Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Od Gračaca do Donjeg Lapca malo sam trčala, pa išla pješke. Sedmog avgusta 1995, za svega nekoliko stotina metara izbjegla sam bombardiranje kolone na Petrovačkoj cesti. Vidjela sam avione, čula zapomaganja. Bosnu sam prešla skoro pješke…, priča Aleksandra Mandić, koja je kao 15-godišnjakinja, sama kao prst, izbjegla iz Gračaca.
Iz svog stana u Gračacu Aleksandra Mandić na brzinu je uzela školske svjedodžbe i izvod iz knjige rođenih, zaključala vrata i ključ ostavila ispod otirača. Bilo je to 4. avgusta 1995. godine. Mislila je da će se skloniti negdje na par dana, ali nije se vratila punih 16 godina. Tek je ove godine provela tri tjedna u svom rodnom Gračacu. Sreli smo je na Glavnom kolodvoru u Zagrebu, sa koferima u rukama. Čekala je povratak na Kosovo, gdje i danas živi.
– Bila sam dijete i svaki put kada smo oca pratili na ratište, postojao je taj grč u meni da ga možda zadnji put vidimo, ali ipak prave jačine tog gubitka ne možemo biti svjesni sve dok nam se on stvarno ne desi. Nikada nije volio da ga ispraćamo, govorio je da to sluti na nesreću. Ali tada je dozvolio da ga otpratimo do autobusa. Bio je januar i u Gračacu je bio veliki snijeg – sjeća se Aleksandra.
– Prekinula sam igru sa mlađom sestrom Anitom i zajedno sa mamom Mirjanom krenule smo ispratiti tatu. Prethodno je bio tri mjeseca kod kuće i teško mu je pao ponovni odlazak na ratište. Prvi put je plakao, nije želio ići. Rekao nam je da je sanjao smrt. Poslije par dana to se stvarno i desilo.
Mama je pripremila ručak…
Njen otac Dušan Budimir (39) i još 22 vojnika izmasakrirani su na vrhu Mali Alan 20. januara 1993. godine u ranim jutarnjim satima. Aleksandri i Aniti tada je naglo prekinuto djetinjstvo. Pogibija oca bila je preteški teret za njihove godine.
– Sjećam se svakog detalja tih dana. Sliku izmasakriranog oca kojeg nisam prepoznala nikako ne mogu da izbrišem… To su traume koje ostaju do kraja života.
Nije tu bio kraj nesrećama porodice Budimir. Ostavši bez životnog saputnika, sa dvije maloljetne djevojčice u teškim ratnim vremenima, Aleksandrina majka Mirjana potpuno se psihički slomila.
Dvije djevojčice ostale su iznenada same. U ratnim nevoljama svaki čovjek misli na sebe, pa su Aleksandra i Anita u gradu gdje su rođene, rasle i gdje su ih ljudi poznavali, rijetko nailazile na ruku pomoći. Sa zdravstvenim stanjem majke djevojčice nisu bile upoznate. Nakon njene hospitalizacije u kninskoj bolnici otišle su joj u posjetu, ali ih je dočekalo razočarenje – majka je bila u takvom stanju da ih nije prepoznala. U jesen 1993. majka se napokon vratila kući. Pod terapijom, zdravlje joj je u početku bilo stabilno.
– Ubrzo su uslijedile promjene raspoloženja. Počela je pričati da više ne može i kako bi za nas sve tri bilo najbolje da nas raznese bombom. Jedno veče rekla nam je da se boji da će nam nauditi kada joj se stanje pogorša i da je najbolje da svima skrati muke. Sutradan smo se rastale kao da je sve normalno, što mi je bilo čudno. Rekla sam komšinici da je obiđe, ali bilo je kasno. Mama se objesila tačno onako kako nam je pričala. Ostavila je poruku, naložila vatru i pripremila ručak da nas čeka kada se vratimo iz škole… – priča Aleksandra.
-Kada je tata poginuo, bilo je teško i nezamislivo, ali znate da imate majku i da će biti nekako. E, onda kada se to s njom desilo, nemate više nikoga.
Izgubile smo sve. Pitaš se samo: Kako živjeti i kome se obratiti?
Suočene sa životnim problemima, sestre Budimir morale su ići u školu, pisati domaće zadaće, kao i ostali vršnjaci. Najteže od svega padala im je samoća i činjenica da nitko iz bliske okoline nije pronašao način da im pomogne.
– Sa 13 godina preko noći prestala sam biti vesela djevojčica i postala odrasla osoba koja je morala naučiti kuvati, prati, brinuti se o mlađoj sestri i pokušati preživjeti. Nitko od rodbine nije izrazio potrebu da nam pomogne – govori Aleksandra.
Bijeg pod granatama
Dvije godine, do ljeta 1995, Aleksandra i Anita provele su potpuno same. Kada je Anita poslije završene osnovne škole otišla u Beograd, izgubila je svaki kontakt sa Aleksandrom koja je „Oluju“ dočekala posve sama. Posljednji dan u Gračacu, 4. avgust, Aleksandra provodi pod granatama, sakrivena u podrumu susjedne zgrade.
– Ne sjećam se zbog čega, ali odjednom su ljudi počeli bježati, u roku od sekunde nastala je pometnja tko će prije i kamo. Svako je uzeo nekog svog i otišao, a ja sam opet ostala sama.
