Hrvatska štampa o Srbima i Srbiji početkom Prvog svjetskog rata

dr Borivoje Milošević
Filozofski fakultet Banja Luka1

Apstrakt: U radu je dat kraći prikaz pisanja hrvatske štampe o Srbima i Kraljevini Srbiji neposredno poslije atentata u Sarajevu, tokom julske krize i u prvim mjesecima rata. Štampom je dominirao oštar antisrpski ton, neskrivena mržnja i potreba da se srpski narod imenuje isključivim krivcem za izbijanje rata te zbog toga i kazni.
Ključne riječi: Prvi svjetski rat, Srbi, Kraljevina Srbija, hrvatska štampa, propaganda, antisrpske demonstracije.
Vijest o smrti austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda stigla je u Zagreb nedugo po atentatu, da bi službene potvrde bile objavljene predveče u posebnim izdanjima novina. Prve vijesti o atentatu izazvale su u najvećem hrvatskom gradu veliku pometnju i uzbuđenje. Ljudi su opsjedali ulaze novinskih redakcija, a kada su izašla posebna izdanja listova nastalo je za njima pravo otimanje pa je pojedine prodavače morala štititi policija.2
Na hrvatsku javnu scenu neposredno poslije atentata provalili su klerikalni i desničarski elementi koji su uz prećutnu saglasnost policije krenuli u uništavanje srpske imovine širom Hrvatske.3 Demonstranti, predvođeni frankovcima, glasno su u Zagrebu uzvikivali parole usmjerene protiv Srba, Kraljevine Srbije i Hrvatsko-srpske koalicije noseći pred sobom crno-žute i hrvatske zastave sa crnim florom.4 Hrvatski sabor je povodom smrti Franca Ferdinanda održao posebnu sjednicu koju su u više navrata galamom prekidali frankovci i radićevci vrijeđajući članove Koalicije riječima: „slava Ferdinandu“, „vratite nam Franju Ferdinanda“, „dolje Srbi“, „dolje veleizdajnici“, „dolje Karađorđeviću“, „izdajice“, „hulje“, „bombaši“, „van Pribićeviću, van svi Vlasi“.5 U ime Sabora predsjednik Bogdan Medaković uputio je saučešće i uobičajene izjave lojalnosti habzburškoj kruni osudivši atentat u Sarajevu.6 Nekoliko dana kasnije dr Ivan Frank je tokom saborske sjednice napao srpske poslanike nazvavši ih „ubicama“, „šinterima“, „svinjama“ i „beogradskim plaćenicima“.7 Na zasjedanju ugarskog parlamenta u Budimpešti zastupnik baron Rajačić izjavio je kako je atentat na Franca Ferdinanda ispunio žalošću cijeli hrvatski narod. „Groznim zločinom lišeni smo miloga prijestolonasljednika, u kojega je monarhija polagala tako velike nade“, dodao je on. Hrvati tim više osuđuju atentat, naveo je Rajačić, jer bi se obzirom na nacionalnost atentatora u negativnom svjetlu mogao prikazati i hrvatski narod.8
Govoreći pred okupljenim Zagrebčanima Ivan Frank je poručio kako su „Srbi ubistvom Franca Ferdinanda zarili Hrvatima nož u srce“.9 Frank je ubijenog austrougarskog prestolonasljednika nazvao jedinom uzdanicom Hrvata.10 S tim u vezi, veoma je ilustrativna naslovna stranica lista Virovitičan od 29. juna 1914. na kojoj se nalazi svega nekoliko rečenica. Ističe se kako su atentat na Ferdinanda izvršili „srbski đaci“ Čabulović11 i Princip. Dalje se krupnijim slovima navodi: „Hrvatski narode ovo je tvoja smrt“!12
Nedugo po atentatu na Jelačićevom trgu u centru Zagreba zapaljena je velika lomača na koju su bacane stvari iz opljačkanih srpskih stanova. „Oko vatre urlala je frankovačka rulja pozdravljajući oduševljeno one, koji su nosili stvari i bacali u vatru, a iza njih dirigirali i zahvaljivali rulji za revnosnu službu domovini, aranžeri i organizatori krvavih demonstracija i razbojničkih pogroma. Po komandi ovih, urlanje i skandiranje ‘Srbe na vrbe’ na čas prestaje da bi otpjevali obavezno carsku himnu“, zapisao je dr Ivan Ribar13, dodavši: „Žalosno je bilo gledati u tim povorkama mnoge istaknute hrvatske seljake, pristalice Radićeve stranke, koji su, ugledavši se na svoje narodne zastupnike, upregli se u franko-furtumaška kola, da ne bi zaostali za seljacima njihove stranke“.14 Sprega vođstva radićevaca i frankovaca, započeta danom atentata, ostala je čvrsta za cijelo vrijeme rata. Prema dr Ribaru, Radićevi seljaci su sa oduševljenjem pošli u rat uvjereni da će Hrvatska postati slobodna u okviru Monarhije još u toku rata ako se Hrvati budu junačko i složno borili za nju.15 Frankovačkom bijesu bili su izloženi i oni Hrvati koji su bili pristalice saradnje sa Srbima ili jugoslovenske orjentacije.16 Frankovci su zagrebačkom gradonačelniku Holjevcu prijetili da ga čeka smrt ukoliko u roku od 24 sata ne proglasi sve Srbe za pravoslavne Hrvate.17 Opisujući napade na Srbe slovenačka Zarja primjećuje: „Vuk dlaku mijenja, ali frankovačka podlost uvijek ostaje ista“!18
Italijanski list Il Dalmata osudio je antisrpske demonstracije u Dalmaciji, navodeći kako ih u Zadru nije bilo jer su ih spriječile vođe italijanskih stranaka iz tog grada.19 List Risorgimento otišao je korak dalje navodeći kako takve demonstracije nisu ni bile moguće u gradu Zadru poznatom po drevnoj italijanskoj kulturi i civilizaciji.20 U Splitu se oko 1.500 pravaša iz grada i okoline okupilo 2. jula na gradskom trgu noseći hrvatske zastave i slike ubijenog prestolonasljednika. Uz bučno odobravanje mase spaljeno je više srpskih zastava.21 Frankovci su i u Dubrovniku organizovali demonstracije demoliravši zgradu srpske crkvene opštine i dom srpskog sokolskog društva „Dušan Silni“.22 U Opuzenu je demolirana pravoslavna crkva.23
