Hrvati pod Staljingradom: Jedna europska priča

Bespuća povijesne zbiljnosti

Za razliku od Srba, čiju je istoriju Jovan Dučić definisao stihovima „Pre svačiji sužnji no ičije sluge“, Hrvati su se (čast izuzecima!) uglavnom opredeljivali za ovo drugo. Tome su dali dokaze i u doba Nezavisne Države Hrvatske, kada su verno služili Hitleru i Musoliniju u njihovom „radu“ na izgradnji „novog europskog poretka“. Zato su, 1941, poslali i svoje dobrovoljce u bitku pod Staljingradom

Ante Pavelić je ustašku „dragovoljačku“ legiju osnovao 2. jula 1941, desetak dana posle nemačkog napada na Sovjetski Savez. Hitajući da dokaže odanost Rajhu, uputio je proglas Hrvatima: „Udovoljavajući željama, što mi sa svih strana Nezavisne Države Hrvatske i svih narodnih slojeva dnevno stižu, odlučio sam odobriti da se stvore dobrovoljne vojne jedinice, koje će se rame uz rame sa slavnom njemačkom vojskom boriti protiv zajedničkog neprijatelja. (…) U borbu protiv židovsko-boljševičke Moskve, zakletog neprijatelja svih evropskih a osobito hrvatskog naroda.“ I europska Hrvatska se odazvala glasu svog poglavnika.

Prošlo je sedamdeset pet godina od bitke za Staljingrad, istorijskog događaja kog se današnji EU i NATO građani Kroacije nerado sećaju, ali to nije razlog da čitaoci „Pečata“ ne zavire malo u hrvatska, što bi rekao Tuđman, „bespuća povijesne zbiljnosti“.

BORBA ZA NOVU EVROPU

U tom duhu, u NDH je često navođeno pismo legionara Antuna Blagojevića s Istočnog fronta upućeno leta 1942. polaznicima vojne škole razvodnika u Prečkom u Zagrebu: „Nepoznati prijatelju, radosnim srcem uzeh olovku i papir u ruku da ti se javim sa par reči u kojima ti se najljepše zahvaljujem za dopis iz naše nam drage domovine. Veseli nas što vidimo da ima u našoj nam miloj domovini ko se sjeća na nas, koji smo se uputili u daleki svet da damo svoje živote na oltar u prvom redu za našu dragu nam državu Hrvatsku i za našeg Poglavnika i za osnutak nove Europe koja će u kratko vreme biti uređena, jer će toj bezbožničkoj gamadi (židovskom boljševizmu) biti kraj…“

Ustaška štampa je zaneseno pisala: „Boljševike mogu odbaciti i uništiti samo ujedinjena Europa pod vodstvom velesila osovine, Njemačka u borbi za Evropu, Anglosasi ne bi mogli sačuvati Europu od boljševizacije.“ Čak i posle poraza pod Staljingradom čula se ista pesma: „Pobjeda boljševičke revolucije sa istoka bila bi isto što i potop. Počevši od Lisabona, pa sve do ruske granice, sve bi crkve bile u plamenu, a svećenike, građanstvo i sve ustanove snašla bi ista sudbina… Reč bi imala Moskva, a ne London. Među dosadašnjim saveznicima došlo bi do divljačkog razračunavanja. Englezi i Američani morali bi se izkrcati na kontinent, a to baš nije laka zadaća. Da se Evropa u takvoj situaciji smiri potrebno je više milijuna ljudi.“ I još: „Crvena lava može preplaviti cieli sviet, kako je prije kratkog vremena preplavila i opustošila Litvu, Letonsku, Estonsku, Kareliju, Besarabiju i Bukovinu.“

Ustaše su verovale da se bore protiv boljševičkog varvarstva. Rusi i Srbi su im, očito, smetali da žive u „europskoj uljudbi“.

ZA DOM SPREMNI

Za dom spremnih bilo je više nego dovoljno: morali su da formiraju i dodatnu jedinicu „dragovoljaca“. Već 14. jula u Varaždinu okupljena je, pored osnovne trupe, 369. pukovnije, i „Doknadna bojnica Hrvatske legije“. Vojnici za Istočni front, momci od 20 do 32 godine, bili su dve trećine rimokatolici, a trećina muslimani, „hrvatsko cvijeće“. Boraca iz Bosne i Hercegovine bilo je nešto više od onih iz „matične“ Hrvatske. Mladi legionari su se, u Nemačkoj, zakleli (to se, na ustaškom jeziku, zvalo „prisega“) fireru lično: „Prisižem Bogu svemogućem da ću u borbi protiv boljševizma sve zapovjedi Vrhovnog zapovjednika njemačke vojne sile Adolfa Hitlera izvršavati i da ću za ovu prisegu kao hrabar vojnik biti uvijek spreman i svoj život žrtvovati.“

Iz Besarabije su prebačeni u Rusiju. Međutim, umesto da dišu duhom „ustaških vitezova“, jedinica je izgledala kao nedisciplinovana rulja, pa je njihov komandant Ivan Markulj javljao Paveliću i Kvaterniku da „bojci-dragovoljci“ „kradu, pljačkaju, otimaju, pucaju noću, napuštaju jedinicu i prevoze se automobilima preko sto kilometara, bacaju oružje…“

Hrvati su na Istočnom frontu nosili nemačke uniforme (pošto saveznici nisu priznavali NDH kao ratujuću stranu) sa šahovnicama na reveru.

