Hrvoje Gračanin: Geneza ustaškog mita o hrvatskoj granici na Drini

Kako su ustaše gradile i održavale mit o Drini kao prirodnoj hrvatskoj granici koji je veoma popularan i danas 

Mit o „granici na Drini“, uz onaj o Hrvatskoj kao „predziđu kršćanstva“, jedan je od najistaknutijih narativa ključnih za razumijevanje hrvatske društvene, političke i kulturne svijesti. U njemu Hrvatska ima status čuvarice kršćanstva kao i europske civilizacije i kulture, odnosno čuvarice važne granice između istoka i zapada koja je povijesno na Drini.

Od 1990-ih on se ponovno oživljava u redovima radikalne desnice, među ostalim i kroz pjesme s ustaškom ikonografijom kakve rado izvodi Marko Perković Tompson.

No koliko je on utemeljen u stvarnim povijesnim činjenicama i koliko uistinu ima drevnih uporišta, pitanje je koje traži pojašnjenja struke.

Koja je ideja serijala tekstova „Rušimo hrvatske mitove“?

Hrvatska kao i sve zemlje svijeta, ima neke nacionalne narative o ličnostima, događajima i simbolima koji su na važan način obilježili njezinu povijest. Neki od njih pripadaju tako davnoj prošlosti, iz koje nam je ostalo toliko malo materijalnih ostataka, da priče nije objektivno lako razlučiti od stvarnosti, odnosno od povijesnih činjenica. U nekim drugim slučajevima ne postoji politička volja da se to učini onako kako bi zahtijevala pravila struke. Indeks je stoga, u suradnji s uglednim hrvatskim povjesničarima, pokrenuo serijal članaka u kojima nastojimo predstaviti analize nekih od naših najvažnijih narativa koje bi trebale pomoći da se shvati što je u njima mit, a što istina. Cilj nije negacija narativa, već preispitivanje – ponekad će historiografija potvrditi narativ, a ponekad utvrditi da je on mit ili pak nešto između.

Prvi u nizu naših tekstova bavio se Višeslavom, drugi Branimirom, treći Tomislavom, četvrti Zvonimirom, peti pričom o Pacta Conventa, navodnom ugovoru između Hrvata i Mađara koji je Hrvatima bio temelj za borbu za veće razine neovisnosti u zajedničkoj državi.

Novi, šesti nastavak posvetili smo granici na Drini, a u njemu nam je sugovornik, odnosno autor bio dr. sc. Hrvoje Gračanin (na slici iznad), izvanredni profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu (na slici dolje). Hrvoje Gračanin predaje europsku i svjetsku povijest srednjeg vijeka, a istraživački se bavi kasnoantičkom i ranosrednjovjekovnom poviješću, kasnoantičkim i ranosrednjovjekovnim povijesnim spisateljstvom te vizantijskom civilizacijom. Dugogodišnji je suradnik časopisa Meridijani s biografijama povijesnih ličnosti i Čovjek i svemir s temama iz povijesti astronomije, a surađuje i u emisijama HR-a Putnici kroz vrijeme, Povijest četvrtkom i Povijesne kontroverze, prije i u televizijskim emisijama HTV-a Treća povijest i Pogled u prošlost. Prevodi s engleskog i njemačkog jezika.

NOVIJI KONSTRUKT

Mitologem „granica na Drini“ spada, prvenstveno u desno orijentiranim političkim krugovima, u skupinu misaonih koncepcija kojima se umjetno podala patina starodrevnosti, iako je riječ o razmjerno novoj umotvorini. Svoje začetke mitologem ima u radovima znamenitog hrvatskog povjesničara i albanologa svjetskoga glasa Milana Šuflaya (1879. – 1931.), uvjerenog pravaša koji je od dvadesetih godina 20. stoljeća razrađivao tezu o Drini kao razdjelnici između dvaju kulturno-civilizacijska krugova: zapadnog, latinskog i katoličkog te istočnog, vizantijskog i pravoslavnog, iznijevši je u zbirci eseja i članaka Hrvatska u svijetlu (!) svjetske historije i politike. Ovdje je neophodno naglasiti da je njegovo shvaćanje imalo poglavito kulturološku dimenziju, utoliko s političkom implikacijom, što je trebalo zorno pokazati kako je poimana pripadnost hrvatskog naroda Zapadu i njegovim tekovinama nesavladiva prepreka opstojnosti jugoslavenske države, njezinog sustava i ideološko-političkih obrazaca.