Prilikom demonstracija u Osijeku okupljena masa razbila je prozore na palati Maksimović koja se nalazila u vlasništvu zeta nekadašnjeg patrijarha Brankovića. U Đakovu je uništeno više srpskih kuća i dućana. Demonstranti su skandirali protiv Srba i Hrvatsko-srpske koalicije. Na čelu demonstracija u Petrinji nalazili su se šef policije Vargović i gradski zatupnik Ivandija. Oni su zaustavljali demonstrante pred srpskim kućama i huškali ih da uništavaju srpsku imovinu. Nisu pošteđene ni zgrade Srpskog sokola i Srpske štedionice.24 Burno je bilo u Brodu na Savi, Đakovu i Vinkovcima.25 Protivsrpske demonstracije održane su još u Donjim Kaštelima, Kaštel Sućurcu, Sinju, Starigradu i Drnišu prilikom kojih su spaljivane srpske zastave.26 Mali list je izvještavajući o gašenju Srpske čitaonice i Srpskog pjevačkog društva Zora u Novoj Gradiški objavio vijest u kojoj se navodi: „Nema sada legla te vlaške bande, a nadamo se da nije ostalo nikakvog jaja ili zrna, da se opet okoti ta bagra kod nas u Novoj Gradiški“.27 Prema zagrebačkim Novostima srpski listovi Zastava i Branik „dobrovoljno“ su prestali da izlaze, dok su mnoga srpska društva prestala sa radom poklonivši pri tome veće svote novca u dobrotvorne svrhe.28
Dok je socijaldemokratska štampa mahom osuđivala teror nad Srbima i huškanje na rat29, pojedini hrvatski listovi otvoreno su pozivali na progon Srba iz zemlje. „Narod navješćuje Srbima borbu na život i smrt i progonstvo iz Bosne i Hercegovine“, pisala je pravaška Hrvatska.30 Hrvatska štampa je poslije atentata otvoreno podgrijavala antisrpsku atmosferu u zemlji i opravdavala rušilački pohod protiv Srba i njihove imovine. Za hrvatsku javnost nije bilo dileme – zavjera protiv Franca Ferdinanda skovana je u Beogradu, a Gavrilo Princip i drugovi bili su tek puki izvršioci – plaćenici. Petrinjski list Banovac nazvao je Principa i Čabrinovića „izmetom ljudskog društva“, dodajući da je ubistvo Franca Ferdinanda rastužilo milione ljudi, posebno Slovene „jer su zločinci Princip i Čabrinović priznali da pripadaju srpskom plemenu“.31 Obzor je prenio pisanje lista Neue Freie Presse kako je planirano više atentata na austrougarskog prestolonasljednika. U Konaku su pronađene dvije bombe sa satnim mehanizmom, jedna u peći i još sedam kod neke neimenovane žene u Ilidži.32 Navodno su u Sarajevu i u vozu na liniji Sarajevo – Bosanski Brod pronađeni leci u kojima se navodi „da je sada ubijen nadvojvoda Franjo Ferdinand, a za dva dana da će biti ubijen i kralj Franjo Josip. Onda će doći Srbi da oslobode i ove neoslobođene krajeve“.33
Ne čekajući na rezultate službene istrage austrougarske vlasti su insistirale na kolektivizaciji srpske krivice za ubistvo Franca Ferdinanda. Kao dokaz velikosrpske propagande list Virovitičan navodi kako je srpski Narod na dan atentata objavio članke o Vidovdanu i sliku kralja Petra!34 Štampa je prenosila vijesti koje su optuživale srpsku diplomatiju da stoji iza ubistva Franca Ferdinanda. Zagrebačke Novosti prenose vijest iz jednog engleskog lista koji je srpsko poslanstvo u Londonu imenovao kao sukrivca za organizaciju atentata u Sarajevu. Navodno je pronađen dokument iz kojeg se vidi kako je za planirani atentat pripremljeno 2.000 funti.35 Obzor je objavio kako je izvjesni mladić prezimena Grčak, sin željezničkog radnika u Zagrebu, prijavio policiji kako je upoznat sa cijelom zavjerom koja je imala za cilj ubistvo austrougarskog prestolonasljednika. On je navodno sa svojim saznanjima upoznao i policiju u Sarajevu koja ga nije ozbiljno shvatila. Grčak je izjavio kako je ranije bio oduševljeni pristalica velikosrpske ideje, ali se nakon atentata pokajao te je bio spreman razotkriti cijelu zavjeru koja je skovana u Beogradu.36
Grupa zastupnika Stranke prava i Hrvatske pučke seljačke stranke izdala je 18. jula 1914. proglas hrvatskom narodu u kojem se kaže: „Strahovit je to i sudbonosan zločin počinjen 28. lipnja u hrvatskome Sarajevu (podvukao B. M.). Sudbonosan je za nas Hrvate, za dinastiju i monarkiju habzburšku, a time i za cijelu Evropu, (…). Strahovit je taj zločin osobito zato, što se kleta srbska ruka, koja ga je počinila, podmuklo ušuljala u njedra domovine naše, kao da su hrvatske zemlje leglo podmuklih zmija, a ne domovina neustrašivih junaka, (…)“.37 Zastupnici Stranke prava i Hrvatske pučke seljačke stranke uputili su nekoliko dana kasnije telegram caru Francu Jozefu u kojem su sa „najvećim zanosom“ pozdravili objavu rata „podmuklom neprijatelju prejasne dinastije i naše monarkije, a naposeb hrvatstva“.38
Serija huškačkih tekstova koji su ispunjavali stranice ondašnje hrvatske štampe optuživala je „megalomaniju srbijanskih državnika“ i „nezasitu pohlepu kralja ubice Petra Karađorevića“ koji su navodno stajali iza događaja u Sarajevu.39 Krivica je pripisivana cjelokupnom srpskom narodu. „Mrtvi su ubijeni od proklete srpske ruke, srbijanska urota izvršila je svoje strašno djelo“, pisao je Hrvatski dnevnik, politički list bosanskohercegovačkih Hrvata. Dan po sarajevskom atentatu Gradsko poglavarstvo Sarajeva objavilo je u štampi proglas kojim je od građanstva zatražilo da iz svoje sredine istrijebe „razorne elemente“ i „izmet ljudskog roda“ čime je, umjesto da smiruje demonstracije, samo dolijevalo ulje na vatru. „Iako ovo strašno zlodjelo imade svoj korijen izvan naše domovine, jer je na temelju priznanja samog atentatora izvan dvojbe, da su bačene bombe potekle iz Biograda, to je ipak žalosna temeljita sumnja, da imade i u našoj domovini a i u Sarajevu razornih elemenata“, navodi se u proglasu.40
Antisrpsku kampanju u Bosni i Hercegovini predvodio je Hrvatski dnevnik koji je u uvredama na račun Srba otišao toliko daleko da ga je službeni Sarajevski list morao upozoriti na nedopustivo pisanje protiv Srba.41 Čak su i zagrebačke Novosti reagovale povodom pisanja Hrvatskog dnevnika nazivajući tekst „Sjeti se Bosno“ objavljen u tom listu najavom rata Srbiji.42 „Sarajevski Hrvati, muslimani i Jevreji uništili su otprilike hiljadu srpskih trgovina i privatnih stanova, (…). Rulja je u svom neobuzdanom besu mogla da ruši i razara, a nisu je sprečile vojska ili policija“, pisao je Trgovinski glasnik komentarišući antisrpske demonstracije u Sarajevu.43 „Čim je pljusnula krv na keju odmah je Štadlerov Hrvatski dnevnik uzviknuo: To je dum-dum srpskog Vidovdana! Mi znamo šta treba odmah činiti. Onom delu mase, koja sluša Štadlera, pridružio se onaj deo, koji stoji na ulici i čeka naredbu vlasti. A vlast još neprestano, na žalost, rukuje mišljenjem većine bosanskih muslimana“, prenio je Trgovinski glasnik.44
