesti. Upustivši se s njim u razgovor o prirodi ratova, jednostavno me se riješio: „Vama kao obrazovanom filozofu, možete samo vi pomoći“. Sljedeći put mi je donio stotinjak bibliografskih naslova iz povijesti, nekoliko desetaka diplomskih i seminarskih radnji, nekoliko teorijskih priručnika. Ali sa zadatkom da napišem seminarsku radnju s tumačenjima za predavanje pred kolegijem: Što je rat, kako nastaje i koje posljedice donosi, uključujući i čovjekovu prirodu u ratnom ponašanju. To je bio najbolji „naputak“ koji mi je mogao dati. Bilo je vrlo teško, naporno i odgovorno. Kad je moj vrli prijatelj Gojko Nikoliš, medikus i španski borac, pisao svoju pristupnu besjedu za Akademiju pod naslovom „Tanatos“, rekao mi je da mu je od svih tekstova, ova analiza najbolje poslužila. Spoznaja da je ljudska priroda kompleksna, da je ratu imanentan zločin, da ratove vode samo ljudi, za mene je bilo otkriće koje su mnogi drugi učeniji i iskusniji u to doba iskusili, opisali i bolje znali od mene.

Budući da sam se suprotstavio falsifikaciji povijesti, ocjenom nekih tekstova Tuđmana[3], izgubio sam pravo da se bavim poviješću, jer sam se bavio, više iz egzistencijalnih potreba života, sociologijom sela. Međutim, kad sam se zatekao na našem tlu u dugom građanskom ratu 90-ih godina, odjednom mi se počeo odmotavati film „Povijest se ponavlja“. Isti ljudi, isti prostori, iste metode, isti mitovi, laži, falsifikati dovoljna su podloga da nezreli narodi uđu u građansku koliziju bez milosti, kajanja i katarze. Zatečen građanskom stranom rata, na jednom javnom skupu u Karlovcu izjavim: „Ušli smo u građanski rat“. Na povratku iz Karlovca, uhapsi me policija u Jastrebarskom, i to po nalogu mog ratnog druga Jože Boljkovca, tada ministra unutrašnjih poslova. Kada su me dopremili u Zagreb, predaju me da me ispituje moj student osvetnik koji je do tada studirao 18 godina. Još ni danas nije završio. Inače je sin partizana iz 2. svjetskog rata. Bio je tako grub da mi je raskrvario nos. Nazovem, poslije toga, predsjednika vlade Jožu Manolića, također mog ratnog druga, sa pitanjem kakvu je to budalu poslao da me ispituje, i ispričam mu okolnosti. On će na to, cinično: „Pa nisam mu ja bio profesor!“ Ovaj primjer govori o apsurdu, jer se ratni drugovi uzimaju kao viši oblik prijateljstva, a sad smo, kako vidite, ispali neprijatelji do istrebljenja. Ova oba moja druga, klasični „konvertiti“, „šverceri vlastitog života“, sve što su postigli u politici, učinili su zajednički sa Srbima, a sad su im ti Srbi glavni neprijatelji, i od tada nije bilo zločina koje jedni drugima nisu činili. Sve je to išlo u ime ideje, ideologije, mitova, vjere, nacije, u uzašašća države i svih drugih plemenskih rezona. Pogibali smo u ime „velikih riječi“, posljedice su nesagledive. Pandemija mržnje, 8% žrtvovanog stanovništva, golemi progoni, destrukcije 1/3 teritorija. Dakle, pleme se u liku vođa dočepalo države i započelo kompletno razaranje društva jer je diglo ideal države iznad života i smrti svojih sugrađana, i hoće to da pod vidom građanskog rata riješi, ali pod falsifikacijom da je riječ o „domovinskom oslobodilačkom ratu“.

Sve moje spoznaje o 1.400 ratova kroz povijest, ovi bezjaci svojom praksom dovodili su u pitanje, i to ne samo ratom protiv ljudi, nego protiv svih njihovih ljudskih tvorevina kulturocidom, ruralocidom i urbanocidom. Ali, oni imaju sintagmu da postoje ratovi „domovinski čist kao suza“, iako ne mogu da postoje, iz proste logike rata, jer je ratu imanentan zločin. Od svih ratova, još su Rimljani znali, najgori je građanski. On nema pravila, a trofej je ubijanje građanina.

Čitajući tekstove o starim ratovima plemena, Srednjeg i Dalekog istoka, Etrušćana, Feničana, Gala, Friza, Germana, Gota, Helveta, Huna, Avara, Slavena, Ilira, Kelta, vidio sam, ne samo da se povijest ponavlja, nego da zločin u ratu trijumfira i deformira prirodu ljudsku do te mjere da ispadaju kao da su ljudi neka „pogreška prirode“ i sl.; da ratom vlada obilje zabluda, da u ratovima biva sve veći broj poginulih civila i gubitak materijalnih dobara. U ratu, Grci su govorili: „Ne pogiba samo Agamemnon, nego biva razorena cijela Troja“. Ratovi uništavaju civilizacije, brišu iz povijesti cijele narode.

