3. Problemi obeštećenja prognanih i izbjeglih Srba iz Hrvatske

Prognani i izbjeglice su nova trajna socijalna kategorija
naših nekadašnjih zajedničkih prostora.[1]
Oni su popratna pojava iza svakog rata. Međutim, oni su, poslije poginulih i nestalih
te fizički osakaćenih (ranjenih logoraša i oboljelih), najveće žrtve rata.
Njihova pojava predstavlja za zemlje sukoba, ali i za zemlje prijema, brojne i
složene socijalne, ekonomske, pravne, kulturne, političke i druge probleme.
Među ostalim, izvor su stalnih nestabilnosti pa i povod novih latentnih sukoba.
U novije vrijeme iz ovih obespravljenih i obeskućenih grupacija dokinutog
zavičaja regrutiraju se teroristi, osvetnici i brojni drugi sociopatološki
fenomeni nestabilnosti društva. Jer, od nekad normalnih građana, koji su sada
reducirani i zakinuti u svemu, bijeda i očaj s lakoćom regrutuje kompletno i
moralno propadanje. Naime, beznađe, očaj i nevolje, u koje su ljudi bez vlastite
krivnje dovedeni, olako lome prirodu i karaktere najsnažnijih. Zbog toga je
civilizirani svijet išao u pravcu solidarnosti s ovim žrtvama kodificirajući
konvencijama njihov status i prava. S jedne strane osiguravajući tzv. apatridne
pasoše, a s druge strane opću solidarnost i pomoć da pojedinci i porodice bez
svoje krivnje u potpunosti ne propadaju. No pored toga, dobar dio porodica
nakon izvjesnog vremena zbog egzistencijalnih problema stanovanja,
zapošljavanja, socijalne sigurnosti, liječenja, školovanja itd., ubrzano se
raspadaju. Da bi se taj proces umanjio vrši se pritisak na ubrzani povratak ili
koliko-toliko pravično obeštećenje žrtava.

Koliki je ovo golem problem poslužit ću se jednom
ilustracijom: Poslije 2. svjetskog rata u preko 150 ratnih sukoba izginulo je
35 miliona ljudi čije su posljedice stvorile blizu 30 miliona izbjeglih i
prognanih. U doba kulminacije našeg sukoba, mi smo proizveli u toj masi oko 4,5
miliona izgnanih i prognanih. Samo iz BiH bilo je prognano preko 2,200.000 što
će reći više od polovine sveukupnog stanovništva BiH. Ta činjenica demantira domovinski,
otadžbinski ili tzv. oslobodilački rat. Riječ je o klasičnom građanskom ratu u
kojem je bilo ugrađeno čišćenje sa klasičnim etnobanditizmom i to pod
eufemizmom „humano preseljenje“. Pri tome se nije prezalo ni od
brojnih oblika genocidnih radnji kojima su prisiljavali, pod tiranijom jačeg,
da se spašava goli život. Iza toga je slijedila pljačka, destrukcija i
zaposjedanje tuđih dobara i postepenim oktroiranjem i uzurpativnim pravom, kao
praksom, spontano organizirane i ozakonjene pljačke.

Kako žrtve ovih procesa nisu uzrok rata, to po međunarodnim
normama a i temeljnim zakonima novonastalih država, nisu krive za svoj položaj,
dakle po prirodi svoga položaja ne bi smjele snositi posljedice. Naročito u
domeni privatne imovine, ljudskih prava i kodificiranih obligacija
civiliziranog svijeta.

            Kako
u ovoj domeni nema pojave koja konvencijski nije pokrivena, kao i obligacija
zajednica izgona ali i prijema, na tome se mora inzistirati. Nažalost, nikada,
podvlačim, nikada, repatrijacija i restitucija nije doslovna i kompletna. Ne
samo zato što nije moguća, nego u pravilu, ciljevi svakog rata su pljačka i
potpuna repatrijacija i restitucija ne bi se isplatila. Zbog toga nema dobre
volje kod onih koji se smatraju pobjednici, naročito ako plijen dijele sa
zaštitnicima. Zbog toga je nastala čuvena sintagma: „Jao pobijeđenima!“
Stoga se repatrijacijom i restitucijom „trguje, ucjenjuje i
iznuđuje“.