„Hrvatski dnevnik u kulminaciji potkazivanja i izvrtanja dosegnu taki vrhunac, da su čak i austrijski oficiri držali mnoge vesti Hrvatskog dnevnika prostim opadanjem i jezuitskom maštanijom“, zabilježio je Velimir Mandić. Za Srbe su u ovom listu bili uobičajeni nazivi: „srpski psi“, „razbojnici“, „banditi“, „ljudski ološ“, „bombaši“, „krvoloci“, „krvnici“ i „hulje“.45 Uredništvo se založilo da država odgoji buduće građane „pouzdane, verne i nenatrunjene vangraničnim tendencijama“. Društvo „Prosvjeta“ trebalo je ukinuti „jer je poznato kakvu je mladež potpomagala, pa da dalje ne sije taj otrov“. „Treba za uvek dokinuti ćirilicu, srpski barjak i ime“, zaključio je Hrvatski dnevnik.46 I dok je ovaj list vodio prljavu antisrpsku kampanju, nadbiskup sarajevski Josip Štadler pokušao je pomirljivim tonovima umiriti situaciju u zemlji. Ipak, Štadlerova poslanica, u kojoj je od bosansko-hercegovačkih katolika zatražio „da ne prekorače granice zakona“ i „da se ne ogriješe o tuđe vlasništvo, a još manje o tuđi život“, objavljena je tek 3. jula, kada su antisrpske demonstracije već utihnule.47
Nazivajući Srbe „barbarskim ─ vizantijskim elementom“, zagrebački Mali list objavio je pjesmu koju su Srbi iz Bosne navodno pjevali nakon ubistva Franca Ferdinanda: „Misle Škoci, da su Srbi šala, al ubiše šokačkog vladara. Otrgli smo šokački Očenaš, još ćemo im i Zdravu Mariju“!48 Termin „vizantijski“ često je upotrebljavan u austrougarskoj propagandi protiv Srba sa željom da se istakne srpska pripadnost „istočnjačkoj“ i navodno zaostaloj civilizacijskoj sferi.49 Ovakvi i slični stihovi često su objavljivani na stranicama Malog lista, poznatog po senzacionalističkim naslovima i neprovjerenim vijestima.50 U pjesmi Hrvatska tuga Srbi su nazvani „prokletim vlaškim zmijama“ i „bandom“, a Franc Ferdinand je pao kao žrtva „izdajničke vlaške ruke“.51 Pjesma Tužbaljka kralja Petra opisuje depresivno stanje kojem se nalazio srpski vladar u vrijeme nadiranja austrougarske vojske u Srbiju u jesen 1914: „Avaj meni, jadnom starcu, ostavljenom od sveg svijeta. Što li mene, Srbe, čeka, kad se Švabo amo došeta“.52 Uredništvo ovog lista objavilo je čak i stihove posvećene „poludjelom engleskom narodu“.53 „Negdje se cere velikosrpski zubi, jer misle da su pogubljenjem dvaju Habzburgovaca pomakli mnogo bliže hrvatskim zemljama prijesto Karađorđevića, (…). Ubojice kralja Aleksandra i kraljice Drage morali su da osvježe onu groznu tragediju srpske istorije, morali su da prenesu svoje ubilačko streljivo na budućeg hrvatskog kralja“, objavila je šibenska Hrvatska misao.54
„Zločinačka ruka odgovornih i neodgovornih činbenika kraljevine Srbije tako je dugo rovarila po našem narodnom tijelu, dok nije napipala živo hrvatsko srce, tako je dugo blatila ugled naše monarkije, uznemiravala njezin mir, dok konačno nije izazvala njezinu šaku“, pisala je karlovačka Sloga. List je naglasio kako „hrvatski narod nije na Cetinju birao svoje kraljeve za to, da im srbski komitadžije kidišu život, niti je vrućom krvlju mastio svoju zemlju, da bude plijenom nekulturnog naroda, koji je od novca monarkije i kulture hrvatskog naroda crpio uvjete dostojnoga obstanka“.55 Hrvatska štampa rado je preuzimala vijesti iz bugarskih listova koji su optuživali zvanični Beograd za organizaciju ubistva Franca Ferdinanda napominjući da će atentat u Sarajevu konačno otvoriti oči svijetu „ko muti mir na Balkanu“. Bugarska štampa zahtijevala je da se Srbija stavi pod međunarodno tutorstvo zbog sarajevskog atentata i navodnih progona Bugara u Novoj Srbiji.56
„Srbiji se sprema konac. Njene ambicije, njezin ludi san, njezini dobri prijatelji iskopaše joj grob. Jadnu ovu zemlju snaći će neminovno sudbina Belgije“, upozoravala je bjelovarska Nezavisnost.57 Komentarišući ratni manifest cara Franca Jozefa, karlovačka Sloga je navela da su „Hrvati odviše dugo bili pitomci kulturnoga zapada, a da bi mogli željeti, da dođu pod vladu dinastije, koja je krvlju okaljala priestolje prije, nego li je na njega sjela, (…)“. Najavljujući rat list piše kako će se na bojnom polju sudariti dvije države – „stara, kulturna i čestita, jer evropska monarhija s jedne, a Srbija s druge strane; Srbija zavjerenička, himbena i nekulturna, jer laž, himba, nevjera i kraljoubistvo nisu kulturni pojavi“.58
Neposredno uoči austrougarske objave rata Srbiji zagrebačke Novosti su pisale kako oduševljenje za rat u Zagrebu neprestano raste. Jelačićev trg bio je centar ratnog raspoloženja, a njime su svakodnevno tekle kolone građana pjevajući rodoljubive pjesme, carsku himnu i kličući caru i vojsci.59 Štampa je isticala spremnost Hrvata da krenu u ratni pohod na Srbiju. U „Pjesmi hrvatskog vojnika“ navode se sljedeći stihovi: „Oj, hrvatski hrabri sine, naprijed smjelo preko Drine! Osvećena krv još nije, Ferdinanda i Sofije! Stare jade sada liječi, srpskoj guji glavu zgnječi, što ti bratski cjelov nudi, a otrovom truje grudi“!60 Iz Sarajeva su stizale vijesti o masovnom oduševljenju muslimana za rat. Navodno je udovica Mahmutbega Džinića dala vojsci poklon od 500.000 kruna. Zemljoposjednik Ibrahimbeg Fadilpašić ustupio je vojsci na korištenje svoj automobil, kola i konje.61
