2. Istinom
protiv revizije[1]

Dragi moji dugogodišnji drugovi, odnedavno gospodo, raduje
me što sam s Vama. Međutim, ni taj plemeniti pojam „drugovi“ nismo
mogli sačuvati, a on je izraz najvećeg prijateljstva, kao što su „moj
radni, ratni, školski drug“ itd. Postali smo gospoda protiv naše volje.
Porazile su nas fukare iz naših redova. Ne zato što su bili jači, nego što naše
tekovine nismo organizirano branili.

Svakom od nas postavio bih pitanje: Što si radio da ne dođe
do rata? Kad je rat dogovoren i iznuđen, što si učinio da dođe do izmirenja čim
prije? Avaj! Mi nismo imali ni mirovne pokrete. Što si radio, ili radiš,
poslije oktroiranog mira, odnosno da se ne ostvaruju ciljevi rata? Da li znaš
da smo svi za našu tragediju odgovorni? Nas su, ponavljam, porazile fukare iz
naših redova. Ološ komunistički. Milošević je bio „komunjara“, Tuđman
general-štabni oficir, čija su se trabunjanja predavala kao MPV
(moralno-političko vaspitanje). Tupurkovski, filozof, svim poznat po korupciji,
a o Kiri, Bulatoviću, Račanu ili bosanskom predstavniku ne znam šta bih sve
mogao da kažem. Šutke smo prelazili preko slogana da su etniciteti krivo
raspoređeni, „humana preseljenja“ i Tuđmanove tvrdnje da je „genocid
korisna stvar za popravljanje povijesti“. Vuk Drašković obnavlja „ravnogorce“
kao da su mu prćija uz asistenciju države sa poznatim dernecima i postaje mu
važniji grob „Čiče“ nego desetine hiljada grobova koje su ti etnobanditi
napravili. Kučan je naređivao da se puca u golovrate ročnike, a da ne spominjem
neke sporedne, npr. Šeksa, s kodnim imenom „Sova“. Bio je javni tužilac u
socijalizmu, danas nekažnjeni lažni svjedok iz slavonskog kriznog štaba iza
kojeg su nevini grobovi. Ozakonio je mnoge zločine, a nema većeg zločina od
ozakonjenog.

Pogrešno je drugovi braniti istinu pisanjem repetitorija
kako je nastala, što je bila, i što je značila Jugoslavija? Jugoslavija je
hrvatska ideja koju danas Hrvati najviše proklinju stigmatiziraju i negiraju. A
samo zahvaljujući njoj, zaokružili su svoj teritorij, i postali industrijska
zajednica. Jugoslavenski oslobodilački pokret stvorio je poredak, preveo
seljačko u industrijsko društvo, preskočio stoljeća u razvoju brojnih
institucija (200 naučnih institucija, preko 60.000 doktora nauke i medicine,
preko pola milijuna studenata, puna zaposlenost, kompletno zdravstveno
osiguranje, najviši indeksi rasta). Iznad svega ističem, produženje srednjeg
očekivanja života za 20 godina. To je najveći radar pokreta i poretka, to je
uspjeh bez presedana. Naše je dragi drugovi da se suprotstavljamo negaciji
antifašizma jer tu smo dosegli najveći iskorak u povijesti − organiziranim
antifašizmom amortizirali smo bratoubilaštvo. Drugo, da se suprotstavljamo svim
oblicima falsifikacije povijesti, jer to je najveći zločin. On je veći od
svakog konkretnog zločina jer on ulazi u povijest preko udžbenika i tako truje
generacije. Moramo se suprotstaviti četničko-ustaškom sindromu kojeg nismo
porazili, nego oživjeli preko integralnog nacionalizma koji nas je osramotio
pred cijelim svijetom. Mene svaki dan, na svakom mjestu, danju i noću „kuna“
kao novčanica podsjeća da je nekad bio u hrvatskoj vladajući poredak NDH kao monstruozna
tvorevina. U posljednjem ratu, oživili smo njene sindrome, konclogore, i sve
bestijalnosti rasizma azijatske torture, i još uvijek se ne kajemo i ne stidimo,
nego sa javnih trgova, javnih glasova, čuje se nekažnjeni poklič: „Ubij, ubij
Srbina!“ Mi ne možemo knjigom na knjigu, ali možemo i moramo reagirati na
svaku reviziju. Moramo problematizirati građansku stranu rata i isključivati
njegovu „domovinsku“ i „otadžbinsku“ oslobodilačku ulogu, jer je
riječ o kontrarevoluciji. Nisu izmijenjeni samo svojinski odnosi, nego sve:
pogled, svjetonazor, stil vladanja. U Hrvatskoj se radnik više ne zove radnik,
nego djelatnik. Stanje naše povijesti je sramotno, ona nije društvena nauka kao
svjedok vremena, nego privatna stvar postupanja npr. Vuka Draškovića, i „ravnogoraca“.
Koje li sramote kod tolikih „marksista, doktorata, institucija“, historija
ovdje nije sama sebi sudac.