            Kako
vidite, svaki rat je po svojoj prirodi pljačkaški. A naš kao građanski,
klasični, bratoubilački, etničkim čišćenjem kao matricom, doslovno nas je
porazio i unazadio (preraspodjelom utjecaja i moći, podjelom plijena,
deindustrijalizacijom, izgonom mozgova i subkolonijalnim položajem). No kako su
naše elite vlasti opredijeljene za tzv. evroatlantske integracije, to je svaki
našao po kojeg svojeg kučkinog sina i pored naše posebne odgovornosti, ni
međunarodna organizacija nije nevina. Stoga je normalno da žrtve teže
kodificiranim normama dužnosti i obaveza društvenih institucija života. To je
za naše sredine od posebnog značaja, jer, kaos oktroiranih uzurpativnih normi
onemogućava bar egzistencijalno obeštećenje žrtava. Tu prije svega mislimo na
pravo na stan, vlastitu imovinu, pravnu sigurnost, pravo na rad, školovanje,
obrazovanje, liječenje i socijalnu sigurnost. Kako je svaka izbjegla i prognana
žrtva na svoj način specifično zakinuta, s obzirom na mjesto, vrijeme i
vrijednosti gubitka, to bez njezinog učešća nije moguće obeštećenje. Na prvom
mjestu ističemo tzv. ruralnu populaciju, jer su njezini problemi složeniji i
višeslojni.

3.1.
Obeštećenje seljaka 

            Iskustvene
spoznaje govore da „nitko ne umije od tako malo da preživljava kao
seljak“. Međutim, prognani i izbjegli seljaci gubitkom zavičaja izgubili
su sve. S obzirom na ozakonjene norme i konvencije, oni moraju biti tako
organizirani da mogu učestvovati u svojim potraživanjima. Jer su izvorni
svjedoci što su imali i što su izgubili. Naš je dug da im organizirano pružimo
u zajednicama prijema, autentična potraživanja prema zajednicama izgona.
Podvlačim, Srbi ne smiju ostati zakinuti kao Turci i Folksdojčeri poslije 2.
svjetskog rata. Jer, npr. prognani Talijani (esuli) ulaskom u Evropu, od
Slovenije su naplatili svoja potraživanja, a od Hrvatske to očekuju. I to nakon
60 i više godina!

            Potraživanja
obeštećenja iz ruralnih zona su višeslojna. Na prvom mjestu su osobni gubici za
poginule, nestale, umrle, logoraše, ranjene, oboljele članove porodice. Zatim
slijede obeštećenja za kuće i stanove prema gabaritima, ambare, skladišta te
njihovu opremu. Iza toga su gospodarski objekti po gabaritima (štale, sjenici,
skladišta, silosi, zanatske radnje i njihova oprema). Posebni stavak su
sredstva rada: traktori s priključcima, vršalice, krunjači, krupare, pile i
eventualno osobni automobili ili prikolice, odnosno kamioni. Zatim slijede
eventualne penzije iz poljoprivrednih osiguranja, štedni ulozi, zlatnina te
druge vrijednosti. Nisu bez značaja i zajednička ulaganja u seoske institucije:
škole, ambulante, vodovodi, elektrifikacija, groblja i spomenički objekti.

            Od posebnog značaja je stočni fond po
vrstama: goveda, ovce, konji, koze, magarad, košnice pčela i pernata živad.
Zatim slijede voćnjaci prema vrstama stabala, vinogradi, uništeni gajevi, šume
i uzurpirano zemljište.

            Ovi
varijeteti kasnije se putem međunarodnih komisija uprosječuju pri poravnanju
pojedinaca. Svi pamtimo dreku oko lipicanera, a šutimo oko nekoliko hiljada
ljudskih žrtava, 24.000 stambenih objekata, 13.000 gospodarskih, desetine
institucija, svih sredstava rada i cjelokupnog stočnog fonda, a da ne
spominjemo opremu domaćinstva i gospodarstva. Civilizirani svijet je na našoj
strani za obeštećenje žrtava. Naše je da samo to pokrenemo i organizirano
sprovodimo.

            U
urbanim sredinama i gravitacionim središtima obeštećenja su jednostavnija jer
se odnose na stan, kuću, stanarsko pravo i njihovu opremu. Tu su standardi
manje-više poznati ali ih treba, također, na nivou pojedinca izraziti. Tu su
problemi penzija, štednih uloga, oprema stanovanja, što uključuje slike,
biblioteke i neke umjetničke vrijednosti, koje su izraz i domet pojedinaca.
Posebni je problem gubitak radnog mjesta i neostvarena prava iz socijalnih
primanja. Naravno i ovdje ima slučajeva poginulih, umrlih, nestalih, logoraša,
ranjenih i oboljelih. Pošto ovo nisu, u pravilu tzv. kolateralne štete, nego
posljedica namjernih obračuna s osnove etničkog čišćenja, to će predstavljati
brojne pravno-političke i socijalne probleme, ali žrtve imaju pravo da s
osobnim iskazima, preko za to nadležnih organa, na to dokazano inzistiraju.

            Na
kraju napominjemo da je ovo samo idejna skica, a izvedbena potraživanja bila bi
interdisciplinarnom anketom i upitnicima posebno specificirana i
pojednostavljena radi obrade pojedinačnih slučajeva. Ovome mora biti podređena
tzv. ciljana organiziranost, najuže povezana sa žrtvama i institucijama
organizacija o brizi i životu žrtava.