ZABLUDE O RAZDIOBI U RIMSKOM CARSTVU

Šuflay se pritom oslonio na činjenicu koja mu je kao povjesničaru bila dobro poznata da je u kasnoj antici tok rijeke Drine postao granicom između pokrajina Dalmacije (današnja južna Hrvatska i Bosna i Hercegovina) i Prve Mezije (današnja središnja Srbija), odnosno do kraja 4. stoljeća i trajnom granicom između dviju prefektura, najviših upravnih jedinica u kasnom Rimskom Carstvu, Iliričke prefekture sa sjedištem u Sirmiju i potom u Solunu, poznate kao i Istočni Ilirik, te Italske prefekture, sa sjedištem u Rimu, potom u Milanu i na kraju u Raveni, koja je obuhvaćala i Panonsku, odnosno Iliričku dijecezu, nižu upravnu jedinicu sastavljenu od više pokrajina, poznatu i kao Zapadni Ilirik, sa sjedištem u Sirmiju. Kad je 395. godine umro posljednji rimski car koji je vladao cjelovitim Rimskim Carstvom, Teodozije I, njegovi su sinovi podijelili oblasne nadležnosti upravo duž spomenute granice između Iliričke prefekture i Panonske dijeceze, dakle rijekom Drinom. Stoga je u velikom brojnu modernih povijesnih prikaza navedena godina izrasla u opće mjesto, a činjenica što je jedan car vladao nad istočnim pokrajinama, a drugi nad zapadnim, poprimila je značenje civilizacijske prekretnice.

No to je neosnovano. Razdioba nije bila prekretnica jer je već i prije bilo takvih podjela (na primjer, godine 364. između Valentinijana I i njegova brata Valenta, obojice inače rodom iz Cibala, rimskoga grada na području današnjih Vinkovaca), a obje su polovice tvorile i dalje jedinstveno Carstvo, čak i ako su vladari ponekad bili u međusobnom srazu. Pritom je važno naglasiti da granica na Drini u rimskom dobu nije uopće predstavljala jezično-kulturnu razdjelnicu jer je granica između grčkoga i latinskoga svijeta tekla otprilike od Apolonije (danas razvaline blizu grada Fiera u središnjoj Albaniji) preko Skoplja i Sofije do Varne u Bugarskoj. Tijekom 5., a još više 6. stoljeća stare pokrajinske granice na širokom prostoru između Dunava i Jadrana sve su manje značile jer je rimska vlast ovdje bila u dalekosežnom uzmicanju pod pritiskom različitih naroda, od kojih su posljednji bili Slaveni i Avari.

Kad su u prvim desetljećima 7. stoljeća dokrajčeni posljednji ostaci kasnorimskoga administrativnog sustava, nekadašnje su rimske granične crte (koje se ionako ne mogu precizno rekonstruirati) prestale vrijediti. U ranom srednjem vijeku granice političkih prostora nisu imale jednako značenje kao što imaju danas, osobito na nestabilnijim područjima kakvo je bila jugoistočna Europa, pa je mnogo ispravnije govoriti o zonama utjecaja. Od političkih i kulturnih granica važnija su uostalom u ono vrijeme bila razgraničenja među posjedima. To pokazuje i primjer s hrvatskog prostora s početka 9. stoljeća, kad su vođeni pregovori između franačkih i vizantijskih predstavnika oko posjedovnog razgraničenja između dalmatinskih gradova pod vizantijskom vlašću i slavenskih župa u njihovu zaleđu.

