1. Nužnost problematizacije građanske strane rata

Izučavajući prirodu rata od 1990. g. na našim prostorima, htio
sam doznati sve njegove nijanse. Kako sam po obrazovanju filozof i povjesničar,
a po praksi ruralni sociolog, nastojao sam da sagledam sve činjenice sukladno
faktografiji, pisanoj riječi i ponašanju ljudi. Obično se kaže za rat da
njegovu suštinu valoriziraju žrtve i materijalna razaranja. Budući da sam
aktivni učesnik NOB, a kasnije sam radio kao arhivist, priroda građe mi je
donekle poznata, a naročito naši „merak-zločinci bez kajanja“. U Arhivu za
historiju radničkog pokreta, predmet mi je bila građa ratnih zločina, rasni
zakoni i njihova primjena, te uloga četništva. To mi je pomoglo da pomno pratim
ponovljene oblike zločina, jer ovaj rat imao je u sebe ugrađen ustaško-četnički
sindrom. Nerijetko sam se šalio da sam profesionalni antifašist. Jedno po
učešću, a drugo po apsolviranoj građi fašistoidnih radnji. Fašizam je ovdje
trijumfirao po svojim brutalitetima, posebno s obzirom na ulogu kvislinga.
Dobrim dijelom zbog naših mentaliteta, jer u nas je osveta „slađa od meda i
šećera“. „Merak-zločinci bez stida i kajanja“ gotovo su se jednako ponašali u
Drugom svjetskom ratu i u ovom. Pamtim dobro da su Nijemci razoružali neke
jedinice „Jure i Bobana“ optužujući ih da više mobiliziraju svojim represijama
nego što „banditi mogu regrutirati“. Razlike između ponašanja ustaša i četnika
objektivno ne postoje, ne samo što su braća po oružju, nego zbog činjenice što
je mentalitet presudni činilac. Uostalom, istražujući prirodu rata, utvrdio sam
da nema razlike između regularnih i tzv. „parapostrojbi“, jer one su izvršavale
ono što su od njih regularne jedinice tražile. Kako su mnoge partije formirale
svoje parajedinice, sa zvučnim imenima „Šešeljevci“, „Draganovi“, „Arkanovi“,
„Pume“, „Merčepovci“, itd., to mi se sve činilo da ima veliki značaj da se
prodre u nijanse suštine. Uostalom, treba poznavati karakteristike našeg sela i
seljaštva da bi se prodrlo u mentalitet naših ljudi, naročito po regijama. Do
jučer smo bili najseljačkije društvo među evropskim narodima, i selo je
određivalo sudbinu prostora, a ne grad, jer gradove nismo imali. Prema tome, ni
građana u istinskom smislu, još dugo nećemo imati. Jednom sam pročitao jednu
konstataciju da je ruralna distanca postignuta kao najveća distanca članstvom u
kraljevskoj akademiji u Velikoj Britaniji. Ta me činjenica nagnala da uzmem 100
biografija članova akademije JAZU, i utvrdio sam da su to u 100%-tnom bili
seljački ili težački sinovi. Kad sam to objavio, dobio sam prigovor da sam
ciničan prema našem „trustu mozgova“. Nisam se iznenadio, naprotiv, upravo sam
to očekivao, da ne budem niti shvaćen, ni prihvaćen, jer sam iznosio činjenice
da naš ruralni mentalitet traje kao konstanta. Uostalom, mi nismo imali građanske
revolucije, nego 2 građanska rata. Prvi još ni danas nismo završili, a drugi
nam se nametnuo sa posljedicama koje će se prevaliti u 22. stoljeće. Međutim, u
prvom građanskom ratu, pretvarajući oslobodilačku borbu u socijalnu revoluciju,
sa sintagmama „zemlja seljacima, a tvornice radnicima“ te sintagmom „bratstvo i
jedinstvo“, mi smo amortizirali građansku stranu rata, gotovo do kritičnih
granica, jer je bratstvo i jedinstvo shvaćeno kao kršćanska ideja da smo jedan
rod, i to se kontroliralo preko drugih sintagmi „nema diskriminacije po
srodstvu, rasi, naciji…“, odnosno, „samo se dokazani neprijatelji progone“.
Budući da se cijeli pokret odvijao pod takozvanim demokratskim centralizmom,
nije postojala mogućnost da netko u provinciji vršlja i vrši pojedinačnu
osvetu, jer su se u svim zakletvama utvrđivale, i preko vodstva revolucije te
sintagme nadzirale. Tu ni pokušaji nisu dobro prolazili, jer po poznatoj onoj
„revolucija je laka na nišanu“. To vrlo dobro poznaju oni koji su imali prilike
da kontroliraju izvornu građu, kako se za sitne prekršaje najstrože sudilo.
Tome su svjedočanstva, stav prema tzv. Otričkom sporazumu, slučaj Španovica,
Kordunaški proces, itd. Tu nije bilo nikakvih dvojbi oko odgovornosti za
nevine. Svatko se tome morao „dobrovoljno pod moraš“ podčinjavati. Ponavljam,
vojničke zakletve su tome podređene, ponavljane i strogo nadzirane. To se
provjeravalo kao uzvišeno načelo da se suprotstavimo fašističkom orgijanju.

