Hrvatske igre „Nezavisnosti“

Hrvatska kao članica EU, iako se uporno brani od opravdanog ukazivanja na neofašistička divljanja, mirno toleriše da se svakog desetog travnja (10.04.) ori „za dom spremni“.

Tokom tih divljanja, svi pokušaji raznih „domoljubnih poviestničara“ da dokažu „dugovijekost hrvatske državnosti“, slome se uvek na dokumentu iz srednjevekovne vatikanske zbirke u Rimu, u kom je grupa nesposobnih ali surevnjivih hrvatskih velikaša uputila molbu Vatikanu, u kojoj se doslovce kaže — „ potražite nam valjana gospodara“.

Praktični su vatikanci uspešno istrgovali, hrvatski velikaši prodali su svoju državnost za zlatnike ugarskog kralja Kolomana, koji će Vatikanu dodatno platiti da kupi položaj RKC biskupa u Zagrebu, za češkog sveštenika Duha kao prvog „hrvatskog biskupa“.

Nekoliko vekova potom, kada su Austrijanci i Mađari nagodbom delili carevinu, kao stara mađarska pokrajina dospela je Hrvatska (zajedno sa Slavonijom) u ugarski deo buduće Dvojne monarhije, ali bez Dalmacije koja ostade i nadalje austrijska pokrajina, a poviestničari uporno pričaju o „hrvatskoj trojednici“.

Od tog viševekovnog vazalstva, oslobođeni su tek ulaskom srpske vojske kao dela snaga Antante, ali oslobodilačke za Slovene u Dvojnoj monarhiji, pa su najzad i Hrvati stekli status državotvornog naroda u zajedničkoj kraljevini SHS.

Čim u Versaju preživeše talijanske zahteve za ispunjenje svih tačaka tajnog Londonskog ugovora iz `915.godine, latiše se hrvatski političari ostvarenja ideje „prirodne“ Hrvatske, kao već poznatog predloga u tezama Frana Supila koje je izneo početkom Velikog rata, a energično ih odbacila vlada carske Rusije.

Potom će i talijanska vlada odbaciti te megalomanske ideje, sebe radi a ne zarad podrške srpskoj Niškoj deklaraciji!

Iako su u zajedničkoj državi dobili dve banovine, Savsku i Primorsku, gde su imali vlast, uporno su gledali na BiH kao „poviestnu hrvatsku zemlju“, a po svim popisima stanovnika, Srbi pravoslavne veroispovesti bili su tada većina, sve do počinjenog genocida u NDH!

Gladno su gledali i na Dunavsku banovinu u Novom Sadu, uporno tvrdeći da su „legitimni“ naslednici bivše okupatorske Dvojne monarhije, koja je nasilno ukinula Vojvodstvo Srpsko, kome je zahvalno udelila autonomiju jer je zaustavilo velikomađarsku šetnju carevinom.

Sporazumom Mačeka, kao predstavnika hrvatske političke stranke HSS, i Cvetkovića, kao oktroisanog upravnika britanskih naloga, stvoriće se rogobatna Banovina Hrvatska gde će dospeti i delovi srpskih pokrajina, čije stanovnike niko nije ni pitao za tu rabotu!

Proglašenje NDH kao „poviestne težnje hrvatskog naroda“, ali omogućeno nemačkom i talijanskom okupacijom, odmah je pokazalo punu cenu hrvatske „nezavisnosti“!

Ono što nisu realizovali Londonskim i Rapalskim ugovorom, Talijani su realizovali Rimskim sporazumom, kojim su se predstavnici hrvatske fašističke vlasti odrekli znatnih delova Dalmacije, prihvatajući talijanskog princa (Amadeo) za hrvatskog kralja Tomislava II!

Odrekli su se i mora Jadranskog, kojim će ploviti samo talijanska ratna mornarica, dok hrvatski mornari rado odlaze u Odesu, da na nemačkim ratnim čamcima budu posade i to okupatorske, što se nikada ne zaboravlja.

Onako usput, odrekli su se i prekomurskih delova NDH, njih su dobrovoljno ustupili susednoj Mađarskoj (tada fašističkoj), a toliko su zamerali srpskoj vojsci što je najpre oslobađala Banat a nije odmah grunula da oslobodi Prekomurje, gde Srba i nema!

Kada se ugroženi srpski narod diže na antifašistički ustanak protiv hrvatske vlasti u NDH, kroatokomunisti odmah stvoriše svoj „štab za Vojvodinu“, pokušavajući da ga uklope kao deo „hrvatskog glavnog štaba“ a vojsku im čine Srbi, zakonom određeni za istrebljenje!

