Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Đuro Zatezalo: „Sadržajem ove knjige proširenog izdanja nisam imao namjeru optužiti bilo koga za izvršene zločine. Htio sam samo da se i ovako pridružim nevinim žrtvama: majkama, očevima, bakama, djedovima i svim tim žrtvama, neiživljenim dječacima i djevojčicama iz vremena moga tužnog djetinjstva od 1941. – 1945. godine.„
„…jer žrtve i njene muke u rastajanju sa životom traže u tome istinu…
SADRŽAJ
SVJEDOČANSTVA
KORDUN
HRVATSKI BLAGAJ – VELjUNSKI POKOLj OD 6. DO 9. MAJA 1941.
Dušan Nikšić:
Čupali su nam brkove, kosu, udarali koljem, kundacima i noževima
Mile Milić Abramović:
Dok smo jedni klali i ubijali Srbe, drugi su držali stražu
Eduard Lenčarić:
Ovo je prvi početak masovnog ubijanja srpskog naroda po ustašama na području kotara
Janko Medved:
Ubijali smo Srbe noževima, krampovima, batovima tj. macolama
Marija Šajfar Mimica:
Ivan Šarić je naredio mom suprugu Ivanu Šajfaru da pohapsi sve Srbe muškarce na Veljunu, maja 1941. godine
Ivanović Jarak – krv i nekoliko mjeseci poslije pokolja
Nikola Bižić:
Dobro čujem samrtne hropce i jauke koji dopiru od nje
Zorka Maćešić:
Ustaše su mučile naše ljude a nas silovale
Ljuban Vukmirović:
Gledao sam ubijanje krampovima, čekićima i noževima
Borivoj Mihajlović:
Okrenuli su nas licem prema stijeni i pucali nam u leđa
Dušan Šumonja,
Zatvorili su ih u Srpsku pravoslavnu crkvu i tamo mučili
Branko Grbić,
Ondje su ih zlostavljali na bestijalniji način, čupali im nokte, izbijali zube, lomili udove i slične svireposti
Mirko Trkulja,
U jednom skoku izletio sam iz kamiona smrti
Stanka Pavić,
Sakrila sam se između dvije zidane kace
SVJEDOČANSTVA O ZLOČINIMA U PETROVOJ GORI I NjENIM OKOLNIM SELIMA OD DECEMBRA 1941. DO MAJA 1942.
Jelena Novaković,
Sjećam se dobro i nikad neću zaboraviti 14. maj 1942.
Ljuba Mihajlović,
Klali su nas u jednom jarku
Đuro Studen,
Dok su još klali, vidio sam njenog sinčića starog pet godina kako se guši u krvi, skače kao kokoš
Anđelija Napijalo,
Nemojte nas, nemojte, mi smo žene djeca
Dragić Napijalo,
Vodite ih u tu dolinu pa ih pobijte
Milica Kovačić,
Gledala sam ustaše – ljude – zvijeri kako noževima kolju
Mila Džodan,
Mrtvo dijete ležalo je na meni
Milka Napijalo,
Uboli su me četiri puta u vrat i jednom u leđa
Milka Radojčić,
Izvukla sam se ispod mrtvih
Dušan Bućan,
Ustaša me zgrabio za kosu i udario nožem u čelo
Nikola Perić,
Primjetili su da sam još živ
Jelena – Jeka Perić,
Nemoj plakati majko
Đuro Klipa,
Bio sam zadnji u redu smrti
Miloš Šimulija,
Ustao sam se ispod mrtvih
Mile Pajić,
Vidio sam iznakažene leševe naših najmilijih
Anđelija Gušić,
Klali su nas u jarku Metelja u Petrovoj Gori maja 1942. godine
Miloš Božić,
Izlaza za nas u iznenadnosti ustaškog dolaska nije bilo
Milan Malešević,
Gledao sam smrt svoje majke
Marko Linta,
Hvatali su muškarce, žene i djecu, klali i ubijali iz pušaka, a kuće pljačkale i palile
Milka Batalo,
Silovale su nas ustaše u našoj pravoslavnoj crkvi u Topuskom
Rade Crevar,
Vukao sam zaklane moje komšije u jamu
IZ DNEVNIKA JEDNOG SLOVENCA
Mi Slovenci smo zakopavali poklane Srbe u Crevarskoj Strani 1941.
USTAŠKI ZLOČIN U PRKOSU I ŠUMI BREZJE KOD LASINjE
Marko Mrvac,
Ubijanje i klanje trajalo je do 1 sat poslije ponoći
Josip Koledić,
Nitko se nije suprotstavio zločinu ustaša nad Srbima u šumi Brezje 21. decembra 1941.
Stevo Kljajić,
Bio sam živ ispod mrtvih
Dmitar Kljajić i Simo Kljajić,
Najtragičniji dan u našem selu
Matija Bijelić,
Ležao sam pod mrtvima
SLUNj – CETINGRAD
Pokolj pravoslavaca u Slunju (tzv. čišćenje)
Tomo Flanjak,
Prisegao sam kao ustaša 1941. godine
Dragan Perić,
Sutra, kad se pokrste, imat će sva prava kao i Hrvati.
Nikola Višnjić,
Otišlo je iz moga sela 12 ljudi u Slunj na tzv. pokrst, ali se više nikada nisu vratili
Mića Požega,
Ovi ljudi što sam ih ja ubio nisu vikali niti su molili
Joso Puškarić,
Mene je dopalo da ubijem Siminu kćerku Maru i njezinog muža Milića
Pave Stipetić,
Redom smo išli od kuće do kuće i gdje smo god koga uhvatili bilo malo ili veliko mi smo poubijali
Mijo Butina,
Ja sam svojom rukom ubio sedam ljudi
Ivan Skukan,
Tri dana nakon ovoga iz jame su se čuli jauci
Milutin Lovrić,
Vidio sam jamu, srušio ustašu i pobjegao
Marica Obajdin,
Prišla sam njoj, udarila je dva puta motikom po glavi
Mile Mišković,
Djeca su morala gledati kako im ustaše siluju majke pa ih kolju i ubijaju iz pušaka
Ranka Perić Matijević,
Krv moga strica Milana slijevala se po meni
Milan Savić,
Iz puške nisu nikog ubili, samo noževima, sjekirama i batovima
Janko Medved
Mi smo tukli sa sjekirama po glavi tako da je žrtva bila čim prije gotova
Anka Opačić,
Bila sam izbodena nožem i ležala u krvi mrtvih
Draga Mandić,
Mislile su ustaše da su me ubile
Nikola Basara,
Krug oko „mrtvog kola”
Milan Kvočka,
Skočio sam i istrgao ustaši nož
Milan Kulundžija
Tu su ih zatvorili, mučili i poklali u općinskoj štali
Milić Bošnjak,
Uvečer su ih isprebijane i povezane iz Cetingrada odvezli kamionima na Mehino Stanje kraj Velike Kladuše i tu ih pobili i zakopali
Branko Pajić,
Čuli su se jauci, jecanje izudaranih i nevinih ljudi
Lazo Brkić i Miloš Kovačević,
Najprije su poubijali djecu pred očima majki, a zatim majke
Marko Skukan,
Šuti, ja mogu i tebe zaklati
Čeho Duranović,
Oni koji su do juče bili najbolji prijatelji sa Srbima, sada su najveći koljači i merak im je zaklati i svoga kuma
Mijo Butina,
Tukao sam ih batom u zatiljak glave
Janko Stipetić,
Ja sam ovoga puta ubio 15 ljudi Srba sjekirom udarivši svakog dva puta iza vrata, a zatim ga prevalim nogom u jamu
Nikola Brajdić,
Bosanske ustaše su ih tukle po glavi batovima i po nekoliko udaraca
Mića Bogović,
Zatim sam udario svakoga po dva puta oštricom sjekire po vratu
Ivan Skukan,
Muslimani su nakon završenog posla zatrpavali žrtve
Ahmed Šabić,
Ova sva dolina bila je puna krvi
Marko Hrvojević,
Nemoj brate, bog ti davao!
