Hronika prećutanog aparthejda (1)

Stanovnici povratničkog sela Klinavac, kod Kline, izloženi su svakodnevnim pljačkama, torturama i iživljavanjima albanskih bandi, a bračni par Voštić preživio je fingirano klanje…

Priredili: Neđeljko ZEJAK i Nenad TADIĆ

Ljudi koji ne smiju da se kreću u sopstvenim mjestima rođenja, djeca koju pod obezbjeđenjem vode u škole i vrtiće, žrtve fingiranih egzekucija, ucijenjeni i zastrašeni ljudi kojima kradu identitete da bi im uzeli imanja – to su Srbi na Kosmetu 2015. godine.

EU se bavi problemom migranata i štiti svoje granice, astronomi otkrivaju nove egzoplanete slične zemlji, roboti se spremaju da preuzmu tržišta u svijetu, a jedan narod živi život koji je odavno ukinut i u Južnoafričkoj Republici.

Aparthejd danas obitava na Kosovu i Metohiji, tačnije u onim dijelovima na kojima još opstaju Srbi ili su odlučili da se na njih vrate. Oni nemaju nikavu pomoć sem sopstvene izdržljivosti, vjere u sebe ili nejasne nade u matičnu državu Srbiju.

Samoproglašena država „Kosovo“, koju su vojnom akcijom „izboksovali“ NATO i zapadni saveznici, na čelu sa SAD, i koja je nastala zbog navodne „zaštite ljudskih prava“, danas se ruga u lice svima koji su učestvovali u njenom stvaranju, a osnovna prava čovjeka u njoj su ugroženija nego ikada.

PARE ILI KOLjEMO!

Stanovnici povratničkog sela Klinavac, kod Kline, izloženi su svakodnevnim pljačkama, torturama i iživljavanjima albanskih bandi, a bračni par Voštić preživio je fingirano klanje.

Trojica maskiranih mlađih ljudi upali su u njihovu kuću, obivši brave. Jedan od njih stavio je Vuleti Voštiću bajonet pod grlo. On je pokušao da zaštiti suprugu Grozdu, inače srčanog bolesnika, debelim jorganom kako bi je poštedio užasa.

Tražili su, govoreći albanskim jezikom, da im daju evre, a onda su uzeli 230 evra i 1.200 dinara. Usput su našli i isprave Voštića, pa su i njih odnijeli.

Prethodno je jedan od napadača ošamario Vuletu i zaprijetio mu da ne zove policiju. Stari bračni par Voštić od tada dugo nije posjećivao niko – ni srpske ni albanske vlasti.

Vuleta kaže Srni da je preostalo, mahom staro, srpsko stanovništvo, postalo meta zaštićenih lopova i beskućnika koji u Klinavcu i susjednom srpskom selu Drsnik treniraju korišćenje noža, obijanje brava i otimanje imovine.

Isti užas, kao i Voštići, ranije je preživio i bračni par Smiljka i Đorđe Šmigić u Drsniku. Zločinci su, takođe, u pola noći obili vrata na njihovom domu. I njima su oteli novac i lične dokumente, ali su im ostavili posljednje upozorenje.

„Moraš da prihvatiš cijenu od 150 evra po aru – u suprotnom nećeš potpisivati ugovor o prodaji“, poručili su razbojnici Đorđu i odšetali u pravcu Kline.

NE PRILAZITE SVOJIM KUĆAMA!

Bilans šesnaestogodišnje misije „mirovnjaka“ UN u selu Mušutište, desetak kilometara od Suve Reke, glasi – na stotine spaljenih i razidanih srpskih kuća, minirani temelji objekata i porušene crkve.

U Mušutištu, poznatijem po Crkvi Presvete Bogorodice sagrađenoj prije sedam vijekova, do 1999. godine u 200 domaćinstava živjelo je oko 2.000 Srba.

Danas su Srbi nepoželjni, a njihove bivše komšije, usljed nasilja i potpunog bezvlašća, ne dozvoljavaju im ni da priđu svojim razidanim domovima.

Albanci traže sačinjavanje spiska nepoželjnih odnosno onih Srba koji su, navodno, okrvavili ruke. Svi oni čija imena budu stavljena na spisak mogu samo da sanjaju o povratku na svoje.

Ostaje im nada da će poput nasljednika Arsenija Čarnojevića iz pepela podići Crkvu Svete Bogorodice, i, uz nju, i ostalih 11 u kojima je do 1999. godine služena liturgija.

U crkvenim knjigama je zapisano da je Čarnojević pred seobu Srba izdao nalog: „U Mušutištu zatrpati Crkvu Svete Bogorodice – kada se vratimo, otrpaćemo je“.

Sveta Bogorodica je za Srbe vaskrsla i služila im kao skrovište i prihvatilište pred naletima Turaka i Arbanasa, sve dok 1999. godine na teritoriju Prizrenske kotline nisu nogom kročili njemački vojnici.

Pod njihovim zaštitom, Albanci su do temelja porušili Manastir Svete Trojice u zaseoku Rusenica. Ostao je samo zvonik. Porušili su i Svetu Bogorodicu raznoseći kamene stijene uzidane u njene temelje. Minirali su i zvonik, a od ostalih crkava nije ostao ni kamen na kamenu.

Uprkos crnoj realnosti, Srbi ne odustaju od namjere da dobiju odgovor na pitanje – ko je izdao nalog, a ko počinio najstrašniji zločin nad starim i iznemoglim licima ovog kraja.

U junu 1999. godine u Mušutištu je, bježeći pred zločincima, ostalo dvadesetak staraca i jedno dijete ne starije od pet godina.Sedamnaest ljudi je kidnapovano i do danas im se gubi svaki trag. Vjeruje se da su tijela bačena u bunare koje su potom zlikovci sve do jednog zatrpali.

Groblje staraca, kako ga zovu mještani, neko bi morao da otkopa i da odgovori zašto su svi bunari u Mušutištu zatrpani i ko je dozvolio da se sačini spisak nepoželjnih Srba.

GROBLjE BEZ NADGROBNIH PLOČA

Srbi iz Uroševca neveselo su obilježili gradsku slavu – oko dvije stotine raseljenih prisustvovalo je službi u crkvi, a onda su obišli razrušeno groblje, sa kojeg su odnesene čak i nadgrobne ploče?!

Od 15.000 kosovskih Srba, koliko ih je u Uroševcu živjelo 1999. godine /u urbanom dijelu oko 3.000/, ostalo je tek dvoje – prota Živojin Kojić i njegova supruga, dok na području opštine živi tridesetak starijih, bez ijednog djeteta.

Snežana Maslar, rođena u Crnogorskoj ulici u Uroševcu, prvi put od ulaska Kfora i NATO trupa na Kosmet, pokušala je da pronađe rodnu kuću i ulicu, ali nije uspjela.

„Sve ono što sam ostavila juna 1999. godine, nestalo je i obrisano. `Nikli` su novi objekti čije vlasnike ne poznajem. Da nije Crkve Svetog Uroša, ne bih verovala da je ovo Uroševac“, kaže Snežana za Srnu. Ona ocjenjuje da povratak Srba u urbani dio Uroševca više nije moguć.

(nastaviće se)

Izvor:

Vezane vijesti:

Tapije nisu dovoljne da se sačuva zemlja (2)

Kome da kažemo da smo još živi? (3)

Kad robijaši šalju u zatvor (4)