Hrvatska štampa redovno je izvještavala čitaoce o toku austrougarske ofanzive na Srbiju u ljeto i jesen 1914. Uočava se nastojanje štampe da prilike u srpskoj vojsci prikaže u što mračnijim bojama. List Hrvatsko pravo izvještavao je o lošim odnosima u srpskoj vojsci, neredovnim platama i nedostatku oružja, municije i namirnica. U vojsci je navodno vladalo veliko nezadovoljstvo zbog činjenice da je ovo treći srpski rat za kratko vrijeme, pa su bile česte vojničke pobune. Zbog svega navedenog, otporna snaga vojnika bila je toliko niska da su se lako predavali neprijatelju.62 Srpske izbjeglice koje su pristizale u Hrvatsku širile su vijesti kako su srpski oficiri u Nišu zaveli pravu strahovladu. Dvojica narodnih poslanika koji su kritikovali poteze vojske navodno su ubijeni na ulici. „Kralj se uopšte ne pokazuje, a Pašić je bez moći i upliva“, navodi Obzor.63 Polovinom septembra 1914. objavljeno je kako Srbiji prijeti revolucija. Srpska vojska navodno nije imala dovoljno hrane i uniformi, dok je prilikom regrutacije primjenjivana oružana sila.64 Hrvatsko pravo je prenijelo pisanje grčke štampe kako je zbog pretrpljenih gubitaka srpski kralj Petar sasvim deprimiran i živi u neprestanom strahu od nadolazećih događaja. Između srpske i grčke vlade navodno su se vodili pregovori da se srpskom kralju dozvoli da se skloni na jedno od grčkih ostrva.65 Krajem septembra Novosti su objavile kako su odbrojani dani dinastije Karađorđević. Dok je kralj Petar bio teško bolestan, ogorčenje naroda prema prinčevima Đorđu i Aleksandru bilo je sve veće, pa su se obojica kretali uz policijsku pratnju plašeći se atentata.66 Hrvatsko pravo je krajem oktobra 1914. izvjestilo čitaoce kako je srpski kralj Petar ozbiljno bolestan – „trpi na žestokoj zimi i bunca“. Posljednji ratni događaji su kralja Petra navodni sasvim slomili. Za prestolonasljednika Aleksandra se navodi kako je smrtno ranjen, dok je stanje vojske opisano kao beznadno.67 Krajem novembra 1914. hrvatska štampa je izvještavala kako je u srpskoj vojsci došlo do potpunog sloma. U narodu je navodno bila prisutna želja da se obustave neprijateljstva, te bi stanovništvo bilo zadovoljno ukoliko bi austrougarska vojska zaposjela Srbiju.68
Opisujući srpske ratne zarobljenike u Sarajevu Obzor je objavio kako je pogled na njih bio tako jadan „da bi im čovjek, da ih gdje na cesti sretne, udijelio krajcaru“. Prema pisanju ovog lista, srpski vojnici su bili toliko siromašni da su na sebi nosili austrijske uniforme, jer svojih nisu imali.69 Obzor je izvještavao kako su polovinom avgusta 1914. u Zagreb, zajedno sa grupom ratnih zarobljenika, dovedena četvorica srpskih komita. „Za njima se nagomilao silan svijet, da vidi te strašne srpske krvoloke – a koji se razočarao, kad je vidio, da su to visoki, koštunjavi ljudi, izgladnjeli i jadni, obučeni u seljačko ruho sa surinom i bosi“.70 Kao ilustraciju gladi koja je vladala među srpskom vojskom, Novosti su prenijele kako je na frontu otvoreno tijelo poginulog srpskog majora i u njegovom stomaku pronađena je samo zob!71 Prema jednom novinskom članku, srpska vojna komanda izdavala je lažne vijesti o uspjesima srpske vojske na frontu, ali one nisu imale nikakvog odaziva među stanovništvom. U zemlji su se uočavale užasne posljedice rata – nestašica brašna, soli i sanitetskog materijala. Prijetila je opasnost od širenja zaraznih bolesti. Stanovništvo je bilo razočarano u Rusiju zbog skromne pomoći koju je uputila u Srbiju.72
Jedan od zadataka austrougarske propagande bio je da međunarodnoj javnosti srpsku i crnogorsku vojsku predstavi kao varvare koji ubijaju nedužne civile, čak i djecu, siluju žene, sakate zarobljene vojnike, pljačkaju i pale. Tekstovi o zvjerstvima neprijateljske vojske imali su za cilj da kod domaćeg stanovništva izazovu antisrpsko raspoloženje. „Srbijanac ne poštuje niti ranjenike, dapače on ih iznakazuje, osakaćuje, mrcvari, obezčašćuje. Već za balkanskih su se ratova odlikovali kao krvi žedni vuci, ali tek sada su upravo u pravom smislu riječi podivljali“, pisala je karlovačka Sloga.73 Jutarnji list je krajem septembra 1914. izvještavao o „grozotama“ koje su srpske komite počinili na tlu Makedonije. Muškarci su ubijani, žene silovane, a imovina je otimana. Komite su, prema ovom listu, imali naredbu srpske vlade da unište sve Bugare na srpskom zemljištu.74 Srpska vlada navodno je donijela odluku da se iz zatvora u Nišu na slobodu puste osuđeni zločinci, koji su potom činili masovne zločine nad bugarskim civilima.75
Uredništvo Jutarnjeg lista nazvalo je generala Pavla Jurišića-Šturma „kraljeubicom“ pojašnjavajući čitaocima kako se radi o učesniku „Majskog prevrata“ kome je u znak zahvalnosti kralj Petar osigurao brzo napredovanje u karijeri.76 Obzor nije propustio priliku da obavjesti čitaoce o smrti vlasnika i izdavača Politike Vladislava Ribnikara. Za njega se navodi da je naturalizovani Slovenac koji je u svom listu žestoko napadao Austrougarsku.77
