3. Velikan znanosti – ekonomista Branko Horvat
(1928-2003)

 3.1. O liku i djelu Branka Horvata

Poštovani kolege, prijatelji, gospodo i drugovi, govorim
vam kao predsjednik udruge Branko Horvat. Sve vas srdačno pozdravljam i
zahvaljujem što ste došli u tolikom broju, da odamo dužnu poštu velikanu
znanosti, prof. dr Branku Horvatu, nakon 8-godišnje smrti ovog velikana. Žalim
što na ovu komemoraciju nije pristigao akademik Vladimir Stipetić, koji je kao
znanstvenik, prije 8 godina napisao studiju o Branku Horvatu kao Brankov prilog
znanstvenoj ekonomskoj spoznaji u RH sa svim pratećim elementima, uključujući i
selektivnu bibliografiju. Branko Horvat rođen je u Petrinji 1928. godine.
Srednju školu završio je u Požegi gdje mu je bio zaposlen otac. U 16. godini
otišao je u partizane i to mu je odredilo sudbinu života. Dakle, bio je
antifašist po učestvovanju i spoznaji pogubnosti fašizma za ljudski rod. Zbog
toga je naš antifašizam vrednovao kao najveći povijesni iskorak priključenja
civiliziranom svijetu. Odrastao je u intelektualnoj porodici. Otac mu je bio
ugledni liječnik, koji je ostavio tragove svugdje gdje je profesionalno
djelovao. Horvat je 1946. godine nastavio školovanje i upisao se na studij
elektrotehnike, a 1947. godine prelazi na studij ekonomije. Svoj prvi doktorat
stekao je 1955. godine pod naslovom „Ekonomika jugoslavenske naftne privrede“,
koji je kasnije objavljen u 3 knjige. Drugi doktorat stekao je u Engleskoj, u
Manchesteru, pod naslovom „Towards a Theory of a Planned Economy“, koji je
kasnije objavljen, pod istim naslovom, 1961. godine u Beogradu.

Bio je darovit, inovator, polihistorik, ekonomista,
sociolog i filozof, veliki pedagog pisanom i izgovorenom riječi. Imao je u
svemu stil koji valja studijski promicati. Da istaknem samo jednu činjenicu.
Zbog njegove znanstvene erudicije nastala je kovanica marksizam-horvatizam,
koju je prema Stipetiću u „Ekonomsku teoriju“ unio Benjamin Ward. Sama
činjenica da je predavao na 80 univerziteta to potvrđuje. Gdje god je zaorao,
ostavio je duboki trag. Još kao student, isticao se tako da je uzastopno četiri
godine, u ondašnjem takmičarskom duhu, svake godine njegov rad bivao ponajbolji
na Sveučilištu. Uostalom, kao poklonik društvenog vlasništva, njemu pripada
ideja samoupravljanja, koja se rodila za vrijeme studija u Engleskoj. Kako
vidite, bio je veliki inovator. Kao poliglota postao je građanin svijeta. Bio
je savjetnik, po svemu sudeći, u 16 vlada na svim kontinentima i meridijanima.
Bio je aktivista, a i političar kad je trebalo. Pokrenuo je osnivanje Socijaldemokratske
unije da se ne ugasi oganj lijeve orijentacije na ovim prostorima. Njegova
bibliografija je golema i fascinantna. Prema Stipetiću, objavio je 29 knjiga, na
više jezika To znači da bi neke trebalo prevesti na naš jezik. Na jednom
mjestu, Stipetić ističe: „Nabrojio sam više od 650 naslova, objavljenih
studija, znanstvenih i stručnih radova, tiskanih i objavljenih na mnogim
jezicima.“ Nadam se da će ovdje priložena selektivna bibliografija koju je
marni akademik Stipetić tiskao ponajbolje sve reći o Branku, jer Branko je
doista ono što o njemu njegova djela svjedoče. Mi, njegovi drugovi, njegovu
preranu smrt smatramo kao najveći gubitak za našu znanost. Ja imam posebnog
razloga. Bili smo „pobratimi,“ što se ono kod nas kaže, jer njegov otac, Artur,
poznati liječnik, prilikom jednog operativnog zahvata na meni, upao sam u šok,
dao mi direktno vlastite krvi, jer ima moju grupu i specifičnost Rh. Kad sam se
probudio nakon operacije, u šali će on: „E, sad si savladao sve rasne i
nacionalne teorije kroz vene, jer si dobio i židovske krvi“. To isto mi je
jedanput rekao čuveni moj profesor filozofije Vladimir Filipović.  Istovremeno nastavi Artur: „Imam ja sina,
takvog junačinu kao ti, i tvoje dobi, i žarko želim da vas upoznam!“ Uskoro nas
je upoznao u obostranu korist i sreću. Branko me je bodrio skoro svaki dan, a
svaki tjedan je bar 2 puta donosio u bolnicu, u košarama u jednoj ruci hranu a
u drugoj knjige. Kad bih primao kisik, znao je uporno i dugo čitati mi izabrane
tekstove. Bio je socijalno osjetljiv i volio je ljude. Imao je foto pamćenje i
vizionarsku maštu. Bio je besprimjeran radoholičar. Vazda je nešto učio,
studirao ili radio u vrtu. Intimno sam ga zvao: “riljator“. Valjalo je vidjeti
njegova hortikulturna rješenja oko kuće pod Sljemenom. Pravi arboretum.[-] Otac
mu je bio uzor s punim pravom.