Kako je ratno drugarstvo, u pravilu, najveći oblik
prijateljstva, to su sklopljena prijateljstva između pripadnika raznih
nacionalnosti bila na iznimno visokoj cijeni. Oni su smatrani kao cement
bratstva i jedinstva. Tako da je čovjekoljublje i druželjublje bilo neki oblik
zavjetnog moralnog načela ponašanja u ratu.

Poznavajući ta načela, neposredno poslije rata, već kad sam
završio studij i zaposlio se kao arhivar, uočio sam da smo ipak poslije rata
odstupili od tih načela etničkim čišćenjem tzv. Folksdojčera, Talijana i
Turaka. Kada sam napisao jednu raspravu s političkim osvrtom na takvo ponašanje
i odstupanje od načela, doživio sam nevolje i bio sam prebačen da jedno vrijeme
radim na osposobljavanju prepariranja i zaštite arhivske građe. To me ipak nije
spriječilo da napišem jednu usporednu studiju rasnih zakona Njemačke, i naših,
te konstatacije da su naši bili brutalniji upravo zbog mentaliteta, prostih
sadističkih iživljavanja i „kame“ kao najsvjetlijeg oružja. Kad sam sredio
građu pravoslavnih grobalja, a kasnije nakon tvrdnje da smo mi fizički pobijedili,
ali naše protivnike ideološki nismo porazlil, bilo mi je ponuđeno da sredim oko
80.000 dokumenata arhivske građe koja se odnosila na četnički pokret. (Iz te
osnove je Miloš Miljić napisao 3 knjige.)

Budući da se Drugi svjetski rat ustaško-četničkim sindromom
ponovio u ovom ratu sa brojnim nijansama, koncentracionim logorima, perverznim
mučenjima i da je imao ugrađen novi elemenat, etničko čišćenje nerijetko u
nekim sredinama bez ostatka, sa svim elementima ruralocida, urbanocida i
kulturocida potrebno je problematizirati sve komponente ako želimo istinsko
izmirenje. Naše su se ideologije produžavale preko srodstvenih linija. U tome
su učestvovali svi oblici porodičnih linija, vjerskih razlika, mitovi i cijela
nomenklatura obnovljenih nazivlja. Taj oblik još uvijek traje u brojnim
domenama. Cijeli rat imao je naglašeni sindrom antikomunizma kao najbrutalnijeg
oblika antihumanizma. U tom su nacionalističke teorije i teologije crkava i
kovača rata dosegle svoj vrhunac, paranoidnih izmišljotina i stigmatizacije Drugog.
Skoro cijeli arsenal stigmatizacije Židova kroz povijest, „Židokomunist“,
„Srbokomunist“, „Šiljate glave“, „Niža rasa“ primjenjivali su jedni protiv
drugih.