Milica Pekeč-Vranješ,
Sjedila sam sva u krvi na hrpi mrtvih
Dušan Bastaja,
Ustaše u selu. Nešto u meni reče: „Sakrij se, Dušane!”
Cvijeta Vukelić,
Zaklao mi dvoje djece na rukama
Milka Čubra-Lončar,
Bacile me ustaše živu u bunar
Rafailo Božić,
Ustaše su ih uspjele pohvatati i sve ih noževima izboli i poklali
Sofija Čubra,
Gledala sam kako ustaše kolju moju tetku Sofiju Milanković
Boja Livada,
Nemojte nas klati
Sava Pjevac,
Rane su bile duboke i velike
Đuka Sekulić,
Borila sam se s koljačem koliko sam mogla
Milija Alinčić,
Ipak, u jednom momentu uspije izvaditi nož i ozlijediti me po rukama i vratu
Kata Bosnić Radaković,
Krv je tekla u mlazovima i lijepila kosu
Nikola Konjević,
Do šta smo god došli, palili smo
Petar Magdić,
Ja sam poklane ljude tovario u kola i sav sam bio krvav od poklanih
Miloš Dragića Šaša,
Ustaša me ubo u desnu plećku
Zapovjednik oružničkog voda Slunj:
Dio Izvještaja br. 89 od augusta 1941. godine
Adam Gašparović,
Tu sam ga zaklao i rekao da mu majku srpsku
Stevan Radaković,
Gledao sam kako ustaše kolju, siluju i spaljuju žrtve – gledao sam kako su ustaše pred kućom zaklale mog djeda Dmitra
Petar Magdić,
Moj vod sa još jednim vodom ustaša opkolio je Donji Grabovac kod škole, gdje smo pohvatali 50 žena i djece koje smo potukli na poljima
Ivan Pemper,
Doveli smo ih do kuće Dane Rakića i u njegovom dvorištu poklali i poubijali, a zatim kuću i štalu zapalili gdje su žrtve izgorjele
Đuro Vranić,
Najviše sam se bojao noža i mislio kako će to biti kada budu gušu presjecali
BANIJA
Jovan D. Obrenović, jerej,
Ubijanje u masi bez suda i presude
Ante Šešerin,
Ustaše su me uhapsile misleći da sam Srbin
Nikola – Nikica Samardžija,
Te noći u gradu nije bilo svjetla da se ne bi vidjelo kako ustaše odvoze Srbe na strijeljanje
Petar Erent,
Kopao sam jame i zakopavao pobijene i poklane glinske Srbe
11., 12. i 13. maja 1941.
Ljuban Vlašić,
Pobjegao sam ustašama iz kamiona u pomrčinu
Ljuban Jednak,
Jedini sam preživio pokolj u glinskoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi 1941. godine
Franc Žužek,
U crkvi je bilo neizdrživo, smradno i nečisto
Hilmija Berberović,
Klao sam Srbe u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Glini 29. jula do 3. augusta 1941.
Budimir Popović i Branko Tadić,
Svaki od dovedenih morao je stati na rub jame, gdje su ga ubijali batovima a neke su postrojavale ustaše u stroj i ubijali iz mitraljeza
Ivan Moškun,
Oni su svi u jami postrijeljani
Dragutin Laboš,
Nikada nije vidio takvih strahota kao tu na Grabovcu što su radile ustaše
Dr. Juraj Perin,
Počeli su tada novi ubodi sa bajonetima, uz psovanje, jauke, vikanja i puškaranja
Bogdan Sužnjević,
Uživale su ustaše u mučenju, silovanju i klanju
Stevan Jekić,
Prisilile nas ustaše da sami sebi iskopamo jame
Lazo Stanojević,
Pobjegao sam s pokolja 31. jula 1941. iz šume Kobiljače
Dragica Stanojević,
Rekle su nam ustaše: „Ništa se ne bojte, samo ponesite prekrsni list”
Stjepan Žugaj,
Naprijed dobrovoljci! Pokoljite sve noževima koji su još živi!
Gligorije, Gligo Živković,
„Volite li da vas koljemo noževima ili ubijamo iz pušaka?” pitale su ustaše!
Evica Živković,
„Koga prvog da zakoljemo, djecu ili vas?” – upitale su ustaše moju majku
Ana Jekić,
Klale su nas ustaše u šumici pokraj našega sela
Stevo Simić,
Tukle su nas ustaše, gazile nogama, čupale kosu i brkove
Branko Jakšić,
Njih šestorica silovali mu kćerku staru 15 godina
Boško Dragić,
Tukle su nas ustaše volovskim žilama i lancima
Pero Drakulić,
Na putu, koji nas je vodio u tu dolinu smrti naišli smo na gomile pobijenih Srba
Simo Vučković,
Pobjegao sam od smrti s Bajića jama augusta 1941. godine
Dušan Banjac,
Nećete mi vjerovati, ali vam kažem da sam iskreno poželio smrt, a ostao sam živ
Mirko Pajagić i Petar Ognjenović,
Nije ni kokošinjac u selu ostao
Miloš Vicković,
Kada su leš pomaknuli iz njega je ispalo dijete
Mihajlo Kotljarevski, jerej
Mučile su me ustaše govoreći: „Jedi vlaški skote, svetu zemlju hrvatsku”
Ilija Grbić,
Žene i djecu koji su se uspjeli sakriti, ako bi ih primijetili, ubijali su ih
Mile Požar,
Prevodili su nas u katoličku vjeru, pa ubijali
Ilija Srbljanin,
U hrvatskoj državi ne smije biti Srba, niti pravoslavne vjere
Mihajlo Đuričić
„Ne bojte se ništa, idete do Save i vratit ćete se svojim kućama. Nemojte da bi netko bježao”
Milan Zec,
Zidovi učionice bili su poprskani krvlju
Milka Ilibašić,
Noć krvavih noževa
Milka Adamović,
Pobjegla sam i sakrila se. Ustaše me nisu našle
Joža Horvat,
Pokolj u Šegestinu
Branko Šuškalo,
Ni danas ne znam šta smo mi djeca skrivili da su nas tako mučili, tukli i ubijali
Milan Ostojić,
Topla krv mi se slijevala niz lice
Božo Ostojić Savin,
Pobjegao sam iz hrvatskog ustaškog logora smrti Jasenovac
GORSKI KOTAR I LIKA
Pero Klipa,
Gaženi smo i parani ustaškim noževima
Vaso Kosanović,
Dani užasa u Frankopanskoj kuli u Ogulinu
Rade Pešut,
Pobjegao sam ustašama iznad jame u gaćama i sav krvav
Pero Vorkapić,
Pobjegao sam s pokolja Srba u Jančića groblju
Dane Grahovac,
Pogodilo me ustaško zrno u vrat
Nektarije Dazgić, jeromonah,
Duhovski ponedjeljak 1941. godine u manastiru Gomirje.
Mlađima koji dolaze za nama
Ilija Vukelić,
Ranio me ustaša rafalom u obje noge
Dragica Maravić Bušurelo,
Najtužniji i najteži dan moga života
Vlado Mihaljević,
U zapaljenoj kući – izbi, od živih stvorenja samo još jedna koza
Mihajlo Radulović,
Dolinom je potekla krv srpskih seljaka
Vladimir Mrvoš,
U kandžama zvjeri
Đuro Jaković Simin,
Zar u sebi nisu osjećali ništa ljudskog? Zar se nisu plašili Božje kazne?
