Gojko Knežević

Rođen 22. 12. 1934. godine u selu Ušivac, kod Knežice, opština Kozarska Dubica, živi u Banjoj Luci

Svjedoči:

Sjećam se seoske kozaračke kuće u kojoj sam rođen. Imao sam 1942. godine osmoro bra­će, majku i oca. Idiličan seoski život i naše dje­čije igre prekinuo je poziv na opšte bježanje, jer, neke ustaše pale sela i ubijaju narod. Na brzinu je majka spakovala šta je mogla i zaje­dno sa ostalim seljanima i sa nama uputila se u zbjeg na planinu Kozara. Na Kozari sam prvi put shvatio da ljudi ginu od nekakvih metaka i granata, što ja prije toga nisam nigdje čuo ni vi­dio. Lutali smo po Kozari sa ciljem da izbje­gnemo zarobljavanje. U međuvremenu, pošto je moja majka bila noseća, porodila se u zbjegu na Kozari i tada smo dobili sestricu, koju smo nazvali Ljeposava. Jedan dio zbjega sa Kozare je uspio da se probije prema planini Grmeču uz velike gubitke branilaca, a drugi dio je ostao u obruču hrvatsko–njemačkih jedinica. U tom ha­osu sam izgubio kontakt sa porodicom i bio sam uhvaćen od strane nekakvih vojnika koje sam prvi put vidio. Pješke sa ostalima sproveden sam u logor Stara Gradiška.

U Staroj Gradišci smjestili su nas u neka­dašnju kaznionu (zidane prostorije) dupke punu civila, tako da se nije moglo ni sjesti, ni ležati. Jednoga dana izveli su djecu u dvorište, koje ni­je bilo posebno čuvano od stražara. Postrojili su nas i pojedinačno pitali za ime i prezime, vjeru, oca i majku, odnosno iz kog smo sela. Po vlastitim nahođenju vojnika vršeno je odabira­nje. Napravljene su dvije grupe djece. Ja sam bio svrstan u jednu grupu, a nisam znao zašto služe grupe. Kad je mene ispitivao ustaša, rekao je: „Znam ti oca!“ Svrstao me u drugu grupu, a jednog dječaka, mog uzrasta, koji je stajao do mene, ostavio je u toj grupi. Zatim su tu grupu odveli izvan zidova logora prema rijeci Savi. Ja sam bio ljubomoran što i mene ne izvode iz lo­gora pa sam se kriomice izvukao iz logora i pra­tio šta će biti sa tom grupom. Tada sam vi­dio da su ih odveli na obalu Save i stavili ispred manje gomile savskoga šljunka. Preko puta le­ža­la su dvojica uz mitraljeze i počeli pucati po toj djeci. Tada sam vidio u onom dječaku sebe i shvatio da sam mogao biti na njegovom mjestu. Vratio sam se u logor, jer drugdje nisam imao kud. U tom logoru sam bio neko vrijeme. Ne znam tačno koliko, jer nisam imao predstavu o vremenu.

