Govor Petra Kočića – Kritika Austro-ugarske vlasti u Saboru Bosne i Hercegovine

Odlomak iz govora Petra Kočića u Saboru Bosne i Hercegovine unutar Austro-ugarskog carstva; I zasjedanje, XIX sjednica (25. jula 1910) Govoriti o političkim vlastima u Bosni i Hercegovini ne može čovjek hladno, ne može a da se ne uzrujava.

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 08. oktobra. 2015. godine.

Političke su vlasti u Bosni i Hercegovini bile tuđinske kad su ovamo došle i za ovih 30 godina ostale su tuđinske i grdno neraspoložene prema našem narodu. Ovo terorisanje i ove zulume političkih vlasti najviše je osjetio naš težak.

Ja sam dobio jedno pismo, koje najbolje karakteriše položaj našeg naroda prema novoj upravi. Razočaranje našeg naroda, a naročito težaka, nad novom upravom veliko je i njemu se čovjek ne bi nadao od jedne uprave koja je, baš zbog toga težaka, dobila dvije najbolje balkanske pozicije. I toga težaka ona ne samo da nije nikada pomogla, nego ga je moralno i materijalno pritiskivala i ubijala.

Ja ću biti slobodan visokom Saboru pročitati ovo pismo, pa se nadam da će po pročitanju ovoga pisma i oni koji nisu imali ljubavi za seljaka steći više ljubavi i predusretljivosti prema njemu.

Pismo glasi (čita):

„Bolujem i kopnim u gorkom čemeru i nemaštini ljutoj otkada znam za se. Bolan sam, prebolan, brate si moj slatki i medeno ljeto moje, a onako posigurno ne znam šta mi je, šta me boli. Samo osjećam da je boljka moja velika i bog dragi zna ima li joj lijeka i iladža. Snaga mi je sva utrnula i vredovna, a duša prazna, suva i iscijeđena ko iscijeđeni limun sa mora. Radim i mučim se ko teški pokojnik od rane zore do mrklog mraka; sa zvijezdom, štono vele, padam, sa zvijezdom ustajem.

U proljeće, gaveljajući, gladan i suvotan, po vrletima za plugom i natapajući svaku brazdu suzom i znojem, molim se dobrom i premilom bogu za rod i berićet. Preko ljeta mi se okravi smrznuta duša, i ja drkćem i strepim ko jasikovo lišće nad njivama svojim, a pod jesen, kad sve sradim u znoju i u suvo zgrnem, nemilosno navali i ala i vrana na trud moj i krvavu muku moju. Duša mi tada procmili – procmili ko guja u procijepu, pred očima mi nešto zamagli i u ušima zazuji. Ali, dok se obazrem na ‘nu svoju gladnu i golu maksumčad, trgnem se, snaga mi obamre i samo uzdahnem, proklinjući život svoj, mater svoju i utrobu njezinu griješnu…

Tako trajem život i dane, i trajaću do motike, takva je prava pod ovom novom upravom i sudanijom.U stari zeman, za turskog suda i turske, da kažemo, sudanije, moglo se nekako živkariti i prometati. Bože mi prosti, i bog je bolje davo. Berićeta je bilo u svačem… svačeg je bilo u izobilju. Svijet je asli bio punijeg i sitijeg srca. Aga je ostavljo, carevina nije pregonila ni svaku bresposlicu uzbijala. Bilo je za nas, da reknemo težake, i prave veće. Ako je đekad težaku i bilo krivo u čaršiji i na sudu, bilo je krivo i čaršinliji na selu i planini, gdje kosovica sudi, pa se to nekako isporavljalo i vezalo jedno s drugim.

Kažem ti, rođeno moje, moglo se lijepo živkariti i deverati, a otkad zastupi ova prokleta i crna ukopacija, nalet je bilo, sve nas u crno zavi. Bijeli nekakvi ljudi u crnoj ođeći i crnim škrljacima razmilješe se ko mravi po zemlji našoj i otrovaše nam i zemlju i život. Ljetina nam poče izdavati, sermija propadati, a u ljude uđe nekakvo prokletstvo i nevjerluk. Carevina udari teške namete, a vladike nakriviše naero kamilavke i udariše u stranu od naroda. I vjera nam posrnu.

Zamrznu svijet sam na se. Sve ti je tu oštro, nabusito ; niđe meke ni slatke riječi. I ljubav se i ono lijepo poštenje starinsko zabaci, izgubi, ko da ga nikad nije ni bilo. Svakom je dokundisala ova crna ukopacija i crna sudanija. Svak se diže, svak traži neku pravu: i pop i kaluđer, i beg i aga, i gazda i zanačija, a carevina, saprele je muke naše na strašnom sudu, svakom ponešto dodaje i pruža. Samo mi, težaci, zaboravljeni i zabačeni, polagano venemo, trunemo i u mukama izdišemo. I mi smo se poimali da ustanemo, da zajaučemo, ali nas uvijek izda snaga i jezik nam se potkrati i nad nami se jopet sklopi crni mrak i muk. Zloba nas je izjela, nemaština nas satrla, golema nepravda ubila, pa kunjamo ko metiljava marva. Slabi smo, nemoćni smo, neumjetni smo.

Za turske sudanije bilo je u nas i pametnih ljudi slobodna srca. Mnogi su pašama i vezirima na divan izlazili i umjeli su mudro i slobodno eglendisati. Kad zastupi Ustrija, mi se asli prestravismo i razbismo ko krdo ovaca kad ga kurjaci pognaju. Izgubismo srce, a izgubismo i pamet. Jezik nam se zaveza, pa ne umijemo ni dvije unakrst probešjediti.

Ljudi koji su nekad s pašama i vezirima na divanu vodili mudre i duboke eglene, danas tijem ljudima zastaje riječ u grlu kad počnu bešjediti dolje u sudu s onim golobradim vuzletom, na kome sve trepti i cepti od grdnog švapskog uvijanja. (smijeh!). Sudi mi, kažem ja, po pravdi božjoj i ljudskoj. – Ne sudi se, veli, u naše carevine po pravdi, već po paligrapu. Kad bi ona sudila po pravdi, ne bi tolike stotine godina vladali nad devetnaest mileta i sedam osam vjera i zakona! – Na te bešjede meni se jezik zaveže, pa ni makac. Vidim istinu govori, i onako je, drukčije ne mere biti“.

(Upozoren od predsjednika Sabora da dalje ne čita, Kočić je nastavio):

Samo još redak. (smijeh – čita):

„Tako ti je to i na sudu i na putu. Odasvud nas bije mraz i led, i mi venemo i propadamo ko pozni ušjevi od studeni. Slijepi smo kod očiju i blentavi kod pameti, a okovani bez sindžira. Šta da ti, brate si moj slatki“ i gospodine predsjedniče – (smijeh) – „i medeno ljeto moje, duljim i nabrajam! Toliko ti još kažem, da je naše težačko življenje samo jedna, štono vele, duga tužbalica jada i čemera, patnje sinje i nevolje ljute“.

Izvor: Intermagazin

Vezane vijesti:

Misli o Otadžbini – Jadovno 1941.

Zašto je Princip ubio Ferdinanda – Jadovno 1941.

IVAN STOILKOVIĆ: KAKO OD ZABORAVA ČUVAMO …

BiH posle Sarajevskog atentata: Uvek smo prvi plaćali u krvi …