Od 2.000 knjiga o „Domovinskom ratu u Hrvatskoj“ s poplavom
revizija citirat ću samo dvije „mangupa“ iz naših redova: Janka Bobetka, člana
CK SKH, generala JNA, Tuđmanovog stratega, u knjizi „Sve moje bitke“, inače,
optuženog za ratni zločin, u kojoj tvrdi: „Srbi su antifašizam odglumatali“.
Avaj sramote nije to samo moralno beščašće, a ima panegirički predgovor
nekadašnjeg uglednog komuniste. Drugi je doktor Branko Dubravica u knjizi
„Vojska antifašističke Hrvatske 1941-45. g.“, Zagreb, 1996. g. Citiram: „Osnivanje
prvih krupnih operativnih postrojbi otpočelo je na prostoru Hrvatske gdje je
udio Hrvata u lokalnom pučanstvu bio izrazito nizak. To su dijelovi Like,
Banije i Korduna gdje je živjela srpska etnička skupina. Na tom području boravi
glavno vojno rukovodstvo federalne Hrvatske optuženo i pritisnuto od strane
srpskih „ustanika“ koji su tražili da buduća Hrvatska bude uređena tako da će
se manjina osjećati kao većina, a većina kao manjina. Stvaranje nove Hrvatske
po diktatu i volji manjine, značilo je unaprijed obespravljivanje većine.“ Koje
beščašće, falsifikat i sramota.

Na drugom mjestu tvrdi još veći apsurd. „Srpsko,
iznadprosječno angažiranje u borbi rezultat je više nacionalnih nego ideoloških
manjina. Srbi su se u prvom redu digli na oružje protiv novouspostavljene
hrvatske države i Hrvata koji su se poistovjećivali sa tom državom, a tek na
drugom mjestu imali su za cilj borbu protiv vanjskih osvajača. Oni su krenuli u
rat protiv Hrvata koje su poistovjećivali sa ustašama željni osvete i ustaške
krvi.“ Taj šovinista, na drugom mjestu pretvara Srbe u hemofiličare, da su
mrzili antifašiste. Koja sramota i uvreda. A ovoj knjizi predgovor je napisao
svima poznati akademik Dušan Bilandžić. On je mjerna jedinica svih falsifikata.
Ovo je njegov doktorant i on mu piše predgovor u knjizi za koju tvrdi da je
„briljantna“. Ovaj je doktorat udžbenik u Vojnoj akademiji RH već deset
godina. Dakle notorni falsifikat, uvreda svih živih i mrtvih Srba. E takav
falsifikat postaje veći zločin od bilo kakvog konkretnog zločina.

Naša je zadaća da izuzimamo pravo falsifikatorima, da
privatiziraju povijest, da tumače njene procese i da se etabliraju u vladajući
poredak, jer oni ne mogu nikad donijeti izmirenje. Kovači rata, ili bolje
rečeno „psi rata, ne mogu biti bogovi mira“.

Ojađen sam, i pun gorčine što od našeg pokreta 2 i po
milijunske partije gotovo ništa nije ostalo lijevo orijentirano, a desničari bi
sjekli lijeve ruke da im ne trebaju. Ako ovako nastavimo, neće doći nikad do
izmirenja na ovim prostorima, jer su se kovači rata etablirali u sistem.

U tu svrhu, prilažem koncept mog viđenja izmirenja preko
institucija.[2] Jer
mi imamo akademika, ali nemamo akademija. Naprotiv, sve su jedna drugu
isključivale. Imamo sjajnih intelektualaca, ali nemamo inteligencije kao
društvene grupe. Većina se stavila u službu rata. Imamo poplavu univerziteta u
svakoj „Mrdoši Donjoj“, a nemamo kadrova, ni za jedan čestiti. Pristali
smo na isušivanje mozgova. Srbija je ratom izgubila oko 350.000 najvitalnijih
kontingenata stanovništva, a Hrvatska preko 150.000. Napad na minuli rad i
tekuća primanja biološki nas je pogodio prema degresivnoj skali morbiditeta. U
Hrvatskoj penzioneri 3 i po godine ranije umiru zbog napada na minuli rad i
tekuća primanja. Slično je i u Srbiji. Zbog toga, prilažem koncept mog viđenja
izmirenja kroz institucije, jer vjerujem da je većina ljudi po svojoj suštini
moralna i odgovorna. Narodi nisu ratovali, nego su bili dogovorenim ratom
prisiljavani i mobilizirani, a posljedice su pogubne tragedije, uništenje ljudi
i materijalnih dobara. Napominjem, srušili smo više od 19 najvećih mostova, 1.000
bogomolja, više od 1.000 škola, uništili bibliotečne fondove, i u jednom
trenutku, pola bosanskog stanovništva bilo je izvan BiH. Zbog toga, evo mog
koncepta institucionalnog izmirenja koji praktički nigdje ne možemo objaviti
jer pogađa privatiziranu povijest i falsifikatore i izuzima etablirane
političare da nam sudbinu kroje.