1.2. Značaj „Privrednika“ za naš društveni razvoj

Značaj »Privrednika« za društveni razvoj je golem,
neistražen, posebno je značajan za selo i poljoprivredni razvoj. Zbog toga ću
pokušati samo u kratkim crtama naznačiti ono što sam zapazio prilikom
prikupljanja građe za ovaj zbornik, kao i ranije prilikom prikupljanja druge
građe za Arhiv za historiju radničkog pokreta u Zagrebu. Kad je u prvoj
polovini 80‑tih godina prošlog stoljeća pokrenuta ideja o izdavanju »Spomen-knjige«,
moj prezimenjak književnik Đuro Livada, otac poznatog pjesnika Raše Livade,
koji je s pjesnikom Albaharijem izdavao »Međunarodni almanah«, obratio mi se s
jednim širokim »naputkom« što sve treba istražiti.[1]
Kako sam mnoge stvari kao istraživač ranije znao o »Privrednikovim« pitomcima,
predložio sam da zajednički to radimo po arhivima i na terenu. Doista smo
obišli Hrvatsku uzduž i poprijeko i pregledali sve arhive. Mnoge sam detalje
znao iz života majstora, heroja, spomeničara. Taj mi se posao pokazao vrlo unosnim,
jer Đuro Livada, sremski prvoborac, stari partijski kadar, inače komesar Sremske
brigade NOV POJ, bio je po vokaciji istraživač, a i sam je bio pitomac
»Privrednika«. Završio je u Vojvodini opančarski zanat. I dok bi ga vozio prosto
me zabavljao s raznim dogodovštinama iz života »Privrednikovih« pitomaca, jer
je poznavao tisuće detalja i nekoliko tisuća biografskih sadržaja – »majstor
pitomac«. Imao je tako sugestivnu komunikacijsku metodu da je od sugovornika po
selima gdje smo istraživali znao sve izvući o majstorima njihovog kraja: što je
proizvodio, kako se ponašao, koje proizvode pamte kao prvo otkriće, itd. Uvijek
je težio da ponešto nađemo i ponesemo sa sobom od majstorskih proizvoda, jer je
želio da napravi »muzej ›Privrednikovih‹ djela«. Kako je bio upravitelj
Zemunske biblioteke bogate knjigama, pružio mi je priliku da mnoge stvari iz
života »naše radničke klase« iščitavam kao literarna štiva. Znali smo zanoćiti
u selu gdje nije bilo struje, i on kao strastveni čitač znao mi je isprazniti
akumulator, i onda je bio spreman da gura auto do iznemoglosti kako bi ga
pokrenuo.

Evo samo neke kraće slike o »Privrednikovim« učenicima. Oni
su, pored učenja zanata, išli i u škole. Program im je bio skoro na nivou
gimnazije. Učili su i strane jezike. Najčešće su naučili jezik svoga gazde:
njemački, mađarski, a posebno oni koji su bili u Češkoj – češki. Kad su
završili škole, postajali su kalfe, pomoćnici, najprije svojih gazda, majstora,
ili su sami osnivali radnje, ili su se uortačili međusobno, udruživali, gradili
kuće i radnje. Stjecali su mnoga dobra i širili krugove poznanstva. Neki bi se
ženili s gazdinim kćerima, ili njihovim rođakinjama. Neki bi se priženili.
Naročito su dobro prolazili oni koji su i gazdin jezik savladali, koji su
prihvatali građanske manire, u jelu, djelu, odijevanju, komunikaciji. I stoga
mi je Đuro znao mnogo šeretskih dogodovština ispričati, koje sam zapisivao, ali
zbog kratkoće teksta one ovdje ne pripadaju.