Milka Busić,
Najstravičniji dan moga djetinjstva
„GORANSKI VJESNIK” broj 90 od 16. ožujka 1945. godine
Oni su im prerezali grkljane, odsjekli sise i ruke. Nakon ove akcije ponovno smo se zabavljali uz vino, rakiju i pjesmu
Ante Antunović,
Bio sam stražar u Zbirnom ustaškom logoru u Gospiću 1941. godine
Jelena Basarić,
Posljednji put iz zatvorske ćelije u Gospiću vidjela sam svoga oca Dmitra
Mane Čanak,
Pobjegao sam iz ustaškog logora smrti Jadovno, jula 1941. godine
Branko Cetina,
U zbirnom logoru Gospić i moj bijeg iz ustaškog logora smrti Jadovno, jula 1941. godine
Marija i Milica Vujnović,
Za našeg zatočeništva u logoru u Gospiću bilo je mnogo zatočenih Srba, gotovo iz svih krajeva NDH
Šime Brozović,
Procijenili smo da je u nezatrpanom par hiljada ljudi
Ozren Ružić,
Moglo se vidjeti da su ustaše, prije nego bi ih pobacali u jamu, zlostavljali na najgrozniji mogući način
Vilko Markovina,
Ženske lešine bile su uglavnom gole i kao muške zgrčene
Nikola Bačić,
Smatram da je logor bio ustrojen inicijativom samog Ante Pavelića
Obračun ustaša sa svojim protivnicima
Serđo Poljak,
Skočio sam u bezdanu jamu
Smiljanić Evica,
Pljačkali su kuće i pljačkom se vraćali u svoja sela
Soka Obradović Koka,
Lijevom rukom mu drži glavu, a desnom reže vrat
Milan Obradović,
Galama ustaša i jaukanje mučenih su se toliko miješali da se nije moglo razaznati što se zapravo dešava
Milica Potkonjak, r. Đaković,
Ostala sam živa. Ko zna da li je to bolje ili nije?
Janko Potkonjak,
Prepustio drugom ustaši koji ju je ubio zajedno sa njenih četvero djece – mojih četvero braće i sestara.
Mileva Miščević, r. Krajnović,
Kolji! Ne pucajte! Štedi municiju
Milica Počuča, r. Rajčević,
„Ubij je!” ,,Ne!”, rekao je drugi, ,,I ja imam takvih šestero kod kuće.”
Petar Počuča,
– Da li si ti tada klao narod u Kruškovačama? – Jesam, zaklao sam jedno dijete.
Bogdan Jerković,
”E, tamo sam ja bio i da sam te sreo bio bih te zaklao”
Marija Počuča,
Zadali su mi sedam rana i bacili me za djecom u jamu
Pera Cvijanović,
Ustaške krvave bajonete i uniforme, te njihovi izbezumljeni, životinjski izgledi, nisu obećavali ništa dobro
Jela Stanić,
Prokleti bili da Bog dade i na ovome i na onome svijetu, što su od nas radili!
Sofija Uzelac, rođ. Brakus,
Jedino me smrt može izliječiti od svih tih muka sjećanja strašnih doživljaja
Stevo Gece Brakus,
Čim su počeli pucati, dijete mi je klonulo u naručju, bilo je pogođeno, oblila me dječja topla krv
Žarko Uzelac,
Ubile su ga ustaše koji su prije rata bili s njim u prijateljskim odnosima
Milica Radović Počuča,
Svejedno ubio me danas a ubio sutra
Nevenka Glumičić Lastavica,
Uguraše me u moju vlastitu kuću. Patos se nije ni vidio od leševa i lokve krvi!
Mane Bobić,
Ustaše su na nama zapalile slamu i snopove ječma
Staka Radović Paripović,
Ustaše ih noževima bodu i bacaju u zapaljenu kuću. Tu izgori i moj sinčić Danilo – Dane od 4 godine
Todor Paripović – Žujin,
Kada sam ugledao jamu i kako kolju moje komšije skočim preko kamena, zatim nizbrdice
Smilja Radović,
Ubijte me, ali nemojte to od mene raditi, jaukala je moja sestra Marija – Marica
Jela Štakić, udana Uzelac,
Kada sam pogledala, mama je bila sva u krvi i krčala je, brat i sestra ležali su nepomično
Mane Sime Paripović – Manister,
Ukočim se nad bezdanom, stojim, a pomoći im ne mogu
Savka Vlatković – Stojanović,
„Radije u smrt! Nećemo se pokrštavati!”
Vlade Drča,
Pobjegao sam sa strijeljanja od bezdane jame na Kuku
Nikica Medić,
Pucnjave nije bilo, ali tišinu je remetila rika goveda, zveket klepki i bronzi stoke koja je harala po napuštenim poljima
Milka Medić,
Stravično je to izgledalo
Rade Radaković,
U raljama smrti
Dara (Škorić) Popović,
Obadvoje dece umreše posle nekoliko dana
Rade Dubajić – Čkaljac,
Jedan je prišao mom malom bratu i krvnički ga udario kundakom o glavu tako jako da mu se glavica naprosto raspukla i mozak prosuo
na sve strane
Dane Kosić,
Tragično djetinjstvo
Vučen Repac,
Bijeg s gubilišta
Vojislav Mileusnić – Vojo,
Pobjegao sam s mjesta masovnog gubilišta od bezdane jame na Kuku
Aleksa Knežević Krljac,
Vezale su mi ustaše ruke na leđa špagom obične debljine
Uroš Bubalo,
„Ja bih slatko pojeo ovu srpsku gamad.
Mato Šljarić,
Ubijao sam Srbe sjekirom
Dane Gnjatović Danica,
Skočio sam u vrbik pa u potok. Ustaše su jurile za mnom i pucale
Nikola Gnjatović,
Osjetio sam svoju toplu krv po rukama
Petar Pavlica,
Pobjegao sam ustašama iz kamiona kojim su nas vozile na stratište
Milan Gleđa,
Iz kola su, ispod sijena, izbacivali ljude i bacali ih u jamu
Jovan Trbojević,
A neki su zakopani i živi u stojećem stavu
Nikola Kostur,
Povratak iz mrtvih
Dr. Ivo Guberina,
Hrvatsko katoličanstvo mnogo duguje i mora da izrazi svoju zahvalnost ustaškom pokretu
Fratar Dionizije Juričev,
A tko se neće pokrstiti, mi znamo što ćemo s njim
Dr. Srećko Perić,
Braćo Hrvati, idite i koljite sve Srbe
Dr. Milovan Žanić,
Ovo ima biti zemlja Hrvata i nikog drugoga
Dr. Mirko Puk,
Preko Drine!
Ivan Babić,
Pravoslavce u Hrvatskoj masovno ubijaju
Franjo Kralik,
Svi koji su znali da su hrvatskom narodu najveći neprijatelji Srbi
Mate Moguš,
Protjerajmo iz Hrvatske ili istrijebimo srpski narod
Josip Vukelić,
Poznato mi je da su ustaše činili razna bezakonja
Nikola Pavelić,
A ulicama hrvatskih gradova skupljaju se iskopane srpske oči i nude na prodaju
Josip Mravunac,
Mučili smo i najbrutalnije izmasakrirali preko milion pravoslavaca
Vladimir Müller,
Pokolj Srba u NDH
Edmund Glajze Horstenau
Promatrao sam kako neljudski sadisti iskaljuju svoj bijes
Ernst Oto Fik,
6−700.000 (politički) drukčije nastrojenih odveli u koncentracione logore i „zaklali„ na balkanski način
Karlhajnc Dešner,
Za njih nije bio greh ubiti sedmogodišnje dete ako je protiv ustaškog zakona
Herman Nojbaher,
Procenjujem da broj nevinih, nenaoružanih, zaklanih Srba iznosi oko 750.000
Ladislav Hori i Martin Brosat,
Hrvatska ustaška država 1941 – 1945.