Jednog dana došli su kamioni u dvorište. Sve su nas ugurali u kamione i vozili uz rijeku Savu, sve dok nismo došli do Jasenovca (što ja u tom trenutku nisam znao). Kada smo ušli kroz kapiju logora, vidio sam mnogo ljudi, žena i djece, starih i mladih, uglavnom u seoskoj obući i odjeći. Shvatio sam da su to ljudi iz mog kra­ja, pa sam se počeo raspitivati za moju braću, majku i sestru. Nakon nekoliko dana ugledao sam majku u grupi sa ostalim logorašima, a u naručju je držala našu sestricu – dojenče, bebu. Susret je bio dirljiv. Tu sam zatekao i nekoliko braće, ali ne sve. U tom logoru svakodnevno je dolazilo do pucnjave, a to je značilo da je uga­šen nečiji život ili su se čuli krici i krkljanje od klanja, što je bilo vrlo teško izbjeći da se vidi ili čuje. Živio sam pod tim utiscima. Iživljavanje logorskih dželata bilo je različito; kako je kome padalo na pamet. Između ostaloga sa zadovolj­stvom su otimali malu djecu – bebe od majki, što, naravno, majke nisu dozvoljavale, pa je dolazilo do fizičkog (nasilnog) otimanja. To je izazivalo stražare na razne vrste iživljavanja i naj­brutalnije zločine. Tako se desilo i sa mojom majkom, Jovankom, koja je inače bila vrlo hra­bra žena i fizički veoma jaka. Kad su joj ustaše htjeli oteti dijete, ona se s njima pohrvala je­dnom rukom tako da ih je poobarala na zemlju. Sjećam se kako su pali u vodene lokve, u blato. To je razbjesnilo grupu ustaša, skočili su na nju, savladali je, oteli dijete. Jedan je ustaša sestricu bacio u vazduh, a drugi je dočekao na bajonetu i tako je jadna sestrica završila svoj kratak život. Majku su držali, dok jedan nije prišao sa no­žem, rasjekao seosku košulju i odsjekao joj doj­ku. Ja sam morao sa grupom logoraša to da po­smatram. Nekoliko ustaša je promatralo našu gru­pu da vidi da li će neko da reaguje, odnosno da nema neko od rodbine, da bi i njega odmah likvidirali. Jedan od logoraša, koji je znao da mi je to majka, stajao je iza mene i stavio mi ruku preko usta da ne bi kriknuo i tako se odao da mi je to majka i sestra, što bi značilo i moj kraj. Nakon takvog zločina morao sam da izbjega­vam bilo kakvo okupljanje. Skrivao sam se gdje god sam znao da ne bi bio na oku nekom ustaši. U tom, mom „šetanju kroz logor“, gledao sam kako ljudi, mladi i stari, rade na izgradnji nasipa noseći zemlju i kamenje svojim rukama i ugrađuju u nasip. To su bile nepregledne kolone koje su išle u dva smjera. Vidio sam kako iznemogli ljudi padaju na koljena i pokušavaju se pridići pod teretom, ali ih je sprečavala usta­ška kama ili metak. Ubijali su ih na licu mjesta, jer više nisu bili potrebni i odmah su ih ugrađi­vali u nasip. Kad danas hodate tim nasipom, znate da je armiran velikim brojem logoraških kostiju. Gledao sam kako su skelom prevozili veliki broj ljudi sa naše strane na drugu obalu Save. Na povratku skela je uvijek bila prazna, što mi je bilo čudno. Kasnije sam doznao da su ljudi prevoženi preko Save vođeni na masovno ubijanje. Ukopavali su ih u masovne grobnice. To mjesto zove se Donja Gradina. Na rubovima jasenovačkog logora koji je opasan žicom nala­zi­le su se visoke stražare na kojima su bili po­stavljeni mitraljezi za odbranu logora, najvjero­vatnije od partizana i oni su u slučaju potrebe di­zali uzbunu ručnim sirenama. Tada bi svi tako na­oružani išli na odbranu logora. Jedna od za­bava i iživljavanja stražara u logoru bila je vje­žba „ciljanja“. Oni su vježbali precizno gađanje na logorašima. Radili su to na sljedeći način: Natjerali su logoraše da na jedan zabijeni drveni stub svežu bodljikavu žicu pa je obmotaju ispod pazuha nekog logoraša ili logorašice, nanizanih jedni do drugih, pa onda neko dijete, tako sve naizmjenično do sljedećeg stuba gdje se ta bod­lji­kava žica učvrsti. Ustaše bi uz veselje i smijeh i razne opklade dogovarali ko će u koga pucati, gdje će ih pogoditi. Ali nisu pucali u djecu tako dugo dok odrasli ne budu ubijeni i ostanu da vise na bodljikavoj žici i na taj način je za­tegnu, a djecu odignu od zemlje što uzrokuje njihovo vrtenje i strahovite dječije krikove od bolova zabodene bodljikave žice u tijelo djeteta. Kad prestanu dječiji jauci, znači da je posao za­vršen. Tada se presijeku krajevi bodljikave ži­ce kod stubova, pobijeni odvuku do Save i bace u rijeku. Ja sam bio u sljedećoj grupi gdje sam trebao biti vezan na bodljikavu žicu. Došavši na red, izgubio sam osjećaj straha i bilo kakve rea­kcije. Imao sam osjećaj totalne apatije od onoga što sam doživio gledajući i znajući da to i mene čeka. Nekoliko njih je bilo već omotano bod­ljikavom žicom i trebao sam i ja biti vezan, ali u tom trenutku začule se sirene i pucnjava mi­traljeza sa stražarskih mjesta, pa su sve ustaše otrčale da brane logor. Tako smo mi ostali živi. Ja sam pobjegao među zgrade u samom logoru i našao jedan poljski WC u koji sam se uvukao. Tu sam se pritajio da me ne nađu. Pucnjava je trajala jedno vrijeme, a onda su se čuli straho­viti masovni jauci, pojedinačna pucnjava. Osje­tio se jedan opšti haos u logoru. Ja nisam smio da izađem iz svog „skrovišta“. To je trajalo do duboko u noć i nisam smio da se opustim, jer bi pao u fekalije, a ako izađem, bojao sam se da će me zaklati. Pred zoru sve se stišalo i u prvo svanjivanje ja sam se nekako izvukao ona­ko sav ukočen iz svog „skloništa“. Uputim se pre­ma zgradi u kojoj sam prebivao. Kod vrata se zatekao neki ustaša i pitao me, gdje sam ja to bio. Nisam mu slagao već sam rekao da sam bio u klozetu. Otvorio mi je vrata od zgrade gdje su bili logoraši, šutnuo me nogom i ja sam pao među logoraše. Logoraši su me pitali kada sam i kojim transportom stigao. Tada sam vidio da nema nikog poznatog u toj zgradi, da su svi pobijeni. Kasnije sam doznao zašto je straža digla uzbunu. Razlog je bila seoska krava, koja se u grmlju napasala, a ustaša je mislio da se to približavaju partizani. Tako mi je krava spasila ži­vot.

Hrana u logorima bila je od ostataka opratih kazana, gdje se prije kuhala hrana za vojsku. Nakon određenog vremena, pojavile su se ustaše i pokupili svu djecu na jedan prostor i počeli su da nam prijete, da od ovog trenutka ne smijemo ništa govoriti, na nikakva pitanja ne smijemo odgovarati, jer ko god bude progovo­rio, biće odmah ubijen. Djeci nije trebalo dva puta govoriti, ionako su bila preplašena. Sutra­dan, ponovo smo bili okupljeni na istom mjestu. Tada su u logor ušle grupe ljudi i žena u bije­lim mantilima. Došli su do nas, gledali nas, pi­tali nas svašta, a mi smo samo ćutali. Niko ništa nije smio da kaže. Pregledali su nas, nekima su pružili pomoć u obliku zavoja. To je bio Među­narodni crveni krst, koji je doznao da se u logoru nalaze i djeca, pa su naredili da djeca moraju biti odvojena od logora. Da bi nas „higijenisali“, ustaše su nam naredile da se skinemo goli, pa su nas počeli „kupati“ sa va­trogasnim šmrkovima. Tako mokrim su davali po košulju, koju smo obukli. Meni je košulja bila do gležnjeva. Onako mokre su nas ugurali u otvo­rene kamione i odvezli u Sisak, gdje je vršena selekcija po uzrastu. Djeca približne sta­rosti, oko 14 do 16 godina, transportovana su u Njemačku na rad, djeca od 10 do 14 godina su poslata širom Slavonije po hrvatskim selima da rade kao robovi, a svi mlađi od 10 godina su stavljeni u vozove sa „G“ vagonima, koja inače služe za transport stoke u koje sam i ja dospio. Krenuli smo prema Zagrebu. Putovali smo tri noći i tri dana tih šezdeset kilometara, zatvoreni bez vode i hrane. U Zagrebu smo bili jedan dan na sporednom kolodvoru uz ustašku stražu. Za­hva­ljujući Crvenom krstu, koji je doznao za taj transport, vagoni su otvoreni, pa su djeca pri­hvaćena, koja su bila živa ili davala znakove života, a bolesna i iznemogla transportovana u zaraznu bolnicu na liječenje. Veliki broj djece je u vagonima umro od gladi, žeđi i bolesti. Lje­kari su pregledali djecu i za koju su utvrdili da su zdrava, ustaše su strpale u kamione i odvezli u dječiji logor Jastrebarsko. Ja sam bio na liječenju u toj bolnici 22 dana i kao opora­vljen predat ustaškom redarstvu. Oni su me ne­kim kamionom prebacili u logor Jastrebarsko.

U tom logoru su bila samo djeca uzrasta od najmanjih do moga uzrasta. Logorom su vla­dale časne sestre u saradnji sa katoličkim sveće­ni­cima. Oni su imali namjeru i zadatak da pre­krste djecu sa pravoslavlja na katolicizam, tako da su nas svako jutro sprovodili u neki hangar koji je služio kao katolička crkva, gdje su vršene mise i pokrštavanje uz stalnu kontrolu i pritisak časnih sestara, koje su „nemirnu djecu“ izvodile iz te tzv. crkve i nemilosrdno po golom tijelu tukle šibama umočenim u sirće ili slanu vodu. Ta djeca uz krikove i jauke su dobivali otvorene rane, koje se nisu liječile, već su se zagadile. Na taj način veliki broj djece je umro u mu­kama. Svaki prekršaj njihovih pravila se kažnja­vao batinama ili ne davanjem hrane. Tako na primjer, zbog teških uslova života, djeca bi se po noći uneredila što bi bilo kažnjavano na opisani način. Iz tih razloga djeca bi spavala na smjenu da im se tako šta ne dogodi, pa tako nenaspavana kad odu na misu, zadrijemaju i za­spu što bi opet časne sestre kažnjavale bati­na­ma.

Umijeće preživljavanja u Jastrebarskom bilo je bježanje od časnih sestara i sakrivanje. U ta­kvim okolnostima sam bio oko godinu dana. To pamtim po tome što sam preživio zimu i pono­vo ljeto.

Jednog dana došla je neka kamion–cisterna u krug logora pa su nas ti vozači zvali da uđe­mo u cisternu sa zadnje strane gdje su bila vra­ta: „Ajte djeco, vodimo vas kući mamama i tatama!“ djeca su naivno pojurila, gurala se i tu­kla ko će ući u cisternu da pobjegnu od ovog zla. Kada se cisterna napunila, oni bi zatvorili vrata, upalili kamion i otišli iz logora. Viknuli su prije odlaska: „Vratićemo se mi po ostalu djecu!“ I stvarno, nakon nekog vremena, ponovo se po­javio kamion i obavio je isti posao kao i ranije. Ja nisam htio da ulazim u tu cisternu iz prostog razloga što znam da su mi majku ubili u Jase­novcu, a da mi je tata u partizanima, pa me nemaju kuda odvesti, što mi je i spasilo život, jer su svu tu djecu, koja su bila u cisternama, nakon izlaska iz logora, ugušili sa otrovnim ga­som, koje su puštali u cisternu. Djecu su, zatim, izbacili u neku rijeku koja je bila u blizini. To smo kasnije doznali.

Jednog dana su me, ne znam iz kojih ra­zloga, smjestili u kamion sa još tridesetoro djece i odvezli u Zagreb. Dovezli su nas u ulicu koja se zove Ilica, blizu raskršća sa Kljajićevom uli­com. Tu je bio logor samo za djecu za koju su ustaške vlasti dozvoljavale da ih mogu građani Zagreba posvajati. Morali su potpisati izjavu da će djeci promijeniti ime i prezime i nastaviti sa katoličkim vaspitanjem.

Vlast je taj logor nazvala Prihvatilište djece banditskog terora. Na taj način se iskupljivala pred svjetskom javnošću kako brinu o stradaloj djeci. U tom logoru sam se upoznao sa mojim vršnjakom koji se zvao Boško. Mi smo se kao drugovi zavoljeli i brinuli jedan o drugom. Pošto sam se ja teško razbolio i imao istovremeno ne­koliko teških bolesti (bio sam pred umiranjem), nisam mogao ići po hranu, pa je Boško dijelio svoju hranu sa mnom. Pošto su djeca doznala da građani dolaze po njih i da ih vode u svoje kuće, svako je želio da pobjegne iz logora, pa tako i ja.

Jednog dana u jesen 1944. godine sjedio sam u dvorištu i grijao se na suncu. U jednom tre­nutku sam osjetio da nema više sunca i po­gledao sam koji je razlog. Digao sam glavu i vidio u toj mojoj agoniji lik lijepe žene, koja je imala na glavi svilenu maramu i gledala u me­ne. U toj mojoj muci pomislio sam da mi je to majka, pa sam joj rekao da me vodi odavde ili ću umrijeti. Ta žena me uzela u naručje, jer nisam mogao hodati, i odnijela me do kapije gdje se morala prijaviti da je uzela dijete. Tada sam ja shvatio da me ta žena uzima sebi i da mi to nije majka, a ustaša na portirnici me pi­tao: „Hoćeš li ići sa tom tetom?“ Ja sam rekao da neću, ako ne uzme i Boška. Na to će ustaša toj ženi:

„Ima mali pravo. On će umrijeti za koji sat, pa ćete imati problema sa sahranom. Otiđite dolje i uzmite zdravo dijete!“

Ona je ponijela mene nazad među djecu i pitala ko je Boško. Ja sam joj pokazao. Ona je uzela njega za ruku, mene držala na rukama i obojicu izvela iz logora. Boška je dala na usva­janje svojoj prijateljici u komšiluku, a mene je zadržala kod sebe. Pozvala je ljekare da me po­kušaju spasiti. Njen muž je bio građevinski inže­njer. Zvao se Stjepan Novaković, rodom iz Novske. Pomajka se zvala Blanka Novaković. Kasnije sam doznao da je ona osim nas dvojice iz logora uzela još sedmoro djece i dala ih svo­jim prijateljima da ih usvoje. Oni nisu imali dje­ce pa su mene posvojili zvanično i dobio sam ime Novaković Vojko. Objasnili su mi da je Vojko više hrvatsko ime, a Gojko više srpsko. Rekli su, kada ne bude više ustaša, da će vratiti moje ime, a imena su slična. Zahvaljujući mojoj prirodnoj građi i otpornosti organizma, uz veliku brigu i pažnju mojih novih „roditelja“ i ljekarsku njegu, uspio sam se brzo oporaviti tako da sam već 8. maja 1945. godine, trčkarajući dočekao našu vojsku koja je oslobodila Zagreb. Te go­dine u jesen pošao sam u osnovnu školu koja je tada trajala četiri godine, pa zatim u nižu gi­mnaziju, a onda sam se upisao u tehničku školu.

Odnos porodice Novaković i njihove rod­bine prema meni bio je korektan, vjerovatno i suzdržan sve do dana kada me je pronašao moj otac. Nakon utvrđivanja očinstva došlo je do drame da će me izgubiti moji novi „roditelji“. Moj otac je rekao: „Ja sam njega stvorio, a vi ste ga ponovo rodili. On je moj koliko je i vaš!“ To se desilo u jesen 1948. godine. Od tog dana sam preživljavao veoma teške psihičke trenutke zbog teškog psihičkog maltretiranja, a po neki put i fizičkog od strane pomajkine familije. Na­pominjem da je moja pomajka bila veoma bo­gata, da je imala ogromnu vilu, u kojoj sam i ja živio, i druga imanja. Ona je imala i dvije mla­đe sestre koje su takođe bile veoma bogate, jer im je njihov pokojni otac podjednako raspodi­jelio svoje bogatstvo. Pošto moji novi „roditelji“ nisu imali djece, a pronašao me otac iz Bosne, smatrali su da ja više nisam njihov i htjeli su po svaku cijenu da me razbaštine i ukinu posinje­nje, kako ne bi naslijedio to imanje.

Ja to, naravno, nisam razumio niti sam ja volio i poštovao nove roditelje radi bogatstva, nego iz ljubavi i pažnje. Kad sam shvatio da je u pitanju nasljedstvo, mene se to nasljedstvo zgadilo, a i nisam mogao razumiti tako ponaša­nje ljudi prema nasljedstvu.

Tokom 1954. godine moj poočim Stjepan je umro od raka na plućima, tako da nisam imao više ni njegovu zaštitu, a pomajka nije imala snage da se bori protiv rodbine. Napomi­njem, da su moji novi „roditelji“ mene vodili u pravoslavnu crkvu u Zagrebu, koja se nalazi na Cvjetnom trgu i nisu me ničim odnarodili od mo­je vjere i krvne rodbine, a otac me je re­dovno posjećivao.

Shvativši da neću ni ja izdržati bitku sa pomajčinom familijom oko nasljedstva, a već sam napunio punoljetstvo, uz dva svjedoka oti­šao sam u opštinu Črnomerec i povratio svoje ro­đeno ime i prezime i sam sam se razbaštinio. Na taj način sam se riješio problema nasljedstva i otišao iz Zagreba.

U jesen 1957. godine dobijam telegram od mog prijatelja Boška da je umrla moja pomajka, koju je i on volio i obavijestio me o danu sa­hrane. Odmah sam vozom otišao u Zagreb, a po­što sam imao ključ od kuće, a ulaz u kuću je čuvao ogroman, veoma opasan pas, koji je mene poznavao i odmah se mazio i skakao na mene. Onda sam pokušao otključati vrata sa namjerom da uzmem crno odijelo da mogu sutradan ići na sahranu. Ključ nije pasao u bravu, jer je rodbina – sestre i zetovi pomajke -provalila u kuću, promijenila brave i uselili se. Kad su čuli da neko pokušava da otvori vrata, pojavio se na prozoru jedan od zetova i pitao me: „Gospon, koga tražite?“ Pravili su se da me ne poznaju iako smo se znali oko 10 godina, sa ciljem da sam ja neki stranac koji hoće da pro­vali u kuću i prijetili su mi da će zvati miliciju. Meni stvarno nije bilo do ovakvih gluposti, jer sam bio utučen zbog smrti pomajke, koja me je voljela kao svoje dijete, a i ja nju. Tada sam kon­statovao da me pas prepoznaje, a familija ne, što je mizerno i „glembajevski„. Otišao sam kod prijatelja koji su imali jak uticaj u društvu i požalio sam se na ponašanje familije, jer su oni zaprijetili da mi neće dozvoliti da dođem na sahranu. Bojali su se da ću ja imati pravo na nasljedstvo. Ja sam pozajmio odijelo kod prija­telja Boška, sutradan otišao na sahranu koju su obezbeđivali tadašnji agenti i uniformisani mili­ci­oneri tako da sam ja bio prvi iza kovčega po­majke.

Nakon saznanja familije da sam ja još 1954. godine vratio nasljedstvo u njihovu poro­dicu, oni su me zvali i govorili kako sam ja do­bar, kako sam ja fin i pošten i priznali su da su griješili prema meni. A da sam drugačije postu­pio, možda bi kao Hrvat vjerovatno pucao po Srbima u prošlom ratu, što mi liči na janjičare. Zato mi je drago što nemam ni nasljedstva, a ostao sam onim kako sam rođen – Srbin.

Kada su nastupile godine raspada Jugosla­vi­je i ponovno oživljavanje ustaštva u Hrvatskoj, javio sam se kao dobrovoljac u JNA sa jedinim ciljem da se zaustavi povampireno zlo. Sudbina je htjela da su me rasporedili u Desetu diviziju pod rukovodstvom pukovnika Josoviča, koji je imao zadatak da oslobodi Jasenovac. Tako sam 1991. godine učestvovao u oslobađanju Jaseno­vca sa udarnom grupom. Napomenuo bih samo jedan detalj, a to je da su ustaše na fasadi srpske crkve napisali: „Mi nismo dirali vašu, a nemojte ni vi našu!“ U progonjenju ustaša iz Ja­senovca došli smo do raskršća sa kojeg se jasno vidjela katolička crkva sa zvonikom i objektom, na udaljenosti od pedesetak metara, a na stotinjak metara niz ulicu prema Novskoj išao je tenk u fazi povlačenja, čija je cijev bila okrenu­te unazad. Imao je nacrtanu šahovnicu. Tenk je iznenada stao i okrenuo cijev, ne na nas nego na toranj katoličke crkve i sa dvije granate sru­šio toranj, a sa trećom granatom samu crkvenu zgradu. Zatim je punim gasom pojurio prema Novskoj.

Na taj način htjeli su pokazati kako su oni sa­čuvali našu pravoslavnu crkvu, a prevarom izvje­štavali međunarodnu javnost kako su njiho­vu crkvu srušile jedinice JNA. Da nisam bio pri­sutan tom događaju, moglo bi se tumačiti kako god ko hoće i kako mu je pogodno, ali či­njenice i lično svjedočenje govore pravu istinu, a to je da su porušili njihovu crkvu.

Formiranjem Republike Srpske Krajine ni­sam imao potrebe više da budem u JNA pa sam se vratio kući. Međutim, kratko iza toga pojavile su se borbe u Bosni i Hercegovini sa istim, odnosno sličnim namjerama kao i u Hrvatskoj, s tim što su ovdje umiješane tri vjere i nastao je građansko-vjerski rat u kojem je najteže prola­zio običan čovjek. Pogotovo onaj čovjek koji je vjerovao u pravdu, poštenje i multietičnost. Vi­dje­vši šta se dešava na Kupresu i da se to širi prema Jajcu i Banjoj Luci, a da su muslimanske zelene beretke po drugim dijelovima Bosne i Hercegovine sa velikim žarom palile i ubijale nevini srpski narod, odlučio sam, da se ponovo, do­brovoljno javim u vojsku Republike Srpske, gdje sam bio raspoređen za komandanta haubi­čkog diviziona 122 mm. Na Manjači smo vršili obuku mobilisanih vojnika, a najviše je bilo Srba. Bilo je i Hrvata i muslimana, Roma i Je­vreja, koji su sa puno elana prihvatili borbu pro­tiv nepravde i shvatili da se bore na pravoj strani, jer srpska vojska nije napadala da osvoji već da odbrani srpska sela i gradove i građane koji su s njima živili. To znači da je vojska Re­pu­blike Srpske bila JNA u malom. Poslije obuke na Manjači moj divizion je podijeljen na ba­terije koje su bile pridodate na Vozuću kod Do­boja na brdima iznad Jajca i u Donji Vakuf. Bi­lo mi je otežano rukovoditi na tri različite stra­ne, ali sam uspijevao. Najviše borbenih zadata­ka prije operacije na Jajcu, imao sam na terenu Donjeg Vakufa u zoni 19-te brigade, čiji je ko­mandant bio pukovnik Branislav Grujić. Zadatak ove brigade bio je prihvatanje srpskog stanovni­štva, koje je uspijevalo da se probije iz Travni­ka, Turbeta i Bugojna. Srpski živalj je napuštao svoje kuće i imanja da bi spasio živu glavu od muslimana i Hrvata. U tim danima 1992. go­dine, u jedinicama Vojske Republike Srpske bilo je mnogo vojnika koji su bili čak fanatično ogorčeni na zlodjela, koja su počinjena nad nji­hovim porodicama, pa su bili uvijek spremni na ishitrenu reakciju, odnosno, bili su brzi na oba­raču. To je trebalo disciplinom i političkim ra­dom ubjeđivati da se ne vrše odmazde već da se vojnički oslobode teritorije i građani koji su bili po logorima ili getima u pojedinim gradovi­ma i selima od strane bosanskih ustaša i musli­ma­na.

Jednoga dana, dok sam sjedio s koman­dan­tom u komandi, javljeno nam je da se u se­lu Oborci ispod Komara nalazi pedeset dvoje izne­moglih žena, djece i staraca – muslimana, ko­ji su lutali po šumama bježeći od ratnog zla. Sa komandantom sam odmah otišao na lice mje­sta i zatekli smo te jadnike u velikom strahu za svoj život. Bili su i opkoljeni našim vojnici­ma, a oni nisu znali šta da rade sa njima. Ko­mandant je pred svima naredio da se ja pobri­nem za njih, a pošto je znao ugrubo moju pro­šlost, imao je povjerenja u mene. Ja sam razmi­šljao šta je najpametnije učiniti. Šetao sam ispred njih i tada sam pogledao u djecu koja su sa strahom gledala u mene i to sa istim onim strahom u očima koji sam ja imao u hrvatskim logorima smrti. Za trenutak mi je kroz glavu prošla sva moja golgota i sva zla koja sam vidio i osjetio. Tada sam odlučio da pozovem ekipu vojnih ljekara i sanitarnog osoblja, da izvrše pre­gled i zaliječe rane nevinoj djeci i tim jadni­cima u dimijama i šalvarama. Naredio sam vojnoj pekari na Komaru da pošalje sto komada hljeba za izgladnjele, a vojnicima sam naredio da ostave puške i da uhvate lutajuće krave po livadama, da ih dovedu i da se izvrši muža kra­va, te da se djeci da mlijeko. Ja sam se uputio preko Komara do Turbeta, koje je bilo u musli­manskim rukama, gdje sam na granici razgra­ničenja sa bijelom zastavom pozvao njihovog odgo­vornog iz Turbeta. Došao je neki rezervni kapetan, po mojoj procjeni prosvjetni radnik, naravno musliman, kojem sam rekao da imam pedeset dvoje muslimana žena, djece i staraca, a da on iz Turbeta nađe pedeset dvije srpske osobe – isto tako žena, djece i staraca da bi sutradan izvršili razmjenu civila. On mi je odgo­vorio da je to pošteno, ali da on ne može odlučiti, već komandant koji se nalazi u Tra­vniku i da će mi sutra u podne odgovoriti. Su­tradan u podne ja sam doveo muslimane na ra­zmjenu, a onaj kapetan je došao sa naoružanom vojnom pratnjom i predao mi je komad papira koji je ustvari bio otkinuti komad od vreće od cementa, na kojem je pisalo sljedeće: „Vi radite sa našima šta hoćete, a mi znamo šta ćemo sa vašima!“ U potpisu, komandant iz Travnika i pečat komande. Tog trenutka sam odlučio da ja predam muslimane, računajući da će biti, u najmanju ruku, korektniji prema Srbima u Tu­rbe­tu (naselje Voćnjak). Primijetio sam da je tom kapetanu bilo jako neugodno, ali nije smio pri­miti te muslimane, pa je naredio svojoj patroli da puca preko glava muslimana da ih zaustavi i da ne prijeđu u Turbe. Shvativši šta se dešava, ja sam naredio mojim vojnicima isto tako da pu­caju sa leđa preko glava muslimana da ih ta­ko primoram da odu u Turbe, a što su oni i že­ljeli. Vatra sa muslimanske strane je bila sve sla­bija, jer nisu mogli pucati po svom narodu i na kraju je prestala. I mi smo prestali pucati, tako da su svi muslimani prešli živi u Turbe. Kad sam se vraćao prema svojim položajima, shvatio sam da sam ispravno postupio, jer da sam nanio bilo kakvo zlo muslimanskim nedu­žnim civilima, ne bi bio ništa bolji od ustaša i novopečenih balijskih jedinica.

Završio sam Školu rezervnih oficira – Ze­maljska artiljerija u Zadru 1957. godine.

Htio sam nastaviti sa školovanjem, odnosno studiranjem, ali mi je davalac stipendije – Re­publički savez boraca, dao do znanja da ima još mnogo ratne siročadi koje treba školovati. Re­čeno mi je da sam školovan dovoljno i da mo­gu raditi i stvarati.

Radio sam u struci elektrotehničara, prvo u Rudniku Kakanj, zatim u Rudniku Banja Luka, u Elektrodistribuciji Banjaluka i Tuzla, u Građe­vinskom preduzeću „Tehnika” – Tuzla u „Nafta­gasu“ Novi Sad i Zavodu za studije i projekto­vanje Banja Luka, gdje sam se i penzionisao. Ka­da sam radio u Građevinskom preduzeću „Te­hnika“ – Tuzla, upisao sam vanredno Elektro­te­hnički fakultet u Ljubljani, a nastavio studirati u Zagrebu. Kao projektant u Zavodu za studije i projektovanje napravio sam nekoliko hiljada ozbi­­ljnih projekata, fabrika, javnih objekata, usta­­­nova i bolnica, škola i stambenih zgrada.

Oženio sam se tek u Banjoj Luci i stekao kće­rku Natašu, koja je završila arhitekturu u Be­o­gradu i ima svoju kćerku Irinu – moju unu­ku.

< Svjedočenja i kazivanja                                                       Sadržaj                                                                        Dobrila Kukolj>