Većina se ipak vraćala u rodne krajeve, gravitaciona
središta, općinska mjesta ili u svoja rodna sela i tamo osnivali vlastite
zanatske radnje. Kad bi došli u svoje rodne krajeve stvarali su temeljne
pretpostavke za promjene socijalne strukture sela. Njihova saznanja,
sposobnosti, radinost, moralnost osjećale su se kao dar kraju. Jer oni su
slovili kao gospoda s kravatom, leptir mašnom, bijelim kragnama, satovima,
posebno džepnim na lancima, skrojenim gradskim odijelima, laštenim cipelama i s
učenim komunikacijskim postupcima. Bili su uzorni i sredina ih je najradije
prosto oponašala, jer to su bili za sredinu »naši ljudi«. Oni su se za tu
zahvalnost podrške svojski oduživali. Npr. kovači su kovali kapije, najprije
crkvama i učiteljima kao svojim zaštitnicima i preporučiteljima, zatim
rođacima, kumovima i tek onda direktnim naručiteljima. To im je diglo ugled i
ljudi su dolazili da gledaju te tvorevine i divili se govoreći »imaju zlatne
šake«. Brijači su brijali, šišali, »brkove štucali«, »damama« su frizure
podešavali, ali su i svoje »dame« prosto nagonili da pomognu ženskoj čeljadi
svoje sredine. To oponašanje počelo je mijenjati izgled habitusa seljaka,
otklanjati grubosti, kuće su dobile drugi izgled iznutra i izvana jer su
dolazili tišljari, građevinari, dekorateri, itd. Taj oblik oponašanja pretvarao
se u stil življenja. Mnogi od majstora su imali sluškinje. Za obradu vlastitog
posjeda unajmljivali su radnike, ili kao pomoćnike za svoje majstorluke, i to
je širilo novčani dohodak. Kovali su željezne plugove, pravili su kočije,
pravili namještaje, krojili odijela. Zanimljiv je jedan od njih koji nam je
ispričao da kad je donio veliko »kristalno ogledalo« prvi put je vidio ljude
kako se ponašaju kad vide cijeli svoj lik u ogledalu. Kasnije je naplaćivao,
kad bi se mlade pripremale za udaju, dugo ogledanje pred ogledalom. Mnoge
njihove supruge bile su prve bolničarke, primalje, babice. One su s
učiteljicama počele pokretati učenje pletenja, vezenja goblena. Kuhinja je
dobila drugi jelovnik, sijela i prela drugi sadržaj. Svadbe su imale drukčije
kolače i pripremu mlade. Djeca su drukčije tretirana pri otpremi u školu. Svaki
je zanat ostavljao svoje inovativne tragove.

Tako su ovi »Privrednikovi« pitomci bili nukleus našeg
trećeg staleža i u selu, ali oni su i bili neimari u domeni širenja svih
inovacija. Dakle nositelji i difuzori, širitelji inovacija. Bili su most
prelaska od tradicionalizma u modernitet, od usmene u pisanu kulturu, jer su
mnogi kupovali novine, čitali knjige, imali svoje priručne biblioteke, koje su
postajale nerijetko opće dobro sela. Zaista se može govoriti o revolucionarnom
pokretu preobrazbe. Oni unose radne strojeve, nove alatke, nove navike. Oni
donose sortna sjemena i sami imaju rasna stada, modernije kuće i moderniju
opremu. Oni prvi donose fotoaparate, dovode nove poznanike. Nerijetko i svoje
gazde nekadašnje. Postaju poželjni kumovi, prijatelji, družitelji. Oni su
savjetnici, praktični učitelji. Njihovi gazde od seljaka kupuju razne sirovine,
prehrambene potrepštine, pa se tako stvaraju nova poznanstva. Neki među prvim
kupuju automobile, traktore, prvi otvaraju parne mlinove. Oni prvi kaptiraju
vodotoke, uređuju potočne mlinove i skraćuju vrijeme čekanja. Prvi dovoze tzv.
ručne vršilice, a kasnije motorne »dreševe« koji zamjenjuju stočnu vršidbu. Oni
prvi dovoze snažnije konje, prave platoe s gumenjacima, koji zahtijevaju bolju
putnu mrežu. Oni prvi započinju kopati bunare, kaptirati vodotoke, uređivati
tzv. šterne, čatrnje. Neki čak kopaju ribnjake. Oni prvi prave zamke za miševe,
glodare, lisice, vukove, divlje svinje, tu »pošast sela«. Naravno, oni su i
lovci, imaju puške, uređuju srpove, kose, plugove. Oni prvi unose moderno
posuđe, tzv. escajg, zamjenjujući drvene zdjele i žlice. Oni znaju kako se može
konzervirati hrana, posebno voće. Nema domene u kojoj ne unose novitete. I mnogi
su time zadužili svoju sredinu.

