1. Prvi korpus NOV POJ

Dragi moji ratni drugovi, uopće nemam namjeru, pa ni
potrebu, da pišem o Prvom korpusu NOV Hrvatske, jer smatram da bez posebnih
naučnih analitičkih izvora nema potrebe o korpusu pisati.[1]
To ne znači da je o njegovu sadržaju sve rečeno. Pa čak i kod činjenice da je o
njemu i njegovoj građi objavljena golema se[-]lektivna bibliografija na oko 70
stranica. Mnoge bibliografske jedinice, čiju građu dobro poznajem jer sam je
svojedobno sređivao, su fascinantne. U to spada i dokaz da je u nekim
prostorima u Drugom svjetskom ratu ratnim angažmanom, kao aktivno učešće, bilo
zahvaćeno 19% žive sile prostora. To doista prelazi sve dosadašnje primjere
žrtvovanja generacija nekog prostora. Neki toponimi sa sveukupnom onomastikom i
povijesnim antropogenim sadržajima nestali su već u Drugom svjetskom ratu za
sva vremena.

Tamo, gdje su nekad nikle jedinice NOB-a, gdje su nastale
vojničke for[-]macije Prvog korpusa, danas su to prostori najvećeg muzeja stalne
postave povijesnog zločina za milenijsko pamćenje, proizvedeni odmazdom nepo[-]ražene
ideologije ustaštva i četništva u ratnom vihoru 1991-1995. godine. Neosporno je
da ostajemo do posljednjeg živi svjedoci civilizacijskog pokre[-]ta pobjednika − antifašizma.

Iako mi pripadamo pobjedničkoj antifašističkoj koaliciji,
temelju suvremene civilizacije, pod kraj našeg života postali smo žrtve
brutaliteta neporažene ideologije − kvislinga i njihovih novih trabanata −
ustaštva i četništva. U ovome prilogu o tome fenomenu jedinstvenom na evropskom
tlu želim nešto da kažem.    

Ne ulazeći u casus belli, ne praštajući zločin, koji je
oduvijek bio konkre[-]tan, osuđujući napasti ideologije kolektivne krivnje,
poslužit ću se jednim povećim citatom, da mi se ne bi pripisalo da konfabuliram
i izmišljam zlo[-]čin. Evo tog citata:

„U Hrvatskoj je, koliko znam, na djelu najčišće etničko
čišćenje koje je ikada igdje izvršeno. To je etničko čišćenje koje je
obuhvatilo čišćenje povi[-]jesti, kulture, znanosti, ali i gruntovnica; čišćenje
na razini toponomastike i onomastike. Nekoliko desetaka imena sela, mjesta i
gradova je zamijenje[-]no, kao i nekoliko tisuća imena ulica. Najmanje nekoliko
tisuća ljudi, vjerovatno i nekoliko desetaka tisuća, promijenilo je − na raznim
stupnjevima nedragovoljnosti − svoja osobna imena ili prezimena. Promijenjeni
su ne samo službeni simboli staroga režima, nego su uništene i tisuće spomenika
ili obilježja na kojima se nalazila zvijezda petokraka, ili su, kao što sam
jučer rekao, u Rakovici „reinterpretirana“ imena onih koji su sudjelovali u
povi[-]jesnim događajima.

Jednostavan simbolički primjer: pred zagrebačkim glavnim
kolodvorom nalazi se − što je običaj u mnogim gradovima − stara parna
lokomotiva na kojoj piše HŽ (Hrvatske željeznice). To je tipična hrvatska laž.
Nikada u po[-]vijesti nije postojala lokomotiva na kojoj je pisalo HŽ. Postojalo
je JDŽ (Ju[-]goslavenske državne željeznice), postojale su mađarske željeznice,
postojala je − za NDH − HDŽ (Hrvatska državna željeznica). Ali, vlastodršci ne
mogu izdržati ni ono što je bilo, moraju izmišljati povijest po mjeri
sadašnjosti. Dakle, nisu samo očistili sadašnjost nego i prošlost.