U jeku austrougarske ofanzive na Srbiju u jesen 1914. hrvatska štampa je znatnu pažnju posvećivala suđenju Gavrilu Principu i drugovima donoseći redovno izvještaje iz Sarajeva i ne ustručavajući se povremenih grubih falsifikata. Čak i prije nego je suđenje počelo, Novosti su objavile kraći članak o jednom neimenovanom sarajevskom tesaru koji je u znak lojalnosti i patriotizma izrazio spremnost da besplatno napravi i državi pokloni vješala na kojima će biti pogubljen Gavrilo Princip.78 Mali list je prenio navodne Principove riječi kada je nakon proglašenja presude izrazio kajanje zbog počinjenog atentata: „Ja sam svoju sudbinu zaslužio. Mirno očekujem svoju osudu i molim vas samo to, da mog brata bolje odgojite kako ne bi zašao na takvu stazu i zapao u takvo društvo kao ja“.79 Štampa navodi kako iz Principa progovara sva žestina revolucionarnog terorizma „što ga je Beograd ulijevao svoj omladini koja se u njemu okupljala, no u Principu se ta misao očito izrazitije razvila nego li u najžešćeg beogradskog komite i revolucionara“. Princip je, prema Obzoru, najjači argument da nema pogibeljnije zablude nego li je može stvoriti jak i obrazovan duh i kriva ideja.80 Opisujući optuženike Novosti navode kako među njima ima različitih tipova ličnosti, od „razuzdanog fanatičara“ i „slijepog šoviniste“ do „brutalnog izvođača tuđe volje“. Veljko Čubrilović je prema ovom listu „prototip prefriganog fanatika i urotnika“.81 List Hrvatsko pravo je polovinom decembra 1914. prenio dio izvještaja jednog mađarskog novinara koji je u vozu, na putu između Tuzle i Bosanskog Broda, vidio Principa i Čabrinovića. Za Principa se navodi kako je još uvijek zadržao svoj stari prkos i da je i dalje „nepopravljivi cinik i deran ubojica“, dok je Čabrinović bio psihički sasvim slomljen. Vijest o austrougarskom zauzeću Beograda na atentatore je djelovala poražavajuće: „Princip ju je primio posve apatično, a na Čabrinovića djelovala je porazno“.82
Austrougarske trupe ušle su u Beograd, nimalo slučajno, na dan kada se širom Monarhije proslavljalo 66 godina od stupanja na prijesto cara Franca Jozefa. Vijest o zauzeću Beograda svečano je proslavljena u Zagrebu gdje su povorke građana, praćene vojnom muzikom, šetale gradom.83 Štampani su proglasi u kojima su građani Zagreba pozvani da osvijetle svoje domove i prisustvuju svečanom defileu.84 Građani su uzvikivali u to vrijeme uobičajeni slogan: „Marš, marš, Beograd je naš“!85 Svečanosti povodom osvajanja Beograda održane su i u drugim gradovima širom Hrvatske, ali i među katolicima i muslimanima u Bosni i Hercegovini.86 Sa ponosom je isticano kako je u Beograd prva ušla 26. karlovačka pučko-ustaška pješačka pukovnija.87 U čast zauzeća Beograda u štampi je objavljena pjesma: „Osvanula hrvatska zastava, gle na dvoru, srbijanskog lava. Hrvatskom je krvlju poškropljena, Ferdinande – krv ti osvećena“.88
Hrvatsko pravo je svečano objavilo vijest o ulasku austrougarske vojske u Beograd: „Pao je Beograd, onaj Beograd iz kojega su se rasipali srpski ordeni, dinari, brošure i organizacije preko naše domovine; onaj Beograd, koji je stanovitim političarima bio nacionalna Meka, u koju javno ili potajno hodočastili; onaj Beograd, koji je kroz godine isisavao hrvatsku samosvijest. Pao je Beograd, a s njime i čitavi onaj oblak magle prekodrinskog bratstva, koji se je našim krajevima širio i mutio vidike hrvatske u jednu samosvjestnu čisto hrvatsku budućnost“.89 Izvještavajući iz okupirane srpske prijestonice, Hrvatsko pravo donosi vijest kako u Beogradu, svečano okićenim hrvatskim, carskim i mađarskim zastavama, vlada potpuni red i mir. „Iz te silne radosti, koja je obuzela sve nas na vijest, da je Beograd u našim rukama, najbolje se razabire, kako je duboko bila usađena u svih nas želja i volja, da se pokori taj grad i podvrgne pod našu vlast, iz kojeg nam je došlo toliko izazova, toliko pokora pa i tolike nevolje“, objavio je ovaj list.90
Obzor je prenosio pisanje mađarske štampe koja je izvještavala o austrougarskom zauzimanju Beograda. „Sve do Zemuna odjekuje pjesma mađarskih vojnika. Ulicama Beograda pjeva se koračnica Radeckog i Rakocija. Naše glazbe prolaze gradom srpske prijestolnice, gdje se ponosito vije austrijska, a kraj nje madžarska zastava“. Mađarska štampa sa ponosom je isticala kako su mađarski vojnici među prvima ušli u Beograd. Glavni grad Srbije najednom se pretvorio u mađarski grad: „Svaki kut odjekuje mađarskom rječju, mađarskim klicajem i mađarskom pjesmom“, zaključio je Obzor.91
Krajem 1914. više hrvatskih listova objavilo je tzv. smrtovnicu Kraljevini Srbiji, kao tipičan primjer prljave ratne propagande koja nije birala sredstva da neprijatelja što više ponizi. U smrtovnici se navodi kako je nakon teških bitaka kod Šapca i Valjeva i nakon pada Beograda, država Srbija izbrisana sa geografske karte. Sahranu države „pokojnice“ obavile su austrougarske i njemačke čete, dok se kao ožalošćene države navode Rusija, Engleska i Francuska.
Austrouagrska vojska imala je običaj da javno izlaže zarobljeno neprijateljsko oružje, zastave i opremu, kao neku vrstu ratnog trofeja. Po naređenju generala Oskara Poćoreka jedan srpski top bio je krajem oktobra 1914. izložen na Jezuitskom trgu u Zagrebu.92 U skladu sa aktuelnom ratnom propagandom, Mali list je objavio pjesmu posvećenu zarobljenom srpskom topu: „Zdravo da si, srpski tope, hrabri Hrvat, što te ote. Mrtav ležiš, miran, tih, tebe ide ovaj stih. Srpski tope, snivaj slatko, drugovi ti ginu glatko. A naša Škoda nove lijeva, za prokleta srpska crijeva“.93
Opisujući nadiranje austrougarske vojske u Srbiju tokom decembra 1914. hrvatska štampa je biranim riječima pisala o generalu Poćoreku, nazivajući njegov prodor strateškim remek djelom koje će mnogima poslužiti kao uzor.94 Samo dan kasnije u štampi je objavljeno kako je austrougarska vojska iz „strateških razloga“ morala napustiti Beograd bez borbe. „Naše su čete uslijed pretrpljenih napora i borbi doduše trpjele, ali su zadojene najboljim duhom“, pisao je Obzor.95 „U Srbima smo se prevarili“, objavio je isti list. Za Srbe se pisalo da su neprijatelj koga nije dovoljno samo jednom uništiti (podvukao B. M.).96 Povlačenje austrougarskih snaga iz Srbije pravdano je u štampi lošim vremenskim prilikama, uništenim putnim komunikacijama i nemogućnošću redovnog snabdijevanja vojske opremom i municijom.97 Krajem decembra u štampi je potvrđeno kako je general Oskar Poćorek penzionisan iz zdravstvenih razloga, a na njegovo mjesto imenovan je general Stjepan Sarkotić.98