Često sam čuo u susretima sa seljanima da nije bilo našeg
majstora, selo ne bi vidjelo ni bicikla, automobila, traktora, željeznog pluga,
vršilice, motora, motorne pile itd. S njima počinje dio urbane kulture,
formiranje tercijarnog sektora. Oko njih se formiraju prvi oblici radnika-seljaka
i prvi oblici novčane privrede sela. Neki od njih su prvi poduzetnici, neki
veleposjednici, neki vlasnici ili suvlasnici prerađivačkih tvornica, a neki čak
značajni dioničari ili bankari. Njima dugujemo podlogu naše današnje
nomenklature raznolikih zanimanja.

Pitomci »Privrednika« zajedno s Hrvatskim Radišom[2]
nisu samo utemeljitelji, dakle, osnivači noviteta u našoj sredini, nego ona
pretpostavka bez koje društveni razvoj nije mogao krenuti iz tradicionalnog u
modernije društvo. Oni su istovremeno neimari pisane kulture, zajedno s
učiteljima, ali su i neimari našeg antifašizma kao najvećeg iskoraka
civiliziranosti za sredinu od koje nikad i nikako ne bi mogao očekivati tako
dobro organiziran antifašistički pokret. Oni su naši prvi priključitelji
evropskim tokovima a da nismo prethodno dobili »avis« ili pristup ovom ili onom
poglavlju. Oni su nas svojim stvaralačkim duhom, djelima, razumom i umom
priključivali evropskim tokovima. Kasnije kad su postali tribuni spremni da
žrtvuju sve, a mnogi su to i učinili jer nisu poznavali sukobe interesa,
titular im nije značio ono što danas znači. Nisu glorificirali »imati« nego
»biti«. Njima je gotovo sve bilo »biti«. Biti u prvim redovima progresa, općeg
dobra. Živjeli su za naše sutra. Nisu prebrojavali krvna zrnca. O tome najbolje
svjedoče njihove bračne družice. Bio im je stran etnocentrizam. Dosegli su
najčešće čovjeka s veliko »Č« i građanina s velikim »G«, citoyena. Nikada nisu
sanjali da će nacionalitet biti izdignut iznad života i smrti i da će
nacionalna revolucija borbom »krvi i tla« zbrisati njihove sve antropogene
sadržaje ili ih pljačkom odnijeti. I to bez stida i kajanja. A njihov minuli
rad je golem. Skoro cjelokupna industrijska tečevina. Njihova sposobnost mi se
često činila nadnaravnom. U ratu sam upoznao one majstore koji su u kratkom
vremenu benzinske pretvarali u parne automobile. Članovi ZAVNOH‑a vozili su
svoju arhivu i sredstva rada u parnim lokomobilima jer drugog nisu imali. Oni su
stvarali parne mlinove u nemogućim uslovima.

Prevođenje seljačkog u industrijsko društvo složen je i
težak, i u nekim domenama po posljedicama za brojne pojedince, poguban proces.
Pamtim da smo u razdoblju poslije Drugog svjetskog rata završili industrijalizaciju
sa 2,400.000 invalida rada. Da je u tom procesu bilo nedemokratičnosti,
netolerantnosti, nasilja i drugih nepodopština nitko ne može poreći. Mi koji
smo to istraživali, mjerili, pratili i osuđivali, pa nerijetko bili i sami
žrtve, ne možemo poreći da je taj proces po posljedicama za ove prostore bio
ipak golemo djelo progresije u kratkom vremenu izvan svakog očekivanja.