Jednako su tako radikalno očistili jezik, pa, konzekventno
i načela jav[-]nog komuniciranja. I dogodilo se je, dakle, da više nema one
sredine iz koje su ljudi otišli, da bi se u nju mogli vratiti. Osim ako se ne
misli na onaj degu[-]tantni frazealni stih koji se stalno ponavlja u prozi – „povratak
na ognjišta“. No, ozbiljne repatrijacije nema, jer je ne može biti. I to je ono
s čime, po mojem sudu, treba početi želi li se ozbiljno razgovarati“. (Žarko
Puhovski; Srbi u Hrvatskoj jučer, danas,
sutra, HHO, Zagreb, 1998, str, 105.)

U daljnjem tekstu isti autor navodi obilje primjera
smetanja povratka koja započinju već na granici, nastavljaju se kod dobivanja
dokumenata, po[-]vratka posjeda, dobivanja telefonske linije, priključka struje,
vode itd. Da[-]kle, radi se na razbijanju porodice i kinjenju građana.

Na kraju, pita se profesor Puhovski: „Oni pak, koji kažu da
su Srbi otišli pod svojim vodstvom − koje uostalom nikad ni od koga nije bilo
izabrano, priznaju Milanu Martiću državni legitimitet“. (Ibidem, str. 106.)

Neki Srbi iz paradržavnih struktura napraviše konkretne
zločine. Ne pra[-]štam im, osuđujem ih. Ali u ime hrvatske države nastadoše
golemi zločini. Još manje praštam i još više osuđujem. Jer, naše kobno i
učestalo „umiranje od brazde do brazde“ sada recidivnim fašističkim genocidnim
radnjama opustjelo je naše prostore, razorilo naše narode, naselja, porodice,
rodove, monumenta i znamenja martirstva naših generacija. Implikacije su za
narode nesagledive. Zauzele su ekološke razmjere katastrofe.

Mizerluk mržnje, tribalistički srazovi, pod sloganima
nacionalšovinizma doveli su sukobe do „istrage vaše ili naše“, i oživjeli su sa
smetlišta povijesti sve pošasti sa monstruoznim posljedicama. Nažalost, živimo
u državi, koja nije ni pravna, ni socijalna, ni kulturna, ni civilizirana, a time
ni moralna.

Prostor nam je ne samo razoren, nego tako dehumaniziran i
zagađen strategijom „pokreta opasnih namjera“ i zločinačkog sadržaja, da je
stvoren poredak države koja je napala svoje društvo u svim porama.
Falsifikacijom historije, napadom na dokazane istine i sve moralne vrijednosti
civiliziranog svijeta oživjele su rasističke teorije prekrajanjem povijesti
vlastitog naroda. Zapanjujuće je što se pred tim zločinom šuti. Opravdava se
čak genocid kao koristan čin za popravljanje povijesti. Na flagrantan način to
čini povijesni amater kao karizmatska ličnost.

U Bespućima…
naime, Tuđman doslovce piše: „Ovakve nasilne, pa i ge[-]nocidne promjene, kakve
su izvršene i po okončanju drugog svjetskog rata donose uvijek dvostrane
posljetke. S jedne strane neizbježno produbljuju povijesne razdore… S druge
strane, dovode do etničke homogenizacije po[-]jedinih naroda, do većeg sklada
nacionalnog sastava pučanstva i državnih granica pojedinih zemalja, pa to može
imati i pozitivne učinke na kretanje u budućnosti u smislu smanjivanja razloga
za nova nasilja i povoda za nove sukobe i međunarodne potrese“. (Citirano prema
Feral Tribune broj 587, str. 8 od 16.
XII 1996.) Avaj historija i prekrajač sudbine vlastitog naroda prekrajanjem
povijesti!

