Feljton Svetozara Livade: Doživotni sam pacijent genocida!

Svetozar Livada

Evo zašto! Ako se pojam „pacijent“ prevede kao onaj koji trpi, pati, tu sam proša’ školu patnje za stotinu života kao višegodišnji pacijent sa 40 operacija na kostima, dvije na srcu i nekoliko kliničkih smrti. Međutim, genocid mi je ostavio veće patnje od toga.
Bio sam super aktivno dijete, neki su govorili do goropadnosti…
Baka, koju sam obožavao, vječno me zvala goropadnikom, proklinjala da neću nikad’ svoje kuće imati.
Međutim, naučio sam čitati i pisati prije starije braće, prije osnovne škole. Zavolio sam knjigu.
Odvajanje od knjige me ljutilo do prkosa.Otac mi je bio pjesnik i podržavao je moju privrženost čitanju, čak stimulirao na račun i štetu drugih poslova koje seljačko dijete mora obavljati. Imali smo biblioteku s oko 2000 knjiga. Htio sam halapljivo sve pročitati…
Rat 1941. godine  sam dočekao sa stravičnom zebnjom. Naime, o ratovima sam mnogo znao iz kosovskih ciklusa i mitova, zatim od brojnih pripovjedanja tarnika sa Soče, Galicije, zarobljeništva u Rusiji, Sudbinu 1300 kaplara, Golgote do Kajmakčalana, Plave grobnice, Proboja solunskog fronta… A tek rat Engleza i Bura, prve koncentarione logore – sve iz knjiga.
Imao sam susjedu, vršnjakinju, koja je po patrijarhalnom običaju bila meni namjenjena. Nije išla u školu, ali je samnom kod ovaca naučila čitati i pisati. Doista je bila darovita. Bila je tako lijepa ka’ da je vajao Mikelanđelo, plave krupne oči kao nebeski svod, bujnu ,brinet rudlavu kose, stasita.  I, prije je od mene psihosomatski sazrijevala. Bila je superiornija, što sam uvažavao. Tako da su govorili „popadija ga ukrotila“ ,pošto sam ja djačio u crkvi, spremao se za popa.  Nju su u šali nazivali popadija, što je i mene i nju nerviralo.
Voljeli smo se kao brat i sestra i tako smo se međusobno zvali. Često smo na seoskim svetkovinama pjevali u dvoglasu, ona alt, a ja tenor. Odlazili smo na svetkovine seljačkog kola i zadružne mitinge, gdje smo recitirali stihove socijalne poežije. Seljaci su govorili “onaj mali i mala vječno skupa kao šipka i bubanj“.
Drugog augusta 1941. godine dogodio se genocid u selu Zečev Varoš, kod Slunja. Na Ilindan pohvatali sve seljake sela i žetelice. Među kojima se našla meni namjenjena izabranica Draga Kukić. Kada sam čuo za taj pokolj i za njenu smrt tako sam gorko zaridao i onesvjestio se, prosijedio, da mi se naš slugan narugao da sam rikao za curom kao junac.
Volio sam ga zbog šeretizma, a od tada zamrzio za cio život. Ističem, jednu zanimljivost, njeno klanje, vizualno sam doživio prije pada u komu, kao da sam bio prisutan, što sam kasnije našao u arhivi iskaz svjedoka. Osam uboda u vrat, rasječene dojke i rasporen stomak.
Ubicu sam osobno poznavao, bio je nešto stariji od nas. Taj genocidni zločin tako mi se bolno urezao u pamćenje  da sam  se potpuno izmjenio. Ostario sam za jedan dan, prosijedio, izgubio dar govora nekoliko dana potom, prestao biti razdražljiv, pomalo prkosan.
Svaku razboritu molbu, zapovjed uvažavao kao nalog Božiji. Svi su govorili „ovaj deran se potpuno izmjenio,  a tek smrt matere koju sam u ratu sam morao sahraniti, raku iskopati, u grob položiti tako me je pogodio da mi je za sva vremena njen lik nestao iz pamćenja kao da sam samonikao.
Kasnije u razgovoru s jednim učenim psihijatrom doznao sam da je to permanentni šok podsvjesti koji će doživotno trajati kao dio moje naravi. Doista je tako, kada se nađem u zavičaju, blizo toponima gdje smo kao djeca bivakovali bivam posebno preokupiran tim zločinom, prožet svim bićem da se ne usudim sam upravljati vozilom jer mi se slike klanja, krv, navlače kao mrene na oči.
Kada sam obnavljo spomenik materi u posljednjem ratu demoliran, skoro mi i pozlilo.
Prema tome,  već samo to govori da sam praktično doživotna žrtva genocida.
Spadam u onaj tip ljudi koji tuđu bol, naročito meni bliskih, teže podnosim nego vlastite nevolje.
Rekao mi je jedan učeni Židov da „imam prenaseljeno pamćenje zločinima“ što me čini nesretnim svjedokom svoga vremena. Jer sam praktično, iskustveno spoznao da je rat sam po sebi zločin, da nanosi neizlječive rane.
Pa i naše izranjavane šume umiru plačući, ljude  da i ne spominjem.
Kao dugogodišnji istraživač susreo sam ljude koji pamte pet ratova po glavi stanovnika prema tome, ako si čovjek zalaži se za izmirenje tako potrebno ovim narodima i prostorima kao hrana, zrak, voda i drugo. Da nas prestanu tamaniti posljedice genocida i genocidnih radnji koje ni najvećim dušmanima ne želim kao životni prtljag koji kako već rekoh nosim do groba. Zbog toga se pozivam i odzivam na slogan civiliziranih:  „smrt fašizmu— sloboda narodu!”

Za portal Srba u Hrvatskoj „FORUM“ piše Prof. Dr. Svetozar Livada

Izvor: SRPSKI NARODNI FORUM

Vezane vijesti:

Feljton Svetozara Livade (2): Bez komentara!