Ne poznajem profesora koji je učestvovao u toliko komisija
pri ocjeni magistara, doktora, stručnih radova, koji je napisao toliko prikaza,
recenzija i informacija, studijskih analiza i radnih projekata, pokrenuo toliko
postdiplomskih studija kao Horvat, koji je posredovao kod prijevoda tolikog
broja knjiga da budu prevedene na naš jezik. Srednju Europu je poznavao u
detalje i stalno inzistirao na povezivanju njenih komparativnih prednosti u
ekonomiji i integraciji razvoja. Izučavao je demografiju kao da je mora
predavati. Sa mnom je studirao filozofiju kao da se priprema za profesora
filozofije. Bio je u svemu temeljit. Znanstvena želja mu je premašivala
intelektualne i psihofizičke i vremenske mogućnosti Žarko se zalagao za
društveno vlasništvo, posebno za samoupravljanje, kao oblik neposredne
demokracije. Dakle, imao je golem svestrani interes. Kad smo provodili
antropometrijska mjerenja u Kosovu, pristao je da bude anketar, i kao kuriozum
ističem počeo da uči albanski jezik. Kad smo istraživali krvnu osvetu u Kosovu,
i porodičnu zadrugu, angažirao je prof. dr Rudija Supeka, prof. dr Vojina
Milića i prof. dr Vojana Rusa, sa inzistiranjem da to treba temeljito istražiti.
Ponavljam, u svemu je bio razuman, temeljit i dosljedan.  