Edmond Paris,
Blagoslov zločinima
Mario Roata,
Započeše u velikom opsegu utamanjenje srpsko-pravoslavnog stanovništva
Herbert H. Leman,
Genocid u svom najstrašnijem i najdestruktivnijem obliku su, međutim, doživjeli u periodu 1941-1945, a počinili su ga članovi hrvatskog fašističkog pokreta ustaša.
David Torkvat,
Hrvatski fašistički ustaše klali čitava sela, sakupljali krv svojih žrtava u bureta i pili
Majkl Lis,
Ovaj genocid premašuje sve drugo u sjećanju Srba
Džon Kornvel,
Zločinački režim katoličke Hrvatske
Grof Galeaco Ćano,
Vidim Pavelića, okruženog njegovim banditima
TERITORIJALNA LEGIJA KR. KARABINjERA U ANKONI – GRUPA – ZADAR
Nastavljaju se represalije ustaša protiv Srba u mjestima preko granice
Aleksandar Luzano,
Od hiljadu i nešto duša, u selu više nema nikoga!
Kurcio Malaparte,
To je poklon mojih vernih ustaša: ovde ima dvadeset kilograma ljudskih očiju
Frančesko Basoti,
Ono što je Malaparte napisao živa istina, jer su naši vojnici i oficiri, kao i ja, videli hrpe iskopanih ljudskih očiju
Pukovnik Đuzepe Anđelini,
Sin direktora gimnazije u Gospiću, proslavio je u avgustu svoju hiljaditu žrtvu
General Renco Dalmaco,
Ustaše u toku više noći ubili oko 3.000 Srba, među kojima su djeca i starci,
Komanda Prvog vojnog korpusa italijanske armije,
U blizini Gračaca ustaške čete su poubijale veliki broj ljudi, zaklali su starce, žene i djecu
Potpukovnik Galo Đuzepe,
Stočni vagoni, potpuno zatvoreni, bili su puni Srba i Jevreja
Major Domeniko La Faso,
Prvo pogođeni mecima iz vatrenog oružja, a zatim bačeni u rupu
Korado Coli,
Ptičice u Gračacu
Salvatore Loi,
Ali za ove ubice mi smo bili teški krivci – bili smo krivci jer smo rođeni kao Srbi!
Enco Kataldi,
Jedna Hrvatska etnički i nacionalno kompaktna.
Ministarstvo mornarice Italije,
Jugoslavija april 1941 – septembar 1943.
Fridrih Grizendorf,
Posljednja propovijed
DA SE NE ZABORAVI, DA SE NIKOM NIKAD TAKVO ZLO NE DOGODI
KORDUN
BANIJA
GORSKI KOTAR I LIKA
JAME, BEZDANKE, MASOVNE GROBNICE, SUROVA GUBILIŠTA ŽIVOTA SRPSKOG NARODA NA PODRUČJU KORDUNA, BANIJE, GORSKOG KOTARA I LIKE – 1945. GODINE
KORDUN
LIKA
KORDUN
BANIJA
GORSKI KOTAR i LIKA
BIBLIOGRAFIJA (IZBOR)
Babac, Pavle, Velebitsko podgorje 1941-1945, Beograd, 1963 i 1965.
Dušan Baić: Kotar Vrginmost u NOB 1941-1945, OO SUBNOR-a, Vrginmost 1980.
Basta Milan, Rat je završio 7 dana kasnije, Globus, Zagreb 1977. Božičević, Dr Petar, Kroz naše planine, špilje i jame, Zagreb, 1984.
Bulajić, Milan, Ustaški zločini genocida, Knjige 1-4. Beograd, 1988(89).
Bulajić, Milan, Ustaški zločini genocida i suđenja Andriji Artukoviću 1986, knjiga II, Beograd 1986.
Čubrić, Dragan – Krković, Momčilo Stradanje Srba u pravoslavnoj crkvi u Glini i rušenje spomenika, Treće dopunjeno izdanje, Zora Knin-Udr. Srba iz Hrvatske Beograd, 2005.
Dedijer, Vladimir, Dnevnik, I-III, Državni izdavački zavod Jugoslavije, Beograd, 1945-1946.
Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera, Zagreb, 1946,
Drakulić, Pero, Korak do smrti, 2. izd. Srpsko narodno vijeće, Zagreb, 2014,
Glina 13. maja 1941. – u povodu 70. godišnjice ustaškog zločina, SKD Prosvjeta, Zagreb, 2011.
Grupa autora, Catena mundi – srpska hronika na svetskim verigama, tom I i II, Catena mundi, Beograd, 2014.
Jelić-Butić, Fikreta, Ustaše i NDH 1941-1945., Zagreb, 1977.
Kazimirović, Vasa, NDH, u svetlosti nemačkih dokumenata i dnevnika Fon Herstenaua, Nova Knjiga, Beograd, 1987.
Kornvel, Džon, Hitlerov papa, JP Službeni list SRJ, Beograd, 2000.
Kostur, Nikola, Povratak iz mrtvih, Čikago, 1965,
Krizman, Bogdan, Ante Pavelić i ustaše, Globus, Zagreb, 1978.
Kurdulija, Strahinja, Atlas ustaškog genocida nad Srbima 1941-1945. = Atlas of the Ustasha Genocide of the Serbs 1941-1945, Privredne vesti, „Europapublic“, Istorijski institut SANU, Beograd 1994.
Lastavica, Dane, Bezdane jame NDH – ždernjače srpskog naroda: 1941-…?, Fond za istraživanja zločina genocida, Beograd, 2008.
Lastavica, R. Dane, Hrvatski genocid nad srpskim i jevrejskim narodom u koncentracionom logoru Gospić (Lika) 1941- 45, autorsko izdanje, Novi Sad, 2011.
Livada, Svetozar, Etničko čišćenje, ozakonjeni zločin stoljeća, Euroknjiga, Zagreb, 2006.
Malaparte, Kurcio, Kaputt, Biblioteka Novosti, Beograd, 2004.
Mihajlović, Mila, Jugoslavija: april 1941 – septembar 1943., Udruženje srpskih izdavača, Beograd, 2012,
Miler, Vladimir, Strahote NDH – Da li se istorija ponavlja?, Metaphysica, Beograd, 2009
Miletić, Anton, Koncentracioni logor Jasenovac 41-45., Knjige 1-3., Beograd, 1993.
Mirković, Jovan, Stradanje Srpske pravoslavne crkve u NDH, Beograd, 2016.
Nojbaher, Herman, Specijalni zadatak Balkan, JP Službeni list SCG, Beograd, 2004.
Novak, Viktor, Magnum Crimen, Beograd, 1948-1989.
Rajčević, Dane, Monografija Divosela 1527- 1945., Ličke Novine, Gospić, 1990.
Roksandić, Đuro, Glina, Glinski kraj kroz stoljeća, Skupština općine, Glina, 1988,
TKO je tko u NDH, Hrvatska 1941-1945, Minerva, Zagreb, 1997.
Vezmar, Gojko, Ustaško-okupatorski zločini u Lici 1941-1945., Beograd, 2004.
Zatezalo, Dr. Đuro, Jadovno 1 i 2, Muzej žrtava genocida, Beograd, 2007.
Zatezalo, Dr. Đuro, Petrova gora, uloga i značaj u NOR-u Hrvatske 1941., Srpsko narodno vijeće, Zagreb, 2010.