Kad je ovakvo teorijsko opravdanje „pušteno u opticaj“,
onda je problem zločina pitanje samo prakse. Da bi praksa započela, nasrće se
na povijest, na istinu, a onda nema problema za nasrtanja na drugi etnicitet.
Jer, „ne možemo zajedno“, „nema suživota“, „etniciteti su krivo raspoređeni“, „mi
smo opljačkani“, „izrabljivani“, „napadnut je naš jezik“, „napadnuto je naše
biće“, „naše svetinje“, „kultura“, „samobitnost“, „naše tlo i krv“, to čini
„drugi, hipostazirani barbarin“. Dakle nama je „biti ili ne biti“, da ispravi[-]mo
povijest. To ćemo učiniti „humanim preseljenjem“ − eufemistički naziv za
klasični etnobanditizam. Naime, uprežu se poluge izvitoperene povije[-]sti,
mitovi naše svetosti, izabranosti, uzvišenosti, milenijske težnje, uzašašće
duha, božjeg poslanja, divinizacije države, vođe, vjere, nacije i sve druge
pošasti sa zovom „ubij“, „razori“, „prožderi“, „zatri tragove“. Jer „drugi“ je
pakao, genocidni barbarin, neciviliziran, i on je prepreka našoj „povijesnoj
misiji“. Avaj povijest! Avaj sudbine ostvaritelja − postvarenje ljudi!

Dakle, svakom konkretnom zločinu etnobanditizam ateorijski
fundira svetu teorijsku paradigmu. U suštini suprotstavlja čovjeka njegovoj
prirodi, prirodi njegove vrste, njegovoj povijesti, iskustvu i znanstvenim
spoznajama provjerene istine. Zbog toga je etničko čišćenje po svojoj
okrutnosti najveći zločin kraja dvadesetog stoljeća na ovim prostorima. On se
iracionalnim argumentima brani, opravdava, vodi protiv ljudi, a za prostor.
Zločin i zloči[-]nac su konkretni, individualni. Nema kolektivne krivnje, mada
odgovornost postoji. Etničkom čišćenju središnji je krivac kolektivitet, narod,
nažalost, nevina žrtva. Rekosmo ranije, rat nije prirodna pojava, nije
imanentan čo[-]vjeku, iako je tipičan ljudski fenomen. Jer u tom obliku ne
postoji ni kod jedne životinjske vrste. On ima svoja pravila, svoju „kulturu“,
čak i kodificirane norme (Ženevska konvencija). Etničko čišćenje ne uvažavani
prirodu, ni interes, ni kodificirane norme. Ono ima svoju logiku „pravilo
zločina“. (Vidjeti opširnije: Svetozar Livada: Etničko čišćenje − zločin stoljeća, SKD “Prosvjeta“, Zagreb, 1997,
str. 180-181.)

Ističem, ne mrze se istinski etniciteti koliko se vole
njihova oteta dobra. To se najbolje vidjelo nacionalizacijom Krajine, da se
namire pacifikatori. Kad to pade, pod pritiskom međunarodne zajednice,
oktroiraše novi zakon prava upotrebe tuđe imovine, uzurpativnim normama
napadoše „svetost svojine“ i to još uvijek traje.

Koliko je pravnog zločina govori golem problem usaglavašnja
sa među[-]narodnim normama. Jer je pogaženo prirodno, običajno, normirano i kon[-]vencijama
prihvaćeno pravo. Uzurpativnim pravom razara se minuli rad ge[-]neracija, život
institucija, pa i moralnih vrijednosti. Čudna državotvornost nacionalne države
ponavlja stil paradržave. Jer državu diže iznad čovjeka, zapravo protiv njega i
društva.

Započe pretvorba (zapravo pljačka) fiktivnim jurenjem
katastra, fiktiv[-]nim kreditima, kompradorskom spregom elite vlasti, menadžera
itd. Inteli[-]gencija konjunkturom i oportunitetom listom optira političkoj
klasi. Mafijokratski se otima što se oteti može. Divlji kapitalizam u korist
nekoliko sto[-]tina porodica osiromašuje narod s procesom u toku tako snažno da
je jedna trećina stanovništva u socijalnoj komi. Ništa nije pošteđeno.
Militantnim komunizmom vlasti proglasiše prošlost mrakom, i najpogrešnije
upaljenim svjetlom učiniše da narod ne može da gleda.