Ni mnogo poslije, u doba vrhunca osmanskoga gospodstva, Drina nije bila razgraničenje jer je gotovo cijela njezina lijeva i desna obala bila okupljena u Zvorničkom sandžaku u sastavu Bosanskog beglerbegluka (od konca 16. stoljeća ejaleta, kolokvijalno poznatog kao pašaluk). Drina je tek 1833. godine postala zapadnom granicom zavisne srpske kneževine koja je stajala pod vrhovnom osmanskom vlašću. Nova politička razdjelnica konačno je definirana 1878. kad je Austro-Ugarska zaposjela Bosanski vilajet (kako se od 1867. nazivala ta osmanlijska upravno-teritorijalna jedinica) te stvorila pokrajinu Bosnu i Hercegovinu. Time je Drina izrasla u granicu između Austro-Ugarske Monarhije i samostalne Kneževine (od 1882. Kraljevine) Srbije.

GRANICA IZMEĐU HRVATSTVA I SRPSTVA

U pojedinim, izrazito nacionalno orijentiranim, hrvatskim političkim krugovima s kraja 19. i početka 20. stoljeća politička granica na Drini između austro-ugarske i srpske države poprimila je obilježja razdjelnice između hrvatstva i srpstva. Osobito je bila snažna među pristašama Čiste stranke prava, nazvanima frankovci po svome vođi Josipu Franku (1844. – 1911.), koji su na prostoru Trojedne Kraljevine, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, negirali opstojnost svakog drugog naroda osim hrvatskog. Uklapanje bosanskohercegovačkog prostora u hrvatski nacionalno-teritorijalni korpus zastupao je Ante Starčević (1823. – 1896.), počevši u pedesetim godinama 19. stoljeća razvijati postavku o bosanskohercegovačkim muslimanima kao „cvijetu hrvatskoga naroda“. U isti mah Starčević nije iskazivao radikalno protusrpstvo, pa je još i devedesetih godina istoga stoljeća oštro osudio prijedlog nekih pravaških krugova da se austro-ugarska vlast u Bosni i Hercegovini osloni na Hrvate protiv Srba. Ni srbijanski krugovi nisu ostali imuni na mitologem drinske razdjelnice koja je za njih postala znamenom otpora austro-ugarskim posezanjima. Koračnica „Na Drinu“ ili „Marš na Drinu“ simbolizirala je srbijansku pobjedu nad austro-ugarskim snagama u početnim fazama Prvog svjetskog rata.

PAVELIĆ PREUZIMA ŠUFLAUEVE IDEJE

Nakon što je u dvadesetim godinama 20. stoljeća Šuflay prvi uobličio postavku o Drini kao civilizacijskoj razdjelnici, preuzeli su je mnogi autori bliski desnici i dalje razrađivali, među njima i Ante Pavelić, budući poglavar Nezavisne Države Hrvatske. Bio ju je čuo još na suđenju Šuflayu u ljeto 1921. kad se ovaj branio od optužbe da je u suradnji s Hrvatskim komitetom (hrvatskim iseljeničkim udruženjem osnovanim 1919. u Austriji koje se protivilo Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca) djelovao na rušenju južnoslavenske državno-političke zajednice. Pavelić je na tom suđenju zastupao neke od optuženih. U prvi mah u svojoj brošuri Iz borbe hrvatskog naroda (objavljenoj 1931. u Beču na njemačkom jeziku) još nije izravno spominjao samu sintagmu, ali je u potpunosti prihvatio Šuflayeve poglede. S obzirom na političke prilike u Kraljevini Jugoslaviji (od 1929.), nije neobično što su hrvatski desni krugovi izražavali sve snažnije protusrbijanske i protusrpske sentimente, pa je mitologem „granica na Drini“ izrastao u rječiti iskaz protivljenja jugoslavenskom političkom sustavu i načinu vladavine srbijanske dinastije Karađorđevića. Možda je činjenica što je Drinska banovina, jedna od upravno-teritorijalnih jedinica u Kraljevini Jugoslaviji, obuhvaćala krajeve istočno i zapadno od Drine, pored nastojanja da se iz naziva oblasti izbrišu povijesna i nacionalna imena i, gdje god je to moguće, postigne demografska prevlast pravoslavnog stanovništva, bila i svojevrsna reakcija na postavku o Drini kao civilizacijskoj barijeri.