Zbornik, Dvor na Uni, Od prijeslavenskog doba do naših dana, Skupština općine Dvor na Uni, Dvor na Uni, 1991.
Zbornik radova, Jasenovac – Prva međunarodna konferencija i…, JU Spomen- područje Donja Gradina, Kozarska Dubica, Udruženje Jasenovac – Donja Gradina, Banja Luka, 2007.
Zbornik radova, Zločini NDH nad Srbima, Jevrejima i Romima 1941-45. godine na prostoru Hercegovine, Udruženje „Jasenovac-Donja Gradina“, Banja Luka, 2014.
Zbornik HAK 3, Prva godina NOR-a na području Karlovca, Korduna, Gline, Like, Gorskog kotara, Pokuplja i Žumberka, Karlovac, 1971.
Zbornik HAK 7, Plaščanska dolina i okolina u NOR, Karlovac, 1976.
Zbornik HAK 10, Kotar Korenica i Kotar Udbina u NOR-u, Karlovac, 1979.
Zbornik HAK 12, Partizanska Drežnica, Karlovac 1982.
Zbornik HAK 13, Kotar Gračac u NOR-u 1941-1945, Karlovac, 1984.
Zbornik HAK 14, Kotar Donji Lapac u NOR-u 1941-1945, Karlovac, 1985.
Zbornik HAK 16, Općina Gornje Dubrave: Radovi iz dalje prošlosti i NOB-a, Karlovac, 1987.
Zbornik HAK 18, Kotar Slunj i Kotar Veljun u NOR-u i socijalističkoj izgradnji, I-II, Karlovac, 1988.
Zbornik HAK 19, Kotar Vojnić u NOR-u i socijalističkoj revoluciji, Karlovac, 1989.
Zbornik HAK 20, Kotar Gospić i Kotar Perušić u NOR-u…, Karlovac, 1989.
Zemljar, Dr. Ante, Haron i Sudbine, Beograd, 1988.
Zinaić, Petar, Genocid na Kordunu i okolici 1941-1945., Beograd, 1996.
Zločini na jugoslovenskim prostorima u prvom i drugom svetskom ratu, Tom I, Zločini NDH 1941 -1945. Vojnoistorijski institut, Beograd, 1993.
www.eparhija-gornjokarlovacka.hr
RECENZIJE
Dr. Sc. Vesna Čulinović-Konstantinović:
Ovo je jedno potresno svjedočanstvo užasavajućih zločina.
Rukopis o kome je riječ sadrži skoro 800 kompjutorski tiskanih stranica i spreman je za objavljivanje. To je drugo prošireno izdanje objavljene knjige autora Dr. Đure Zatezala koja nosi naslov: ,,Radio sam svoj seljački i kovački posao’’ – Svjedočanstva.
U ovom opsegu iznijeta su svjedočanstva o zbivanjima u sve četiri godine (1941. – 1945.) tzv. Nezavisne države Hrvatske u vrijeme drugog svjetskog rata. Uz gotovo stotinu iskaza svjedoka objavljenih u prvom izdanju, ovdje autor javnosti predočuje još osamdeset novih izjava. Svjedočili su ponajviše seljaci – Srbi koji su se sjećali svih detalja i imena ljudi koji su u tome sudjelovali. Autor iznosi i sjećanja nekih pravoslavnih pa katoličkih, njemačkih i talijanskih svećenika, ali i hrvatskih vojnih osoba, advokata i diplomata, talijanskih pisaca i senatora, pa i grofa Ćana. Autor javnosti daje i zapise iz arhiva. Svi oni sadrže imena učesnika, lokalitete, vrijeme, način cjelokupnog ponašanja i lokalitete zakapanja, odnosno spaljivanja. Podaci se odnose na ubijanje Srba, gotovo bi se mogli reći lov na Srbe i to ponajviše na područjima Korduna, Banije, Gorskog Kotara i Like, gdje su stoljećima živjeli u miru sa Hrvatima. Uz kazivanje preživjelih žrtava tu su i svjedočenja ustaša i njihovih pomagača koji su dovodili, hvatali po kućama, njivama, šumarcima i ubijali, odnosno pokapali žrtve.
Cjelokupni tekst bez obzira od koga potjecao, dokazuje da pri zatvaranju žrtve u pravilu nisu ni izazivali niti vrijeđali. Mnogi od ustaša i njihovih pomoćnika bili su sa zatvorenicima susjedi, pa čak i prijatelji, a neki su međusobno bili i kumovi. Međutim, posebno se u ponašanju pomoćnika očituje strah za vlastiti opstanak radi kojega su i sami bili jednako okrutni kao i njihovi nalogodavci. Kod velike većine njih ne može se otkriti žaljenje zbog toga što rade, već poslušnost i pokoravanje pretpostavljenima. Neki su u iskazima i pred svjedocima u tim situacijama pokazivali osjećaje snage i shvaćanja svoje nadmoći nad tim žrtvama. Ti osjećaji moći vidni su i međusobno ih oslikavaju kao gospodare u tim teškim situacijama. Ipak i među njima bilo je i onih koji su u opisima ponašanja odavali pokušaje spašavanja ponekih osoba koje je čekala smrt. Autor, i sam zgrožen tim situacijama, citiranjem izjava različitih svjedoka, pokazuje te osobine i različitosti među njima.
Iskazi preživjelih žrtava pobuđuju jezu. Uglavnom, detaljno opisuju zbivanje, mjesto i način ubijanja – većinom nožem i batinom, a rijetko metcima iz pištolja ili puške. Naredbodavcima je bilo važno da se ti stravični čini obavljaju u što većoj tišini, da se čuje što manje vriske da se ne uzbuni okolina.
Knjiga Dr. Đure Zatezala ne spada u lektiru niti u književnost. To je isključivo dokumenat o tome da su se u našoj zemlji i kroz noviju povijest pod utjecajem vanjske politike zbivale strahote. Takvi utjecaji uvijek u lokalnim sredinama nađu suradnike, pa je tako bilo i u nas.
Strašni su prizori i svjedočenja, a najgori su opisi ubijanja majki sa djecom, što je zapravo unikatna strahota drugog svjetskog rata. Motiv autora da objavi ova svjedočanstva bila je njegova potreba da se kompletna ISTINA dade u javnost kako se takvi užasi nikada ne bi ponovili. Da ni Srbi ni Hrvati, ali ni itko od naroda koji žive u našoj domovini Hrvatskoj, pa ni itko drugi, ne budu žrtve politike čišćenja koja je vladala u Europi i Hrvatskoj u vrijeme drugog svjetskog rata. Nadam se da će i ova knjiga Dr. Đure Zatezala u znanstvenoj i dokumentarnoj literaturi o ratnim kriminalima biti pozitivan poticaj da takvih strahota među narodima više nikada ne bude. Preporučam je stoga kao dokumenat istine za objavljivanje.
Dr. sc. Vesna Čulinović-Konstantinović
Dr. Sc. Zorica Stipetić:
Prvo izdanje fascinantne knjige „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ pod naslovom “Svjedočanstva genocida“ objavljeno je u izdanju Prosvjete, Zagreb 2005. U njoj je prezentirano 67 svjedočanstava čudom preživjelih žrtava s popisom mnogih imena pogubljenih, stratišta pa i ponekom fotografijom. Pomalo začudan naslov postaje jeziv kad se na samom kraju knjige ispostavi da su to riječi seljaka, susjeda koji se u kolovozu 1941., „u akciji na pravoslavni narod“ kod Gospića, dao nagovoriti od svojih suseljana da sjekirom ubije četiri žene. Preživio je rat, kao zarobljeni domobran postao je vojnik Jugoslavenske armije, po završetku rata vratio se kući i nastavio raditi „svoj seljački i kovački“ posao.