Stope rasta bile su među najvećim. Bruto dohodak rastao je
iz dana u dan. Kvaliteta života je rasla na očigled. Srednje očekivanje života
je povećano za skoro 20 godina. Povećane su i antropometrijske mjere kako gdje,
ali značajno, visina, težina, opseg. Imali smo deagrarizaciju bez presedana, a
i skolarizaciju, također. Socijalna struktura je izmijenjena iz temelja.
Dosegli smo skoro cjelokupnu nomenklaturu svjetskih zanimanja, mobilnost
stanovništva, migratorni tokovi postali su sveopća pojava. Iznad svega valja
istaći bračnu pokretljivost. Od nekadašnje na nivou sela ili susjednog sela
postala je transmundijalna. Procesi urbanizacije bili su praćeni novim modelima
načina življenja u dojučerašnjim kompletno zaostalim ruralnim sredinama.
Preventivna i kurativna medicina dosegla je sveopće promjene. Savladali smo
skoro sve tradicionalne socijalne boleštine sela. Svemu tome je bila podloga
stvorena na martirskoj žrtvi prethodnih generacija u čijem središtu su bili
nosioci »Privrednikovi« pitomci. Oni su stvorili doista najproduktivniju
generaciju našeg nekada zajedničkog prostora unatoč kobne i martirske žrtve.

U naših naroda ima izreka »da je đavo htio sve biti osim
šegrt i vojnik«, »Privrednikovi« pitomci su bili i jedno i drugo u teškim
vremenima. Oni su sami bili plod proste prirodne selekcije našeg sela, jer su,
po svom ishodištu bili djeca siromašnijih obitelji, a to siromaštvo bilo je
opća bijeda i oskudica u svemu, hrani, odijelu, pitkoj vodi. Dakle, svemu.
Rađali su se kad je difterija kao »daviteljica djece« kosila sve. Samo su
rijetki preživljavali. Oni su bili ti koji su preživjeli. Mnogi od njih
zapamtili su pet ratova po glavi stanovnika. Međutim oni su birani kao iznimni,
marni, i spremni da se izvuku iz bijede i da pomognu svojim i svome zavičaju.
Kao šegrti prolazili su »Scile i Haribde«, svakojake gazde i gazdarice, ali i
njihovu djecu, a nerijetko i mušterije, dakle, dobre i predobre, ali i zle i
opake.

Kad smo skupljali građu naslušao sam se svakojakih priča o
šegrtovanju. To je književnik Đuro Livada pomno bilježio pa smo to znali kasnije komentirati, a i sam je
svašta iskusio. Iz njih se ogledao naš karakter, mentalitet, nasilništvo i
samilost. Svega je bilo. Pamtim jednoga koji je divno oslikao svoje
šegrtovanje: »Bilo je lijepo jer sve je oko nas bilo novo, neobično i ležaj i
govor i odijevanje i hrana i ljudi i stvari. Kao da si u raju. Ali sam ipak
spoznao da je lako biti dobar u dobrog gazde, ali je teško izdržati četiri
godine goropadnog gospodara.« Jer oni su             zaboga
šegrti, pa pored zanata i škole morali su održavati radionice, strojeve,
alatke, dvorišta, raditi i kućne poslove. Nerijetko i ropski morali su slušati
gazde i gazdarice, njihovu djecu a nerijetko i sluge. Bilo je opakih mušterija.
Neposluh, zaborav, fizički se kažnjavao gorkim batinama, uskraćivanjem hrane,
odjeće, ležaja, pokrivača. Priča jedan: »Zaboravio sam očistiti saonice poslije
izvoza đubra. One su se ujutro smrzle. Sljedeće večeri gazda mi je umjesto
stalnog pokrivača s perjem, dao konjske pokrivače. Dobio sam upalu pluća.
Kasnije kavernu. Međutim sve sam izdržao. Gazdu, i II. svjetski rat. A
ipak sam bio svoj čovjek.« Dakle, shvatili su mnogi da se radom može postati i
u nemogućim uslovima, svoj čovjek. Mnoge od njih upoznao sam kao iznimne ljude
u II. svjetskom ratu. Jer su bili neka iznimnost po onoj čuvenoj poruci
pitomca Rade Končara ili Filipa Filipovića: »milosti ne tražim, ali ne bih vam je ni dao«. Bili su
izvorni antifašisti jer su mnogo bolje znali što je fašizam od nas ostalih.
Jovan Mraović, šegrt iz Vojvodine, govorio je mađarski. Bio je komesar legendarne
partizanske bolnice »Petrova gora«. Dao je svoju krv svakome kome je trebalo.
Intendant omladinskog bataljona I. kordunaške brigade nosio je na rukama
dječaka kad smo oslobodili dječji logor u Jastrebarskom; od Jastrebarskog skoro
do Sošice. Komandant Nikola Vidović, narodni heroj, pitomac Vojno‑tehničkog zavoda u Kragujevcu,
uvijek je komandovao: »za mnom drugovi« a ne: »naprijed drugovi«. Krnić
Ljubomir, teolog, pravoslavni sveštenik, komesar brigade, jednako je
propovijedao borbu protiv fašizma, kao i molitvu kad je krstio djecu u predahu,
ili sahranjivao umrle tifusare.