Kao što je naglašeno, u građanskom ratu nema, niti može biti heroja, jer je on rat bez pravila, bez stida i kajanja, i svi su u njemu poraženi.

Kaže se za revoluciju da je nelegitimna, jer kida kontinuitet. Ali je u pravilu, istovremeno, brutalna, jer kod nje nema „dilema“. „Za revoluciju se ne kupuje peronska karta“, kažu neki cinici. A za kontrarevoluciju, kaže se da je njena suština odmazda, i prenominacija svega i svačega. Od nje, po pravilu vladajuće ideologije, započinje svijet i povijest. Francuski revolucionari pucali su u satove da naglase početak vremena. Franko je za kažnjavanje zarobljenih protivnika, posebno pripadnika internacionalnih brigada, raspisao natječaj najgore kazne i prihvatio da zarobljene protivnike bacaju u provaliju, sa jednog mosta koji je premoštavao najveći ambis u Španjolskoj. Slično je radio Stolipin u progonu Jevreja u Rusiji. Našeg „oca nacije“ molili su pravnici da se osudi jedan koji je priznao da je u Pakračkoj poljani ubio nekoliko desetaka Srba, odgovorio je: „Ne, ne, sačuvajte ga, trebat će nam“.

Kada imaš spoznaje o tim brutalitetima prirode rata, onda samo ako imaš pokvarenu maštu, savjest, posrnuli karakter, možeš rat podržavati, hvaliti i rat glorificirati. A u nas čak, ima golema čežnja, da se ratu kao takvom, podigne najmonumentalniji spomenik, i nije isključeno da ćemo i to napraviti. Jedan od predsjednika Sabora, rat je nazvao „šansom“. A za njega je i bila jer je kasnije kao šogun kupio jedno cijelo istarsko selo nekažnjeno.

Najtragičnije je što se u ovom posljednjem ratu, žrtve drugoga, koje si sam napravio, negiraju. To govori, da ne priznajemo da smo jedan rod, jer se groblja i vangrobljanski posthumni ostaci smatraju neprijateljem, pa se u ratu nismo libili da ih do temelja razaramo. Zamislite što znači 5.000 antifašističkih obilježja među kojima i ona obilježja koja su komemorirali najveći umjetnici našeg vremena, koji su obilježili epohu, zatirani su, a da nikad nije kažnjen zatirač, što znači da iza toga stoji država, sa svojom ideologijom sotonizacije iracionalnog neprijatelja, već davno mrtvih.

Iako država nije bila upitna, za nju je ponavljam, žrtvovano 8% stanovništva. Ljudska krv se prolijevala kao tehnička voda. Uzmimo ovaj fakat, više od 600 izginulih na Kordunu, isključivo kao demografski pokazatelj, što to znači za zajednicu razorenog demografskog stabla, koje godišnje gubi jedan gradić manjim natalitetom, i većim brojem umrlih; čija je spolnodobna struktura do kraja poremećena; gdje se broj aktivnih i umirovljenih skoro izjednačio; gdje su neke grane već deficitarne, a neki profili visokih zanimanja nenadoknadivi. Pa ipak  za njegove kovače i savjetnike rata lustraciju Srba ništa nije moglo spriječiti. Pitali Tuđmana je li bila moguća država bez rata, odgovorio je: „Naravno da je, ali neće biti više Srba 12%, koliko je bilo, i 6% Jugoslavena, nego 3% koliko će biti, i tada neće remetilački faktor ugrožavati sudbinu Hrvatske“ (citirano po sjećanju). Time je zadan okvir rezultata rata, koji se sada, kao dio ciljeva, pomno ostvaruje selektivnom logikom povratka, reduciranom obnovom, na samo 35 kvadrata po porodici, što zakida i potomke, bez opreme i sredstava rada, institucija i infrastrukture. U svemu tome učestvuju Srbi kao koalicijski partneri. Praktično etnički čistači Srba. Ipak, iznad svega najveća je posljedica rata gubitak ljudi. U ratu nije bilo dovoljno što su svi etniciteti reducirani na 1/3, a srpski korpus masakriran, nego se u poraću svim sredstvima, formalno ozakonjenim, ali bez primjene dobrih zakona, ciljevi rata ostvaruju. To se najbolje vidi kad se pogleda raspored srpskog stanovništva po naseljima. U RH od 6.500 seoskih naselja, u 1.107, Srbi su činili većinu. Ratom „spaljena zemlja“, u 1.200 naselja gdje su Srbi živjeli, uništeno je 24.000 stambenih, i 13.000 gospodarskih objekata, uključujući svu infrastrukturu, ili su pak zaposjednuti bolji stambeni i gospodarski objekti, koloniziranim Hrvatima, oko 200.000 iz BiH, žrtava iste matrice rata. Nisam našao srpskog naselja, iz koga netko nije ubijen ili nestao.