Aleksandra je iz Gračaca, pod granatama, izbjegla sama, bez ičega. Slike roditelja dobila je tek prije nekoliko mjeseci preko interneta, od jednih prijatelja iz kraja.
– Od Gračaca do Donjeg Lapca malo sam trčala, pa išla pješke. Sedmog avgusta, za svega nekoliko stotina metara izbjegla sam bombardiranje kolone na Petrovačkoj cesti. Vidjela sam avione, čula zapomaganja… Kada sam prošla tim dijelom, još uvijek je bila gužva: kamioni su gorjeli, svuda je bilo krvi i ostataka auta i traktora – opisuje Aleksandra.
– Dugo je trajao taj naš put, jer Bosnu smo prešli skoro pješke. Ne poznajete ljude, neki auti jednostavno neće da stanu, neki su prepuni. U čiji traktor i kamion uspijemo sjesti, vozimo se nekoliko kilometara, koliko možemo, i onda dalje nastavljamo pješke. Često smo spavali pored puta, ispod traktorskih prikolica.
Dva je tjedna provela u Novom Sadu.
– Dvije sportske hale, oko 500 duša, ljudi spavaju na podu, poredani kao sardine. Na jednom kraju dvorane čovjek umire, na drugom dijelu dijete se rađa.
Na red za hranu čekali smo i po pola sata, a za kupanje da i ne pričam. Svi traže, svatko je nekog izgubio. Molila sam ljude u Crvenom krstu da mi pomognu da dobijem neki smještaj. Međutim, bili su gluhi za moj slučaj: objašnjavali su mi kako u Novom Sadu ne mogu upisati školu i da školovanje mogu nastaviti jedino na Kosovu. Tko nije imao nikoga od rodbine i prijatelja u Srbiji, nije tu mogao ostati, morao je za Kosovo – govori Aleksandra.
– Ljudi na Kosovo nisu išli svojom voljom. Cijelim putem do Kosova polja u vozu se čula kuknjava. Bilo je djece i staraca iz svih krajeva Hrvatske. Kada smo u jutarnjim satima stigli na Kosovo polje, nigdje nije bilo žive duše, sve prljavo, a poljem se širio jak smrad od termoelektrane. Ispred željezničke stanice čekali su parkirani autobusi. Izlazimo iz vozova, ulazimo u autobuse i opet nemamo pojma kamo idemo. Kažu nam, gdje vas odvezu, tu ste. Autobusi su vozili prema Metohiji, prema mjestima sa većinskim albanskim stanovništvom.
Život u Prištini
Aleksandra je ostala u Prištini: neispavana, umorna, iz izbjegličke kolone ravno je sjela u školske klupe, u nepoznatoj sredini. Ti prvi dani bili su joj posebno teški. Udaljena od škole deset kilometara, bez garderobe i knjiga, društvo je potražila među sebi sličnima, izbjeglicama iz razreda s kojima je dijelila sudbinu i iskustvo. Ostali su rijetko imali razumijevanja, a često je bila počašćena riječima da izbjeglicama iz Hrvatske ovdje nije mjesto.
– Danima nisam stizala ništa jesti, jer mi je škola bila udaljena deset kilometara, pa sam redovno morala propuštati obroke u izbjegličkom internatu. Sukobljavala sam se sa drugačijim mentalitetom, navikama i kulturom. Od mene se u školi očekivalo da znam sve, a nitko nije pitao u kakvim okolnostima učim, sa još 12 ljudi u sobi.
Poslije dva mjeseca, preko Crvenog krsta uspjela je pronaći sestru, koja je nakon lošeg izbjegličkog iskustva u Beogradu stigla u Prištinu, odakle je 1999. godine otišla za Ameriku.
Nakon završene srednje škole, Aleksandri se konačno osmjehnula sreća. Upoznaje supruga Dragana za kojeg se udaje 1998. Novi život gradi u kosovskoj Gračanici, gdje ubrzo počinju novi rat, bombardiranje i stradanje.
Poslije svega proživljenog na Kosovu, Aleksandra pakuje kofere i sa suprugom i sinovima Filipom i Andrejom pokušava pronaći mirnije i sigurnije mjesto za život. Porodica 2007. godine odlazi u Norvešku, bezuspješno tražeći azil. Nakon tri godine, Norveška ih vraća kući.
U moru zamršenih birokratskih odnosa triju zemalja – Hrvatske, Srbije i Kosova – Aleksandra danas ima samo kosovsko državljanstvo.
Piše: Paulina Arbutina
Foto: Sandro Lendler
Izvor: Srpsko Narodno Vijeće
One Response
sestro slatka sta smo sve prezivjeli ali moramo napred i ja sam se porodila 28 jula u kninu taj dan je vec uveliko bio kraj a cekala sam moje djete 15 godina braka u porodilistu samo 28 sati kod kuce 93 i u kolonu
a u kolpni sacuvaj boze moj djole je bio beba za inkubator tezak samo 2 kg i 100g se rodio ostavila ga babica otisla na telefon a njemu padne stipaljka sa pucica pa iskrvari ali fala bogu ziv i zdrav sad veliki momak ali se mnogo mucimo u mionici kod valjeva radimo kao robovi da mu priustimo sto vise ali nismo vise mladi ali opet kazem fala bogu kad mi ga sacuva a o mom psihickom stanju nezelim ni da prica potiskivam