1 borivoje.milosevic@unibl.rs
2 Ilustrovani list, Zagreb, br. 27, 4. srpanj 1914.
3 M. Patković, Antisrpski i antijugoslovenski pogromi u leto 1914. godine, u: Zbornik o Srbima u Hrvatskoj, II, Beograd 1991, 282.
4 Dr I. Ribar, Iz moje političke suradnje (1901─1963), Zagreb 1965, 129.

5 B. Krizman, Hrvatska u Prvom svjetskom ratu, hrvatsko-srpski politički odnosi, Ljubljana 1989, 71─82.
6 G. Vasin, Prečanska politika i Sarajevski atentat, u: Prvi svjetski rat – uzroci i posljedice, Banja Luka 2014, 175.
7 Isto, 175.
8 Obzor, Zagreb, br. 179, 1. srpanj 1914.
9 Zastava, Novi Sad, br. 132, 17/30. jun 1914.
10 Ž. Karaula, Sarajevski atentat – reakcije Hrvata i Srba u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, u: Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, vol. 43, Zagreb 2011, 268.
11 Očigledna greška redakcije koja nije dobro prenijela ime Nedeljka Čabrinovića; prim. B. M.
12 Virovitičan, Virovitica, br. 24, 29. lipanj 1914.
13 Dr I. Ribar, Iz moje političke suradnje (1901─1963), 133.