Nakon što je posle oslobađanja Beograda, Crvena armija porazila Nemce u Batinskoj operaciji, imenovan je general Rukavina (član Glavnog štaba Hrvatske!) za vojnog upravnika Vojvodine, u dogovoru sa bravarom Brozom!

Drug upravnik, odmah će narediti da se Bunjevci i Šokci u svim dokumentima preimenuju u Hrvate, ni ne pitajući narod o tome, ali bez overe partije nije tada bilo validne hartije!

Drug Rukavina će narediti, lagerovanje Švaba u Vojvodini bez znanja i saglasnosti privremene vlade Srbije, a pokrajina je njen neotuđivi deo još od kad su se narodni predstavnici Srema, Baranje, Bačke i Banata, na skupštinama tih pokrajina u novembru 1918.godine (kada nije ni bilo Partije, kao činioca koji može sve!) izjasnili za svoje prisajedinjenje kraljevini Srbiji.

Pošto su se kroatokomunisti žalili bravaru, da se Dušan Brkić tadašnji potpredsednik vlade NR Hrvatske, slučajno Srbin, oštro suprotstavio ideji da „ poviestna hrvatska granica“ bude na ušću Save i Dunava, a Zemun u hrvatskoj domovini kao što je bilo u vreme fašističke NDH, odlučeno je da partija arbitrira.

Za ovu svoju neusklađenost, Brkić će sasvim „slučajno“ zaraditi višegodišnje letovanje na bravarovom ostrvu Goli, posle njegovog istorijskog „ne“.

Za predsednika partijske komisije imenovan je Milovan Đilas, uspešni tvorac Crnogoraca, kao novonastalog naroda u Jugoslaviji.

Tokom svog boravka u Zagrebu, Milovan je bio galantan, Hrvatskoj je darovao pokrajinu Baranju tada većinski nastanjenu Srbima, koji su se još 1918.godine legalno i legitimno izjasnili, za prisajedinjenje Srbiji!

Potom će savezna planska komisija za kolonizaciju, „slučajno“ upućivati koloniste iz Dalmatinske Zagore (i to Hrvate) uvek u Baranju, kako bi tako ikako povećali ukupan broj hrvatskog stanovništva!

Čim 1990.godine proglasiše „mladu hrvatsku demokraciju“, počeše da govore „o Srijemu,kao staroj hrvatskoj pokrajini“, a nije im mrska ni Subotica na severu Bačke, iako im to baš i ne ljube Mađari, viševekovne tamošnje komšije Srbima, i svima ostalima!

Sada, kada su aktuelizovali pitanje hrvatskog entiteta u BiH a pristižu im i nemačke samohodne haubice, za očekivati je da ponovo potegnu onaj elaborat Frana Supila iz 1914.godine, jer, ako može Albanija što ne bi i Hrvatska koja je član i NATO i EU, a ima i „višestoljetnu povijestnu državotvornost “, što Srbija (uporni kandidat za prijem) navodno nema, barem po tvrdnji beogradskih istoričara „soroševskog usmerenja i opredeljenja“!

Uostalom, još su daleke 1941.godine stručnjaci HAZU predložili da se Banja Luka proglasi za glavni grad NDH, što je Hrvatski državni Sabor i usvojio, samo nije realizovano zbog pobune četnika u toj regiji, pa nije baš bilo sigurno za saborske zastupnike i ostale hrvatske dužnostnike tamo boraviti, ali danas je tu dragi NATO i nemačke haubice , pa … !

Doduše, mađarski nacionalizam rapidno jača, pa bi se mogli setiti darovane pokrajinice, a darovnom se konju u zube ne gleda, kažu Srbi.

Iako je Italija članica EU i NATO, još uvek Talijani imaju upravnike gradova Zara, Pola, Spalato, kao i svoje provincije Istria, iz koje su kroatokomunisti silom izgnali mnogobrojne talijanske porodice, posle pobede nad fašizmom!

Londonski ugovor nije ni Vudro Vilsom osporio u svojim mnogocitiranim tačkama, te tačka 9. upravo i kazuje o njegovoj važnosti!

Dok se svakog travnja igraju „nezavisnosti“, ipak bi se Hrvati mogli i setiti da postoji narodna izreka – „igračka plačka“–, koja poučava šta biva kad se dete zaigra, pa pređe meru!

Autor: Vladimir Frolov

Izvor: Stanje stvari

Vezane vijesti:

Vladimir Frolov: „Srpska pobuna“ – hrvatska avgustovska laž …

Hrvatsko „mudrovanje“ | Jadovno 1941.

Travanjska obljetnica | Jadovno 1941.