Goran Šarić: Da sam 1998. bio na mjestu Miloševića…

Dok god Srbi ne budu imali svoj narativ, dotle će biti persona non grata i vreća za udaranje. Zato, da sam bio na mjestu Slobodana Miloševića 1998., a još bolje 1988., osmislio bih srpski narativ.

“Da sam bila na mjestu Slobodana Miloševića 1998. etnički bih očistila Kosovo.” – izjavila je jedna srpska ministrica. Iako je objasnila da misli samo na one Albance koji su odbijali srpsku državu, njene riječi su uz salve licemjernog zgražanja, prenesene u regionalnim medijima.

Jul je mjesec balkanskog licemjera. Kao dijete sam gledao Europske igre bez granica. Sudionici su se natjecali u ispunjavanju bizarnih i šaljivih zadataka. Sad kad sam odrastao, gledam balkanske igre licemjerja bez granica, u kojima se sudionici natječu u licemjernim i bizarnim napadima na Srbiju.

Tako se mediji u Hrvatskoj iščuđavaju tome kako je uopće moguće pomisliti, makar i u šali, da nekog etnički očistite? U istoj onoj Hrvatskoj iz koje su etnički očišćeni ne samo Srbi, nego i Жidovi, Talijani…

Na austrijskom popisu današnje Hrvatske iz 1910. Hrvata je bilo oko 65%, Srba oko 20%, Talijana 5.5 %, Nijemaca ok 3%, Mađara oko 3%. Жidova je bilo preko 20 000. Danas ih je oko 400. Talijani su pali na 0.3%, Nijemci i Mađari na nivo statističke greške.

Srbi su od konstitutivnog naroda postali manjina. Od gotovo 20% do jedva 3% (2021., sad je Srba i manje). Od 1991. do danas, broj Srba se smanjio za pola milijuna!

Dok srpska ministrica protjerana s Kosova ne smije ni pomisliti o etničkom čišćenju terorista, trgovaca organima i narkodilera (na običan albanski narod nije mislila), Hrvatska se već dobrano sprema za proslavu “Oluje” u kojoj je, da se poslužim Tuđmanovim riječima, “Srbima zadat takav udarac da zauvijek nestanu”. Sjetimo se Kolindine provokacije da je “Oluja etički čista”.

To hrvatsko zgražanje dobro se uklopilo u cijeli mjesec licemjera. Centralni je događaj bio u Potočarima. Tamo se u licemjeru natječu balkanski političari koje nije briga ni za žive, ali se navodno jako potresaju za mrtve.

Nije sporno da je srpska strana 90-ih u činila zločine, kao i bošnjačka i hrvatska, ali postavlja se pitanje zašto se od streljanja nekoliko tisuća bošnjačkih muškaraca (dominantno vojnika) u Srebrenici pravi genocid, a pokolj nekoliko tisuća Srba, dominantno civila oko Srebrenice ne zaslužuje ni spomen?

Zašto se jedini narod koji je zaista doživio genocide na Balkanu proglašava genocidnim (pustite pričice da se to ne odnosi na narod, genocid ne mogu izvršiti privatna lica ili grupa građana)?

Usporedite pet stoljeća turskih zuluma (uz pomoć predaka današnjih Bošnjaka), pokolj stotina tisuća Srba, silovanja, odvođenje stotina tisuća srpske d‌jece u janjičare, sakaćenja, pravljenja Ćele kula, sa streljanjem nekoliko tisuća vojnika u par dana, na području 3 mjesne zajednice. Čovjek odmah pomisli na izjavu hrvatskog predsjednika Milanovića: “Ako je Srebrenica genocid, onda za genocid moramo pronaći jaču riječ.”

Usporedite 4 godine ustaškog genocida nad Srbima, Жidovima i Romima sa streljanjem u Srebrenici. Stotine tisuća Srba ubijeno je na najstrašnije moguće načine, ustaše su ih klale i masakrirale na svakom metru tog pakla na zemlji zvanog NDH.

Za genocid je optužen narod koji je doživio genocid. Za etničko čišćenje je optužen narod koji je u posljednjih 100 godina u Hrvatskoj pao s 20% na 3%, u BiH sa 44% na 30%, u Crnoj Gori sa 94% na 33%, na Kosovu sa preko 50% na manje od 5%.

Matematika je neumoljiva. Ona ne vodi računa o hrvatskim, bošnjačkim ili albanskim narativima. Ali ti narativi, bez obzira što nisu utemeljeni na stvarnim činjenicama, i te kako utječu na stvarnost svih nas.