I preživjele žrtve većinom su se – osim siročadi – vratile na zgarišta svojih kuća bez znatnije potpore nove, svoje države. Ni sve žrtve nisu dobile spomen obilježja a kamoli da su sahranjene. Danas su gotovo svi materijalni dokazi uništeni.
Urednik knjige Čedomir Višnjić shvatio je da je autor Đuro Zatezalo, izuzetna ličnost, afirmirani povjesničar suvremene historije i arhivist, gotovo posve privatno istraživao genocid nad srpskim narodom 1941- 1945. u svojem širem zavičaju Lici, Baniji. Gorskom Kotaru i Kordunu. Nagovorio ga je na daljnja istraživanja. Nakon deset godina, Zatezalo je za drugo izdanje priredio još preko 90 novih svjedočenja. Sva su verificirana po pravilima struke. Govor svjedoka isključivo je činjenični iskaz, suh ali nepodnošljive vjerodostojnosti i užasa. Nije ga moguće prepričavati ni parafrazirati. Onaj tko pročita neće ga moći zaboraviti, iako se u Hrvatskoj, posebno u zadnje vrijeme, sustavno radi na negaciji i zaboravu. S vrha vlasti, Katoličke crkve i mnogih institucija, uspostavlja se neka nova povijesna stvarnost koja započinje 1945.-tom i Bleiburgom. Zločini u Bleiburgu nisu shvaćeni u kontekstu cjeline ratne povijesti, svjetske, jugoslavenske i hrvatske, nego se prikazuju kao apsolut zla koje legitimira čitavu jugoslavensku socijalističku povijest, a posebno njenu srpsku dimenziju, do 1990. godine.
Usput, to je vrlo kratkovidna koncepcija, jer Drugi svjetski rat i poslijeratna povijest dio su globalne povijesti, pa su neke relativizacije, negacije i revalorizacije prekoračile granicu lokalne političke zloupotrebe i otvaraju pitanja u svijetu kojem navodno i Hrvatska želi pripadati.
Individualna svjedočanstva u ovom rukopisu po mojem mišljenju iz mnogih, a posebno metodoloških razloga, treba razmatrati zajedno sa Zatezalovim monumentalnim dvotomnim djelom „Jadovno“ u izdanju Muzeja žrtava genocida, Beograd 2007. To je tema koju je autor istraživao više godina, sve do 1991. (a da nije završio zamišljeni projekt). Po mišljenju uglednih recenzenata, to je prvo znanstveno djelo koje sustavno istražuje jedan segment stradanja srpskog, a u Jadovnu i židovskog naroda. Kratkoća vremena – Jadovno travanj do kolovoza 1941. – a svjedočanstva su također najvećim dijelom iz tog razdoblja, na strašan način potvrđuju ustaško obećanje iz emigracije da će im među prvim zadaćama kada dođu na vlast biti čišćenje „svete hrvatske zemlje“ od Srba.
Stoga suočavanje sa djelom Đure Zatezala ispunjava nas poštovanjem i golemom tugom. Poštovanjem prema čovjeku koji je život posvetio istraživanju potresne istine o ustaškom genocidu nad Srbima za vrijeme NDH. Istraživati takvu zastrašujuću temu na prostoru njegova užeg zavičaja može samo onaj tko vjeruje da je istina, ma kako je teško razotkrivali i koliko god je netko poricao, jedini moralni imperativ i za istraživača i za zdravu zajednicu koja vjeruje u budućnost.
Već je više puta konstatirano da se najdublje istine o krvavom 20. stoljeću izražavaju upravo počinjenim zločinima.
Nasuprot danas uvriježenom mišljenju, činjenica je da sustavno istraživanje ustaškog genocida nije u poslijeratnoj Jugoslaviji bila probitačna i poticana tema. Dakako, nije bila ni zabranjena, kao što su bile teme partizanskih zločina, ali je programirani zaborav ustaškog genocida trebao biti osnova plemenitoj ideji pomirenja među narodima, ponajprije Srba i Hrvata. Već gotovo dva posljednja desetljeća bolno smo suočeni s posljedicama te zablude. Ne smije se bilo koja prošlost, a pogotovo onakva krvava, tobože sigurno ostaviti za sobom, neosviještena, bez katarze i prosvjetljujuće poruke. Takva zapostavljena prošlost sablasno se vraća kao laž, kao osveta, kao neprimjerena relativizacija, kao individualni i kolektivni strah i opterećujuća trajna tjeskoba, i što je najtužnije, kao moralno nedopustiva generalizacija. Strahote koje su se događale u posljednjem ratu devedesetih godina također su povezane i s neprevladanom i nerazriješenom prošlošću. A poricanje ili krivotvorenje zločina postalo je široko prihvaćena suglasnost.
Danas se u našoj javnosti neki zločini iz devedesetih, prikrivajući ih, nazivaju „slučaj selotejp“ ili „slučaj garaža“. Zatezalova knjiga vraća vjerodostojnost riječima kroz dokumentaciju i šturim iskazima svjedoka. Nema prikrivajućih metafora, suvišnih pridjeva i distanciranih in-erpretacija. Svjedoci precizno opisuju neiskazivo užasne zločine. Njemački izvještaji, a za ovu temu i povijesnu znanost posebno dragocjeni izvještaji visokih talijanskih oficira, dakle ustaških ideoloških mentora i političkih zaštitnika, trajno ističu da je opseg i način ustaških zločina neviđen po okrutnostima. Preciznu dijagnozu ustaške politike i njezine buduće posljedice za čitav prostor i narode na njemu, a posebno za Katoličku crkvu, jasno su opisali slovenski svećenici u svome pismu biskupu Ujčiću u Beogradu 1. ožujka 1942. godine. Uz izjave preživjelih, i uz ustašku dokumentaciju, bilo je mnogo podloge da se načini znanstveni poimenični popis svih ljudskih gubitaka u 2. svjetskom ratu te popis gubilišta i rasvijetli cjelokupni povijesni kontekst. To nije učinjeno.
Tema koju je Zatezalo istraživao je ono što su trebale istraživati cijele znanstvene ekipe. Istraživao je mjesta zločina, pratio ponekad vrlo dug put žrtava do Jadovna, jednog od prvih ustaških logora smrti, koji je nastao potkraj lipnja i trajao do 21. kolovoza 1941. Devedeset sedam strašnih dana i još strašnijih noći neprekidnog usmrćivanja. Autor je uspostavio povijesni prostor Jadovna – to je NDH od prvog dana nastanka, s ustašama odlučnim da ostvare obećanja iz 1932. godine, objavljene u listu Ustaša, gdje su obećani potoci krvi za čistu i svetu Hrvatsku te istaknuto da za nju „treba klati“. U tom duhu je i program iz 1932. godine, oblikovan u Načelima Hrvatskog ustaškog pokreta.
Sudbina Srba bila je određena. Teror nad njima započeo je već drugi dan nakon proglašenja NDH (11. travnja 1941.), pa ipak, bilo je i srpskih seljaka koji su se pridružili Hrvatima dočekujući Pavelića duž njegova prolaska na putu od Ogulina do Zagreba.