Postadosmo jedinstveni primjer napada na civilizacijsku
tekovinu u ra[-]zaranju svih spomena antifašizmu (institucija, trgova, ulica,
spomenika, po[-]gleda, shvaćanja i antifašista). Primjer: ostarjela Milka Planinc
prigovorno upita Tuđmana zašto to radi, a on će prijeteći osvetnički: «Vi ste
nas zatva[-]rali, a mi ćemo vas politički i ekonomski uništiti«. Samo što ne reče
i fizički, mada i to rade. Sve je napadnuto: ljudi, institucije, kulturna i
opća dobra. Zločina je koliko ga može biti, jer nalogodavci ne progone
izvršitelja. Svatko hoće svoj dio, parče Zemljine kugle ili druge pokretnine
ili nekretnine. Sve je podvrgnuto reviziji, najprije ideološki, pa povijesno i
materijalno. Prvi na udar dođoše spomenici, trgovi i ulice, pa španski borci −
kao neimari našeg antifašizma. Jedva da ih bijaše 30 živih. Militantni žreci
proglasiše ih među[-]narodnim teroristima. Oduzeše im stečena prava i društveno i
politički sahraniše prije fiziološke smrti. Slično bi sa narodnim herojima i
njihov je broj simboličan. Na red dođoše nosioci spomenica ’41. (oko 4.000
živih). Iza toga uslijedi revizija invalidnina. Njih bijaše oko 23.000.
Dokinuše invalidninu palih boraca, ostarjelim umirućim majkama. Iako je
invalidnina kumula[-]tivna (što si stariji posljedice su veće) i degresivni teret
socijalnim institu[-]cijama, zaštićena kao stečeno pravo, mnoge dokinuše, a
većinu reduciraše. Posebnu grubost, na granici pravne drskosti – zločina –
učiniše prema umi[-]rovljenim oficirima JNA. Nove oficire zovu «časnicima», a
starima mirovinu ne temelje na minulom radu, nego, eto, na milosrđu. Sve su
napadnute kate[-]gorije društva u dubokoj starosti, iznad srednjeg očekivanja
života u nas. Ne mari! Osveta je slatka „pobjedniku neporažene ideologije“ u
korist, jer da bi nekom dao iz ograničenih fondova, nekom moraš oduzeti.

Bezakonje služi kao podloga. Tim bi pogođeno oko 160.000
boračkih struktura. Oduzimanjem stečenih prava, protegnu se pravni zločin na
druge koncesije koje iz toga proizlaze (ortopedska pomagala, zaštita zdravlja,
ot[-]kup stanova i dr.). Oficiri JNA neko vrijeme ne primaše ništa. Neki umriješe
od gladi, neki se ubiše, nekima se raspada porodica, neke protjeraše, nekima
oteše stanove, nekima državljanstvo, a neki se iznuravajući spore. Ništa ne
preostaje nego da se problem internacionalizira, jer su njihova primanja ni za
živjeti ni za umrijeti. Ne mogu se upoređivati sa tekućim umirovljenici[-]ma  ̶  časnicima.
Domoljublje u inat razara pa čak i ubija svako rodoljublje. I to se ozakonjuje,
a znano je da nema većih zločina od onih ozakonjenih. Marginalizacijom ljudi,
razaranjem monumenata, koji navodno nisu lijepi iako su autentični, napadnuta
je civilizacijska tekovina antifašizma.

Istovremeno mijenja se heraldika, podižu spomenici
kvislinzima uz koncerebralne mise, falsificira se historija evidentnim
revanšizmom. Ova retrogradnost počiva na činjenici jednopartijske ideološke
države koja nije u praksi ni pravna, ni socijalna, ni laička, ali ponavljam ni
moralna. Moral važi za sve ljude osim HDZ.

Kako se Crkva nije odredila prema fašizmu, ali se
militantno postavila prema komunizmu, odmicanjem od Boga, oltara i Jevanđelja,
pretvarajući se u sluškinju politike, htijući svoj dio plijena. I dobi ga.
Naime, konkorda[-]tom dobi privilegij suprotan konstitucijskim osnovama laičke
države. Alimentira se iz budžeta, vraćeni su joj posjedi, i suveren naglasi da
je ovo katolička država, katoličkijih katolika od pape.