Budući da sam asistirao Miji Mirkoviću kao ministru za
agrarnu reformu, imao sam prilike da spoznam od njega da ni jedna agrarna
reforma u povijesti nije uspjela. Kako se kod nas prakticirala sintagma
„preseljenje naroda“, što je praktično nova kolonizacija, to me posebno
zanimala suština i ponašanje novih kolonista i raspadanje njihovih porodica. To
sam dobro poznavao jer sam kasnije izučavao brojne toponime gdje smo izvršili
kolonizacije veteranskih struktura i gledao kasnije organizirani raspad tih
porodičnih struktura koloniziranih veterana.

Prethodni režim je imao dominantne ideološke kategorije u
nekim domenama, posebno u odnosu na seljaštvo. Favoriziralo se radništvo a
nastojalo deklasirati seljaštvo kao prijetnju kulačenja. Kad sam dobio na
recenziju dvije knjige Franje Tuđmana, „Rat protiv rata“ i „20 godina
socijalističke Jugoslavije“, prvo sam otkrio golem plagijat. Drugo, takav
panegirički hvalospjev uspjesima, da sam konstatirao da takav socijalizam niti
imamo, niti nam treba, nego glorificiramo staljinizam. To se uostalom predavalo
kao moralno-politički odgoj u JNA. Takav stav protiv ideologizacije,
propagande, koštao me prvi dan, dolaskom Tuđmana za direktora sad već
„Instituta za historiju radničkog pokreta“. Osvetnik, rezolutno mi reče: „Za
nas dvojicu ovdje nema mjesta“. Shvatio sam suštinu. Ostao sam bez posla i dugo
se nisam mogao nigdje zaposliti. Međutim, sve je iznenadila moja izjava, „da
ovdje nije moguća povijest kao svjedokinja vremena zasnovana na faktima i
arhefaktima, jer je pišu glupi političari, a ostvaruju  još gluplji generali“. Takvu tvrdnju, ni
vlastiti brat mi nije oprostio jer on bijaše general. Sve me to uvjerilo da je
ovdje povijesna istina puna gorčine i da 
nauka sebi nije vlastiti sudac. U posljednjem ratu to je došlo osobito
do izražaja. Zbog te činjenice, ni danas nikako ne mogu da shvatim zašto se ratu
tepa „domovinski“, „otadžbinski“, „oslobodilački“, kad se pouzdano zna, prema
žrtvama i razaranjima  svega i svačega,
da je on bio po svojoj suštini građanski, surov, da je dugo trajao i da imamo
još uvijek nezavršeni rat. Čak su neki definirali tu suštinu: „Iako ste nam oduzeli
rat, mržnju ne možete“. Pandemija mržnje ovdje traje kao vječni oganj, i
političari, narasli na valovima rata, svako ga malo recikliraju, tim više što
su veteranske strukture iz njega pretvorene u kaste, privilegirane kao
pazdarani, „čuvari domovine, otadžbine“ itd. Zbog tih činjenica nikako ne mogu
da shvatim i razumijem, niti sam to mogao mnogim strancima rastumačiti, zašto
se Jugoslavija raspala u tako brutalnom građanskom ratu. Naravno, to ne
isključuje agresiju, jer je svatko vidio dolazak tenkova prema Vukovaru, opsadu
Sarajeva, napad Hrvatske i Srbije na Bosnu. Uostalom, o tome postoje i sudska
rješenja, ispisani dokumenti.

Moram pripomenuti jednu činjenicu. Svojedobno sam u Rimu
pitao švedske i norveške senatore, kako su doživjeli razlaz ove dvije zemlje?
Gotovo u glas rekoše: „Gorko smo plakali“, a mi smo se potukli kao Tutsi i
Huti. Zbog toga meni casus belli ni
po čemu nije jasan i razgovjetan, mada znam brojne finese kako je počelo, kako
se odvijalo i koliko dugo je trajalo. Rat su civili počeli, bili žrtve i
zločinci i kad su uniforme nosili. Državljanstvo je bilo republičko i kad oni
neki ubijaju na Ovčari, to su Srbi, ubijaju Hrvate. Kad oni drugi ubijaju u
Gospiću, Lori, Kulinama, Sisku, Osijeku, to su neki Hrvati, ubijaju Srbe, dakle
stvar je jednostavna po toj osnovi zločinaca i žrtava.