NDH I RASNA DIMENZIJA

Da bude zapreka među civilizacijama bila je uloga rijeke Drine u viđenju Filipa Lukasa (1871. – 1958.), geografa, geopolitičara, kulturnog djelatnika koji je sedamnaest godina bio na čelu Matice hrvatske (1928. – 1945.) te pravaša koji je postao zagovornik Nezavisne Države Hrvatske i ustaštva. On u knjizi Zemljopis Nezavisne Države Hrvatske za više razrede srednjih škola (objavljenoj u koautorstvu s Nikolom Peršićem 1941. u Zagrebu) zaključuje da je Drina granica prema Srbiji te da je sjeverozapadni dio Balkana odavno pripadao zapadnom državnom, političkom i kulturnom krugu. U zbirci eseja, članaka i govora Hrvatski narod i hrvatska državna misao (objavljenoj 1944. u Zagrebu) pridodaje i rasnu dimenziju svojim razmatranjima, što je bilo sasvim u duhu nacističke rasne ideologije. Time je „granici na Drini“ pridao obilježje „limesa na Drini“ (u smislu predziđa katoličanstva poistovjećena s hrvatstvom), što je sintagma koju je lucidno bio skovao još Miroslav Krleža u eseju „Teze za jednu diskusiju iz godine 1935“ (političko-programatskom tekstu nastalom 1935. u vezi s tada vođenim raspravama o planu KPJ da s drugim oporbenim strankama oblikuje antifašističku Pučku frontu, a objavljenom 1953. u Novoj misli).

Ante Pavelić je u razgovoru s novinarom talijanskog lista Il Giornale d’Italia 14. travnja 1941., dan prije nego što je stigao u Zagreb, izjavio da je „prirodna granica dviju država – Hrvatske i Srbije – [je] na Drini i ostaje ista kao i ona koja je dijelila Istočnu imperiju od Zapadne imperije“. Prema njemu, “današnje obnavljanje hrvatske nezavisnosti ima svoju osnovu u historijskom i etničkom momentu. Panslavistički pokret je proširio u cijelom svijetu vjerovanje da smo mi i Srbi jedan narod. To nije istina budući da Hrvati po rasi nisu Slaveni nego su porijeklom Hrvati i ništa više. Bez ponavljanja poznatih razlika u religiji i kulturi, dva naroda se razlikuju etnički čak i u somatološkom smislu” (Il Giornale d’Italia, 15. 4. 1941.). Diskurs je dijelom prenesen i u historiografska djela, kao što pokazuje primjer zbornika Povijest Bosne i Hercegovineobjavljenog 1942. u Sarajevu. Oton Knezović (1890. – 1964.), franjevac i profesor u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu, piše u poglavlju „Bosna i Hercegovina od seobe naroda do XII. stoljeća“ da je granicu na Drini „između oba carstva, koja se više nikada nijesu sjedinila u jednoj ruci, povukla [je] priroda, zatim historija dvaju oprečnih svjetova, dviju kultura i kasnije dviju crkava. Ta razdioba bila je od presudnih posljedica i političkih i kulturnih i vjerskih i takvom je ostala sve do današnjega dana“. Tvrdi i da se hrvatska država u 9. stoljeću prostirala “od Jadranskoga mora, rijeke Vrbasa i preko njega u srednjem i donjem toku dalje na istok prema rijeci Drini”.

