Đuro Savatić

Rođen 6. maja 1927. godine, Starčevica, Banjaluka

Kazuje:

Otac Todor, rođen 1902. godine. Majka Cvi­jeta, devojački Zubović, rođena 1907. go­di­ne. (Otac umro 1961, majka 1994. godine). Otac Todor, radnik Fabrike duvana Banja Luka, majka domaćica.

Imali smo zidanu kuću od 140 kvadrata. Štala od 150 kvadrata je bila zidana sa pre­gradama za smještaj krave, konja, ovaca. Imali smo ambar, košanu, svinjac i kokošarnik. Od stoke smo imali konja, dvije krave, deset ovaca, dvije svinje i 20 kokošaka.

U domaćinstvu su živjeli: otac, majka, djeca: Đuro, rođen 1927, Mirko, rođen 1929, Rajko, rođen 1931. godine, Savo rođen 1933. godine, sestra Ljeposava, rođena 1935. i Milo­rad, rođen 1937. godine. (Mirko, Rajko i Ljepo­sava su umrli).

Po kapitulaciji Jugoslavije i njene vojske, aprila mjeseca 1941. godine u Banju Luku su prvo došli njemački vojnici i produžili za Čeli­nac. Dolazak njemačke vojske u Banju Luku srda­čno je dočekivan od strane Hrvata i musli­mana. Poslije odlaska Nijemaca oformljena je vojska Nezavisne Države Hrvatske. Posle toga, počeli su vojnici da obilaze naša srpska sela tražeći četnike. Mjeseca juna 1941. godine, hapse nam oca sa još nekoliko mještana i zatvaraju ih u zgradu kina „Vrbas“ (u podrum) u kojem je bilo oko 20 Srba. Otac je u zatvoru bio oko mjesec dana, nakon čega je pušten uz kauciju od 150.000 dinara. Naređeno mu je da ne smije napuštati grad.

Međutim, Redarstveno ravnateljstvo Banja Luka na temelju Rješenja Ravnateljstva iz Zagre­ba donosi naredbu dana 13. 8. 1941. godine da se moj otac sa svim članovima domaćinstva iseli u Srbiju i da će dana 23. avgusta 1941. godine u 7 časova biti otpremljeni sa transportom za Srbi­ju.

Naš otac, postupajući po naredbi Redar­stve­nog ravnateljstva Banja Luka, dana 23. avgusta 1941. godine prijavljuje se odgovornom na rampi Fabrike duvana, predaje ključ od kuće. Smještaju nas u jedan teretni vagon u kojem je još bilo dosta srpskih porodica. Ujutro 24. avgu­sta 1941. godine stižemo u Caprag kod Siska. U Capragu nas je dočekalo dosta vojnika NDH-a. Smještaju nas u jednu veću zgradu i određuju gdje će koja porodica da leži na zemlji ili na sla­mi. Za pokrivače i prostirače nisu nam dali ništa. Roditelji su ponijeli dva pokrivača i sa tim smo se pokrili, nas osmoro.

U tom vremenu na Starčevici je živelo 98 odsto Srba. Samo su dvije porodice bile katoli­čke vjere (Grgić Iveka i Žabo).

Vlast Nezavisne Države Hrvatske je predu­zela hapšenje Srba. Jedan dio pohapšenih otpre­man je transportima u logore. Nastalo je saku­pljanje matičnih knjiga iz crkava, izdavanje ra­znih proglasa i zastrašivanje srpskog naroda. Oduzimano je lično oružje iako su mnogi Srbi imali odobrenje za nošenje oružja. Konkretno mome ocu su oduzeli lovačku pušku 16-ticu i pištolj kalibra 7,65 mm.

Prvo hapšenje Srba, nakon uspostave Ne­za­vi­sne Države Hrvatske, počelo je u prvoj polovini avgusta 1941. godine. Sem mog oca i ujaka Alekse Zubovića, rođenog 1912. godine, hapšeni su i drugi Srbi. Znam da je tada bilo mnogo hapšenja Srba u Banjoj Luci. Bilo je slučajeva da su neke pojedince streljali ispred tvrđave „Kastel“ i bacili u reku Vrbas.