Poznavajući brojne demografske činjenice, jer sam uostalom
godinama predavao socijalnu demografiju, uočio sam da više gine omladine, žena
i staraca nego vojnika. To me čak prisililo da napišem jedan poduži esej o
ubijanju staraca, koji je obišao svijet, jer do jučer smo bili
patrijarhalno  društvo („starčevoj
pogovora nema“), a danas smo tako meraklijski ubijali starce i starice da je to
nepojmljivo za jedan evropski prostor. Rat je bio kataklizmično brutalan, pun
sadizma, azijatske torture i animalizirane osvete. Mijenjao sam kosture za
žive, ili obrnuto, gledao jadnike u konclogorima. Tragično je bilo doći u
Mostar, na Heliodrom, pa vidjeti što priroda užarenog neba i mučitelji kao
brutalni „sinovi pogreške prirode“ čine drugima. To se nije lako moglo ni
gledati a kamoli mu se suprotstavljati, jer je vladala sintagma „tko nije s
nama, taj je protiv nas“. To je također jedna od komponenti građanske strane
rata.

Zahvaljujući bračnoj pokretljivosti s jedne strane,
deagrarizaciji bez presedana, mi smo našu etničku distancu ubrzano smanjivali.
Mješovitih brakova je bilo u izobilju. Od 10.000 u Vukovaru, 7.000 su bili
mješoviti, a tamo je zločin s obje strane trijumfirao. Ponovo se vraćam Miji
Mirkoviću, koji također tvrdi, kao najbolji poznavalac naše socijalne
historije, da ove narode ne određuje ni vjera, ni nacija, ni politika, koliko
ih determinira način osvajanja zemljišta i rasparcelirana svijest. To je puno
puta rekao, a i napisao. Da ilustriram, Jugoslavija je imala 48.000.000
katastarskih čestica, i one su virile iz svijesti i podsvijesti svakog seljaka,
i kad je postao „urbanit“. Da ilustriram: Predano jedan artiljerac puca po
Sarajevu. Pošto mu poznajem kraj, dolazi ispod planine Volujak, pristupim mu i
upitam ga: „Je li sinko, što te motivira da pucaš tako revno po gradu?“, a on
kako revno  puca iz topa tako revno
odgovara srdito: „Ni ja, ni moj brat nismo riješili stambeno pitanje u
Sarajevu. E bogami, ni Turci sada neće imati gdje stanovati!“. Jednostavno
zaključim, ovo je rat sela protiv grada. Naša determinanta načina života
određuje sve. To se dobro vidi u našim parlamentima gdje se političkog
protivnika tretira kao klasnog neprijatelja. Parcela se prepriječila između
mozgova, ako ih uopće imamo, a rekoh, imali smo i parcela više nego cijela
Latinska Amerika. One su uostalom prepreka da još uvijek ljude izvozimo, hranu
uvozimo i polja ne obrađujemo i ne možemo se prehranjivati iz vlastitih
arabilnih prostora. Uostalom, nismo prešli ni na metrički sistem. Imamo 20
mjernih jedinica za zemljišne površine: jutro, dan oranja, dunum itd. Slično
imamo i za tečnosti, žito, ali tu nam je tržište ipak odredilo mjere kilogram,
mjere zbog ambalaže i vage. Svaka ova jedinica je različita i trebala mi je
godinu dana, kad sam pisao socijalnu historiju seljaštva, da utvrdim koje su to
vrijednosti. Sve ovo govorim da je takav svijet bio pogodan za sve oblike
manipulacije i mi smo doživili da je „samoskrivljena nezrela elita vlasti u
korist nesreće vlastitih naroda, razarala njegova stabla.“  