Nije čudo da su od ovih ljudi, njih 25 postali narodni
heroji. Navest ću samo neke poznatije: Filip Filipović
– Fićo, Rade Končar, Radoje Dakić, Đuro Pucar – Stari, Jezdimir Lovrić, Pane Dukić, Milinko Brković – Crni, Branko Đonović, Radovan Grmuša, Vojo Ivanović, Miloš Mamić, Miloš Matijević, Mile Počuča, Ilija Popović, Stanislav Sremčević, Milan Stanivuković, Milan Zorić, Rade Zorić, Ljubomir Živković‑Ilić i mnogi drugi.

Mnogi od »Privrednikovih« pitomaca nestali su u
koncentracionim logorima širom Evrope, i u nas. Mnogi su izginuli na bojnom
polju, kao tribuni ili rukovodioci operativnih jedinica, ili organa vlasti.
Međutim golem broj je stradao u pokoljima prije ustanka. Samo u mom zavičaju
Primišlju, 12‑orica su poginula do početka ustanka. Osobno sam posmatrao kako
su se ustaše međusobno pobili pljačkajući stričevinu mojih stričeva i njihovih
radionica kao »Privrednikovih« pitomaca. Na području Rakovice, posebno u
Sadilovačkoj crkvi, nestalo je oko 17 radnika‑majstora »Privrednikovih«
pitomaca. Pretpostavljam da ih je moralo biti više. Ali sada ih je teško
identificirati. Kolike je žrtve podnijela ova generacija pitomaca govori
činjenica što je samo svaki deseti preživio II. svjetski rat. I onda kad
poginuše i to pod devizom »dobar pastir štono kaže inom, sam svojim potvrđuje
činom«, dođoše naši talibani i razoriše im spomenike, nerijetko kosturnice pa i
groblja. I također, nerijetko, kao javne plastike, skulpture najvećih umjetnika
naših prostora.

Ono što smatram našom tragedijom, zaostalošću i beščašćem,
što je nas osramotilo pred svijetom i pred poviješću i pred budućim
generacijama koje dolaze, jeste to što smo pomen na njihovo djelo razorili,
unakazili i zaboravili. Čini se da živimo s uvjerenjem da se stara dobročinstva
s pravom zaboravljaju. To što smo napravili, ni jedan narod nije učinio prema
svojim prethodnim generacijama. Jer zaboravljamo da stojimo, htjeli ili ne
htjeli, na ramenima prethodnih generacija. Nema tog »novog domoljublja« koje
može nadvisiti njihov stvaralački inovatorski duh i njihovo antifašističko
pregnuće.

Končar s imenom, ili samo s prezimenom, bio je i bit će naš izvorni
brend, a bio je pitomac »Privrednika«. Sretao sam taj brend posvuda na svim
meridijanima i s ponosom sam u sebi govorio: »takvi su za našu sredinu još za
sada neponovljivi«. E, to su bili u većini »Privrednikovi« pitomci. Prema tome
povijest je pokazala da su te uzorne generacije načinile temelje za povijesno
djelo prevođenja seljačkog u industrijsko društvo sa svim modernitetima i
institucijama.