14 Isto, 130.
15 Isto, 131.
16 Bjelovarski list Nezavisnost objavio je zanimljiv teskt u kojem se analiziraju zablude o jugoslovenstvu među Hrvatima: „Zalutaloj hrvatskoj inteligenciji, koja je uživala u nagrđivanju čistoga hrvatskoga imena sada bi moralo pukniti pred očima, pogotovo nakon buknuća rata, koji nas je oslobodio od velikoga zla i velike pogibelji, te nakon poznate izdaje u Srijemu, da je jugoslovenski pokret samo u korist Srba. Zato bi od sada svi bez razlike stranaka trebali da stupamo stazom čiste hrvatske misli, prave hrvatske narodne politike, koja hrvatskom narodu pripravlja ljepšu budućnost u preporođenoj Habzburškoj monarkiji“; Nezavisnost, Bjelovar, br. 3, 12. prosinac 1914.
17 Branik, Novi Sad, br. 122, 5. juli 1914.
18 Zarja, Ljubljana, stev. 853, 11. julija 1914.
19 A. Bralić, Beginning of the First world war in Dalmatia, u: Review of Croatian History, no. 1, Zagreb 2014, 56.
20 Isto, 58.
21 Hrvatska misao, Šibenik, br. 53, 4. srpanj 1914.
22 M. Ž. Živanović, Dubrovnik u borbi za ujedinjenje 1908─1918, Beograd 1962, 111─112.
23 Ž. Karaula, Sarajevski atentat – reakcije Hrvata i Srba u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, 278─279.

24 M. Patković, Antisrpski i antijugoslovenski pogromi u leto 1914. godine, 297.
25 Ž. Karaula, Sarajevski atentat – reakcije Hrvata i Srba u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, 280.
26 Jutarnji list, Zagreb, br. 710, 10. srpanj 1914.
27 Mali list, Zagreb, br. 77, 16. listopad 1914.
28 Novosti, Zagreb, br. 210, 5. kolovoz 1914.
29 A. Mitrović, Srbija u Prvom svetskom ratu, Beograd 2014, 33.
30 Ž. Karaula, Sarajevski atentat – reakcije Hrvata i Srba u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, 270.
31 Banovac, Petrinja, br. 14, 4. srpanj 1914.