Ovdje se nikad ništa nije dogodilo bez trećega, a sad smo
mantrom „euroatlantske“ integracije dobili četvrtoga, i bez pogovora podešavamo
naše  običajno i pisano pravo na štetu
vlastite kulture življenja. No i pored toga, integracija s evropskom zajednicom
za nas nema alternative, jer nas prisiljava da bar usvojimo neki red u poretku.
To što elita sije iluzije mantrom podsjeća na onu poznatu, kad su u seljačkoj
stranci izvikali: „Hoćemo republiku?“, a odgovor „Kaj je to, neznamo!“. Tako i
naš svijet ne zna što je Evropa, što nas čeka i koje posljedice donosi,
naročito kad nas tretira zbog liberalnog kapitalizma kao subkoloniju.
Analizirajući rat, uočio sam da se i pored svih propagandi ne mrze toliko
etniciteti, koliko se vole njegova oteta dobra. Drugi je postao pakao zato da
bismo ga mogli opljačkati. Zbog toga nismo prezali da ga ubijamo i da njegova
materijalna dobra pljačkamo i razaramo. I tu je elita, posebno kovači rata,
odigrala presudnu ulogu. Izmišljali su mitove, prijetnje drugog i drugačijeg.
Tuđman je uostalom propovijedao da je genocid korisna stvar za popravljanje
povijesti. Ćosić je zajedno sa Tuđmanom pripremio ugovor o preseljenju naroda,
a to što su neki novinari i neki obrazovani, moji jarani, govorili, propovijedali,
graniči sa somnabulnim budalaštinama. „Feral“, imao je čak jednu  ciničnu posebnu stranicu s takvim
idiotizmima. Sve smo doveli u pitanje, jezik, ljude, institucije, srodstvenu
liniju, naciju, državu. Državu smo čak civilizirali i pretvorili je u satrapiju
da tiranijom zakona razara vlastito društvo. Nismo razlikovali nominalno od
realnog, virtualno od stvarnog. Naša je partitokracija dozla boga uništavala
sve paradigme solidarnosti zbog fetiša države, nacije, vjere i novca poremetila
sve moralne kategorije. Iako je moral relativan, njegova relativizacija u ratu
išla je u pravcu kompletne negacije svih moralnih vrednota. Tako su se javili
brojni fenomeni koji su potpuno suprotni stvarnosti. Čak je Bog postao Hrvatina
ili Srbenda. Biljana Plavšić je čak tvrdila da su Srbi intelektualnio  superiorniji od ostalih, što me u jednom
prisnom razgovoru nagnalo da joj otvoreno kažem da je izgubila pamet. Kod nas
je, uoči  rata, otkrivena Troja.
Prigovorim jednom učenom profesoru koji je sa mnom bio na iskapanju u Troji, da
kao sociolingvista i historičar digne svoj glas. Učini on to revno, kratkom
brošurom, i kad je izišla, nije se mogao zadržati u Hrvatskoj. Na kraju, umro
je u Sloveniji. To je ona „tko nije s nama, taj je protiv nas“. Sve me to
nagonilo da prirodi rata pristupam sa stanovišta zločina, žrtve i zločinca, da
posmatram sudbinu pojedinca u ulozi zločinca i žrtve, jer zločin je uvijek
konkretan u liku zločinca i žrtve.