Upravo su hrvatski i bošnjački narativi (a u novije vrijeme i albanski), generatori mržnje na Balkanu i lako mogu zapaliti nove sukobe. Tih se narativa treba plašiti, a ne izjave političarke iz zemlje koja valjda jedina na svijetu nema svoj narativ.

Narativ je vaša strana medalje. Onako kako vi kao narod ili pojedinac vidite određene događaje. Kad sam prije više od 10 godina slušao, a zatim i čitao, tada kod nas još slabo poznatog Hararija, našao sam koncept narativa kojeg je on jako dobro razradio (na stranu što inače mislim o njemu).

Tada sam prvi na ovim prostorima počeo koristiti pojam narativ. Jer, godinama ranije, provodio sam eksperiment. Postavio sam isto pitanje tisućama Srba, Hrvata i Bošnjaka. Tko je kriv za rat u Jugoslaviji?

99% Hrvata je odgovorilo: “Milošević, JNA, Srbi iz Srbije i Hrvatske izvršili su agresiju na Hrvatsku. Hrvatska se obranila i pobijedila u veličanstvenoj operaciji Oluja!” 80% Bošnjaka je odgovorilo: “Milošević i Tuđman su pokušali podijeliti Bosnu, Srbi su izvršili genocid, ali ipak Bosna nije šaptom pala, otpor Bosne čuo se do neba.”

Srpski odgovori su bili različiti. Jedni su govorili: “Zapad je kriv.” Drugi: “Političari su krivi.” Treći: “Ko nas zavadi?”. Neki su se čak slagali sa hrvatskim ili bošnjačkim narativima. Ali ni jedan nije rekao: “Slovenci, Hrvati i Albanci (a kasnije i Bošnjaci) su uz pomoć Zapada rasturili Jugoslaviju i napravili svoje države bez Srba u granicama koje je srpski vojnik u 1. i 2. svjetskom ratu iscrtao svojom krvlju.” To bi bio srpski narativ (kojeg sam sastavio prije 20 godina).

Narativ je razlog zašto se u Zagrebu ili Sarajevu upale lampice kad Srbi izjave i puno blaže od ove izjave o etničkom čišćenju onih Albanaca koji su napadali Srbe i srpsku državu 90-ih na Kosovu. Nepostojanje narativa jer razlog zašto Srbi ni danas ne znaju šta se događalo 90-ih.

Narativi su nevjerojatno moćni društveni alati. Ljudi ne pamte podatke, već priče. Onaj tko uspije nametnuti svoj narativ, taj kontrolira način na koje se društvo sjeća prošlosti i reagira na sadašnje političke događaje.

Srbi nisu imali svoj narativ, pa su bili lak plijen hrvatske, bošnjačke i albanske propagande koje su svoje korijenje pustile ponajviše na srpskim univerzitetima, medijima, među glumcima, političarima, tzv. intelektualcima…

Da li vam je sada jasno zašto, ako neka javna ličnost u Hrvatskoj dovede u pitanje makar da li se u “Oluji” dogodio neki zločin, ne sporeći legitimnost same “Oluje”, odmah prolazi kroz medijskog toplog zeca (što sam i sam doživio)? Zato što dira u hrvatski narativ.

I da li vam je sad jasno zašto mnoge javne ličnosti u Srbiji prihvaćaju bošnjački narativ o genocidu i hrvatski o isključivoj krivnji “Miloševića i srpske politike 90-ih koja se nikad nije promijenila”?

Takva javna ličnost će dobiti aplauze i angažmane u Zagrebu, Sarajevu i Prištini, a ništa neće izgubiti u Beogradu. A ako se neki Srbin usudi izjaviti nešto što liči na srpsku stranu priče, odmah će biti napadnut i u Zagrebu i u Sarajevu, što je srpska ministrica ovih dana iskusila. Priština ju je čak proglasila personom non grata na Kosovu gd‌je se rodila, jer kako uopće smije pomisliti na etničko čišćenje onih koji su Srbe etnički očistili?!

Dok god Srbi ne budu imali svoj narativ, dotle će biti persona non grata i vreća za udaranje. Zato, da sam bio na mjestu Slobodana Miloševića 1998., a još bolje 1988., osmislio bih srpski narativ.

P. S. Namjerno ne spominjem ime ministrice jer je varala na putnim troškovima. Takve osobe nemaju legitimitet da ikom drže lekcije, ali čitav problem analiziram fenomenološki, a na na osobnoj razini.

Izvor: Goran Šarić – Fejsbuk stranica

---