Granice NDH, obuhvaćajući i Bosnu Hercegovinu, s prodanom Dalmacijom i Međimurjem, stvorile su prostor u kojem su trećina stanovništva bili Srbi. Muslimani su inkorporirani u hrvatsku naciju kao svojevrsna povijesna elita. Katolicizam je imao neuporedivo značajniju nacionalno konstitutivnu ulogu nego u ostalim zemljama „Novog poretka“, te su iskonski neprijatelji, Srbi, shvaćeni kao najveći problem koji je odmah valjalo najradikalnije riješiti. Ta iskorjenjujuća mržnja bila je najautentičniji dio ustaške ideologije. Cijelo zakonodavstvo tek je naknadno davalo institucionalne okvire. Započelo se s uglednicima u gradovima i bogatim seljacima, a prve masovne likvidacije započinju već u travnju 1941. Autor precizno opisuje vrijeme, mjesto, način i žrtve pojedinačnih i masovnih likvidacija u proljeće i ljeto te godine, dok još niotkuda nije bilo otpora ni od progonjenih Srba, ni od četnika ni od komunista.
Proširena krivotvorina, da su ustaše morale braniti državu od pobunjenika, strašnom je argumentacijom demantirana ovim knjigama.
U genocidu su sudjelovale sve strukture države, od „divljih ustaša“, što su najčešće bili susjedi u paravojnim grupama, do ustaških vojnih i redarstvenih postrojbi, u kojima je bilo i nekih pripadnika katoličkog klera, a sve su poticali dolascima i govorima, diljem zemlje, najviši ustaški dužnosnici – doglavnici, ministri, dotad ugledni književnici, pravnici, svećenici.
Logor Jadovno je sustav logora za usmrćivanje i sastojao se od logora Gospić, Jadovna na Velebitu s 32 dosad poznate jame te dvaju logora na otoku Pagu. Autor je rekonstruirao i dokumentirao konvoje uhićenika s teritorija cijele NDH. Poimenično je identificirao 10.052 žrtve, a procjenjuje daje više od četrdeset tisuća donja granica broja žrtava. Među identificiranima je 92 posto Srba (među kojima 10 posto djece), više od 7 posto bili su Židovi (oko 2 posto djece), te 0,8 posto Hrvata. Identifikacija i ukupno istraživanje postalo je nemoguće nakon 1990. godine. Užasna povijest Jadovna naprasno je završena potkraj kolovoza 1941. kada je talijanska vojska ponovno okupirala tzv. Drugu zonu u kojoj je bilo i Jadovno. Velebitske jame bile su zabetonirane ili prekrivene, logori na Pagu su likvidirani, a Talijani su zatim sanirali teren i spaljivali leševe. Oni koji nisu pobijeni maljem, kamom, metkom ili umoreni glađu i žeđu, poslani su najvećim dijelom u netom otvoreni logor Jasenovac, za koji je vrijedilo pravilo da ima „neograničene kapacitete“.
Točne brojke i identifikacije ni za koje se stratište nikad neće moći utvrditi. Osobno ne mislim da je broj žrtava najvažnije pitanje na koje nema potpunog odgovora. Važniji zadatak je uspostaviti što cjelovitije znanje o prošlosti, suočiti se s istinom i vlastitim moralom. Tome je doprinos dr. Zatezala velik, a vremenom će biti još značajniji. Ove knjige treba čitati u tišini, s pijetetom, s boli i sramom. A oslobađajuća poruka jest, kao što je i autor zapisao – sjećajmo se da se ne ponovi nikad, nigdje i nikome.
Dr. sc. Zorica Stipetić
ZAHVALA
Zahvaljujem se svima koji su mi na bilo koji način pomogli u prikupljanju podataka o bezdanim jamama, stratištima, masovnim grobnicama srpskog naroda na području Korduna, Banije, Like i Gorskog Kotara u vrijeme postojanja Nezavisne Države Hrvatske 1941. – 1945.
Posebno se zahvaljujem: Petru Zinajiću Pepi, Dani Lastavici, Branku Cetini, Vojislavu Mileusniću, Đoki Jovaniću, Petru Kleutu, Ivanu Miljkoviću Senji, Mići Jelači, Radi Vurdelji, dr. Đuri Stanisavljeviću, dr. Nikoli Rapajiću, Dušanu Vlaisavljeviću, Radi Grkoviću, Jakovu Blaževiću, Dušanu A. Kneževiću, Dmitru Zaklanu, Neđi Džakuli, Franji Zduniću Lavu, Juri Iveziću, Slavku Magdiću, Srećku Manoli, Budi Grahovcu, Đorđu Orloviću, Ivanu Rupčiću, Đuri Dropcu, Nikoli Gnjatoviću, Vladimiru Maričiću, Ignjatiji Labusu, Ivanu Arbanasu Vanji, Gojku Matiću, Dušanu T. Grahovcu, Jovanu Babiću, Todoru Radoševiću, Mani Borčiću, Milanu Kuprešaninu, Stanku Opačiću Ćanici, Većeslavu Holjevcu Veci, Ignjatiji Periću Gnjaci, Milutinu Košariću, Nikoli Fuštaru, Vladi Novakoviću, Hermanu Furlanu, Juri Drvodeliću, Borisu Balašu Boci, Ivi Butkoviću, Joci Miljkoviću, Ljubanu Miljkoviću, Loši Miljuševiću, Dušanu Opačiću, Jovi Lavrnji, Milošu Gojaku, dr. Savi Zlatiću, dr. Ivanu Kralju, Milojku Šaši, Milovanu Topiću, Milanu Adžibabi, Milanu Vujaškoviću, Dušanu Rkmanu, Nikoli Vidoviću, Branku Mamuli, Stanku Koprenici, Dušanu Livadi, Đuri Sremcu, Dušanu Vergašu, Branku Nikolišu, Peri Miliću, Jovi Balčinu, Dušanu Balčinu, Jovi Bižiću, Ljubanu Jednaku, Đuri Roksandiću, Peri Drakuliću, Miliću Stojiću, Slobodanu Bjelajcu, Ranku Mitiću, Draganu Mitiću, Đuri Todoroviću, Ljubanu Đuriću, Đuri Ostojiću, Radi Grmuši Rari, Ljubanu Janjaninu, Jovici Lončaru, Stanku Gabriću, Dušanu Mišljenčeviću, Mili Dakiću, Stanku Cvijanoviću, Vladimiru Umeljiću koji su sadržaj prvog izdanja ove knjige preveli na njemački jezik i svojim novčanim sredstvima objavili u Berlinu, 2012. godine, te Janku Velimiroviću, koji je uredio rukopis i pripremio knjigu za štampu, mojoj pokojnoj supruzi Jeleni Zatezalo, rođenoj Galjen i svim svjedocima, koji su ostali živi – nedoklani, čija svjedočanstva objavljujem u ovoj knjizi, drugom, proširenom izdanju „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ – Svjedočanstva genocida u NDH 1941. – 1945.
Veliku zahvalnost dugujem recezenticama knjige Dr. sc. Vesni Čulinović-Konstantinović i Dr. sc. Zorici Stipetić, na savjetima i svim oblicima pomoći koju su mi ukazale.
Zahvalnost dugujem izdavačima ovog, drugog proširenog izdanja Eparhiji Gornjokarlovačkoj, odnosno Episkopu gornjokarlovačkom Gerasimu i Udruženju „Jasenovac-Donja Gradina“ iz Banje Luke.
Za objavljivanje drugog, proširenog izdanja bila je želja čitalaca koji su u ovo današnje vrijeme željeli još više istine o prošlosti iz vremena ustaško-klerikalne tvorevine, Nezavisne države Hrvatske, 1941. – 1945. godine.
Izuzetnu zahvalnost, u svoje i u ime svih žrtava, dugujem gospodinu Daliboru Višiću, koji je finansirao objavljivanje ove knjige. Zahvaljujući njegovoj novčanoj donaciji, moj dugogodišnji rad je ugledao svjetlost dana.
U Karlovcu, aprila 2017.