Slično kao nekad, na poštanski upitnik, od 10.000, od kojeg sam dobio povratni odgovor za 7.000, nisam našao porodice u kojoj netko nije ubijen samo u koncentracionom logoru Jadovno. Ako ne direktni, onda kolateralni srodnik.

U nekim sredinama, etničko čišćenje bilo je bez ostataka. Navodim primjer svog užeg zavičaja, općini Primišlje. U „Oluji“ je imala, uključujući i izbjegle iz ratova, preko 1.000 stanovnika. Svi su protjerani „Olujom“, sva nadgradnja uništena. Vratilo se 80, a danas ima živih još samo 49. Ugašeno je ukupno 40 toponima. Slično se dogodilo u drugim općinama, nekadašnjeg kotara Slunj. Od preko 5.000 srpskih stanovnika u Primišlju, Rakovici, Cetingradu, Veljunu, danas na ovim prostorima živi samo 380 Srba. Ista je logika u ovim prostorima gašenja gotovo svih toponima. To je slika dijelova Korduna.

Kalvarija Korduna, determinirana, činjenicom što se kroz povijest rijetko umiralo prirodnom smrću, ali i stihom: „Po Kordunu grob do groba“. Ne kao metafora, već najbrutalnija stvarnost, jer na cijelom prostoru, nestalo je u 2. svjetskom ratu, preko 30.000, uglavnom Srba svuda oko njihovih njiva, i oko 3.800 Hrvata po svim ratištima i vojskama iz Drugog svjetskog rata. Uostalom, Kordun je bio prvi eksperimentalni poligon primijenjenog genocida u NDH. Evo o tome jednog o svjedočanstva:

„Živote za našu slobodu u toku NOB-a, na raznim poprištima rata, dalo je 5 i po hiljada boraca sa Korduna, što čini oko 10% od boraca iz Hrvatske. Svaki dan na Kordunu, je sahranjivano 55 ljudi od okupacije do ustanka, a od ustanka do kraja rata, svaki dan je zakopavano 27 civila i 4 borca. Ukupno je Kordun imao oko 30.000 žrtava. Ni suze više nije bilo za oplakivati tolike mrtve. Srpski narod je ovdje najviše stradao, ali nije razvio mržnju prema hrvatskom i muslimanskom narodu, iako je bilo elemenata koji su to htjeli, ali isto tako, nikad ovdje četnički pokret nije doživio nikakav uspjeh, jer su se ovi narodi opredijelili za zajedničku borbu protiv izdaje i okupacije.

Ni jedan narod, koji se masovno opredijelio za revoluciju, ne može snositi krivicu za pojavu izdajnika i njihova nedjela. Ali, isto tako, ne treba nikada zaboraviti da su iz njihovih njedara nikli takvi zločinci kao ustaše, četnici i ostali.

Najstrašnija sudbina zadesila je djecu. Mnoga nisu upamtila roditelje. Od ukupno poginule djece, za vrijeme rata, preko 40% bila su djeca Korduna. Točnije 6.608 nevinih života poslali su zlikovci u smrt.“ (Ovaj podatak je iznio Jure Bilić u jednom svom govoru.)

Na Kordunu je pored ratnih stradanja bilo stradanja unutar vlastitih redova, neistraženih pojedinaca, sa svih ratnih strana. Među ove ubrajam, po mojim spoznajama, ali neprovjerenim, oko 300 onih koji su poginuli i na razne načine likvidirani unutar samog pokreta partizana. Tu spadaju i oni iz tzv. Kodrunaškog procesa, Cazinske bune i dr. U Kordunu, ne samo da je došlo do izumiranja prezimena, rodova, gašenja ognjišta, toponima, nego izumiranja cijelih regija, neodrživim razvojem, gasi se prostor.

Bio sam svjedok ubijanja jednog intendanta bataljona, poslije kapitulacije Italije, pod sumnjom da je švercom 10 lovačkih pušaka za demižon rakije, narušio etički kodeks partizana. To strijeljanje je ostavilo traga na jedinicu jer je strijeljani bio obljubljen pekarski radnik. Tražio je da se iskupi za taj čin borbom, ali rekoh, revolucija nema milosti. Za nju se kaže da je brza na obaraču prema pojedincima, institucijama, skupinama i svemu onome čemu želi da dokine kontinuitet.