Jednom prilikom sam imao dugi razgovor sa fra Bakovićem, i
uvjerio sam se da taj nesretnik doista vjeruje u ono što propovijeda, i da
nikakvi argumenti za njega ne važe. Slično mi se dogodilo i sa onim svećenikom
koji je oteo kuću Srbinu, pored Udbine, podigao u njoj crkvu, i zaprijetio da
će prije Srbina ubiti nego kuću vratiti. Imao je i oružje i bio kategoričan sa
izjavom da je to sada Hrvatsko, a ne mogu reći da je bio glup, neobrazovan. To
me prisililo da uputim pismo Kuhariću, kao vrhovnom arbitru, s citatom iz
kanonskog prava, da ako ga ne raspopi, da nema pravo na ispovijed. Đuro Kokša,
s kojim sam drugovao do smrti, kad smo se susreli, cinično mi je dobacio:
„Kolega, ona vam je dosjetka da nema pravo na ispovijed dobra, ali kod crkve ne
pali. Sjeti se koliko je trebalo vjekova da se Pavle izvini za križarske
ratove.“ Rekoh: „Ova vam je dosjetka bolja od moje“. Razgovor sa Karadžićem me
sablaznio i prosto prisilio da mu kažem da je postao svoj pacijent. On je inače
po obrazovanju psihijatar, a on je mene nazvao Tuđmanovom podguznom muhom.
Razgovor sa pravnikom, javnim tužiteljem Tuđmanova režima me sablaznio tako,
kada mi je rekao da je on kao javni tužilac nemoćan, da bi mu trebalo 10 puta
toliko onih koji vladaju Gospićem da bi spasio i jednog nevinog. Međutim, taj
nesretnik, kasnije je u programu svoje partije bulaznio da majka treba dijete
učiti u utrobi da mrzi drugoga, što je fiziološki nemoguće.

Kad sam doznao sintagmu „da Hrvat u Domovinskom ratu ne
može napraviti ratni zločin“, zamolio sam Murtića, koji je kao slikar obilježio
epohu, da upriliči razgovor sa predsjednikom vrhovnog suda i njegovim
pomagačima, da raspravljamo o tom obliku rasizma Hrvata kao nadčovjeka. O tome
sam napisao jednu studiju: „Razgovor neugodni ad apsurdum“, gdje je pravo u liku arbitara vrhovnog suda izgubilo
svaki smisao, zbog proste logike da cilj opravdava sva sredstva. To također
govori o građanskoj strani rata. To što nas je genetska srodstvena linija 60%
povezivala uključujući i srodstvo po tazbini, gotovo ništa nije značilo. To
sablažnjuje, ali govori da građanski rat nema obzira, nema pravila, trofej je
ubiti, negirati, opljačkati susjeda pod svaku cijenu. Zbog toga je Cezar, još u
svoje doba, govorio da je građanski rat najgori od svih ratova.

Slavljenje rata kao uzašašće duha (uostalom, predsjednik
Sabora Domljan, izrekao je da je rat šansa koju treba iskoristiti) je također
dokaz njegove građanske strane, jer odnos prema drugom i drugačijem ide u
pravcu kompletne negacije drugog naroda i drugačijeg, u primjeni sadističke
torture, azijatskog mrcvarenja i potpune negacije ljudske strane žrtve. Kako
smo mi relativno maleni narodi, to se manje-više zna, tko je kome što napravio
i to nas nagoni da ovu komponentu moramo problematizirati do nivoa stvarnih
činjenica, ako želimo istinsko izmirenje. Puno puta sam citirao Ivu Andrića,
koji kaže da dođu takva neka vremena, pametni zašute što moraju, budale
progovore, što hoće, a fukare se obogate. A na drugom mjestu, njegov opis kako
kod nas mržnja živi pritajena, i kad krene, ni po čemu se ne razlikuje od svake
stihije. Zato je kod nas tiranija gora od svake stihije. Najprije bi se
iživljavali sa artiljerijskim oruđima, orkanima i dr. i onda bi krenuli u
pljačku i razaranja, ubijanja bez milosti i na kraju, naslađivali i opijali od
opljačkanih vrednota. Rat je bio dogovoren, ne objavljen, niskog intenziteta,
ali užasnog brutaliteta. U njemu nije bilo milosti ni prema komu ni čemu. A
kako i bi kad su pušteni kriminalci iz zatvora, mobilizirani legionari i
pušteni pripadnici patoloških struktura, da namiruju svoje nagone. I onda je
razumljivo da je zločin trijumfirao.