Dr. sc. Đuro Zatezalo
BILjEŠKA O AUTORU
Đuro Zatezalo je rođen 21. jula 1931. godine u Donjim Dubravama, tada Općina Gornje Dubrave, sada Grad Ogulin. Sin je majke Marte i oca Rade, koji su imali 10 sinova i tri kćeri. Osnovnu školu je završio u Donjim Dubravama, a Učiteljsku školu u Karlovcu, 1951. godine, gdje živi od 1945. godine.
Vanredno, uz rad, studirao je i diplomirao na trogodišnjoj Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu 1958. godine – grupa predmeta: Povijest, Hrvatsko-srpski jezik i jugoslavenska književnost, zatim Filozofski fakultet u Sarajevu, grupa: Historija naroda Jugoslavije i Opšta historija. 11. februara 1964. godine, postdiplomski studij na Institutu za historiju države i prava Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu iz oblasti državno-političkih nauka gdje je magistrirao 5. novembra 1969. godine.
Tu je 1. jula 1977. godine obranio i doktorsku disertaciju pod naslovom: Nastanak, razvitak i organizacija narodne vlasti na Kordunu, Baniji i Lici u razdoblju od 1941. – 1945. godine.
Radio je kao učitelj u Kruškovači kod Cetingrada i u Oštarijama kod Ogulina, nastavnik i profesor na Ekonomskoj školi u Karlovcu, prosvjetni savjetnik za srpsko-hrvatski jezik i historiju na Zavodu za školstvo kotara Karlovac, sekretar Komisije za historiju kotara Karlovac 1960. godine. Od tada isključivo radi na prikupljanju i obradi arhivske i memoarske građe, publiciranju izvorne građe, objavljivanju studija.
Pokretač je i utemeljitelj Historijskog arhiva u Karlovcu te izgradnje i savremene arhivske zgrade, jedine novoizgrađene u Hrvatskoj, čiji je direktor bio punih 30 godina do penzioniranja 31. januara 1992. godine. Ima zvanje arhivskog i naučnog savjetnika. Autor je 18 knjiga, (od koji je jedna objavljena i na njemačkom i jedna na engleskom jeziku), i oko 160 stručnih i naučnih radova, recenzija, prikaza iz svoje struke. Organizator je i učesnik niza naučnih skupova s tematikom iz vremena 20. vijeka, a najviše iz perioda NOB-a 1941-1945. godine.
Glavni je i odgovorni urednik više desetaka monografija, studija i zbornika u izdanju Historijskog arhiva u Karlovcu i nekim drugim institucijama.
Nosilac je brojnih priznanja za naročite zasluge i postignute uspjehe u radu, među kojima su tri značke Udarnika sa saveznih omladinskih radnih akcija, još kao učenik Učiteljske škole u Karlovcu;
– Ordena rada sa zlatnim vijencem Predsjednika SFRJ za predan, nesebičan i dugotrajan rad (10. maja 1981.); Ordena zasluge za rad sa srebrnom zvijezdom (25. jula 1972.); nagrade za životno djelo Općine i Grada Karlovca (6. maja 1981.);
– Plakete Skupštine Općine Karlovac, Vojnić, Vrginmost, Glina, Dvor na Uni, Korenica, Donji Lapac i Gračac;
– Plakete Saveznog odbora udruženja NO rata Jugoslavije; Povelje ZAVNOH-a.
Nosilac je Zlatne značke Saveza društava arhivskih radnih SR Hrvatske za uspješan rad u arhivskoj službi i znanstvenom radu. Bio je predsjednik Savjeta arhivskih radnika SR Hrvatske. Dobitnik je novčane nagrade Narodnog odbora općine Slunj (1951.) i novčane nagrade Narodnog odbora općine Karlovac (1954. i 1957.), Priznanja Saveza Antifašističkih boraca Republike Hrvatske za izvanredne zasluge na njegovanju, razvijanju i jačanju tradicija i tekovina antifašističke borbe naroda Hrvatske (20. januara 2006.) i Povelje Kate Pejnović.
Bio je član Komisije predsjedništva CK KPH za Historiju saveza komunista SR Hrvatske; član saborske Komisije za izradu programa kulturne autonomije Srba u Republici Hrvatskoj 1991. godine; član Društva hrvatsko-srpskog prijateljstva 1991. godine; član Savjeta antifašista Republike Hrvatske; Predsjedništva Srpskog narodnog vijeća u Republici Hrvatskoj; predsjednik Županijskog vijeća srpske nacionalne manjine Karlovačke županije; vijećnik Skupštine Karlovačke županije; član Savjeta spomen područja Jasenovac, recenzent nove/stalne muzejske postave u Jasenovcu.
Bio član Komisije za zločine rata i poraća Sabora RH; potpredsjednik Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske.
Nosilac je Zlatne značke Kulturno-prosvjetne zajednice Republike Srbije za nesebičan, predan i dugotrajan rad i stvaralački doprinos u širenju kulture. Nosilac je i Plakete Srpskog narodnoga vijeća „Nikola Tesla“ od 15. decembra 2000. godine za izuzetan doprinos unapređenju položaja Srba i očuvanju njihova identiteta u Republici Hrvatskoj.
IMPRESUM
Đuro ZATEZALO
„Radio sam svoj seljački i kovački posao” SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945, II, prošireno izdanje
SUIZDAVAČI: MARTIRIA – izdavačka ustanova Eparhije gornjokarlovačke, Karlovac
i
Udruženje „Jasenovac-Donja Gradina” Banja Luka
ZA SUIZDAVAČE: Gerasim, Episkop gornjokarlovački i Saša AĆIĆ, predsjednik Izvršnog odbora
UREDNIK: Janko VELIMIROVIĆ
RECENZENTI: Vesna ČULINOVIĆ-KONSTANTINOVIĆ i Zorica STIPETIĆ
LEKTOR: Jelena ZATEZALO
DIZAJN: Janko VELIMIROVIĆ
ŠTAMPARIJA: NIGD „DNN“ Banja Luka
ZA ŠTAMPARIJU: Aleksandar KOPANjA
TIRAŽ: 600
KARLOVAC 2017.
Knjigu za internet izdanje priredio Dušan Bastašić
VEZANI PRILOZI:
Dr Đuro Zatezalo: Radio sam svoj seljački i kovački posao (Prvo izdanje knjige iz 2005. godine)
Đuro Zatezalo: Budućnost se ne gradi na laži | Jadovno 1941.
Zatezalo demantuje Tuđmana: U Jadovnu su ustaše ubili 40.000 …
Reagiranje na članak Zvonimira Despota „Mitomanija Đure …
Intervju: Đuro Zatezalo, autor knjige “Radio sam svoj seljački i kovački posao”
Đuro Zatezalo: Budućnost se ne gradi na laži | Jadovno 1941.
Opus posvećen genocidu | Jadovno 1941.
Proširena kronika genocida | Jadovno 1941.
Dr Đuro Zatezalo u filmu Milorada Bajića “Jadovno”:
Diskusija dr Đure Zatezala u emisiji ATV Amplituda, 12. janura 2010. u Banjoj Luci povodom osnivanja udruženja Jadovno 1941. :
Izlaganje dr Đure Zatezala na konferenciji za novinare održane 12. janura 2010. u Banjaluci povodom osnivanja udruženja Jadovno 1941. :
Uvodno izlaganje dr Đure Zatezala na Prvoj međunarodnoj konferenciji o Jadovnu 24. juna 2011. u Banjoj Luci. Početak izlaganja je u minuti: 38:06 :
Izjava dr Đure Zatezala kod Šaranove jame juna 2014. godine:
Dr Đuro Zatezalo u dokumentarnom filmu „Krst nad jamom“:
