Godišnjica stradanja Srba iz Zapadne Slavonije 1. i 2. maja 1995. godine

Prvog maja 1995. godine hrvatske oružane snage izvršile su agresiju na srpsku oblast Zapadna Slavonija, u sastavu RSK, u vrijeme kada je ova oblast bila pod zaštitom UN (Sektor “Zapad”).Protiv zapadnoslavonskih Srba (oko 15.000 žitelja sa oko 4.000 vojnika) krenulo je više od 16.000 pripadnika hrvatskih oružanih snaga.

Narod Zapadne Slavonije, pamteći stradanja Srba u Jasenovcu, zloglasnom ustaškom logoru iz Drugog svjetskog rata, i u Pakračkoj Poljani, takođe zloglasnom “novoustaškom” logoru iz 1991. godine, krenuo je u egzodus spašavajući gole živote. Na putu prema “mostu spasa” do rijeke Save, sustizale su ih avionske bombe, maljutke iz helikoptera, topovske granate i snajperski meci. Ranjenici su gaženi tenkovskim gusjenicama ili dokrajčivani noževima.

Na evidenciji VERITASA nalaze se imena 283 poginulih i nestalih Srba iz ove akcije, uključujući 114 civila i 11 milicionera. Među žrtvama je 55 žena, 11 lica do 18 i 73 preko 60 godina starosti. Po završetku akcije, Hrvati su pokupili 168 leševa ubijenh Srba i pokopali ih uglavnom pod oznakom “nepoznat”, od kojih je u posljednjih šest godina ekshumirano 146 posmrtnih ostataka iz grupnih i pojedinačnih grobnica, od čega je 88 identifikovano. Od ukupnog broja žrtava do sada je rasvijetljena sudbina 136 lica, dok se među nestalima vodi još 147 lica, uključujući 61 civila, od kojih je 27 žena.

U ovoj akciji najviše su stradala dva sela sa pretežno srpskim stanovništvom: Medari sa 22 žrtve, uključujući 11 žena i troje djece, i Paklenica sa 20 žrtava, uključujući i bračne parove Kovačić Panteliju (77) i Vericu (68) i Vukotić Petra (76) i Desanku (70). A najteže je stradala porodica braće Vuković iz Medara: Ranko supruga mu Anđelija i njihova djeca Goran (11) i Gordana (8), te Milutin i supruga mu Cvijeta i njihova ćerka Dragana (7).

Civili koji nisu mogli ili nisu željeli napustiti svoja ognjišta smješteni su u logore za civile, a za to vrijeme pravoslavni hramovi i srpska imanja su opljačkana, opustošena i uništena. Uskoro su i ovi civili, uz pomoć zaštitinih snaga UN i humanitarnih organizacija, preveženi u Republiku Srpsku i Srbiju, od kojih se do sada vratilo tek oko hiljadu i po ljudi, uglavnom starije dobi, dok su se ostali rasuli po cijelom svijetu.

Oko 1.450 pripadnika Srpske Vojske Krajine (SVK) je zarobljeno, većina na prevaru uz pomoć zaštitnih snaga UN-a. Hrvatski sudovi su osudili velik broj zarobljenih Srba na dugogodišnje kazne zatvore za svakovrsne ratne zločine, koje su izdržavali u zloglasnom zatvoru Lepoglava, a nekoliko desetina zarobljenika prošlo je višegodišnje specijalne torture “konačišta za zarobljenike” Lora u Splitu.

Hrvatski generali: Petar Stipetić, Luka Džanko, Marijan Mareković, Mladen Kruljac i brigadir Stjepan Gašljević, koji su, po nalogu, sada pokojnih, Franje Tuđmana, Gojka Šuška, Janka Bobetka i Imre Agotića, isplanirali i izveli akciju pod zvučnim nazivom “Bljesak”, još su na slobodi, ovjenčani slavom hrvatskih nacionalnih heroja.

Sve navedene činjenice bile su poznate i Haškom tužilaštvu, koje nikada nije otvorilo intenzivnu istragu za ovaj zločin, kao što ni Savjet bezbjednosti nikada nije Hrvatskoj uveo kaznene sankcije zato što je kao članica UN-a izvršila agresiju upravo na zaštićenu zonu organizacije kojoj je i sama pripadala.

Ali je zato Haško tužilaštvo, već 25. jula 1995. godine, optužilo Milana Martića, tadašnjeg predsjednika RSK, zbog toga što je 2. i 3. maja 1995. godine „za odmazdu izdao naređenje vojnim organima RSK da granatiraju Zagreb“, uslijed čega je poginulo šest civila, jer se pri tom „nije pridržavao zakona i običaja koji regulišu vođenje rata“, za koje djelo ga je Haški tribunal pravosnažno i osudio na 35 godina zatvora.

Na zagrebačkom Županijskom sudu 31. maja o.g. počinje suđenje u odsutnosti predsjedniku RSK  Milanu Martiću i komadantu SVK Milanu Čeleketiću zbog „osvetničkog raketiranja hrvatskih gradova nakon vojno-redarstvene akcije Bljesak”. U napadima na Zagreb raketama „orkan” 2. i 3. maja 1995. koje je, prema navodima optužnice iz januara 2003, naredio Martić, a izveo Čeleketić, poginulo je sedam osoba, a veći broj ih je povređen. Raketiranje je izazvalo i veće materijalne štete u središtu Zagreba dok u granatiranju Karlovca 1. i 2. maja i u raketnom napadu na Jastrebarsko 3. maja 1995. „samo slučajem” nije bilo poginulih.

U junu 2006. godine hrvatsko tužilaštvo je odbacilo krivičnu prijavu za ratne zločine počinjene u ovoj akciji protiv generala Mladena Kruljca, u to vrijeme komandanta Treće gardijske brigade HV-a, i vojnika Tomislava Abramovića, koji je po naređenju Kruljca, snajperom usmrtio srpskog civila Miroslava Vučkovića iz Okučana, koju su podnijeli njihovi saborci, uz obrazloženje da se “radilo o uobičajenom vojnom postupanju u borbenom djelovanju u ratnim operacijama”.

Po drugoj krivičnoj prijavi za ratni zločin počinjen nad zarobljenim pripadnicima SVK , koju je 2012. podnijela Inicijativa mladih za ljudska prava iz Zagreba, nadležno tužilaštvo još uvijek “prikuplja informacije” o žrtvama i počionicima .

MUP Republike Srpske u toku 2008. godine podnio je krivične prijave Tužilaštvu BiH – Odeljenju za ratne zločine protiv najviših predstavnika hrvatske vojske i policije za ratne zločine počinjene nad Srbima na području zapadne Slavonije i Republike Srpske za vrijeme akcije “Bljesak”, a postupak je još u istražnoj fazi.

I Tužilaštvo za ratne zločine Srbije, počev od 2011. godine, sprovelo je predkrivične postupke za zločine počinjene u selima Medari i Paklenica, i predmete proslijedilo nadležnim hrvatskim tužilaštvima na daljnji postupak, koji su još u “fazi izvida”.

Hrvatski sudovi su bili mnogo efikasniji u parničnom postupku po tužbi ćerki Milutina Vukovića, Radmile i Mirjane, za naknadu štete za ubistvo bliskih rođaka. Naime, sud je odbio njihovu tužbu uz obrazloženje da ubistvo njihovih roditelja i sestre nije ratni zločin već “ratna šteta”, za koju država ne odgovara, uz obavezu da one državi isplate parnični trošak u iznosu od 24.500 kuna (oko 3.200 evra) .

Uz dužno žaljenje svih ratnih žrtava, već 21 godinu postavljamo isto pitanje:  ko to i zašto pravi razliku između civilnih žrtava u Zagrebu i Okučanima i po kom kriterijumu međunarodni i nacionalni sudovi procjenjuju ko i kada krši zakone i običaje koji regulišu vođenje rata?

Beograd i Banja Luka, 30.04.2016.

P R E D S J E D N I K

Savo Štrbac

Izvor: VERITAS

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 30. aprila 2016. godine.

Vezane vijesti:

21 godina bez kazne za ubijene Srbe u „Bljesku“

Vojna tajna

Krvavi majski bljesak

„Bljesak“ je još u mraku

Kad Hrvatska dostojanstveno proslavlja zločin

Štrbac: Od Zagreba ne očekujem istrage već revitalizaciju ustaštva