Još dok sam počinjao rad kao arhivista, povjesničar, htio
sam da doznam što više činjenica koliko rat pogađa pojedinca, porodice,
naselja, regije ili šira područja. Posebno sam bio zainteresiran za
likvidacioni logor „Jadovno“, da doznam koliko je pogodio porodične strukture
žrtava u NDH  po srodstvenoj liniji. U
arhivu je kod mene boravio Marko Aurelije, koji je kasnije napisao knjigu o
Stepincu, „Kardinal genocida“, i drugu o papi Piu II. Reče mi, možeš to
telefonskom anketom. U to vrijeme kod nas je bilo malo privatnih telefona, a on
mi reče: „Možeš preko kolektivnih.“ Napravio sam preko 10.000 anketnih upitnika
za kolektive koji su imali telefone u NDH i dobio povratak oko 7.000. Iz nje je
izišlo da nije bilo srpske i židovske porodice, direktne ili kolateralne  u NDH, koja nije bila pogođena žrtvama u
Jadovnu. Slično sam pokušao kasnije u ovom ratu, da sagledam sudbine žrtava u 1.500
naselja, 300 hrvatskih i 1.200 srpskih, i također utvrdio da su se zločini
protegli skoro na cijelu populaciju. Tako je kod malih naroda – svaki i
najmanji fenomen pogađa skoro sve  To je
po onoj  kada pogiba jedan nevini pogiba
dio čovječanstva. A kod nas su sve gadosti ozakonjene. To me nagnalo da
naslovim jednu knjigu „Etničko čišćenje ozakonjeni zločin stoljeća“. Etničko
čišćenje  inače spada u genocidne radnje.

Međutim, kad čitaš koje su stigme drugom i drugačijem
pripisivane, onda nište ne iznenađuje. Primjera radi zaklaše nekog Srbina na
putu po kruh kod Biograda na Moru dosta dugo poslije rata. Nitko se ne sablazni,
a u isto vrijeme izađe na vidjelo eksperimentiranje u laboratoriju sa psima
biglovima i cijela se Hrvatska dignula na noge. U Srbiji podiže izvjesni
srodnik tužbu za rehabilitaciju Draži Mihajloviću, osuđenog za ratni zločin da
se rehabilitira i nađe mu se grob. Dakle, privatizira povijesnu istinu, a nitko
da postavi pitanje što je s desetinama i desetinama tisuća grobova koje su
njegovi sljedbenici u BiH i Hrvatskoj (pop Đujić) napravili. Mi patimo od niske
kulture broja i organizirane falsifikacije vlastite povijesti. Izričemo brojeve
kako kome odgovaraju i pišemo o tome kao da smo krunski svjedoci. Javno lažemo,
bez stida i kajanja nekažnjeno. Bibličar na javnoj sceni koji je bio godinama
ministar kaže da su Srbi dobili u Hrvatskoj to što su i tražili. A na drugom
mjestu to što su zaslužili. Nagrađivani neurolog, ministatar također, ističe da
su mu specijalnost izučavanje srpskih mozgova. A kada bi se sve iznijelo što je
izgovorio na štetu Hrvata i napisao V. Šešelj, izmišljotina bi bilo za nekoliko
knjiga koje je ovaj  skriboman, patološki
lažac, ispisao s uvjerenjem da je dokazao da su Hrvati Srbi-katolici, kao što
je nedavno bivši predsjednik Republike Srbije B. Tadić izjavio da je Ruđer
Bošković Srbin-katolik. Sve to upućuje da političare treba izuzeti iz izmirenja
jer nisu legitimni, a ni u čemu vjerodostojni kao novonastala elita vlasti na
valovima građanskog rata.

Ovaj je rat, gospodo, prvenstveno bio građanski rat u koji
je bilo ugrađeno etničko čišćenje. Tuđmanov norvalski program je planirani,
lustracijski i građanski rat protiv Srba. On demografski planira da ih može
biti samo 3%. I mrtav to ostvaruje, što će rezultati recentnog popisa dokazati,
a možda i manje. Etničko čišćenje je determinanta građanske strane rata –
posvuda. Dobrica Ćosić kao učitelj Tuđmana imao je pripremljen ugovor s
Tuđmanom o preseljenju naroda zbog krivo raspoređenih etniciteta. Taj etnički
ključ tragična je determinanta vladajućeg javnog mnijenja.

