Fritz

No sudbina je promijenila tijek ovih događaja. Otputovala sam, doduše, u Pariz, ali s mnogo manje oduševljenja, zapravo bez prave volje. Dva mjeseca prije puta, krajem prosinca 1938., upoznala sam naime jednog mladića kojeg je sudbina odredila da mi postane suprug. Moji roditelji imali su abonman u kazalištu. U našoj loži bilo je mjesta za pet osoba. Kad moji roditelji nisu išli na predstavu, dopuštali su mi da pozivam svoje prijateljice. Te večeri davala se opera Boris Godunov. Jedna od mojih prijateljica, koju sam bila pozvala, nije mogla doći, ali je pitala može li umjesto nje doći jedan mladić. Bio je to Fritz (Miroslav) Brichta. Nisam se mogla sjetiti jesam li ga ikada ranije vidjela, iako je on tvrdio da me je vidio u društvu mojih prijateljica. Sjećala sam se, zapravo, da je netko u jednom od pisama koje su mi čitale moje prijateljice (one su se naime dopisivale s mladićima koji su bili u vojsci) zamolio da izruče pozdrave “onoj djevojci s lijepim plavim očima.” Bio je to, dakako, Fritz.

Od prvog trenutka osjetili smo neku međusobnu privlačnost. Nakon te večeri u operi (Musorgsky je bio Fritzov najomiljeniji kompozitor), sastajali smo se svakodnevno. Naše prijateljstvo i ljubav rasli su i učvršćivali se iz dana u dan. Pomisao da ćemo se naskoro morati rastati bila nam je posve neprihvatljiva. Unatoč svemu bila sam preponosna da bih odustala od puta, iako sam se potajno nadala i željela da se nešto dogodi što bi spriječilo moje putovanje. No nije se dogodilo ništa i ja sam u pratnji svog oca otputovala u Pariz kako je i bilo planirano.

Fritz i ja imali smo toliko toga zajedničkog. Teme razgovora bile su neiscrpne, a predmeti diskusije najraznolikiji: glazba, književnost, politika, filozofija, psihologija, sve je bilo važno, a mi smo bili neumorni. 

On je bio mladić ugodne vanjštine. Nije bio visok, bio je punašan ali ne debeo, s vrlo lijepim sivozelenkastim očima, visokim čelom, ponešto dugačkim nosom, blaga izgleda, vrlo tih i staložen. U vrijeme kad sam ga upoznala upravo je bio završio studij prava i prakticirao na sudu. Pokušao je tri puta položiti doktorski ispit ali nije uspio, pa je odlučio odustati.

Kao i mnogi drugi intelektualci, Fritz i njegovi prijatelji vjerovali su da komunizam nosi spas svijetu, da će samo u tom sustavu doći do mira, te da je ruska revolucija primjer kako treba reformirati socijalni poredak u svim zemljama. Imao je veliku biblioteku. Uglavnom su to bile knjige u kojima se razlagala komunistička doktrina. Naručivao ih je iz inozemstva. Od njega sam naučila mnogo toga što mi je do tada bilo nepoznato. Kasnije smo čak počeli učiti ruski jezik s namjerom da čitamo komunističke knjige u originalu. Srećom, Fritz se nije aktivno uključivao u ostvarivanje tih svojih ideala. Nikada nije bio član komunističke partije kao neki od njegovih prijatelja koji su živjeli u stalnoj opasnosti od zatvora ili pod prijetnjom izgona iz zemlje.

Fritz je u djetinjstvu učio svirati violinu , ali kasnije nije nastavio, no po prirodi je bio neobično nadaren za glazbu. Nakon što bi čuo nekoliko prvih taktova, nepogrešivo bi prepoznao komad koji se svirao. Nas dvoje znali smo satima slušati glazbu. U njegovoj je obitelji bilo nekoliko natprosječnih muzičkih talenata. Jedan stric i jedan bratić bili su izvanredni pijanisti, najstariji brat njegova oca krasno je svirao violinu, a jedan sin od bratića bio je profesionalni glazbenik koji je svirao nekoliko instrumenata. 

Nekoliko dana pred moj odlazak u Pariz Fritz me je pozvao u svoju kuću. Pristala sam pod uvjetom da budemo sami. Mojim roditeljima još nisam bila ni spomenula Fritza, pa nisam htjela ni da njegovi roditelji znaju da smo postali tako bliski. Njegova je majka sve spremila da nam bude lijepo i ugodno. Udovoljila je našoj želji da budemo sami pa nikoga nije bilo kod kuće. Dugo vremena kasnije sjećala sam se, a sjećam se još i danas, tog divnog popodneva kad smo slušali Schubertov Forellen – quintet. Fritz je jako volio taj komad kojeg ja do tada nisam poznavala.

Fritz je obožavao svoju majku i često ju je spominjao, ali sve to nije bilo ni pola od onoga što je ona doista bila. Sudbina je htjela da sam s njom živjela mnogo dulje nego s Fritzom. Bila je draga, brižna, inteligentna, osjećajna majka puna ljubavi. Kroz mnoge godine nadomjestila mi je moju majku i obitelj.