STIŽU ODLIKOVANjA, A I POGLAVNIK 

U oktobru 1941. počinju borbe u blizini Harkova, i prva odličja za Pavelićeve mezimce: prvi nagrađeni je bio natporučnik Eduard Bakarec, koji je dobio nemački gvozdeni krst. Komandant 100. lake lovačke divizije, kojoj pripada 369. pukovnija, general Verner Oto Zane posle nemačke pobede kod Harkova maja 1942. ističe: „Osobita slava pripada našoj pojačanoj hrvatskoj 369. pješačkoj pukovniji, koja je prvi puta u okviru pukovnije uzela učešća u borbi i nezaustavnom napadnom duhu obnovila staro ime hrvatskog vojnika, te na zastavu Nezavisne Države Hrvatske objesila novi pobjedonosni lovorov vijenac.“ U oktobru 1942. Nemci opet hvale hrvatske bojovnike: „I tako bi se moglo nabrojiti mnogo primjera zajedničke borbe i međusobnog uspješnog podpomaganja, a sve to skupa služi jednom velikom cilju, što će konačno opravdati uspjeh, to jest i na tom mjestu, paklu Staljingrada, potući smrtnog neprijatelja svih evropskih država – boljševizam, i otjerati ga u njegove azijatske granice. Velika zasluga u svemu tome odpada na naše hrvatske prijatelje i drugare u oružju.“

U septembru mesecu 1942. na front stiže i Pavelić, za koga zapovednik trupa pod Staljingradom, feldmaršal Fridrih Paulus priređuje svečani ručak. Poglavnik deli odlikovanja oficirima i vojnicima, srećan što NDH učestvuje u velikom „europskom“ poduhvatu. Po povratku iz Sovjetskog Saveza dao je izjavu koju je preneo ustaški list „Spremnost“. U toj izjavi je tvrdio da je beda koju je video u Rusiji posledica boljševičke vlasti (do tada je u ratu izginulo pet miliona Rusa, a Nemci su zemlju opustošili; ipak, Pavelić za bedu ne krivi Hitlerov napad nego boljševike): „Tako smo mogli vidjeti stepu i oranice, napuštena bojna polja i naše vojnike na bojištu, ruski narod u kolibama, selima, gradovima, ruske zarobljenike, koji rade na obnovi zemlje. Oni su još ravnodušni i bezvoljni, ne zbog toga što su ratni zarobljenici nego kao i svi njihovi siromašni i sažaljenja vriedni zemljaci iz stoljetne navike. U kojoj je mjeri boljševizam u stanju to učiniti, to sam svakako tek sada vidio.“

A ONDA PORAZ 

Potom je došla pozna jesen i ledena zima – kraj 1942. i početak 1943. Na čelu dragovoljaca našao se, posle Ivana Markulja, pukovnik Viktor Pavičić, jedini hrvatski nosilac nemačkog Zlatnog krsta za zasluge u borbi. Hrvati ginu kao muve, i donedavno hrabri Pavičić pada u očajanje, pišući generalu Zaneu: „Ja nemam više ni snage ni moći da svoje ljude uvjerim da je potrebno da i njih posljednjih 40 žrtvujem. (…) Ja sam u sadašnjem položaju, obzirom na moj čin, postao ovdje nepotreban i bezkoristan…“ Zane mu obećava da će ga pustiti da se vrati u „lijepu njihovu“, ali se Pavičić nikad nije vratio. Tvrdilo se je da je „nestao“ na frontu. Pričalo se štošta: od toga da su ga Nemci streljali kao dezertera do toga da su Rusi oborili Pavičićev avion. Istina nikad nije utvrđena.

Poraz pod Staljingradom je, po naređenju ustaških vlasti, prikazivan kao beznačajna, suštinski Pirova pobeda Crvene armije. To je bilo sasvim u skladu sa Hitlerovim naređenjem datim organima propagande Trećeg rajha: „Nemački narod ne bi smeo da zna da je jedan nemački feldmaršal (Paulus) završio u ruskom zarobljeništvu. Borbu i poraz armije treba narodu predstaviti na drugačiji način. Treba objaviti da su generali s oružjem u rukama borili rame uz rame s vojnicima u rovovima i da su poginuli u borbi. Potreban mi je milion novih vojnika.“ Hrvatska „promidžba“ je, na tom tragu, javnosti „priopćavala“ sledeće: „Fašistička i nacionalsocijalistička revolucija, kojima se pridružila i naša ustaška revolucija, probudile su kod svojih naroda onaj prijašnji duh starog rimskog imperija. Duh žrtve, samozataje, pregaranja, domovinske ljubavi i junaštva. Taj duh prožima danas skoro sve europske narode. Taj duh se pokazao u svojoj kulminaciji ovih dana u Staljingradu, gdje su njemački, hrvatski i rumunjski borci, svojom krvlju i junaštvom napisali, ne novu stranicu u njemačkoj, rumunjskoj i hrvatskoj povijesti, već predgovor novoj povijesnoj dobi… Staljingrad je preko herojskih boraca postao prvi i najjači akord one harmonije, u kojoj će biti skladana Nova Europa.“

