Prošavši ulicama Beograda u Spasovdanskoj litiji, svedočeći neprestanu srpsku borbu za naše Kosovo i našu Metohiju na Gazimestanu, Časni Krst, osveštan u Jerusalimu, krenuo je put Like i planine Velebit, na stradalno mesto srpskog naroda. Hodočasnici, Srbi iz Šumadije, sa Kosmeta, iz Crne Gore i Hercegovine, Beograda i Banja Luke, iz Vojvodine i Dalmacije, sa Korduna i iz Like, hodili su stazama kojima su naši preci odvedeni pravo u smrt, svezani, osramoćeni i izmučeni od strane hrvatskih ustaša.
U kompleksu logora Gospić – Jadovno – Pag, u svega 132 dana proleća i leta 1941. godine, stradalo je preko 38 000 Srba iz svih krajeva tadašnje NDH. U zatvorima Gospića, na putevima do Velebita, na ostrvu Pagu u logorima Slana i Metajna, srpski narod je ubijan na najmonstruoznije načine. Međutim, pri pomenu Jadovna, prva pomisao su jame. Velebit, planina koja se vidi iz svakoga kutka Like i koja odvaja lička polja od Jadranskog mora, poznata je po svojim mnogobrojnim kraškim jamama koje se nalaze na svakom koraku. U lancima i poderanim košuljama, bosi i isprebijani, jednim udarcem malja u potiljak, Srbi, jedni za drugima, padali su u ponore tih beskrajnih velebitskih jama i tako puštani da umiru danima, u najgorim mukama, okruženi leševima svojih sinova i kćeri, braće i sestara, očeva i majki.
„Krv je moje svjetlo i moja tama,
blaženu noć su meni iskopali
sa sretnim vidom iz očinjih jama;
Od kaplja dana bijesni oganj pali
krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
Moje su oči zgasle na mome dlanu.
…
Posljednje svjetlo prije strašne noći.
Bio je bljesak munjevita noža,
i vrisak, bijel još i sada u sljepoći,
jer do pojasa svi su bili goli,
i tako nagi oči su nam boli“
„Vila Velebita“ je tih letnjih meseci, te proklete 1941. godine, zauvek napustila gore velebitske planine, postiđenja od svoga hrvatskog roda i njegove „slave“. I nikada se neće vratiti jer joj to neće dozvoliti kosti srpske nejači, srpskih žena, muškaraca i staraca, nedužnih ljudi koji su pobacani u jame samo zato što su bili ono čega se nisu hteli odreći, Srbi i pravoslavci. A krv naših mučeničkih predaka, koja se izlila iz jama i preplavila lička polja i sela, zauvek je udarila tapiju na tu Bogom danu zemlju. To je Lika naših predaka, i to je naša Lika, i ne može, ne sme i neće biti nikada i ničija druga.
Zato ćemo svake godine, pored svake bezdane jame gde su naši preci ubijani, podići po Krst, njima u čast, ali i u amanet našim pokolenjima da znaju gde se mogu prekrstiti i pomoliti Bogu za duše naših predaka kada budu dolazili u budućim vremenima.
A mladih ima. Svesni, spremni na borbu protiv zaborava, dostojanstveni. Nisu se dali isprovocirati ni kada sumaltretirani na granici, ni kada su im policijske kamere nabijane u lice, ni kada su snimani na svakom koraku, ni kada su pripadnici organa reda i bezbednosti Hrvatske pokušali da upadaju raznim „humorističkim“ doskočicama. Ostali su pribrani i mislima uperenim ka Nebu jer su zbog Neba i došli. Crkvena zvona sa pravoslavnih hramova u ličkim selima Smiljan i Medak povezale su nebeske i ovozemljaske, naše duše, u simbiozu koju oni neće razumeti.
I dok sam koračao velebitskim stazama, noseći krst na svojim leđima, shvatio sam da nema ničega veličanstvenijeg nego hodati u čast svojih predaka.
Autor: Bojan Arbutina
Vezane vijesti:
Obeležen Dan sećanja na Jadovno (FOTO, VIDEO)
Dodik kod Šaranove jame na Velebitu: Teško je oprostiti…
Plaža na mestu ustaškog logora
Pogledajte kako je bilo na Jadovnu prošle godine..
Galerija fotografija sa obilježavanja Dana sjećanja na Jadovno 1941 – 2016.