1.
Sudbina crnogorskih ruralnih naselja nastalih za historijski trenutak

1.1. 
Uvodne
napomene 

            Istinski se radujem što prvi puta
prisustvujem raspravi o ruralnim naseljima, da tako kažem, i u režiji Akademije.
Konačno, neka se i to dogodilo na prostoru nekadašnje zajedničke države.[1]
Vjerojatno je to po onoj kineskoj poslovici da „cvijet kada vene, sjeti se da
je iz korijena nikao“. Prije više od 25 godina pročitao sam u jednom tekstu
fusnotu da je najveća ruralna distanca postignuta kod članova „Kraljevske akademije“
u Velikoj Britaniji. I to u 15 generacija gdje je smjena generacija mjerena po
30 godina. To me ponukalo da pogledam sto biografija akademika JAZU gdje sam
utvrdio da su u 98% slučajeva bili seljački ili težački sinovi. Od tada se
stalno čudim, a neki tvrde da čuđenjem počinje filozofija, kako da taj svijet
ne pokazuje interes za sudbinu svojih pređa i svoga ishodišta.

            Iako je sudbinu ovih prostora, ne
tako davno, određivalo selo, a ne grad, mi još uvijek nemamo ni u jednoj
zajednici, nekad zajedničkog prostora, napisanu historiju poljoprivrede. Ima
nešto za neke grane u Sloveniji. Nemamo ni historije putne mreže u selima, ni
historiju historijske kuće, a o historiji naselja da ne govorim. Usputno vas
podsjećam da još uvijek nismo prešli na metrički sistem i da za zemljište imamo
blizu 20 naziva mjernih određenja za površinu zemlje (dan oranja, jutro, ral,
vrganj, motika, dunum, itd.).

            Prije više od 40 godina nas
nekolicina maštala je da ćemo te fundamentalne propuste nadoknaditi započetim
temeljitim studiranjem. Čak smo izdali priručnik metodološke naravi „Tipologija
ruralnih sredina“. Maštali smo da ćemo po uzoru na Francuze izraditi i ruralni
atlas. Na žalost, sve je propalo – ideja, institucija, država, mnoga naselja,
nažalost, u požaru, i veliki broj seljaka i njihovih potomaka, nevinih i bez
kenotafa.

            Kako je meni kao ruralnom sociologu
svako selo zavičaj, a moj je zavičaj uništen i otet ratom „spaljene zemlje“,
svako nestajanje sela s bolom doživljavam. Imao sam tu nesreću da jednim
pogledom iz helikoptera gledam kako gori stotinu naselja zavidne ljepote,
arhitektonske vrijednosti i rijetke durabilnosti. Doživio sam cinizam „lepa
sela lepo gore“.

            U predvečerje najvećeg zločina na našim
prostorima jedna trećina seoskih naselja, čak nešto više – blizu 10.000, bila
su u radikalnom trendu depopulacije. Mnoga su bila već tada samo toponimi da je
tu nekad bio život sa svom svojom punoćom. Sinkrezija sela, stoke, ljudi, njiva
doimala me se kao dio naše historije. O tome sam nekad pisao sa sjetom. Bijah
proglašen „lamentatorom“, a isticao sam da ne jadikujem nad selom, nego nad
nama i nemarom, ne sluteći što čeka nekoliko tisuća naselja. Zaista sam rano
spoznao da nam intelektualni „cvijet“ ili ne zna ili zaboravlja da je nikao iz
korijena.