Ideologija države iznad društva, suverena iznad institucija
žanje svoje pošasti, nasrće ozakonjeno na čovjeka i društvo. Jer toliki
poubijani  ̶  ne[-]vini, neprocesuirani, protjerani
državljani, toliko otetih stečenih prava mi[-]nulog rada, otetih općih dobara,
nekažnjeno, nema presedana. Svim sred[-]stvima se uznastojava ideološki učiniti
kontinuitet države sa NDH, ne samo heraldikom, nomenklaturom nasilja, jezikom,
nego, eto, istinskim idealom milenijske težnje naroda. Zbog toga su svi
izginuli ustaše martiri poklanih Hrvata. Tome služi stara-nova scenografija.

Neofašistička scenografija postala je pravilo javnosti, pa
ćemo neke njene elemente ovdje navesti: Fašistički pozdrav ministra oružanih
snaga RH u Sinju, Rojnica i Orden kneza Trpimira, a Vinko Nikolić postaje
senatorom, član NDH vlade proglašava se „nestorom hrvatske književnosti“, a
Nazora zovu „moralnom mizerijom“. Crljen, šef ustaške promidžbe nastupa na OTV,
a slijedi zatim reha[-]bilitacija Mile Budaka, oca rasnih zakona s nazivom ulica
u deset gradova, Luburića se proglašava hrvatskim vitezom, a u štampi Šakić,
komandant Jasenovačkog logora, kaže da bi ponovno ako treba bio „šef“ u
Jasenovcu, sada mu se sudi „da nije koga iskosa pogledao“. Pomirba ustaša i
partizana i zajednička grobnica krv[-]nika i žrtve, sarkastični je cinizam
trijumfa revanšizma. Njemu je ravno još samo 3.000 srušenih spomenika NOB-u i
antifašizmu iza kojeg stoji nekoliko stotina hiljada ponovo ubijenih (ode Juri
i Bobanu). Morbidne li humanocidnosti!

Svaki fašizam je započeo s fašističkim radnjama, tek onda
se konstituirao kao pokret i poredak. Ovdje je učinjeno obilje fašističkih
radnji, kojima se nismo organizirano oprli.

Udžbeničko unakaženje povijesti, pored falsifikacije opće
historije, strateš[-]ka je prijetnja budućim generacijama. Provokacija je
povijesti inzistiranje na izginulim ustašama kao poklanim Hrvatima. (Vidjeti
opširnije: Svetozar Liva[-]da: Etničko
čišćenje − zločin stoljeća, SKD „Prosvjeta“, Zagreb, 1997, str. 23.)

Posljedice su kobne za sadašnje i buduće generacije.

Ishitrena je teritorijalno-politička podjela prostora −
razaranjem temelja katastra gravitacionih središta, uslužnih servisa itd.
Nejasne su nadležno[-]sti, razbijena organizacija života klasičnom zavjerom
mediokritetstva. Ra[-]zorene su institucije rada. Broj umirovljenika približio se
broju aktivnih. Većina siromasi uz rad. Neki su na čekanju. Broj onih na burzi
stalno raste. Neki rade bez dohotka. Siromašenje pogađa život biološkim
slabljenjem, ši[-]renjem socijalnih boleština. Rastu tenzije, frustracije,
skitnja, prosjačenje, alkoholizam, prostitucija, agresija, ubojstva i samoubojstva,
krađe, pljačke, razbojništva i organizirani kriminal. Klasični latinoamerički
sindrom kompradorstva i mafijokracije. Klijentelizam je na djelu. Sve se
opravdava ratom, agresijom, unutarnjim i vanjskim neprijateljem. Interesantno,
nigdje pravog i organiziranog otpora. Niti se brane antifašističke tekovine
organizirano, niti stečena prava, niti institucionalni život rada, niti
minimalne egzisten[-]cijalne osnove ljudskih prava. Naravno, iz toga isključujem
martirske ne[-]vladine organizacije. Čudno neko moralno rasulo, pod egzaltacijom
egida ostvarena država i izgon srpskog korpusa iz Hrvatske – kao najveće
tekovine svoga doba.