MUSLIMANI I KATOLICI ZAJEDNO NA DRINI

Mile Budak (1889. – 1945.), književnik i publicist, a u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske ministar nastave i poslije ministar vanjskih poslova te poslanik u Berlinu, objasnio je u govoru na javnom skupu 15. juna 1941. u Slavonskom Brodu političku odluku kojom je Drina postala granica Nezavisne Države Hrvatske riječima da “ova međa nije više međa, već simbolična granica. Poglavnik je uspio uz pomoć Firera i Dučea od ove međe napraviti simboličku granicu, da našu granicu postavi na Drini. Stražu na Drini može od sada držati samo Bošnjak, bio musliman, bio katolik“. Nastojeći pobuditi jedinstvo među katolicima i muslimanima ustvrdio je: „Svi mi, braćo i sestre, moramo se međusobno razumjeti. Nema više Turske s one strane. Tu je najčišća hrvatska krv. S ove strane nema više kaura, to je isto tako najčišća hrvatska krv. Treba složnog razumijevanja, treba složnog rada i neizmjerne političke vjere u katolika i muslimana“ (Hrvatski narod, Zagreb, 17. 6. 1941.). Tada je u hrvatskoj himni Lijepa naša domovino promijenjen stih “Teci Savo, Dravo teci, nit ti Dunav silu gubi”, u “Dravo, Savo, Drino teci, nit ti, Dunav, silu gubi”. Ovakvu su himnu preuzeli i iseljenički krugovi te je isticali u šezdesetim godinama prošloga stoljeća.

MITOLOGIZIRAJUĆA EMIGRACIJA

Tek propašću Nezavisne Države Hrvatske u ustaškim emigrantskim krugovima „granica na Drini“ dobila je istinsku mitološku dimenziju. Tim su se mitologemom služili ne bi li održavali čežnju za obnovom neuspjele države, pospješivali otpor komunističkim vlastima nove Jugoslavije i poticali žudnju za osvetom. Velik obol razvoju i širenju mita o „granici na Drini“ dao je časopis Drina, podnaslovljen Vojna revija koji je pokrenuo Vjekoslav Maks Luburić (1914. – 1969.), jedan od najozloglašenijih predstavnika ustaškog poretka u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. On se 1955. odvojio od Ante Pavelića i utemeljio Društvo prijatelja Drine, prije nego što je ustrojio i emigrantsku organizaciju Hrvatski narodni otpor.

Održavanju mitologema pridonio je i ugledni povjesničar, franjevac Dominik Mandić (1889. – 1973.), iako osobno nije podržavao ni ustašku ideologiju niti ustaški poredak. U prvom izdanju knjige Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine (objavljenoj 1960. u Čikagu) zastupa stanovište da su srednjovjekovna Bosna i Hercegovina hrvatske zemlje, a na tragu ideje o njihovoj pripadnosti zapadnoj ekumeni, te tvrdi da je „međašnu granicu na Drini smatrao [je] i rimski svijet stalnom i nepovredivom“.

Prežitak mitologema vidljiv je i u novije vrijeme, u devedesetim godinama. Tako Mario Mimica u zbirci članaka, polemika i studija Drina nije kriva (objavljenoj 1997. u Splitu) kaže o Drini da “u svijetu nema takve rijeke, na rubu svijeta, odnosno između svjetova; granica stara više tisućljeća, granica civilizacija, vjera, naroda, mentaliteta, svjetonazora, društvenih sustava”. Danas ga više nema u hrvatskom javnom diskursu, dobrim dijelom zacijelo i stoga što ga je od druge polovice devedesetih godina zamijenio nadređeni mitologem sukoba civilizacija koji je promicao američki politolog Semjuel Filips Hantington (1927. – 2008.), a koji se naizgled u najnovije doba i ostvaruje.

Autor Nenad Jarić Daunenhauer

( Index.hr, 15. oktobar 2017.)

Izvor: NOVI STANDARD

Vezane vijesti:

Vasilije Krestić: Šta očekivati od politike Hrvata | Jadovno …

Ovo je bio Jure Francetić: „Leševi su bili unakaženi, djetetu …

Dr Mira Radojević – Pavelićeve ideje nisu donele ustaše u …