32 Obzor, Zagreb, br. 180, 2. srpanj 1914.
33 Hrvatska misao, Šibenik, br. 52, 1. srpanj 1914.
34 Virovitičan, Virovitica, br. 27, 9. srpanj 1914.
35 Novosti, Zagreb, br. 184, 10. srpanj 1914.
36 Obzor, Zagreb, br. 182, 4. srpanj 1914.
37 Zbirka rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. http://virtualna.nsk.hr/1914/18-srpnja-1914/

38 Mali list, Zagreb, br. 24, 11. kolovoz 1914.
39 G. Vasin, Prečanska politika i sarajevski atentat, u: Prvi svjetski rat – uzroci i posljedice, ANURS, Naučni skupovi, knj. XXIX, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 32, Banja Luka 2014, 177.
40 Novosti, Zagreb, br. 175, 1. srpanj 1914.
41 D. Mastilović, Štampa u Bosni i Hercegovini o sarajevskom atentatu i julskoj krizi, u: Odjeci – evropska štampa o sarajevskom atentatu i julskoj krizi, Banja Luka 2015, 97.
42 Novosti, Zagreb, br. 190, 16. srpanj 1914.
43 Trgovinski glasnik, Beograd, br. 133, 20. jun 1914.

44 Isto.
45 V. Mandić, Bosna u lancima, Beograd 2014, 88.
46 Isto, 90.
47 Sarajevski atentat 1914. godine i Prvi svjetski rat u dokumentima Arhiva samostana u Fojnici, Zagreb 2014, 16.
48 Mali list, Zagreb, br. 69, 7. listopad 1914.
49 Ćirilično pismo nazvano je dijelom „propale vizantijske kulture“ pa je naredbom od 10. novembra 1915. stavljeno van upotrebe u javnom životu u Bosni i Hercegovni; B. Madžar, Suspendovanje srpske crkveno-školske autonomije u Bosni i Hercegovini 1914─1915. godine, u: Veleizdajnički proces u Banjaluci, Banjaluka 1987, 169.
50 U pjesmi naziva Ubojico navode se sljedeći stihovi: „Bombe, puške, revolveri, tim se diče srpske zvijeri. To su vaša slavna djela, ubila vas Božja strijela. Proklet bio, Princip kleti, svijetom tako kletva leti. Proklet bio za sva ljeta, proklet bio dok je svijeta“; Mali list, Zagreb, br. 95, 6. studeni 1914.

51 Isto, br. 33, 23. kolovoz 1914.
52 Isto, br. 76, 15. listopad 1914.
53 U pjesmi se, između ostalog, navodi: „Cijeli Vam se svijet sad ruga, pomorila Vas kolera i kuga. Koga ovo dvoje neće, naša sablja će ga doseći“; Isto, br. 87, 28. listopad 1914.
54 Hrvatska misao, Šibenik, br. 52, 1. srpanj 1914.
55 Sloga, Karlovac, br. 31, 9. kolovoz 1914.
56 Obzor, Zagreb, br. 186, 8. srpanj 1914.
57 Nezavisnost, Bjelovar, br. 46, 10. listopad 1914.

58 Sloga, Karlovac, br. 30, 2. kolovoz 1914.
59 Novosti, Zagreb, br. 201, 27. srpanj 1914.
60 Mali list, Zagreb, br. 30, 19. kolovoza 1914.
61 Novosti, Zagreb, br. 211, 6. kolovoz 1914.
62 Hrvatsko pravo, Varaždin, br. 11, 11. rujan 1914.
63 Obzor, Zagreb, br. 244, 4. rujan 1914.

64 Mali list, Zagreb, br. 56, 20. rujan 1914.
65 Hrvatsko pravo, Varaždin, br. 15, 7. listopad 1914.
66 Novosti, Zagreb, br. 257, 21. rujan 1914.
67 Hrvatsko pravo, Varaždin, br. 17, 20. listopad 1914.
68 Mali list, Zagreb, br. 108, 21. studeni 1914.
69 Obzor, Zagreb, br. 302, 1. studeni 1914.
70 Isto, br. 232, 23. kolovoz 1914.
71 Novosti, Zagreb, br. 266, 30. rujan 1914.

72 Obzor, Zagreb, br. 236, 28. kolovoz 1914.
73 Sloga, Karlovac, br. 34, 30. kolovoz 1914.
74 Jutarnji list, Zagreb, br. 819, 30. rujan 1914.
75 Mali list, Zagreb, br. 57, 22. rujan 1914, 1.
76 Jutarnji list, Zagreb, br. 894, 12. studeni 1914.
77 Obzor, Zagreb, br. 270, 30. rujan 1914.

78 Novosti, Zagreb, br. 188, 14. srpanj 1914.
79 Mali list, Zagreb, br. 99, 11. studeni 1914.
80 Obzor, Zagreb, br. 288, 18. listopad 1914.
81 Novosti, Zagreb, br. 290, 24. listopad 1914.
82 Hrvatsko pravo, Varaždin, br. 25, 13. prosinac 1914.
83 Okupator je u Beogradu 3. decembra 1914. održao trijumfalnu paradu trupa; A. Mitrović, Srbija u Prvom svetskom ratu, 94.
84 Novosti, Zagreb, br. 330, 3. prosinac 1914.
85 Mali list, Zagreb, br. 116, 4. prosinac, 1914.

86 Novosti, Zagreb, br. 331, 4. prosinac 1914.
87 Mali list, Zagreb, br. 117, 5. prosinac 1914.
88 Isto, br. 124, 16. prosinac 1914.
89 Hrvatsko pravo, Varaždin, br. 24, 6. prosinac 1914.
90 Isto, br. 25, 13. prosinac 1914.
91 Obzor, Zagreb, br. 337, 6. prosinac 1914.

Autor: BORIVOJE MILOŠEVIĆ, NAUČNI RADOVI

Izvor: Srbi u Bosni i Hercegovini