Tumači se to endizmom, krajem povijesti i hrvatskim novim
poretkom, sukobom civilizacije i zavjerom svijeta protiv nas. Mitomanski se
diže drža[-]va iznad čovjeka i društva i svih njegovih potreba. Agresivnom
teizacijom prokazuje se prošlost, mitomanski postajemo svi žrtve politike i
čovjek, i institucije i pojedinci i cjelokupni život naroda. To se tako
agresivno Bendovim izdajama klerika-intelektualaca propovijeda u državotvornoj
štam[-]pi, da golema većina vjeruje idolima, žrtvuje znanje, profesije i porive
zovu „krvi i tla“. Represija je strašna. Životna i pravna sigurnost mala.
Javljaju se ucjene, zavjere, alternativne institucije tradicionalnim, pa čak i
naučnim zaključno do Akademije i Matice. Sve se rastače. Što ne ide
ideologijom, ide silom. Zavjera mediokritetstva djelom i činom rastače društvo
u svim porama retrogradne involucije. Praktične organizirane alternative nema
jer je ne može ni biti državotvornim šovinizmom čiste nacionalne države,
izolirane, samodovoljne i samozadovoljne. Oficijelna javnost bukači o zavjeri
civilizi[-]ranog svijeta. Psi rata ne mogu biti bogovi mira. I nagoni ostvarenja
ciljeva rata uništavaju socijalne zajednice nekad zajedničkog prostora. Države
su se ispriječile kao kriplizirani entiteti, između života i smrti svojih
građana i sugrađana do klasičnog razaranja porodičnih struktura. Tako smo
blizu, a tako smo daleko kao da smo preko svijeta jer je napadnut prije svega
čovjek i njegove vrednote.

Dragi moji nekadašnji antifašisti, nismo dosljedni i
konzekventni. Nismo organizirano branili svoje djelo. Nismo se borili
organizirano protiv nedjela svojih guvernera, kadija i tadija. Nismo pokazali
ni minimum međusobne solidarnosti kad razaraše tekovine antifašizma, kad digoše
tužbe protiv ne[-]kih antifašista, a zapravo protiv antifašizma, kao
civilizacijske tekovine. To sam testirao pismima brojnim pojedincima i
institucijama u našoj i susjed[-]nim sredinama. Samo od rijetkih sam dobio
odgovore, uglavnom s riječima da se ne bave politikom, a ja sam ih upozoravao
da se politika bavi s nama, uglavnom na zločinački način.

Čemu su tolike žrtve, kako je moguća takva šutnja pred
tolikim zloči[-]nom, osvete žrtvi? To je naš poraz. Cinično da kažem,
dugogodišnji stari drugovi, a odnedavno «mlada» gospodo, u pitanju je naša
historijska odgo[-]vornost pa i (ne)moralnost.

Oprostite mi, vi koji ste duhom i djelom ustrajali, što
istinu javno rekoh, jer ona je surova. Jer, niti su naši protivnici tako jaki
kako smo mi slabo organizirani, tim više što je naše djelo tekovina
civiliziranog svijeta, i on je s nama, niti se mi organizirano branimo.

Dakle, civilizirani svijet solidariziran je s nama i našim
narodima više nego što smo mi (preživjeli antifašisti) solidarni međusobno. To
nam neće oprostiti ni mrtvi drugovi, ni povijest. Zato se doista usuđujem
dovesti u pitanje i našu (ne)odgovornost i (ne)moralnost, pred povijesti,
istinom i ge[-]neracijama koje dolaze.

Svakom građaninu, antifašistima posebno, postavlja se
pitanje: što si uči[-]nio da ne dođe do rata? A kada je došlo do rata, što si
učinio da dođe do iz[-]mirenja? A kada je mir oktroiran, što činiš da se ciljevi
rata (etničko čišćenje kao zločin stoljeća) ne ostvaruju?

Ne zaboravite, svi smo odgovorni!  

(Objavljeno
u: Svetozar Livada: Etničko čišćenje –
ozakonjeni zločin stoljeća, Euroknjiga,
Zagreb, 2006.)