HILjADE SRPSKIH ŽENA BILO U MUSLIMANSKIM I HRVATSKIM ZATVORIMA

Ciljevi Udruženja žena žrtava rata Republike Srpske su:

da bude sačinjena kompletna i tačna evidencija žena žrtava, te da se potpuno obezbijede i unaprijede njihova materijalna, socijalna, zdravstvena i druga prava, kao i naknada predviđena zakonima….

 Priredio: Milomir SAVIĆ

U Republici Srpskoj postoji nekoliko hiljada žena srpske nacionalnosti koje su tokom rata u muslimanskim i hrvatskim zatvorima i logorima bile izložene stravičnom mučenju, silovanju, te neviđenim vrstama psiho-fizičkih trotura, ističe predsjednik Udruženja žena žrtava rata Srpske Božica Živković – Rajilić.

„Sedamnaest godina nakon završetka rata na stotine srpskih žena kontaktiralo je i učlanilo se u naše udruženje s namjerom da konačno kažu istinu i javno progovore o stravičnim mučenjima i zlostavljanjima koje su preživjele u muslimanskim i hrvatskim zatvorima“, ističe Živkovićeva u intervjuu Srni.

Cilj Udruženja jeste da se konačno čuje istina i glas tih žena, da one jasno kažu da je to bio građanski rat i da ne postoje samo bošnjačke žrtve, već da svaki narod u BiH ima svoje žrtve rata.

Živkovićeva naglašava da će Udruženje istrajati da se utvrdi odgovornost za zločine počinjene nad ženama i da se dosljednije vodi postupak utvrđivanja odgovornosti za stradanje svake žene žrtve rata.

Ciljevi su: da bude sačinjena potpuna i tačna evidencija žena žrtava rata, te da se potpuno obezbijede i unaprijede njihova materijalna, socijalna, zdravstvena i druga prava, kao i naknada predviđena zakonima i drugim važećim propisima.

Takođe, ciljevi osnivanja Udruženja su očuvanje Republike Srpske u okvirima ustavnih nadležnosti i teritorijalnih okvira i zaštita nacionalnih interesa srpskog naroda.

Božica Živković – Rajilić, koja je prije rata kao nastavnik istorije i geografije radila u osnovnoj školi u muslimanskom selu Podrašje nadomak Srebrenika, kod Tuzle, nije ni slutila da će prve komšije muslimani pokušati da je ubiju na kućnom pragu u izmišljenoj zavjeri da je „bila špijun Vojske Republike Srpske i da je imala radio-stanicu u stanu“.

Njena golgota počinje 11.jula 1992. godine, kada je, prema naređenju tadašnjeg komandanta muslimanske brigade iz Srebrenika, čije ime nije željela da pominje, po nju došla muslimanska civilna policija u srpsko selo Jasenica s namjerom da je vodi u njen stan u Podrašje.

Živkovićeva svjedoči da su tada uveče u njen stan došla trojica starijih muslimana sa puškama, tvrdeći da su iz kriznog štaba sela, s namjerom da je ubiju. Onda je njen stan obijen i demoliran.

„Od sigurne smrti spasio me tada efendija, koji me odveo kod sebe u stan, jer je čuo da su mi prijetili da će me ubiti i kazivali mi kako ni srpsko uvo ne žele vidjeti u selu“, kaže Živkovićeva.

Prema njenim riječima, sutradan, 12. jula 1992.godine, po nju dolazi vojna policija Armije BiH radi odvođenja na informativni razgovor u Osnovnu školu „Mehmed Ibrahimović“ u Srebreniku, ali se njenom hapšenju protivi efendija koji, da bi je zaštitio, pristaje da sa njom ide na razgovor u policiju.

U pomenutoj osnovnoj školi bila je smještena vojna policija Armije BiH, koja je – kako kaže – ispitivala i zlostavljala na stotine uhapšenih srpskih žena i muškaraca.

„Efendiju su odveli na jednu stranu, a mene na drugu u kancelarije gdje su me ispitivali, premlaćivali, izbili mi zube, slomili vilicu i psihički zlostavljali“, svjedoči Živkovićeva.

Pitali su je šta radi tu, psovali joj „majku četničku“, prijetili pištoljem, bombom, nožem, obarali je vukući za kosu, tukli.. Jednostavno, to je bio pravi pakao.

„Molila sam Boga da me ubiju da se ne bih na meni iživljavali“, prisjeća se preživjelih strahota. Ona svjedoči da do tada nije vjerovala u Boga, ali je, dok su je tukli čizmama, završila molitvu „Oče naš“, a onda je batinjanje, kao po nečijoj zapovijesti, odmah prestalo.

Božica Živković – Rajilić navodi da je od tada sigurna da je nju samo Bog spasio od sigurne smrti.

Njena golgota nastavljena je nakon ispitivanja u vojnoj policiji, kada je smještena u zatvor u jednu privatnu kuću u Srebreniku sa dva brata – Žarkom i Rajkom Rajičevićem – rodom iz Kobaša kod Srpca, koji su prije rata u tom gradiću radili kao nastavnici.

„U toj kući bili smo smješteni na spratu, a u prizemlju su nas čuvale muslimanske žene. Nismo imali grijanje, hranu, lijekove, više smo bili gladni i iscrpljivali su nas svjesno s namjerom da pomremo od gladi“, svjedoči Živkovićeva.

Kaže da je tada često pomišljala da se vješanjem ubije, jer su joj dosadili zima, glad i prljavština u kući.

„Ipak, u meni je prevladao razum da odustanem od takvog plana, prije svega jer sam hrišćanka koja bi sigurno počinila smrtni grijeh ako bi sebi oduzela život na pravdi Boga, jer ništa nisam kriva, jedino što sam Srpkinja i što su muslimani tada gajili patološku mržnju prema Srbima i svemu što je srpsko“, naglašava Živkovićeva.

Ona svjedoči da im je tajno hranu dostavljala u kuću jedna žena hrvatske nacionalnosti, čije ime nije željela da otkrije, koja ih je slučajno otkrila u kućnom pritvoru, jer su se njena djeca igrala ispred kuće u kojoj su bili zatvoreni.

„Hrvatica mi je pomogla da dođem u kontakt sa policijom u Srebreniku i do radio-amatera, uz čiju sam pomoć uspostavila vezu sa mojom porodicom u Novoj Topoli i tadašnjom Komisijom za razmjenu ratnih zarobljenika Republike Srpske“, kazuje Božica.

Prema njenim riječima, muslimanska strana je više od pet mjeseci svjesno vršila opstrukciju razmjene, lansirajući lažnu priču da ona normalno živi i radi u Srebreniku i da namjerava da se uda za nekog muslimana.

„Nikada nisam bila srećnija u životu nego na dan kada sam konačno razmijenjena u Bijeljini i stigla kući u Novu Topolu, gdje me dočekalo više od 1.500 ljudi, članova porodice, rodbine, komšija i prijatelja – koji su došli da me pozdrave i ohrabre“, zaključuje Božica Živković –
Rajilić.

Izvor: