Gligorići ubijeni od ustaša

Djeda Ljupka (41 godina) su ustaše odvele od kuće sredinom ljeta 1941. godine. Kuća u kojoj je njegova žena uz pomoć najstarije kćerke Dragice (zaručene za popa Vujića) vodila kafanu, se nalazila u mjestu Jezeru, pored pravoslavne crkve posvećene Cvetom Velikomučeniku Caru Lazaru.

U kući je pored Ljupkove čeljadi živjela i njegova stara majka Mara. Nakon odvođenja, Ljupko je prvo bio zatvoren u židovskom hramu (templu) u Jajcu. Odatle je premješten u pravoslavnu crkvu u Jajcu gdje je sa preko 160 Srba bio zatvoren oko 20 dana.

U sudskom spisu nalazimo podatke da je Ljupko „umro” 18.09.1941.g. u Podmilačju.

Kao mjesto njegove pogibije Podmilačje je navedeno i u izjavi partizanskog kurira Stanka Gligorića, u kojoj stoji da je u Podmilačju ubijen i Ljupkov zet Ljubo Savanović.      Iz bilješki fratra franjevačkog samostana u Jajcu Josipa-Joze Markušića, u zborniku sjećanja, saznajemo da je pokolj Srba u Podmilačju izvršen u nedjelju uveče 7. septembra 1941.g. uoči katoličke Male Gospojine, u tzv. Dramčevim rasadnicima, ispod željeznog mosta na desnoj obali Vrbasa, blizu Jajca. Tijela zaklanih bačena su u iskopanu jamu. Mjesto zločina nikad nije obilježeno.

Poslije završetka rata, u septembru ili oktobru 1945. godine, izvršeno je otvaranje grobnice u Podmilačju odakle su kosti prenesene u raku ispod hotela Turist u Jajcu, gdje je sveštenik obavio pomen. Dan ranije su kosti bile u pravoslavnoj crkvi u Jajcu u kojoj je izvršen parastos.

Grobnica je bila duga oko tridesetak metara, samo oivičena i bez spomenika.

Premještanje kostiju žrtava ovog ustaškog zločina u tvrđavu u Jajcu je obavljeno 1947. godine, da bi tek 1954. godine partizansko groblje u Jajcu postalo vječno počivalište njihovih zemnih ostataka. U ovom groblju na bezimenoj nadgrobnoj ploči, veličine metar sa pola metra, piše: „Njemački fašisti  (op.aut.-neistina ) i domaći izdajnici (op.aut.-ustaše) na najsvirepiji način ubiše 167 nevinih ljudi, žena i djece (op.aut.- Srba) kod mosta u Podmilačju.“

Ljupkovo ime je upisano na partizanskom  groblju u Jezeru.

Ljupkova majka Mara (105 godina), skoro slijepa starica, zaklana je početkom septembra u kući Gligorića u Jezeru, koja je zatim zapaljena, naveo je u izjavi Stanko Gligorić. Stankov sin Ostoja pretpostavlja da je njeno tijelo ostalo pod ruševinama kuće i da su kosti odatle poslije rata prenesene na partizansko groblje u Jezeru, gdje je upisano Marino ime.

Za Ljupkovu  ženu Maru (35 godina), kćerku Dragicu (17 godina) i sestru Gospavu (36 godina, udatu Savanović) krojačicu, nalazimo podatke u sudskim spisima, da su „umrle“ 14.09.1941.g. u Šipovu.

U svojoj izjavi Stanko Gligorić je naveo da su Mara, Dragica i Gospava strijeljane kod željezničkog mosta niže Šipova.

Iz zbornika sjećanja otkrivamo da se već 10.septembra 1941. godine u „vrbaku Šipovačkih bara, blizu željezničkog mosta, na lijevoj obali rijeke Plive, nalazila velika grobnica, odnosno svježe iskopana zemlja u koju su ustaše (ostavivši na vrbi ceduljicu o broju pobijenih!) potrpale 530 zaklanih i strijeljanih Srba“.

Na mjestu zločina je poslije rata podignuto skromno bezimeno obilježje od kamena sa pločom na kojoj je bio upisan broj pobijenih. Tokom vremena ovaj spomenik je skoro potonuo u živo blato, zarastao u šašu i postao nepristupačan, da bi danas bio zatrpan zemljom za proširenje parkinga obližnje benzinske pumpe.

Kosti pobijenih ekshumirane su sa mjesta zločina u partizansko groblje Šipovo, gdje iznad grobnice veličine četiri sa dva metra na ploči spomenika, koji je u ruševnom stanju piše: „Ovdje je sahranjeno 525 žrtava fašističkog terora koji su nevino stradali u toku NOB. U znak sjećanja ovu spomen ploču podiže Zemljoradnička zadruga Pljeva 27.07.1954. godine“.

Imena Mare, Dragice i Gospove upisana su na partizanskom groblju u Jezeru.

Strijeljanje na Šipovačkim barama preživjele su Ljupkova ćerka Vukica (12 godina) i još jedna djevojčica (kumica Gligorića iz Jezera).

Vukica je sačekala odlazak ustaša u kukuruzima, gdje ju je gurnula njena tetka Gospava prije nego što će skočiti u Plivu i biti ubijena. Djevojčicama je pri spašavanju pomogao neki musliman, tako što im je dao dimijice da se usput preobuku.

Jajačka porodica Šobot (Đuran i Ana, Srbin i Hrvatica), koja je uzela na izdržavanje dvoje najmlađe Ljupkove siročadi, Koviljku (10 godina) i Vlajka (8 godina), vrlo brzo je odustala od vođenja brige o djeci i predala ih je u kloster franjevačkog samostana u Jajcu. Odatle su željezničkim transportom upućena u Banjaluku, gdje su možda kratko boravili u nekoj školi, odakle su odvezeni u Staru Gradišku. Sa stanice u Jajcu ispratile su ih sestra Vukica i Zorica, kćerka Hrvata Mirka Filipovića, kod  kojeg je Vukica bila prihvaćena. Koviljka i Vlajko su usmrćeni krajem 1941.godine u logoru Stara Gradiška-Jasenovac. Njihova grobna mjesta su nepoznata, a imena su im upisana na  partizanskom groblju u  Jezeru.

Pored osmoro ovdje navedenih Gligorića, još desetoro njih je nevino pobijenih od ustaša u mjestu Jezero i okolini. Ukupne žrtve Gligorića su veće od ovog broja za broj boraca Gligorića poginulih u ratu.

Želim ukazati i na porijeklo fotografije ekshumacije ustaških žrtava 1945.g., objavljene na str.667 prvog toma knjige dr.Đure Zatezala „Jadovno-kompleks ustaških logora“. Ova fotografija se može naći i u zborniku sjećanja „Jajačko područje u oslobodilačkom ratu i revoluciji 1941-1945 ( str.209 ).

Na fotografiji su u prvom planu lobanje Srba ubijenih od ustaša u mjestu Podmilačje blizu Jajca, a u pozadini stoje omladinci iz Jajca koji su obavili ekshumaciju kostiju 1945.g.

Dragan J. Pejanović

Banja Luka