Da vam ilustriram: nedavno me posjetila novinarka „Financial
timesa” i kažem joj da ovdje dominira etničko-nacionalni kôd u svemu. Nije
vjerovala. Zamolim je da to provjeri u Sarajevu prilikom nedavne komemoracije
opsade Sarajeva. Pošto je bila koordinatorica akreditiranih novinara, sve je
obavijestila da provjere tu bolnu činjenicu. Na pitanje svakog u Sarajevu tko
je što, svatko je odgovarao „Musliman, Hrvat, Srbin“, a ne čovjek, radnik,
činovnik profesor, učitelj, trgovac i sl.“.

Podsjetio sam je prije toga da na Pitijino pitanje u davna
vremena „Što je to: ujutro ide četveronoške, u podne dvonoške, a uveče …?“
Nitko nije odgovorio Spartanac, Tebanac, Helen, nego jednostavno čovjek. Ovdje
je čovjek ispiranjem mozgova putem mitova izbačen iz svijesti i podsvijesti i
etničkim i nacionalnim kôdom toliko degradiran da ne egzistira kao ljudsko
biće, nego kao pripadnik plemena, dakle, identificiran s kolektivitetom izgubio
svaku individualnost. To je ta unakažena povijest plemenske kulture učinila od
nas. Zbog toga nema izmirenja dok ne problematiziramo i osudimo građansku stranu
rata kao najgoreg od svih ratova. Na to nas obavezuje pripadništvo ljudskom
rodu prije svega, zakon istine, žrtve rata po etničkom kôdu i jedini oblik
istinskog suočavanja sa činjenicom prirode rata. Jer oni kada ubijaju na Ovčari
– to su neki Srbi ili u Škabrnji. Oni pak koji ubijaju u Gospiću, Lori, Sisaku,
Osijeku, itd. ‒ to su neki Hrvati. Tako bijaše kobna sudbina Muslimana,
Albanaca i drugih etnosa, a državljanstvo je bilo republičko. Prema tome dok mi
ne problematiziramo rat krvi i tla i to ne osudimo, ne okajemo, mi ne možemo
doživjeti katarzu „istinsko praštanje“. Nikakvi sudovi to ne mogu postići, jer
da bi bio miroljubitelj, morao se suočiti s istinom, izmiriti se sam sa sobom
da bi se s drugim izmirio. Biblijski je oprostiti, bit će ti oprošteno. To nije
lako, a za političare koji su nastali na valu rata praktično to nije moguće,
jer za politiku se sve gadosti nekažnjeno čine. Evo što o tome očovječeni i
mudri Meša Selimović piše: “Postoje 3 velike strasti: Alkohol, kocka i vlast.
Od prve dvije nekako se možeš izliječiti, a od treće nikako! Vlast je najteži
porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudskost i
ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen jer pribavlja moć.” E, zato se u
ime ovog poroka ubijalo narode samoskrivljenom nezrelošću naše elite vlasti, i
to još uvijek traje.Jer svako malo ratujemo drugim sredstvima onesposobljeni za
stvaralački dijalog.

Pošto nismo imali autoritete, nego je sve postalo
uzurpativna politika neodgovornih politika elita vlasti nastalih na valovima
rata i poraća, sada bi nas goleme žrtve i još golemije materijalne štete (ruralocid,
urbanocid i kulturocid) na to morali prisiliti. Međutim, politika je povijesno
nevjerodostojna, a ovdje toliko kompromitovana da politiku i političare naročito
njihovu metodologiju primjene politike treba iz temelja mijenjati upravo zbog
bezumlja građanskog rata. Takova neodgovornost politike lebdi nad nama kao
vječna opomena da se ovdje nikada ne ponovi. To je osnovni pledoaje ovoga
teksta, koji imperativno nalaže problematizaciju građanske strane rata kao pretpostavke
izmirenja.