Dolazak brata Steve

Radost u našu kuću unio je dolazak moga brata Steve, najstarijeg djeteta Luke i Evice. On je učio pekarski zanat u St. Bečeju, a prije nekoliko mjeseci se “oslobodio” i postao kalfa, te nastavio raditi kod istog majstora. Međutim, počeo je rat, a on još nije uzet u vojsku. Došli su Nijemci pa je od straha pred njima došao kući. Pričao je o nekakvim Folksdojčerima, domaćim Švabama koji su se latili oružja kao što je ovdje uradila “Seljačka zaštita”. Kaže da oni na rukavu imaju kukasti krst, a kape su im sa šiltom. Netko je naišao iz varoši. Šapatom priča da su ustaše i zaštitari g. protu Jovana Markovića za bradu vodili prema željezničkoj stanici.

U noći nas probudi pucnjava. Postaje sve jača. Svi siđosmo sa kreveta i polijegasmo po zemlji. Pucnjava ne prestaje. Trajalo je to sve do svitanja. Odjednom prestade. Priča se da su „ćetnici” napali patrolu zaštitara i Grubišno Polje. Ubrzo iza toga saznalo se da se patrola u kojoj je bio i Franjo Velecki sakrila u Amidžića sokak i tu dočekala jutro. Članovi patrole trebalo je da budu ubijeni kako bi se našao razlog za planirane postupke prema Srbima (o tome sam u mojoj kući, negdje sedamdesetih godina, slušao priču Franje Veleckog).

Isti scenarij napravljen je u Gudovcu 27/28. april 1941. U noći 27. na 28. april, tj. u nedjelju na ponedjeljak, najprije kod sredičkog groblja zapucano je na zaštitarsku patrolu koja je vodila sa sobom jednog domobrana i uhapšenog Emila Radovanovića iz Prgomelja. Sve su to ustaše same pripremile: zapucali, ubili toga domobrana, sve to u noći 27. uvečer. Poslije toga, digli su galamu kako su ih napali „ćetnici”. Ubili su već izmrcvarenog Radovanovića i pozvali vlast iz Bjelovara da ustanovi kako „ćetnici” napadaju hrvatsku vojsku. To je bio dobar povod da se odmah te noći krene u lov na Srbe. Prva im je na udaru bila kuća bogatog, radinog seljaka Đure Margetića u selu Stare Plavnice, preko puta vojničkog dobra na gudovačkoj cesti. (On je prvi kupio traktor u bjelovarskom kraju). Đuro je ubijen pred svojom kućom. Na zidu su ostali tragovi metaka. S njim su ubijeni Stevo Margetić i zet Emil Margetić. Iste noći u Gudovcu, pored zgrade općine na puteljku prema Plavnicama, pobijeni su seljani: Milutin Adžaga i Branko Adžaga, Petar Bojčeta i sin mu Vaso Bojčeta, Mile Ćurčić i Emil Obračević. Svi iz Gudovca. Sutradan, 28. aprila, nađeni su tamo da leže. Ovo je bio uvod i opravdanje za ono što će uraditi sutradan. Cilj je bio kazniti, uništiti i zaplašiti Srbe, „Vlaje” koji samo smetaju Hrvatima. Rafalima je ubijeno 195 Srba, sakupljenih na stočnoj pijaci u Gudovcu 28. aprila 1941. godine.

Otac odluči da je najbolje da on i Stevo idu u Jasnovaču izvoziti drva iz šume pred kuću Stojana Mačka. Drva su ranije izrađena. Vrijeme je loše, kiša stalno pada, povremeno susnježica, ali bolje je da idu, da nisu kod kuće. Tako su išli nekoliko dana. Vraćali su se kući u sumrak, mokri do kože. Odjeću je majka razastirala iznad zidanog šporeta u kuhinji i na “banku” šporeta. Imali su nove zimske kapute kratkog kroja. To je otac za Božić dao sašiti kod krojača Majna. Stevo je dobio novi kaput jer se “oslobodio”. Majn je jeftinije šio od Smole jer je dobivao štofove i cajg od Tivadara iz Varaždina (Tivar odijela). Tako mokri došli su i u subotu 26. aprila 1941. godine, kada je srpski narod Bilogore zavijen u crno. Poslije se pričalo da je Pavli Jering to predvečer išao iz varoši i nekome rekao: „Noćas će nekome sjati sunce u dupe”. Padom mraka otišla je u gornji kraj poveća grupa ustaša.

< Pobuna 108. puka na mobilizacijskom zborištu u Klokočevcu             Sadržaj              Noć strave i užasa >