Kasnije smo saznali da su naša kuća, štala, ambar, kokošarnik, svinjac i košana porušeni, tako da se i ne zna gdje je šta bilo, osim kuće i štale koje su bile zidani objekti. Svu drugu imo­vinu su nam opljačkali.

Kompletnu našu porodicu, zatim porodice strica Savatić Bože, Savić Mlađena i Laze, Anto­nić Sime, Antonić Nike, Branka i Vase, Jovano­vić Branka i Dušana i druge, oterali su u hrvat­ske logore.

U logoru Caprag, kod Siska, smestili su nas u neke vojne objekte (kasarne) gde je bilo šest zgrada na dva sprata. Svaka zgrada je bila du­žine oko 20-25 metara. Do Capraga smo puto­vali 10-12 časova. Transport je bio sastavljen od običnih teretnih vagona. Dolaskom u Caprag raspoređivani smo po prostorijama. Naša poro­dica i ostali bili smo smešteni u prvoj zgradi na spratu gde se moglo smjestiti oko 50-70 porodica. Pre smještaja, mome ocu i majci odu­zeli su džepni sat, zlatno prstenje i novac. Hra­ne koju smo poneli bilo je malo – to nam nisu oduzeli. Nakon dolaska, sutradan, sazvan je zbor svih porodica koje su doterane u ovaj lo­gor iz Banje Luke. Izvršeno je razdvajanje mu­ške i ženske čeljadi od 17 do 80 godina. Djecu od 7 do 16 godina odvojili su na drugu stranu. Odrasla lica, muškarci i žene od 17 do 80 go­dina starosti, odvođeni su u pratnji vojnika Ne­za­visne Države Hrvatske i radili su na nekim ekonomijama van logora. Radno vreme je tra­jalo od 7 do 16 časova, a djeca od 7 do 16 godina vođena su na predvojničku obuku, sva­kog dana.

U krugu su bili instalirani mokri čvorovi, zatim stražarska obezbeđenja ispred svake zgra­de, a kuhinja je bila u krugu objekta. Hrana je bila veoma slaba. Za hranu smo dobivali neka­kvu čorbu u kojoj se kuvalo povrće, kupus, pasulj, krompir, ali od tog nije bilo ništa nego se samo moglo pretpostaviti šta je kuvano. Od hljeba davali su nam uz jelo samo jedno tanko parče. Inače, obroci su davani dva puta dnevno, takoreći ručak i večera. Čorbasta jela nisu za­prža­vana, pa su ličila na obične splačine.

Iz ovog logora su nas otpremili za Srbiju. One koji su pristali da pređu na katoličku vjeru, vratili su u Banju Luku, a ostali, kao što je naša porodica, krenuli su za Srbiju. U transportu nas je pratila vojska Nezavisne Države Hrvatske sve do Zemuna, a posle smo išli sami do beograd­ske željezničke stanice.

Septembra mjeseca 1945. godine vraćamo se nazad u Banju Luku. Dolaskom u Banju Lu­ku, otac odlazi na naše imanje na Starčevicu, koje zatiče u ruševnom stanju. Od imovine nema ništa. Čak zemljište koje je bilo obrađiva­no prije rata zasađeno je borovim rastinjem. Ta­ko da se ni zemljište nije moglo više obrađivati.

Tada smo odlučili da se smjestimo u iznaj­mljeni stan kod Bulajića. Plaćali smo kiriju sve dok nismo napravili kuću u ulici Braće Odića. Za to smo podigli kredit od 350.000 dinara. Za upropaštenu imovinu na Starčevici ni do danas nije nam ništa plaćeno. A takođe ni ostalim do­ma­ćin­stvima iz našeg kraja, kojima je krivicom hrvatske države sva imovina oduzeta ili unište­na.

Od školske spreme imam zvanje upravnog tehničara. Radio sam na raznim dužnostima u raznim ustanovama i preduzećima. Zadnje za­po­sle­nje mi je „Kosmos“ u Banjoj Luci, iz kojeg sam otišao u penziju.

 Naredba Todoru Savatiću od 13. avgusta 1941. godine overena štambiljem Nezavisne Države Hrvatske kojom hrvatska vlast naređuje prisilno iseljavanje u Srbiju

<Tomo Lučić                                                                    Sadržaj                                                             Miloš Ćirić>