SUDBINA MARKA MESIĆA

Na mesto komandanta „dragovoljaca“ umesto Pavičića došao je potpukovnik Marko Mesić, koji je s poslednjim hrvatskim borcima pao u sovjetsko ropstvo početkom 1943. Ovaj prevrtljivac je bio artiljerijski oficir vojske Kraljevine Jugoslavije, a aprilski rat ga zatiče u Nišu, odakle odmah hita u Zagreb da pokaže da je „za dom spreman“. Iz Zagreba – pod Staljingrad, zna se.

Kada su 3. februara 1943. Nemci objavili svoj poraz, u NDH je proglašena četvorodnevna žalost. Pavelić je tvrdio da su svi hrvatski legionari hrabro izginuli, posmrtno odlikovavši Marka Mesića „Vojničkim redom željeznog trolista drugog stupnja“, s pravom na titulu viteza, „za izvanrednu hrabrost i osobito uspješno vodstvo topničkog odjela pojačane hrvatske pješačke pukovnije na iztočnom bojištu, gdje je sa zadnjim ostacima slavno i junački izdržao do zadnjeg časa 2. veljače za obranu europske i hrvatske kulture“. Kasnije, kad su ustaški vođi čuli da je Mesić živ i da je u partizanima, oduzeli su mu odlikovanje.

Legionara iz Hrvatske je ostalo oko četiri stotine. Krajem 1943, na sovjetsku inicijativu, od bivših pripadnika 369. pukovnije i tzv. Lakog prijevoznog zdruga, koji se borio pod zastavom Musolonijeve Italije, formiran je jugoslovenski dobrovoljački odred koji je od Staljina velikodušno poslat Titu, da se bori za „bratstvo i jedinstvo“. Tito je Mesića, kažu, prilikom susreta u Krajovi, u Rumuniji, 1944, oštro izgrdio zato što je bio ustaša, ali ga je ostavio na komandom mestu, pa je Marko Mesić učestvovao, ni manje ni više, u partizanskim borbama protiv Nemaca kod Čačka u jesen 1944. Preko dvesta mrtvih i nestalih i isto toliko ranjenih u njegovoj jedinici doveli su do toga da Mesić i družina budu proglašeni za „kukavice“, ali je dotični ipak ostao potpukovnik Jugoslovenske armije. „Zglajznuo“ je tek 1948, optužen za simpatije prema rezoluciji Informbiroa i da ga je, navodno, Staljin vrbovao za rad protiv Broza. Dve godine kasnije pao je (ili je gurnut?) pod voz koji mu je odsekao obe noge. Umro je u Zagrebu 1982. godine.

KONAČNI BILANSI 

A Srbi? Istoričar Nikola Milovančev piše o stavu vođe srbijanskih kolaboracionista: „Da zaštiti narod, prihvatio je da bude saradnik okupatora. Međutim, general Milan Nedić je znao da i u tom položaju postoje granice koje se ne mogu preći. I u ključnoj stvari – slanje srpske vojske na Istočni front, pod Staljingrad – nije odstupio od svog stava: nijedan srpski vojnik neće pucati na rusku braću.“

Na Istočnom bojištu od kraja 1941. do 1943. bilo je ukupno 8.250 hrvatskih legionara. Od toga je kroz 369. pješačku pukovniju prošlo 6.300 domobrana, u Zrakoplovnoj legiji bilo je 360 avijatičara, a 340 mornara i 1.250 pripadnika Lakog prijevoznog zdruga se borilo pod komandom italijanskih oficira. Časopis „dragovoljačke“ legije zvao se „Europski borac“. Danas, kad je Hrvatska u EU, koja skupa sa SAD diše pretnjom prema Rusiji, i kad su hrvatski vojnici na NATO frontovima, ovo nam zvuči kao nešto poznato, zar ne?

Autor: Vladimir Dimitrijević

Izvor: PEČAT

Vezane vijesti:

I ustaše oslobađaju Srbiju

Hrvatske barijere za Rusiju: od HSP-a i NDH do operacije «Agrokor» Prvi deo. Mujezin genocida – Ante Starčević (1)

VELjKO ĐURIĆ MIŠINA: HRVATSKA LEGIJA POD …