Poštovani kolege i prijatelji, iza nas je povijesni zločin,
i to bez stida i kajanja. Nestali su brojni ljudi, razoreni su brojni toponimi,
porodična stabla, nestala neka prezimena, brojna kulturna dobra i potpuno
pokidani kulturni krugovi. Tome se Branko opirao svim bićem. Nažalost, mi u
građanskoj strani rata nismo imali niti mirovnih pokreta. Branko je osobno  doživio poniženje u vlastitoj sredini, blokadom
kabineta da nije mogao uzeti ni osobne stvari iako je zadužio tu istu sredinu,
Ekonomski fakultet, nauku i našu svekoliku zajednicu,  no o tome ne želim govoriti – neka drugi
govore. Slično se dogodilo akademiku Dušanu Čaliću da je dekan priređenu
komemoraciju zabranio, jer je integralni nacionalizam proključao i u
znanstvenim institucijama. Nasrtljivci na njega iz gole zavisti nisu mogli
izdržati tu njegovu znanstvenu veličinu. Takva je sudbina i mnogih drugih
veličina ove naše malograđanske jadnosti. Krleži je poslije smrti uništeno
najveće djelo. 40.000 kompleta enciklopedija Leksikografskog zavoda bačeno je u
rezalište, a da se niti jedan leksičar tome nije suprotstavio. Četiri godine
sam svjedočio prof. Kangrgi, vukući se svuda po provincijalnim sudovima,
braneći dostojanstvo knjige, ali nismo uspjeli. Na kraju, resko sam odgovorio
leksičaru Daliboru Brozoviću: „To što tvrdite da je osnovna greška prof.
Kangrge, da nisu spaljene nego su stavljene u reciklažu, znači samo „nije šija
nego vrat!“, ali je činjenica da su uništene.“ Pitao sam ga onda, i pitam vas
je li moguća nova leksikografija, potpuno suprotna onoj koju su pisali oni isti
koji sada pišu nove? O svemu tome nedavno sam dobio akribijalni rukopis, na 960
stranica od Ante Lešaje – „Knjigocid – Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih“[1],
što dokazuje da nas je zahvatio barbarski trend, nekažnjeno uništavanje po
mojoj procjeni 40.000 svezaka. Vizionarska istina Tomasa Manna „tko pali
knjige, palit će i ljude“ postala je naša brutalna stvarnost. Jednim sam
pogledom iz helikoptera gledao kao humanitarac, kako gori 100 sela hrvatske
baštine do danas nekažnjeno. Naprotiv slavi se kao najveća pobjeda. Avaj! Inače
je, po mojem istraživanju, građanskim ratom i etničkim čišćenjem, ugašeno 5.000
toponima na nekada zajedničkom prostoru, srušeno 1.000 bogomolja različitih
religijskih uvjerenja, 19 najvećih mostova i sa ubijenim i ranjenima, nestalo
oko 180.000 građana nekad zajedničke državne zajednice. U jednom trenutku  veća polovina stanovništva BiH bila je izvan
svojih prostora. Mi rat slavimo, i živimo na kulturi smrti nekažnjeno. Negiramo
žrtvu drugog, bez stida i kajanja, živimo u doba kompletne revizije povijesti,
također nekažnjeno. Čak je privatiziramo, što nije moguće. Nije isključeno
budući da na povijesni zločin ne tražimo povijesni odgovor da se i ovdje ne
razvije sofisticirani terorizam. Usmena i pisana kultura vrvi nam od osvete. Ne
zaboravite naše konclogore, mučilišta i golemu masu prognanika. Tragično je što
se ona poznata „stara dobročinstva“ olako zaboravljaju. Navest ću vam nekoliko
primjera: Prof. dr Rudi Supek, osnivač moderne sociologije, umro je prije 20
godina, a ovdje je zaboravljen kao da nije niti postojao. Dakle, više je poznat
u Francuskoj, gdje je bio pripadnik pokreta otpora, nego u zemlji gdje je
unaprijedio znanost u modernu disciplinu. Vojinu Bakiću su sva djela za života
uništena, a smatrao se inovatorom moderne plastike. Većini umjetnika koji su
obilježili epohu sva antifašistička memorija je uništena. Branko je to  nazvao osvetničkom kontrarevolucijom. Mi
nemamo ni jednog muzeja iz Drugog svjetskog rata kao da se ovdje rat nije ni
dogodio. I groblja drugog uzimali smo kao strateškog neprijatelja. O Meštroviću
znamo samo preko svađe nasljednika, ali nemamo niti jedne sustavne znanstvene
monografije o njemu. Praksisom i
Korčulanskom filozofijskom školom, premjestili su centar filozofiranja sa
Zapada na naše prostore, a to je zaboravljeno 
kao da nisu postojali. Gdje se danas spominje filozof prof. dr Gajo
Petrović, prof. dr emeritus Milan Kangrga i njegovi drugovi, koji iza sebe
imaju preko 150 naslova, što vlastitih radova, što prijevoda. Naznačeni Ante
Lešaja sakupio je bibliotečni fond od 400 primjeraka koji su obilježeni
njihovim imenima. Iako je poznato da su ljevičari pomicali povijesne tokove,
ovdje ih se smatra kao neku grešku prirode. Sjetite se Cesarca i Adžije da
druge ne spominjem. Ni za njihove grobove se ne zna. Da ne duljim dalje,
pozivam vas da nakon 8. godišnjice smrti dr Branka ukažemo na njegovu veličinu
i značaj za znanost, da svjedočimo tako široko, kako je on svjedočio o svom
vremenu polihistorijski, u brojnim domenama, i to izvorno, kritički, na onaj
način kako je to Branko svjedočio. Dakle, da branimo njega i njegova djela i
metode na onaj način na koji je on postao veća veličina u svijetu znanosti nego
što se ona cijeni i proučava u sredini u kojoj je nikao. Naš je dug da to časno
činimo iz proste logike da ne bude zaboravljen, jer ako je točno da svi mi
stojimo na ramenima prethodnih generacija, onda je Branko veliko uporište
narednih generacija. Želim da znate i propovijedate da su Brankove generacije
najproduktivnije generacije koje su seljačko društvo prevele u industrijsko. To
je do sada najveći civilizacijski pomak ovih sredina Kada mi je poznati kensijanac  Galbrajt saopćio da pozdravim Branka Horvata,
da je kandidat za Nobelovu nagradu, istovremeno je rekao: „On je bio veliki
prozor u svijet svega onoga što se kod Vas događalo.“ To mi se učinilo kao
najbolja konstatacija koja nas obvezuje da mu ovdje vratimo ugled koji
zaslužuje. Da vam ne trošim vrijeme, pozivam redakciju Novog plamena, koju smo
nominirali da objavi tematski broj časopisa, posvećen pregaocu gotovo svih
značajnih promjena na ovim našim prostorima. U tom smislu, sa zahvalnošću,
želim da istaknem, kao polazište može nam poslužiti studija, koju je jedan od
najproduktivnijih akademika, nekadašnji učenik Mije Mirkovića (poznat i kao pjesnik
Mate Balota), Vladimir Stipetić podastro kao svestrano polazište. Odužit ćemo
se Branku ako njegov rad i stvaralaštvo približimo narednim generacijama, da
nastave njegov stvaralački napor. Meni će vazda nedostajati kao najveći
stvaralački stimulans da se posvetim neistraženim područjima naših ruralnih
prostora. A doživio sam da gledam kako „lepa sela lepo izgoriše“ i na jednoj trećini
katastra Republike Hrvatske nastade Mjesečeva površina. Želim da stvorimo takvo
uporište o njemu da bude stimulans da i drugi stvaraoci ne budu isto tako
zanemareni. Hvala na pažnji.